Oni kojima je iskreno stalo do takve Evrope, ali zasnovane na demokraciji, ravnopravnosti i solidarnosti, trebali bi dva puta razmisliti prije nego što sporazum iz Bruxellesa prihvate kao uspjeh. Jer, jedini je uspjeh, jedina pobjeda izvojevana u Bruxellesu to da se Evrpa nije raspala.

Tko otvori Klaićev rječnik stranih riječi naći će na 1047. stranici sljedeće pojmove: Pir – ime epirskoga kralja koji je u 3. stoljeću prije nove ere pobijedio Rimljane, ali je sam pri tome pretrpio velike gubitke; Pirova pobjeda – sumnjiva pobjeda koja ne opravdava žrtve i donosi više štete nego koristi pobjedniku. Zašto podsjećamo na te pojmove? Iz vrlo jednostavnoga razloga (mada ga mnogi neće htjeti vidjeti): nakon sporazuma o rješavanju grčke krize postignutoga na maratonskom summitu Euro-skupine, jedino pravo pitanje što ga treba postaviti vezano je uz navedene pojmove, naime, tko je ostvario Pirovu pobjedu. Jer, da će svi tvrditi kako su oni pobjednici, to je izvan svake sumnje. Pogledajmo, međutim, glavne aktere – Njemačku (i skupinu zemalja sklonih njezinom rezoniranju) kao šampiona borbe za opstojnost i dalju nesmiljenu primjenu neoliberalnoga modela rigorozne štednje kao načina razrješavanja gospodarsko-financijske krize i, na drugoj strani, Grčku kao usamljenog borca protiv besmislene štednje što je tu zemlju u proteklih pet godina doslovno bacila na koljena.

          Počnimo sa slabijim. Grčka je nakon što je na izborima dala legimitet vladi Alexisa Tsiprasa čiji se program svodio na odbacivanje štednje i ključne uloge „trojke“ (Međunarodnog monetarnog fonda, Evropske komisije i Evropske središnje banke) u rješavanju onoga što se sve češće zove „slučaj Grčka“ i koja je svoju čvrstu orijentaciju protiv politike štednje pod svaku cijenu potvrdila i na nedavnom referendumu, morala je sada prihvatiti štednju i to pod uvjetima, težima od onih protiv kojih se referendumski izjasnila. Uz to, morala je prihvatiti i ulogu Međunarodnog monetarnog fonda, protiv čega se Tsipras bezuspješno  borio. Dakle: Grčka je gubitnik. Tako izgleda, ali ipak nije (do kraja) tako. Naime, uz štednju „provukao“ se i element razvoja, a fond u koji Grčka mora dati svoju državnu imovinu i iz kojega će se (privatizacijom i monetizacijom – zvuči nekako poznato, zar ne?) namirivati dio duga, služit će u visini od 50% (dakle: pola!) ulaganju u razvoj i oporavak grčkoga gospodarstva. I, taj fond neće biti u Luxenburgu, ako što je originalno tražila Njemačka, dakle izvan domašaja i ingerencije grčkih vlasti (čemu se Tsipras ogorčeno protivio), nego u Ateni. Uz to, golemi će grčki dug biti restrukturiran, što je bio jedan od ključnih zahtjeva grčke vlade, a – povrh svega – Grčka neće biti izbačena iz Euro-zone, što će doći kao melem na dušu uplašenim Grcima koji već desetak dana, pritisnuti evropskim bojkotom (zašto ne nazvati stvari pravim imenom?) dišu na škrge, podižući dnevno samo po 50 ili 60 Eura na bankomatima, dok su banke zatvorene. Tako da je Tsipras ponešto dobio, zapravo uspio spriječiti, ali je mnogo izgubio. Hoće li dubiozni uspjeh ostanka u Euro-zoni prevladati nad gorkom spoznajom da je mala zemlja ostala usamljena (podržavala ju je samo Francuska i to ne do krajnjih granica) u svojem pokušaju da se odupre iz Njemačke nametnutoj štednji i da je morala prihvatiti sve što je prethodno odbijala, ostaje tek da se vidi. Ne treba isključiti ni mogućnost raspada sadašnje Tsiprasove vlade, pa ni njegovo povlačenje u tome slučaju. Dakle, ako  je Tsipras uopće odnio neku pobjedu, onda je to nedvojbeno bila Pirova pobjeda.

          Njemačka je ušla u klinč u Bruxellesu s jasnom namjerom da izbaci Grčku iz Euro-zone (zato je namjerno i „procurio“ radni papir ministra financija Wolfganga Schaueblea kojim se sugerira petogodišnje isključivanje Grčke iz te zone) i – što uopće nije nevažno – s jedva prikrivenom namjerom da sruši Alexisa Tsiprasa. U prvome trenutku nije uspjela ni u jednome, ni u drugome. Francuska podrška Grčkoj pokazala je – s jedne strane – koliko je krhko savezništvo i „evropejstvo“ dviju ključnih članica Evropske unije, a – s druge – da ipak u drugoj najvažnijoj metropoli ujedinjene Evrope čvrsto vjeruju kako je neoliberalni koncept štednje pod svaku cijenu promašen i štetan. A Tsipras je (još uvijek) premijer, mada ga se u startu nastojalo maksimalno diskreditirati otužnim i otrcanim pričama o tome kako je proigrao povjerenje evropskih partnera (kamo bismo došli kada bismo počeli nabrajati slučajeve u kojima su vodeće zemlje Zapada proigrale tuđe povjerenje, bolje je i ne govoriti). Dakle, Njemačka u dva primarna cilja nije uspjela. Ali, jest uspjela u tome da – svemu usprkos – nametne Grčkoj politiku štednje pod težim uvjetima nego prije dva tjedna i u tome da se profilira kao ne samo vodeća, nego i arogantno vodeća sila ujedinjene Evrope („neće biti sporazuma pod svaku cijenu“, samouvjereno je izjavila Angela Merkel uoči početka summita Euro-skupine). No, uspjela je u još nečemu, što sigurno nije bio proklamirani i željeni cilj. Uspjela je uvjeriti zemlje u kojima postoje pokreti slični Tsiprasovom da se za konfrontaciju sa centrima financijske moći moraju bolje pripremiti. Španjolski Podemos tu je lekciju nesumnjivo naučio i ove jeseni evropski pučani to će – nakon izbora u Španjolskoj – vrlo vjerojatno osjetiti i shvatiti. Svoje su pouke izvukli i Portugalci, Irci i Talijani. A to je nešto, što apologeti neoliberalizma sigurno nisu željeli. Tako da je i bilanca Njemačke mješovita, mada je – barem trenutno – daleko više dobila u odnosu na ono što nije ostvarila. Pirova pobjeda? Možda, ako se stvari promatraju dugoročno.

          Postoji, međutim, jasni gubitnik u cijeloj ovoj priči o Grcima, grčkom dugu, neoliberalizmu koji – kao – nezadrživo jaše i o pokušaju da se izbore nacionalni interesi, čak i onda kada je to u srazu s interesima velikih. Taj gubitnik  je Evropa, odnosno ideja evropskoga ujedinjenja na osnovama ravnopravnosti i solidarnosti (demokraciju je suvišno i  spominjati, jer „demokrati“ optužuju Tsiprasa da je zloupotrijebio demokraciju, zato što se usudio na referendumu pitati narod što i kako misli. Današnja Evropa, to je nakon sporazuma o rješenju grčke krize definitivno jasno, nije ni Evropa jednakih, ni Evropa ravnopravnih. I zato će ovo što se sada predstavlja – iz raznih perspektiva i iz različitih razloga – kao uspjeh, biti snažan poticaj evroskepticima svih boja i provenijencija da još agresivnije dovode u pitanje koncept ujedinjene Evrope. Oni kojima je iskreno stalo do takve Evrope, ali zasnovane na demokraciji, ravnopravnosti i solidarnosti, trebali bi dva puta razmisliti prije nego što sporazum iz Bruxellesa prihvate kao uspjeh. Jer, jedini je uspjeh, jedina pobjeda izvojevana u Bruxellesu to da se Evrpa nije raspala.

          Pirova pobjeda, da, to je pravi izraz. Boljega i prikladnijega nema.

forum.tm

The post PIROVA POBJEDA appeared first on Tacno.net.

Mama je ležala u lingeštulu na didinom muliću i čitala je novine. Mama je imala ljubičasti kostim i šešir na plavo-bile rige. Tata je navr mulića zadivao ešku na tunju. Onda je on itnijo tunju u more da možda uvati špara ili glamca. Mama je gledala u novine i mislila je: „Majko irudova, ovi Cipras izgleda ka avijon! Šta avijon, izgleda ka Apolon, pari da je grčki kip oživija!“ Mama je uzdahnila i mislila je: „Sladak je ka cukar, čoviče, cili je za stavit u kornet i polizat…“

Tata je sa desnom rukom držao krenu od tunje. Sa kažimprstom od live je on kopao nos. Mama je mislila: „Kako mu se samo zubi lipo cakle! Ima ludilo od osmjeha! I oči ka dva maruna! A još kad obuče ovu bilu košuljicu i crni sako! Kladila bi se da mu je dupence tvrdo ka brački mramor… Mmmmm!“ Tata je zapalijo španjulet i virkao je priko mulića za vidit oćel naletit koji špar ili glamac. Mama je gledala u novine i mislila je: „Za reć pravo, nije mu ni oni motorista loš! Motorista je isto turbo faca, al ima malo conkulastu glavu! Cipras mi je trista puti napetiji! Cipras je, ono, njam-njam-njam…“

Tata je primistijo tunju u livu ruku i sa desnom je promiša jaja. Mama je mislila: „A vidi onog mog na mulu, bogte dragi jeba! Miša jaja ka zadnji vlaj, a drobina mu ispala priko mudantina! Dlake mu rastu iz ušiju! Nos mu pari krepana pantagana! Izgleda ka raskuvana grdobina iz brujeta! Gospe moja, kako je život nepravedan…“ Onda je tata mami doviknijo: „Alo, darling, šta ima novo u novinama?“ Mama je rekla: „Evo baš čitan o situaciji u Grčkoj!“ Tata je rekao: „I? Jesil šta zaključila?“ Mama je rekla: „Zaključila san da je situacija složena!“

Tata je mislijo: „Ma zaključila si ti moj kurac! Kužiš se svjecku politiku ka ja u ribolov!“ Mama je mislila: „I ne samo šta je šestan ka slika, šta je cili za stavit u kornet i polizat, nego je još i uzdrma svjecki poredak! Diže revoluciju, druka za socijalizam, vodi mase, pregovara sa moćnicima! Napija se krvi bankarima i krupnon kapitalu! A šta radi oni moj kretineto? Lovi glamce na muliću! Čoviče! Miša jaja i lovi glamce! Gospe moja, šta san ja bogu zgrišila…“ Tata je mislijo: „Pogleaj samo kako se raskravila na onom lingeštulu, jebate prasac! I glava joj nonstop kljucka put doli! Glupa si ti ka tava, darling, toliko se razumiš u politiku i situaciju u Grčkoj daš svaki sekund zaspat!“ Mama je mislila: „Da san na mistu one Merkelice, bogami bi ja sa Ciprasom pregovarala do iznemoglosti… Mmm-mmmmm…“

Onda je mama sklopila oči i skliznila je sa glavom u lingeštul. Onda je jedan barba sa žutom kosom otvorijo vrata i rekao je: „Gospođo Merkel, doša je gospodin Cipras na pregovore!“ Mama je rekla: „Šta, već je stiga? Slušaj me dobro, Hans, ovo su tako sudbonoski važni pregovori dašmo ih ja i gospodin Cipras morat vodit u četri oka! Znači, oću totalnu izolaciju!“ Hans je klimnijo sa glavom i rekao je: „Naravska stvar, gospođo Merkel!“ Mama je pitala: „Jel mi ovi ljubičasti kostim za plažu okej i za pregovore!“ Hans je dignijo palac i rekao je: „Nom plus ultra!“ Mama je rekla: „Aj baš si srce, Hans!“ Hans je rekao: „Zi hajl!“ Mama je rekla: „Zi hajl!“

Onda je Hans izgibao vanka. Onda je u mamin ured ugibao Cipras u biloj košuljici i crnom sakou. Mama je raširila ruke i cijuknila je: „Gospodine Cipras! Tako mi vas je drago vidit! Moran primjetit da mi izgledate prva liga!“ Cipras je rekao: „Zafaljujen, gospođo Merkel! I vi ste danas ka bonbončić! Ti ljubičasti kostim van je pluskvamperfa!“ Mama je porumenkila po obrazima i pitala je: „Jestel možda za čašicu šerija prije pregovora?“ Cipras je rekao: „Može jedan kraći šeri! Al ja bi isto da se šta prije bacimo na posal!“ Mama je sipala šeri u bićerine i rekla je: „Okej, nou frks! Za početak mi kažite koliki van je trenutno dug?“ Cipras je nasmješkao se i rekao je: „Trenutno mi je dug taman koliko triba!“ Mama se rascmoljila: „Ajme, šta je to famoooznooo…“

Onda je tata prodrmao mamu po ramenu. Tata je rekao: „Probudi se, ženska glavo! Nemoš spavat na plaži, udriće ti sunce u glavu!“ Samo onda je isprid tate pojavio se Hans. Hans je rekao: „Žaj mi je, šjor, al ne možete unutra! Gospođa Merkel vodi sudbonoske pregovore sa gospodinon Ciprasom u četri oka!“ Tata je rekao: „Molin? Daj odjebi, čoviče! Moran probudit ženu, na ovu žegu će je puknit sunčanica!“ Samo Hans je isprsijo se isprid tate i dreknijo je: „Ne može! Halt! Gospođa Merkel je tražila totalnu izolaciju! Curik! Aj briši odavde!“ Tata je viknijo: „Ma koja ti je pizda materina, nacisto jedan?! Di da brišen?“ Hans je rekao: „Idi mišat jaja i lovit glamce!“

Mama je popravljala ljubičasti kostim i rekla je: „Bilo je veliko zadovoljstvo pregovarat sa vama, gospodine Cipras!“ Cipras je rekao: „I meni sa vama, gospođo Merkel! Oćemol sutra bacit drugu rundu pregovora?“ Mama je rekla: „Ovkors, ovkors! Pregovaraćemo svaki dan narednih nekoliko decenija!“ Cipras je rekao: „Odlično! Baš san tako i planira!“ Mama je rekla: „Jestel možda za čašicu šerija prije odlaska?“ Cipras je rekao: „Može jedan kraći šeri! A onda žurin da imformiran grčki narod sa razvojen situacije!“ Mama je sipala šeri u bićerine i rekla je: „Aj, u zdravlje! Pašmo sutra opet provjerit koliki van je dug!“ Cipras je nasmješkao se i rekao je: „Biće mi dug taman koliko triba!“ Mama se rascmoljila: „Ajme, šta je to famoooznooo…“

Onda je tata opet prodrmao mamu po ramenu. E ali Hans je isti sekund njemu dreknijo: „Halt! Curik! Ne možeš unutra! Gospođa Merkel je sad zauzeta!“ Samo onda je mama rekla: „Pusti ga, Hans! Gospodin Cipras je upravo otiša!“ Tata je mami unijo se u facu i rekao je: „Diži se, ženska glavo! Po ure te ne mogu probudit! Fasovaćeš sunčanicu! Mozak će ti prokuvat!“ Mama je napola otvorila oči i vidila je kroz trepavice tatinu ćunku. Nos mu je i dalje sličijo na krepanu pantaganu. Mama je mislila: „Dok sanjam, socijalizam se čini tako blizu! Moš ga rukama opipat!“ Onda je opet mislila: „Al na javi me grije žarko kapitalističko sunce! I to tako jako da će me stoposto morat vodit na hitnu!“ Tata je nešto govorijo i mavao je sa rukama. Još su mu više narasle dlake iz ušiju. Mama je mislila: „Šta sad činit, jebate? Izgorit il se prilagodit?“ Tata je mamu drmao za oba ramena i govorijo je: „Probudi se, tuko! Dobićeš opekotine!“ Drob mu je bija ka tisto za krafne. Drob mu je landara priko mudantina. Mama je sklopila oči i viknila je: „Hans! Miči mi ovu gubu odavde!“

Robi K. (IIIa)

Peščanik.net

The post Bilježnica Robija K.: Grčkanje na muliću appeared first on Tacno.net.

Drukčije rečeno, i revolucija ima svoju cijenu, nažalost suviše krvavu kako nas povijest podučava. Suštinske promjene okvira u kojem živimo su nužne – mnogima je to jasno – ali mnogo manje odgovor na pitanje: tko i kako će ih provesti. Syriza u svojoj zemlji, očito ne – ona je već prošlost, a njena vlast ma koliko trajala nije doli krađa povijesnog vremena.

Svojedobno sam napisao nešto u smislu da prosjak ne može ucjenjivati milijardera, sem ako osim praznog novčanika ima neki mnogo jači argument. Pokazalo se da Tsipras nije imao nikakav, a njegov zadnji pokušaj ucjene EU i Trojke bio je referendum. Pristajući na još teže uvjete no prije njega, Syriza je izdala svoje birače i one koji su na referendumu birali OXI – uvjereni da sem praznoslovlja (kako se pokazalo) Tsipras raspolaže i “oružjem” koje će moći suprotstaviti neoliberalnom koceptu štednje. Demokracija, pokazalo se, je samo zamisao puške – i to prazne – u rukama naroda. Barem je kapitalistička elita to jasno shvatila. Uostalom, povijest nas uči, da ona više drži do demokracije negoli svojih profita ne bi bilo ni Hitlera, Mussolinija, Franca, Pinocheta, pa ni ove suvremene grčke razvaline nastale na ruševinama stare antičke civilizacije koja nam je svima poklonila demokratski model. Nikada nisam shvaćao otmičare koji ucjenjuju društvo ili porodice otetih životima talaca, a nisu spremni ostvariti svoje prijetnje pa ulaze u besplodne pregovore (kao Syriza?) kojih je rezultat unaprijed poznat. Naravno da ne podržavam otmice, samo želim ukazati na činjenicu da, nemate li sredstava i beskompromisne spremnosti da djelovanjem potkrijepite zahtjeve, ne ulazite u otmice, revolucije ili blefiranja – kakvo se u konačnici zbilo u grčkoj farsi.

        Pišući o grčkoj situaciji, podržavao sam Syirizine zahtjeve, izražavajući duboku skepsu u suštinske, revolucionarne promjene koje bi ova ljevičarska – a pokazalo se, populistička – grčka stranka, mogla izazvati u Grčkoj i šire, služeći kao indukcioni model za evropske stranke koje su se uspoređivale sa njom. Mislim da je, poslije ove hrpe jada koju je grčka “ljevica” izvojevala pred licem cijeloga svijeta, sudbina španjolskog Podemosa na predstojećim parlamentarnim izborima sasvim izvjesna, da ne govorimo o samoj Syrizi koja – ako i preživi svoj mandat bez prijevremenih izbora – odlazi u povijest kao očiti primjer kako ljevica ne treba postupati!

        Koliko god mnogi ljudi osuđivali revolucionarno nasilje kao najobičniju tuču u balkanskoj krčmi, praćenu pljačkom njenih učesnika, za sada jedina realna opcija rušenja kapitalizma upravo ono preostaje. Za manje sklone povijesnim poukama i filozofiji, to jednostavno može potvrditi odvijanje “tuzlanskih događanja” prošle godine, kada je nasilje (to nije bilo revolucionarno, već sasvim besmisleno nasilje) jedino utjeralo strah u kosti bosanskohercegovačkih elita, a čim je uspješno obuzdano – nastavile su po starom. Svakako da u principu, za sada čini se samo teorijski, ostaje na izbor i mirno provođenje revolucionarnih promjena, samo mi pokažite onoga (one) koji će ih uspješno i djelatno provesti. Svaka suvremena socijalna revolucija, da bi se održala, mora biti globalna ili izbiti u zemlji dovoljno jakoj da bi se mogla obraniti od atakiranja kapitala u svrhu njenog slamanja. I naravno, omogućiti njeno širenje. Podsjeća li to nekoga na način širenja sovjetskog modela socijalizma, odmah treba napomenuti dvije stavri. Prva je, da širenje ideja ne smije biti nasilno nametnuto, jer onda se ne širi ideja već interes nasilnika. Druga stvar je ta, da se i kapitalizam širi iz svojih centara moći u ostale zemlje, i to upravo prečesto na nasilne načine, pa – programeri bi rekli: „go to na prvu stvar“!

        Razgovaram sa inteligentnim čovjekom koji je vrlo skeptičan u mogućnost postojanja “zrna kristalizacije” oko kojega bi se okupile nezadovoljne mase, sposobne djelatno izvršiti suštinske promjene u okruženju koje je – da previše ne kompliciramo – slomilo Syrizu. Kaže da glad i bijeda to teško mogu biti, s obzirom da (prema njemu) nikad u svijetu nije bilo manje gladnih i bijednih. Sam sam uvjeren da on ima previše sužen vidokrug, kako geografski tako i povijesni, i da teško razlikuje povijesno od fizikalnog vremena, kao i kompleksnost uzajamne povezanosti zbivanja u ljudskom društvu. No, zaista, što to u ovo vrijeme može izazvati toliko nezadovoljstvo masa da sruši sustav koji upropaštava ljude, zrak, vodu, hranu, resurse – planetu na kojoj zajedno plovimo svemirom – ne otrežnjujući se u svom pijanom samozadovoljstvu? Teško je reći, mada nas primjer može potaknuti na razmišljanje.

        Jugoslavija je u periodu od 1945. do svoje propasti, slovila – barem nazivno – kao socijalistička, radnička zemlja, gdje njen “socijalizam” poznavatelji nikako neće uspoređivati sa “realsocijalizmom” zemalja okupljenih oko Sovjetskog saveza. Na koji je to način, bivša naša zajednička domovina izvršila taj prevrat, revoluciju – prijelaz iz kapitalizma u socijalizam, bio on kakav je već u nas bio? Što je to okupilo mase oko spomenutog “zrna kristalizacije” koje je naraslo do promjene društveno političkog sistema predratne države? Ako ćemo zrelo razmisliti, odgovor je jednostavan – ništa, ili gotovo ništa! Komunistička partija Jugoslavije bila je na državnom nivou jaka parlamentarna stranka (partija) kraljevine Jugoslavije:

“Na opštinskim izborima u martu i avgustu 1920. partija je osvojila mnoge gradove (Beograd, Zagreb, Osijek, Skoplje, Niš i dr.), a na izborima za Ustavotvornu skupštinu, novembra 1920, dobila je 59 mandata, od ukupno 419 poslaničkih mandata čime je postala treće stranka po broju poslanika u Skupštini. Gledajući po današnjim državama KPJ je svoj najbolji rezultat imala u Crnoj Gori s 38 % glasova, potom u Srbiji s 15 % dok je u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji osvojila po manje od 10 % glasova. U leto 1920. godine KPJ je imala preko 65.000 članova, ujedinjeni sindikati oko 210.000, a ujedno je pobedila na izborima, osvojila vlast u gradu Beogradu iako će joj potom kralj zabraniti formiranje gradske vlasti.”

“Zakonom o zaštiti države”, ona je 1921. otjerana u ilegalu, čime je sistem onemogućio njenu parlamentarnu borbu. Odmah se postavlja pitanje: ako ste onemogućeni u javnom djelovanju a ilegala je protuzakonita, što vam preostaje? Samo dva izbora: sagnuti glavu ili je prkosno dići!

        Atakom Sila Osovine na državu i njenim raspadom, KPJ organizira ustanak i javlja se kao praktički jedina obrambena snaga. Jugoslavenska vojska je kapitulirala, kralj bježi u inostranstvo, a četnici – koji prvih mjeseci izgledaju kao jedna od opcija – započinju pasiviziranje, odnosno aktiviraju suradnju sa okupatorom. Tako u Jugoslaviji započinje – kao dio šireg okruženja u kojem se vodi 2. svjetski rat – borba koja ima trojaki karakter: narodnooslobodilački rat, građanski rat i socijalna revolucija. Da nije bilo prikladnih uvjeta – “lokalnih” i globalnih (udio SSSR-a u pobjedi Saveznika) koje je Tito vješto iskoristio, teško da bi se socijalna revolucija uopće mogla provesti. Rat bi završio kao oslobodilački i građanski, iz jednostavnog razloga što u sukob i promjene koje su tijekom njega izvršene, ljude nije nagnala socijalna situacija! A kasnija povijest je pokazala, da oni – opterećeni tabuima, predrasudama, dogmama, nacionalnim (nacionalističkim) zaslijepljenostima, neobrazovanošću masa, nepostojanjem klasne svijesti,… – na to u osnovi nisu ni bili spremni. Mada se nekima učinilo, vrijeme očito još nije sazrelo.

        Primjer je – iako se rezultat s višedesetljetnom odgodom pokazao kao propali – poučan, jer ukazuje da naše “zrno kristalizacije” oko kojeg je moguće u današnjim uvjetima okupiti ljude na djelatne suštinske promjene, ako i nije jasno predočivo, biva prisutno u latentnom i potencijalnom stanju. Koje će ono biti, pokazat će globalni politički odnosi koji mogu postati katalizatorom sveopćih, bitnih i neophodnih društvenih promjena želi li ljudski rod ostvariti san o političkoj, ekonomskoj i socijalnoj demokraciji. Taj san nije utopija – to je povijesna težnja naše vrste, ma i ne shvaćala je većina njenih pripadnika, jer joj počiva u kolektivnoj podsvijesti. Hoće li zrno isklijati iz rastuće nezaposlenost na koju ih tjera kompjuterizacija i robotizacija proizvodnje s rastom proizvodnosti za neslućene faktore, rezultat kojega elite preusmjeravaju u vlastite džepove? Hoće li to biti posljedice klimatskih promjena, kad stanovništvo uvidi da se bogati s njima nose mnogo lakše, prepuštajući golemoj većini glavni teret krize (kao i ove, bankarsko-finacijske)? Hoće li neki novi Tito, Gubec beg, Spartak, Lenin ili Marx isplutati iz mogućeg sukoba svjetskih razmjera i preusmjeriti veliki dio nas novim putevima? Ja to ne znam.

        Ali, znam ovo, a pitanje je dali je većina toga svjesna. Svaka promjena se plaća, jer – “nema besplatnog ručka”. Uvijek ga je netko morao platiti, mada konzumentu izgleda da se hrani badava. To ni Syriza, ni grčki narod, niti većina naroda svijeta (uvjeren sam) još uvijek ne shvaća u potpunosti. Drukčije rečeno, i revolucija ima svoju cijenu, nažalost suviše krvavu kako nas povijest podučava. Suštinske promjene okvira u kojem živimo su nužne – mnogima je to jasno – ali mnogo manje odgovor na pitanje: tko i kako će ih provesti. Syriza u svojoj zemlji, očito ne – ona je već prošlost, a njena vlast ma koliko trajala nije doli krađa povijesnog vremena. Osim, kao što neki kažu, da nas je ipak taj primjer nečem podučio. Stvarno? Ne bih rekao; pred našim očima vjekovima siluju “učiteljicu života”, a da iz njenih krikova većina baš i nije nešto spoznala. A kakva nam korist – u rasponu od sedamdesetak godina prosječnog ljudskog života – od spoznaje malobrojnih? Sem ako, umjesto biofizikalnog, živite povijesno vrijeme!

The post Syriza i perspektive appeared first on Tacno.net.

Malo tko je u veljači 2011. godine, a i mjesecima kasnije, odolio napasti da se ne uključi u proces nacionalnog sprdanja s tadašnjom premijerkom Jadrankom Kosor i njezinim »tjeranjem Hrvata da čuvaju ovce«.

To što je zlurada javnost ismijavala pod naslovima »Kosor tjera Hrvate da čuvaju ovce«, »Rješenje za ‘stado': Nezaposleni ste? Premijerka vam preporučuje da čuvate ovce i krave!«… bio je ustvari smrtno ozbiljan pokušaj predsjednice Vlade da koliko-toliko smanji visoku stopu nezaposlenosti u zemlji Hrvatskoj.

I da domicilno i domoljubno pučanstvo s burze rada animira da se uhvati posla i prihvati ponuđena radna mjesta koja su se, umjesto žuđenim domaćim posloprimcima, popunjavala radnom snagom iz uvoza.

Odbila je tada Vlada Jadranke Kosor izdati 811 novih radnih dozvola za strance, jer je među njima bilo i 70 zahtjeva za obavljanje poslova stočara, ratara, pastira i samaraša. Premijerka je u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje otkrila čak 75 tisuća nezaposlenih koji su osposobljeni za navedene poslove, ali im ne pada na pamet da se njima bave, pa je na osnovu toga zaključila da »nešto nije u redu«.

Navela je – možda ćete se sjetiti – i znakovit primjer jednoga gospodarstvenika koji joj se osobno potužio da nije mogao pronaći 150 ljudi za čuvanje ovaca. Javilo mu se samo 16 zainteresiranih za pastoralni rad, da bi se na koncu pastirskoga štapa primilo svega njih šestero.

Jedini koji je te 2011. pokazao istinsko razumijevanje za Kosoričinu inicijativu bio je njezin koalicijski partner, utemeljitelj i predsjednik Hrvatske građanske stranke Željko Kerum. »Sjetite se kako je bilo devedesetih, a sada neki ‘stručnjaci’ daju pesimističke izjave. Gdje samo nađu te likove, prvi put izlaze u javnost i daju mišljenje kako sve propada, ništa ne valja, sve ajme. Živi se dobro. Tko hoće raditi, može. Neka idu na selo i rade, svatko ima svoje selo. Kako moj brat Jure može kopati, krčiti i saditi luk, pa mogu i ostali«, govorio je ideolog hrvatskoga građanstva. Ali građani kao građani – ne da nisu poslušali Kerumov apel, nego su se s njim sprdali kao i s Jadrankom Kosor.

Kada je predsjednica Vlade RH i HDZ-a, negdje potkraj ljeta 2011., svome ministru unutarnjih poslova Tomislavu Karamarku uručila stranačku iskaznicu, vjerojatno nije ni slutila da će se on jednoga dana prometnuti u najglasnijeg zagovornika njezinih i Kerumovih ideja o spasonosnim migracijama iz gradske besposlice u seosku radinost.

Jer od Karamarka se u to vrijeme nije dalo čuti ni slova o stočarstvu i ratarstvu. Ako se išta u njegovim rijetkim i škrtorječivim istupima moglo dovesti i u kakvu vezu s agrarnom problematikom, onda to nisu bili ni traktori ni kombajni, ni tanjurače ni drljače…

Jedina mehanizacija za obrađivanje zemlje koju je Karamarko uopće spominjao bili su buldožeri, a jedini urod koji ga je zanimao bile su kosti iz Drugog svjetskog rata i poraća.

Ako se Jadranka Kosor i pokajala što Karamarka nije poslala da čuva ovce nego ga primila među HDZ-ovce – pa od njega u znak zahvalnosti dočekala da je najprije učini bivšom predsjednicom, a nedugo zatim i bivšom članicom stranke – danas bi mogla biti ponosna kad čuje kako njezin nasljednik na stranačkim klauzurama oživljava njezine nerealizirane zamisli i pokazuje tako intenzivnu brigu za opstanak hrvatskoga sela i seljaštva kakva se u HDZ-u nije vidjela još otkako je bivša šefica zaustavila uvoz stočara, ratara, pastira i samaraša.

»Umjesto da naši ljudi žive na selu i obrađuju svojih nekoliko stotina hektara i imaju četvoro djece, oni dolaze u velike gradove i rade slabo plaćene poslove i imaju jedno dijete. Na što će sličiti Hrvatska i što će ostati od nje ako se svi dosele u velike gradove?!« – zavapio je Karamarko na prošlotjednoj klauzuri u Slavonskom Brodu, da bi ovoga vikenda u drugom gradu, u rodnome Zadru, dodatno zaoštrio svoju proseosku retoriku: »Aktualna se vlada pravi da su socijalisti, a zapravo pomažu krupni kapital, jer Hrvatska 70 posto hrane uvozi. To je smrt za selo i malog čovjeka, jer selo generira zdravu populaciju, a oni to uništavaju namjerno.«

Ako Karamarko vjeruje u to što govori, u to da selo generira zdravu populaciju, možda mu je krajnje vrijeme da gradsku sredinu zamijeni seoskom. I da na osobnom primjeru testira koliko svježi seoski zrak utječe na rađanje zdravijih ideja od onih mesijanskih, kataklizmičkih i kaplarsko-ratobornih kakve ovih dana propovijeda po gradovima: »Mi se dvije i pol godine spremamo za preuzimanje države i sam Bog nas je naputio na takav put… Hrvatska je država danas u većoj pogibelji nego u vrijeme srbočetničke agresije… Budimo spremni na novi Domovinski rat! To je rat za bolju Hrvatsku, za svakog mladog čovjeka, za svako radno mjesto, za svako neobrađeno polje. Taj rat će započeti HDZ i u tom ratu će pobijediti.«

Možda mu je krajnje vrijeme da povede ovce a ne rat.

The post Predrag Lucić: Karamarko, s riječi na selo! appeared first on Tacno.net.

Neodoljiv je dojam da Bruxelles prema Grčkoj primjenjuje isti pristup kao Washington u svojedobnom vojnom prevratu u Čileu. Žalosno je što i službeni Zagreb tome pridonosi, nudeći se čak kao svojevrsno predziđe protiv ‘radikalne ljevice’

The post Čileizacija Grčke appeared first on Tacno.net.

Obilježavanje dvadesete godišnjice genocida kojeg su snage vojske i policije Republike Srpske, pod komandom Ratka Mladića, počinile u julu 1995. godine, obilježilo je centralne informativne emisije javnih servisa u BiH ove sedmice. Od glasanja o rezoluciji u Vijeću sigurnosti UN-a, preko dženaze klanjane za 136 žrtava, do napada na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića. Obje TV stanice bile su na visini zadatka

Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

BHT1: SVE VIŠE ZNAČAJNIH TEMA U PROGRAMU

7. – 14. juli 2015.

ŽRTVE PA INCIDENT: BHT1 je uglavnom uspjela izbjeći politizaciji ovog datuma, izuzev nakon 11. jula i napada na Aleksandra Vučića. Na sam dan komemoracije i dženaze, kada smo mogli pratiti sve što se dešavalo u Potočarima uživo na javnim emiterima, urednica Alenka Bruck odlučila je Dnevnik 2 početi informacijom da su žrtve sahranjene, te je dala prostor preživjelima. I sigurno je dobra odluka da se taj dan prednost da žrtvama i preživjelima, ali je napad na Vučića ipak bila vijest dana. Nažalost. BHT1 nas o napadu izvještava tek u desetoj minuti Dnevnika 2. U bloku koji slijedi, jedan od sagovornika bio je načelnik opštine Srebrenica, koji tvrdi kako su incident izazvali oni koji nisu Srebreničani. Da li to znači da on zna ko je to uradio, novinarka Ivana Crnogorac ga nije pitala. Načelnik spekuliše da bi to moglo biti djelo plaćenika, što novinarka ne propituje niti istražuje, nego samo tako prenosi publici. Na snimcima smo mogli vidjeti da je priličan broj ljudi učestvovao u napadu na Vučića, tako da je spekulisanje reći nešto ovako, i mediji to sebi ne smiju dozvoliti.

NOVE INFORMACIJE: U sedamnaestoj minuti ovog bloka, novinarka ─ koja je u Potočarima ─ za sagovornika ima nadležnu osobu iz pododbora za sigurnost organizacionog odbora, kojem postavlja pravo pitanje: kako je moguće da se sve to desilo uz sve pripreme i garancije sigurnosti. Sagovornik, pak, odgovara kako je politizacija kriva za dizanje tenzija, koje su dovele do onog što smo gledali u Potočarima. On također govori da je bilo saznanja o rizicima i da su o tome obaviješteni i gosti. Kaže kako je povrijeđeno pet policajaca te nekoliko osoba koje su došle na dženazu, te zaključuje da taj prostor prevazilazi mogućnost organizovanja tako velike manifestacije. Ovakve informacije su ipak trebale biti emitovane prije, čak na početku, jer su nove i u tom trenutku su baš ono što građanima treba.

U istom ovom dnevniku prenijeli su nam potpuno nerelevantnu informaciju o tome da je BiH bila vijest u medijima širom svijeta. Šta nam to govori i zašto nam je to bitno? Isto je uradio i FTV taj dan.

UREDNIČKI PRIORITETI: Nekako se malo čudnim možda čini i odabir urednika Nikole Markovića da u dnevniku 9. jula da prednost informaciji o dolasku njemačke kancelarke u BiH, i temi o tome koliko nam je EU daleko, nad onom o prolasku kolone sa posmrtnim ostacima 136 ljudi, koju smo čuli tek u petoj minuti. To je informacija koja se mogla prezentovati vrlo kratko na početku dnevnika. I naravno, mogli su pokazati građane kako ispraćaju posmrtne ostatke, a ne političare koji su malo izašli ispred zgrade Predsjedništva, više da se uslikaju nego da saučestvuju sa nama.

BITNA TEMA: U dnevniku 7. jula, urednica Svjetlana Vučetić odlučila je da se vrati temi novog zakona o radu, što je od izuzetnog značaja za širu javnost koja treba znati šta se dešava, no nisu dobili kompletne informacije. BHT je uspjela doći do Nacrta zakona o kojem se puno priča, ali se detalji kriju od javnosti. Pritom novinarka Amina Ahmetović analizira prijedlog, ukazuje na problematične dijelove, potrudili su se čak da imaju videografike… No, problem ovog priloga je što čujemo stav samo jedne strane, i što nema više ekonomskih stručnjaka koji bi nam pojasnili šta ovakav prijedlog znači za radnike. Da bi izgradili vlastiti stav, građani treba da čuju različita mišljenja o važnim pitanjima. Javni servis, pored ostalog, treba da bude platforma za pokretanje dijaloga o bitnim pitanjima. Ipak, još jednom, pohvalno je da BHT 1 pokušava održati ovu temu.

POTREBNO JE VIŠE INFORMACIJA: Još jedna bitna tema je dobila prostor u centralnom dnevniku, ali ponovo nije istražena do kraja. Naime, 12. jula, u Dnevniku 2 koji je uredila Alenka Bruck, mogli smo vidjeti još jedan prilog o odlasku mladih iz BiH. Radi se o odlasku mladih koji se školuju za pomoćno medicinsko osoblje. Ovakvih priča imamo skoro svaki dan u domaćim medijima. Ono što još nismo čuli je koliko košta školovanje jedne mlade osobe, i šta zemlja gubi svakim tim odlaskom. Ne samo materijalno, nego u smislu nataliteta, manjeg broja radnika… Čini se da našoj javnosti treba još informacija o ovom problemu da bi zaista imala kompletnu sliku posljedica stanja u kojem se nalazimo već duže vrijeme.

PLUS SEDMICE

Vrijedno je primijetiti da se Ratko Mladić vratio u dnevnik BHT1. Dugo nije bilo ni riječi o ovom suđenju, koje je jedno od najvažnijih pred Tribunalom u Haagu, no 13. jula urednica Adisa Dedić Kološ nas je podsjetila na njega. Nažalost, kratko i šturo, ali barem znamo da suđenje još uvijek traje.

Drugi plus je za prilog Sanite Lisak Jusufbegović, emitovan 7. jula, o rezoluciji o kojoj je glasalo Vijeće sigurnosti UN-a. Novinarka ima kritički pristup, dobre sagovornike, pokazuje nam različite stavove, pojašnjava značaj rezolucije, ukazuje na pitanja koja su u javnosti zanemarena, te ona koja su namjerno istaknuta da bi bila ispolitizovana. Vrlo dobar prilog, koji je pritom i izuzetno montiran.

MINUS SEDMICE

Previše propuštenih prilika za postavljanje pitanja.

OCJENA  7

IZVJEŠTAVANJE O SREBRENICI: I FTV ZNA NAPRAVITI DOBRE VIJESTI

7. – 14. juli 2015.

ČIJI JE KOMENTAR? Centralni dnevnik FTV-a je tokom ove sedmice imao džingl koji je najavljivao i odjavljivao blok sa informacijama o Srebrenici. Nije baš jasno koja je svrha ovog džingla, a i malo je neukusno. Teško je shvatiti i odluku urednice Jadranke Milošević ─ ili onog ko ju je već donio ─ da u dnevniku 12. jula emituje komentar čije čitanje je trajalo skoro četiri minute. Voditeljica je najavila da je riječ o redakcijskom stavu, ali je potpisan novinar-urednik Avdo Avdić, što malo ostavlja zbunjene gledoce po pitanju čiji je to stav ─ njegov ili redakcijski. Na kraju nije ni bitno, jer u centralnoj informativnoj emisiji nema prostora za ovakvu formu. Gledamo dnevnik da saznamo šta se novo desilo. Komentare tražimo u drugim emisijama, ako ih želimo. Pritom, Avdić ne bira riječi niti nudi argumente za ono što tvrdi vrlo kategorički.

ŠTA GRAĐANI OČEKUJU? Isto tako je nesmotrena potraga za razlikama između građana BiH, koju je FTV i ove sedmice povela. U dnevniku 7. jula, koji je uredila Azra Pašukan, u najavi voditeljica konstatuje kako građani dva entiteta imaju različita očekivanja od rezolucije. Pritom, ovakav pristup je puka generalizacija. Niti su svi u Federaciji podržavali, niti su svi u RS-u bili protiv usvajanja rezolucije, niti je to uopće moguće tako gledati. Mnogi, sigurna sam, nisu uopće pratili šta se dešava. Huškački je ovako postavljati pitanja.

Ipak, prilog novinara Mirze Huskića o samom značaju rezolucije, o raspravama koje su se dešavale, različitim verzijama, uz upotrebu videografika (ne baš najvještije jer se slova nisu mogla čitati), uz razgovor sa dopisnikom u New Yorku, gledaocima na kraju daje dosta informacija.

PONOVO BLOG: Urednik Darjan Babić je 8. jula odlučio da nam skoro u cijelosti pročita blog jednog stranog diplomate. Nijedno pitanje, bez analize, bez ičega, samo puko čitanje bloga na TV-u. Pomalo je suvišna bila i informacija emitovana 10. jula u Dnevniku 2, koji je uredio Rasim Borčak, da je posjeta turskog predsjednika počela obilaskom groba Alije Izetbegovića. To nije vijest relevantna za širu javnost. Cijeli prilog o ovoj posjeti novinarkeDanice Jakšić nije nam rekao ništa i kao takav teško da je bio vrijedan emitovanja.

ZA SVAKU POHVALU: I FTV je 11. jula u drugi plan stavila informaciju o napadu na Vučića. Odluka urednikaAmarilda Gutića da blok izvještaja sa dženaze u Srebrenici počne govorom djevojke koja je pričala kako je ostala siroče nakon genocida, za svaku je pohvalu. Ovaj govor gotovo da mediji nisu ni primijetili, a bio je najvažniji izgovoren tog dana.

TEŠKO BEZ POLITIZACIJE: No, nakon što su nas u šesnaestoj minuti napokon izvijestili o napadu na Vučića, o tome nisu prestali pričati do kraja dnevnika koji je trajao dugih 40 minuta. Blok je bio možda malo previše napadački. Pored ostalog, govore i kako umjesto da se Vučić izvinio Srebreničanima, oni moraju njemu. Nije baš pravedno i ne može se porediti. A onda smo još morali gledati šta političari misle o svemu tome, što je potpuno pogrešno u tom trenutku i dodaje ulje na vatru. Tek u 25. minuti emitovana je jedina relevantna informacija, izjava ministra sigurnosti koji govori o prvim operativnim saznanjima.

DAN POSLIJE: Još jedna zanimljiva priča dotaknuta je narednog dana u prilogu Omera Hasanovića, koji se javio iz puste Srebrenice dan nakon dženaze, 12. jula. Nažalost, u prilogu tek usput razgovara sa djevojčicom koja je došla na očev mezar. Mediha Vejzović je rođena 11. jula u bazi u Potočarima. Dijete koje vjerovatno nikada nije slavilo rođendan jer je isti dan moralo oplakivati oca. Njena priča zaslužila je centralno mjesto. I nije zaslužila da bude potpisana kao “žrtva genocida”. Time se stvara slika bespomoćne osobe, a mi smo, ustvari, gledali hrabru mladu djevojku.

POLICIJSKA KOORDINACIJA: U ovom dnevniku, koji je uredila Jadranka Milošević, pažnju su nam skrenuli i na činjenicu da je dijelom za ono što se desilo u Potočarima premijeru Vučiću krivo nepostojanje koordinacije između policijskih tijela u BiH. Ovaj prilog je zanimljiv jer novinar, Davor Obrdalj, primjećuje da je u obezbjeđenju učestvovala i jedna privatna firma za osiguranje, te da je, umjesto policije, trasu kretanja zvanica odredio pozorišni režiser.

PLUS SEDMICE

Novinari FTV-a su našli priče iz Srebrenice koje drugi mediji nisu imali. Od priče o katolicima u tom kraju, preko one o nedostatku koordinacije između policijskih tijela, ili priče o djevojci koja je rođena u Potočarima 11. jula.

MINUS SEDMICE

Korištenje termina “županija”.

OCJENA 1

KOMPARATIVNA ANALIZA

Skoro svaki dan protekle sedmice dnevnici javnih servisa počinjali su izvještajima koji su se ticali komemoracije u Srebrenici. Pritom, i novinari i voditelji su ponavljali ─ što kod nas mediji često rade ─ da se genocid u Srebrenici “desio”. Koristiti takav termin oslobađa krivice počinioce. Genocid u Srebrenici je počinjen i tačno se zna ko je to uradio i planirao.

Srebrenica jeste svakako bila u centru pažnje, ali je možda bolje bilo da su svaku noć emitovane kratke specijalne emisije nego da je veći dio svakog dnevnika bio posvećen ovoj temi. Tako je u drugi plan otišla informacija o ekspresnom formiranju vlade u Tuzlanskom kantonu, ili da je srbijanski tužilac za ratne zločine rekao da je u Srebrenici počinjen genocid, da je jedna osoba osuđena za genocid u Srebrenici i to u Osijeku… Sve je to bilo u dnevnicima, ali nije promaklo tek pažljivom gledaocu.

The post BHT1 I FTV: GENOCID SE NIJE DESIO, NEGO SU GA KONKRETNI LJUDI PLANIRALI I POČINILI appeared first on Tacno.net.

(Foto: AFP)

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES povodom fizičkog napada na premijera Republike Srbije Aleksandra Vučića na obilježavanju 20-godišnjice genocida u Srebrenici 11.jula 2015.godine analizira aktualna događanja u sigurnosnom sektoru u BiH i prijeko potrebne kadrovske promjene. Iz analize „Bosna i Hercegovina: Neizbježne smjene u sigurnosnom sektoru?“ izdvajamo najvažnije dijelove.

Fizički incident sa predsjednikom Vlade Republike Srbije Aleksandrom Vučićem na obilježavanju 20-godišnjice genocida u Srebrenici 11.jula 2015.godine otvara mnogobrojna pitanja u sigurnosnom sektoru, koja moraju dobiti svoj epilog.
Ukoliko bi se uvažavali profesionalni standardi čelnici sigurnosno-obavještajnih agencija na nivou Bosne i Hercegovine i entiteta Republika Srpska trebali bi podnijeti ostavke ili su već morali biti smijenjeni. Čak aktualna vlast u Bosni i Hercegovini nije ni pozvala direktore sigurnosnih agencija da odstupe sa svojih položaja.

Istrage vode sami protiv sebe

Formiranje istražnih i sličnih komisija neće dati rezultate, jer je stvar više nego potpuno jasna. Propusti koji su napravljeni od strane sigurnosnih agencija su amaterski i/ili namjerni. Naime, sprovesti visoke međunarodne predstavnike, strane delegacije, šefove država i vlada kroz špalir u dužini oko 200 metara kroz okupljenu masu 60.000 žrtava na dan ukopa i nakon višemjesečnog političkog spinovanja iz Srbije i entiteta Republika Srpska (RS) je ravno kriminalu najvišeg nivoa. Nezamislivo je, da sigurnosne agencije mogu napraviti takav propust i apsurd je, da isti ljudi u ovom slučaju sprovode istrage sami protiv sebe. Radi se katastrofalnom propustu sigurnosnih agencija i aktualnih vlasti u Bosni i Hercegovini.

Nitko se nije suprotstavio suludo pripremljenom protokolu

Analitičari čak upozoravaju, da je politička scena u Bosni i Hercegovini ustvari talac najmoćnijih sigurnosno-obavještajnih agencija ne samo iz BiH, nego i iz regije. Prosto je nemoguće, da do sada nitko iz sigurnosnih struktura nije izašao u javnost i suprotstavio se ovakvom suludom protokolu, koji je planirao provođenje visokih zvaničnika neposredno pred ukop direktno kroz okupljenu masu, koja je dugo vremena prije dolaska visokih gostiju skandirala protiv Vučića. Sigurnosne agencije iz BiH su nacionalno i teritorijalno umrežene i ne postoji apsolutno niti jedan element, koji bi išao u prilog tezi da se radi o nekom planu i zavjeri, koji se već danima plasiraju od strane srbijanskih obavještajnih službi, a preko srbijanskih medija.

Odgovornost za incident i na sigurnosnim strukturama Srbije

Incident s Vučićem je samo pokazao, da je potrebno hitno provjetravanje sigurnosnih struktura u BiH na svim nivoima. Naravno, istu odgovornost za incident snose i srbijanske sigurnosne agencije, koje su direktno surađivale sa sigurnosnim agencijama Bosne i Hercegovine. Čak je postojala mogućnost, da se i neposredno pred incident promjeni maršruta kretanja Aleksandra Vučića prije ulaska u Memorijalni centar Potočari/Srebrenica, jer svaki profesionalno pripremljen plan osiguranja mora sadržavati nekoliko varijanti u slučaju krizne situacije odnosno ugrožavanja štićene osobe.

Srbijanska propagandna mašinerija u ofanzivi

Bez hitne reakcije bosanskohercegovačkih vlasti srbijanska propagandna mašinerija će nastaviti bjesomučno spinovati uzroke incidenta s Vučićem. Incident je ustvari finalni završetak srbijanskog nepriznavanja genocida u Srebrenici, počevši od hapšenja Nasera Orića po srbijanskoj potjernici, do ulaganja veta od strane Rusije na Britansku rezoluciju u Vijeću sigurnosti UN-a. Sve nabrojane akcije su trebale da minimiziraju obilježavanje 20-godišnjice srebreničkog genocida, a dolazak Vučića u Srebrenicu je bio samo završni čin negiranja genocida. Vučić je posljednji mjesec dana intenzivno djelovao na nepriznavanju genocida u Srebrenici, a pojavio se u Srebrenici znajući da će njegova posjeta biti u simboličnoj ravni i samog obilježavanja 20-godišnjice genocida.

Sigurnosni eksperti smatraju, da je zbog toga hitno potrebno pohapsiti vinovnike incidenta i istovremeno izvršiti smjene u sigurnosnom sektoru Bosne i Hercegovine i entiteta Republika Srpska.
Također, postojeća pat situacija pogoduje i budućim napadima na štićene osobe, posebno na one koji iz regije budu dolazili u Srbiju, ali i na sve druge. Nažalost,u negiranju genocida u Srebrenici i negiranju odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini politički predstavnici Srba se pozivaju na Jasenovac, Jadovno, Kravice, ubistvo srpskog svata u Sarajevu, zato postoji realna opasnost da incident s Vučićem može biti „opravdanje“ Srbiji za sistemsko ugrožavanje svih onih koji se suprotstavljaju negaciji zločina i genocida i koji se bore za istinu. Stvarna situacija je upravo suprotna od one koja se ovih dana prezentira u Srbiji. Zbog toga bi prvi korak Predsjedništva Bosne i Hercegovine trebao biti, da pozove premijera Vučića da uskoro posjeti Sarajevo.

Incident sa Vučićem može predstavljati odličan povod za provođenje reforme policijskog i sigurnosnog sektora u Bosni i Hercegovini, koji bi doveo do stvaranja profesionalne i jedinstvene policije na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, jer je postojeće ustrojstvo policije prevaziđeno, neadekvatno i neefikasno.

The post Neizbježne smjene u sigurnosnom sektoru? appeared first on Tacno.net.

Međunarodni, a posebno domaći faktori, malo, malo pa zahuktaju priču o promjenama Ustava i referendumima. Prije nego se i pokrene postupak, svako ko ozbiljnije poznaje BiH situaciju zna  kakav će biti kraj ovakvih incijativa. Podijeljene političke elite jedino su saglasne da se ni o čemu ne mogu dogovoriti, pogotovo, ne o promjeni ustava (efikasni su samo kad treba imenovati svoje kadrove na njihova mjesta i podijeliti pare, svakako). Tvrde pozicije vlastodržaca, definisane u stranačkim bunkerima, imaju za cilj očuvati stečeno, proširiti svoju vlast ili napraviti novu podjelu kojom bi ozvaničili svoje  nacionalne interese.

Piše: Milan Račić

Dejtonskim mirovnim sporazumom donijet je Ustav Bosne i Hercegovine. Ustavno uređenje BiH definisano je u vrijeme svježih ratnih događanja s ciljem da se rat prekine i utvrde osnove uređenja države i poratnog sistema. Vrijeme donošenja Ustava, a posebno ratni uslovi i odlučnost da se ratni sukobi okončaju, imalo je za posljedicu da praksa već prvih godina pokaže niz nedostataka u (ne) funkcionisanju tako skrojenog Ustava. Nadležnosti ustanova Bosne i Hercegovine definisane su tako da je državno samo ono i onoliko koliko je minimum da bi se određeni teritorij i mogao nazvati državom. Država, bar u teoriji, mora imati teritorij, narod(e) i uspostavljenu vlast na toj teritoriji. Prva dva kriterija u BiH zadovoljavaju. Istina, naroda je za oko milion manje, a što se trećeg kriterija i uspostavljanja vlasti tiče, umjesto odgovora postavlja se niz pitanja. Da li je u bilo kom mjestu BiH, bez obzira da li je riječ o Federaciji ili Republici Srpskoj, uspostavljena vlast države BiH, ili je to vlast entiteta koji imaju ili nemaju odlike države, da li je to vlast kantona, grada ili opštine? Da li je tako uspostavljen sistem u funkciji običnog građanina, je li u funkciji sva tri konstitutivna naroda, ili je samo u funkciji elita što sebi daju ekskluzivno pravo da predstavljaju svoje narode i štite njihove interese? U Mostaru bi rekli:- Mujo , molim te, nemoj me vise braniti-. Koliko je stvarno moguće funkcionisanje države u kojoj je 13 ustava, 2 entiteta, 10 kantona, jedan district, stotinjak ministarstava, bezbroj ustanova, organa, zavoda, agencija… Doda li se tome, još jedan Visoki predstavnik i mnoštvo nižih međunarodnih organa i organizacija, ni najbolji poznavaoci ustavnih sistema, ne mogu znati ko je ovdje u BiH nadležan, a ko nenadležan (viđeniji pravnici kažu da bi ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu bio onaj ko u BiH odgonetne za šta je ko nadležan). Ko je za šta odgovoran, ili su, što je najvjerovatnije,  svi neodgovorni? Eksperimenti u ovoj zemlji ne traju samo od Dejtona. Iskušavali smo prvi i jedini samoupravljanje i društvenu svojinu. Prije toga, zahvaljujući Austro Ugarskoj uveli katastar i zemljišne knjige. Pokušavali u različitim zajednicama i sistemima i gotovo uvijek sve poništavali i što je trebalo, a još više i ono što je bilo dobro. Uvijek počinjali iznova, kao da prije nas ništa nije valjalo. Da su stvari postavljene jednosmjerno i na kratki rok potvrđuje sastav i način izbora i odlučivanja institucija na nivou BiH. Ustavom je propisano da svi organi moraju imati toliko jednih, drugih i trećih (prebrojavanje krvnih zrnaca). Zato kada birate člana Predsjedništva po nacionalnosti Srbina, on mora biti iz RS-a, pa da sve u Federaciji imate Srbina Anštajnovih kvaliteta ili Brantovih političkih manira. Isti je slučaj sa izborom Bošnjaka ili Hrvata iz Banja Luke ili Trebinja, ili sa izborom vlada i parlamenata. Običnom građaninu, koji ne bi da se razvrstava ni u jedan od zadatih torova, a  “ostalim”, posebno, nedozvoljeno je i da pomisle da bi mogli imati svoje predstavnike ili ne daj bože da budu izabrani. Ovakva ustavna rješenja više liče srednjovjekovnim feudima, nego modernoj evropskoj državi građanskog tipa. Sva rješenja su postavljena tako da pojam i riječ građanin ne postoji ni u jednoj odredbi Ustava, u praksi posebno. Ne može biti ni nacionalnih, ni manjinskih niti kolektivnih prava, ako ne postoji individualno, pojedinačno i građansko pravo.  Priču o neophodnosti promjene ustava, jedni dočekuju na nož, a drugi ne samo da pojednostavljuju stvar, nego je banalizuju na najgori mogući način. Nude ukidanje entiteta kao spasonosno rješenje, a građanina i ne pominju, ili, pak, brane entitet makar ponovo uzburkali čitav region.  No, prije toga morali bi se upitati – Zašto brojni parlamenti, vlade, ministarstva nisu u stanju donijeti bilo kakvu odluku ili zakon od interesa za sve građane BiH. Je li nam Visoki morao donijeti zastavu i himnu, jesmo li sami mogli donijeti desetine zakona, je li nam Visoki treba jedino mjenjati političare i funkcionere, je li?

Umjesto da na miru, na osnovu ozbiljnih istraživanja i analiza, sami potražimo najbolja rješenja, neki stalno, prizivaju strance, Venecijanske i ine komisije, da nam naprave i serviraju gotova rješenja. Nismo ni maloljetni, niti smo maloumni. Valjda nam staratelji više ne trebaju.

Uzmu li se u obzir stavovi i javni istupi najodgovornijih političara vodećih stranaka, može se zaključiti da su dominantna tri suprostavljena stava: prva preferencija –  treći entitet, druga preferencija jačanje državnog nivoa i centralizacija i treća je preferencija jačanje i državotvornost manjeg BiH entiteta (redosljed može biti i potpuno drugačiji). Realno, ovako suprostavljeni stavovi ne daju nikakvu šansu da se i započne, a ne da se postigne bilo kakav dogovor oko ustavnih reformi.

Najbolji primjer zato jeste pokušaj Američke ambasade da promijeni Ustav Federacije BiH koji se neslavno završio. Od nekih dvijestotinjak predloženih promjena sve je, po običaju, završeno u ladicama članova komisije, nekoliko okruglih stolova i mnoštvom suprostavljenih stavova i mišljenja. Sejdić i Finci, zato, čekaju da se riješi “hrvatsko” pitanje pa tek onda i oni bi na red mogli doći, a već tad će, vjerovatno, biti nova odluka Suda za ljudska prava kojom će se tražiti i rješenje ostalih.

Sve dotle, dok sami ne sazrijemo, bar toliko, da shvatimo da je ovo naša stvar i da se o njoj mi sami moramo dogovoriti, drugi će nam krojiti sudbinu.

Pozivanje na ustavne promjene, za koje unaprijed znaju da neće biti realizovane, pozivaju političari koji ne znaju, ili neće ni reforme, ni EU, a pogotovo ne novu ekonomsku i socijalnu politiku, ali na ovim prostorima, još uvijek, najbolje prolaze manipulacije o ugroženosti i promjeni Dejtonskog sporazuma. Važni su glasovi, a ne reformske promjene.

U tom svijetlu idu i referendumske incijative iz Republike Srpske o sudstvu i pravosuđu. Umjesto bilo kakvog komentara, kakvo nam je stanje u ovoj oblasti najbolje govore izjave dvoje najodgovornijih, predsjednice suda i glavnog tužioca (vidi izjave glavni tužilac –Salihović – predsjednica suda – Kreso), pa će i laiku biti jasno i koliko su reformisani i koliko su dobri i koliko su nezavisni. Ešdaunova je, da podsjetimo, prvu referendumsku incijativu zaustavila prije četiri godine obećanjem da će EU reformisati pravosuđe, a od tada do danas šta se promijenilo???

Ne može našu kuću uređivati neko ko mjesečno prima desetke hiljada maraka, a probudi se, tek, kada mu istekne mandat, pa makar se on zvao  Visoki ili Niski.

P.S. Ovaj tekst, bez ikakvih izmjena, mogao je biti napisan i 1996. i 2006. i sada 2015.godine jer se ništa  promijenilo nije.

The post USTAVNE PROMJENE I REFERENDUM appeared first on Tacno.net.

foto: šg

Hanifić je, i ne samo on, najnovija žrtva sveopšte nesigurnosti življenja u atmosferi politikantskog usmjeravanja tokova nepodnošljive svakodnevnice obesmišljene očiglednim bezakonjem ozakonjene pljačke, golog izrabljivanja i prevara.

Nakon što je Nerko Hanifić, povratnik u mjesto Vrbanjci kod Kotor Varoši, prije dva dana brutalno izudaran, na stomaku mu je urezano četiri S. Banjalučka policija još uvijek nije pronašla nasilnike koji su Hanifića najprije onesvijestili, a potom se iživljavali nad njim.

“Bili su maskirani, imali su fantomke i kapuljače. Zustavili su me na cesti u Usjeku kod Kotor Varoši u momentu kada sam krenuo po robu za svoju radnju. Izveli su me iz auta, onesvijestili me, pisali po meni nečim oštrim, udarali me…”, priča me Hanifić za Klix.ba.

Zatražili smo komentar prof. dr. Esada Bajtala koji je osudio ovaj gnusni napad.

“Napad i iživljavanje nad povratnikom Nerkom Hanifićem, u Vrbanjcima kod Kotor Varoši, urezivanje „četiri C“ u živo tkivo čovjeka, na javnom mjestu sred bijela dana, predstavlja simptomatičan izraz netrpeljivosti i nasilištva etno-demokratije u njenoj etno-rasističkoj izvedbi.

Budući da su napadači bili u kapuljačama, sve podsjeća na zloglasni, terorističko fašistički Ku Klux Klan, razbojničku organizaciju u SAD orijentisanu na raspirivanje i širenje vjerske i rasne netrpeljivosti i mržnje. Osnovni metod sastojao se u ničim motivisanom nasilju, brutalnom prebijanju i zvjerskom linčovanju nedužnih žrtava.

Hanifić je očito, sav okrvavljen od udaraca i nasilnog urezivanja u tijelo zloglasno „četiri C“, nakon nasilnog izbacivanja iz vlastitog auta, usred dana, doživio upravo tu vrstu etno-klanovskog, nasilno-razbojničkog i ničim izazvanog napada.

Brutalni krvavi napad na javnom mjestu, ima za cilj samo jedno: širenje straha i nesigurnosti bivanja u datom etno-okruženju. Očito u pitanju je dobro planiran i osmišljen kazneni pohod idejno izmanipuliranih i mržnjom napaljenih podanika. Tome svjedoče kapuljače na glavama napadača. Kapuljače usred vrelog ljetnog dana ne mogu biti i nisu odjeća, nego razbojnička uniforma, koja osim funkcije skrivanja identiteta napadača ima i smisao mistifikacije u službi sijanja što većeg straha.

Trozuba etno-demokratija, svojom tmurnom nasilničkom svakodnevnicom, svih ratnih i poratnih ubogih godina, vraća nas očito u beznađe evropskog šesnaestog stoljeća, iskustvo, atmosferu i stravu življenja, koje je Lisjen Fevr opisao u samo četiri riječi: „Boj se uvijek i svuda“. Kontinuitet svih oblika nasilja, od sportsko-navijačkih ispada, uličnog razbojništva, upada u stanove i napada na kuće povratnika, izraz su tolerancijom ohrabrivanog bezakonja svih vrsta.

U slučaju Hanifića, klu klux klanovski napad, na kraju potpisan krvavim urezivanjem „četiri C“ na njegovom stomaku, jasno govori o kojoj vrsti političke poruke je riječ. Još jasnije izražava ukupnu atmosferu dirigovane netrpeljivosti koja se, bahatim vokabularom projektovane etno-isključivosti, javnim prijetnjama obračunom političkim protivnicima tamošnjeg Vožda, širi poput kuge, postajući obrazac poželjnog ponašanja i življenja.

Strahom uokvireno svraćanje pažnje javnosti sa egzistencijalnih problema, gladi, bijede i nezaposlenosti, referendumsko njegovanje i održavanje društvene napetosti i mržnje, postaje metodološki uzoran način vladanja. Životni prostor građana, u svojoj besparici i beznađu, uz tolerisano „treniranje strogoće“, i brojna nerasvijetljena ubojstva, svejsno-politički pretvara se „staklenu baštu za uzgoj straha“.

Previše je toga da bi bilo slučajno.

Zadaća straha je da pacifikuje potencijalnu pobunu; da ušutka glas nezadovoljnih, i da, prenošenjem agresije na nedužne građane amortizuje energiju sveopšteg nezadovoljstva. Nezadovoljene životne potrebe pretvaraju se u akciju kompenzativnog tipa. Sve se odvija po psihološki neosviještenoj formuli sljedećeg tipa: ne mogu riješiti svoje probleme, ali ih mogu praviti drugom i drugima. Ali, ne bilo kojem drugom, nego tačno određenom Drugome: pripadniku druge vjere, druge rase, druge etnije. I čnim to ne samo nekažnjeno, nego upravo obrnuto: nošen iskustvenim uvjerenjem da će mi moje nasilništvo pribaviti epitet etno-junaka, i istinski „našeg čovjeka“.

Hanifić je, i ne samo on, najnovija žrtva sveopšte nesigurnosti življenja u atmosferi politikantskog usmjeravanja tokova nepodnošljive svakodnevnice obesmišljene očiglednim bezakonjem ozakonjene pljačke, golog izrabljivanja i prevara. I sve to na štetu ljudskih prava i sloboda. Prava na normalan i slobodan život osiguran vlastitim sposobnostima, radom i znanjem.

Blohovski govoreći, nema stvarnog uspostavljanja ljudskih prava bez prestanka izrabljivanja, i nema prestanka izrabljivanja bez uspostavljanja ljudskih prava. Nerko Hanifić je samo još jedna etno-žrtva u nizu strogo kontrolisanog, politikantski ciljanog i planski usmjeravanog bezakonja i bespravlja.

Očito, ne sceni je pravo jačeg, i apsolutna, svjesno dirigovana obespravljenost Drugog i drugačijeg.”

Na brutalni napad na Hanifića počinjen iz čiste obijesti reagovirali su: Naša stranka, SDP, Ramiz Salkić, ali i udruženje Prvi mart…

“Smatramo krajnje problematičnom činjenicu da su politički predstavnici u Sarajevu ostali nijemi na ovaj napad te tražimo da se svi očituju o konkretnom slučaju te izvrše pritisak kako bi bili privedeni počinioci napada koji su Hanfiću, prema navodima medija, urezali ‘4 S’ na stomaku. Koalicija “Prvi mart” poziva na zaustavljanje svih oblika etnički ili vjerski motiviranog nasilja, te traži od zajednice da reaguje i djeluje na zaštiti povratnika koji dolaze iz brojno manjinske skupine.”

U vezi sa napadom na Nerka Hanifića, povratnika u Kotor-Varošu, oglasila se Sabina Ćudić, potpredsjednica Naše stranke.

“Zgroženi smo napadom na povratnika u Kotor-Varošu, gospodina Hanifića, koji vrlo jasno ima sve elemente zločina iz mržnje i koji će, ako ostane nekažnjen, imati dalekosežne posljedice. Pozivamo istražne organe RS-a da hitno reaguju i uhapse počinioce kako bi odgovorni bili kažnjeni, te da omoguće svim građanima i građankama osjećaj sigurnost na bilo kojem dijelu naše države“, kazala je Ćudić. “U momentu kad se istražni organi BiH, na najvišim nivoima, bave napadom na premijera Republike Srbije, važno je da ne zanemarimo napade koji podsjećaju na najgnusnije zločine fizičkog iživljavanja na etničkoj osnovi. Ukoliko se istražno-pravosudni organi ne suoče na pravi način s ovim napadom na povratnike, to će doprinijeti još većem osjećaju nesigurnosti među njima.” “Sa velikom ćemo pažnjom pratiti istragu u vezi sa ovim zločinom i nadamo se da će nadležni organi do kraja uraditi svoj posao, te da će vrlo brzo izaći sa rezultatima istrage, pokazujući da su jednako zainteresirani za sigurnost svih građana tog entiteta“, zaključila je.

Nermin Nikšić predsjednik Sdp-a BiH osudio je napad na povratnike:

“Na dženazi u Potočarima, prije četiri dana, napali premijera Vlade Srbjie. Reagovali svi relevantni faktori, sve institucije sistema. S pravom. Jučer napali, mučili i zvjerski povrijedili povratnika Nerku Hanifića. Za mene apsolutno u rangu napada na premijera Srbije. Zabrinjava šutnja institucija sistema, a izostale su i reakcije većine onih koji su reagovali kad se desio napad na premijera Vučića. NS RS danas je usvojila prijedlog za organiziranje referenduma o pravosuđu na državnom nivou i ovlastima visokog predstavnika, što izlazi iz okvira nadležnosti Narodne skupštine RS. Iako postoje reakcije predstavnika međunarodne zajednice, vidjet ćemo kako će reagirati institucije sistema, prije svega Predsjedništvo BiH. Ovo je najozbiljnija situacija od Dejtona do danas, kad je u pitanju država Bosna i Hercegovina, ugrožavanja njenog suvereniteta i pravnog sistema. Kreatori ovog haosa u RS, predvodjeni Miloradom Dodikom su jako dobro svjesni činjenice kako je Ustavni sud BiH u nekoliko navrata potvrdio u svojim odlukama da su Sud i Tužilaštvo BiH institucije osnovane u skladu sa Ustavom BiH. Elementarno je pravno i civilizacijsko načelo da vam se odluke sudova ne moraju sviđati, da ih možete i komentarisati, ali ih istovremeno moramo svi poštivati. Nikakvim političkim akrobacijama, pa i ovim tipa referenduma, neće se dovesti u pitanje odluke Ustavnog suda BiH. Nema nikakve sumjnje da je do ovako bahatog odnosa dovelo povlačenje pred politikom Dodika u zadnjih deset godina, popustljivost predstavnika međunarodne zajednice, ali i domaćih političara i političkih partija. Naravno ne amnestiram ni nas iz SDP-a. Očito se to nije shvatilo kao pružena ruka, već kao slabost što je svaki put izazivalo nove napade i osporavanje Bosne i Hercegovine i njenih institucija. Danas su 45 poslanika u Narodnoj skupštini RS po diktatu Dodika prešli granicu. Ovo je linija odbrane države Bosne i Hercegovine koju se ne smije preći. Ako OHR ne reaguje onda imamo ozbiljan problem. Ali i ako reaguje, mislim da se trebaju ujediniti sve probosanske snage kako bi se to zaustavilo. Referendum je igra s vatrom. Iskreno se nadam da je to početak kraja Milorada Dodika i svih onih koji vode politiku razgradnje Bosne i Hercegovine.”

The post Bajtal: Hanifić, još jedna etno-žrtva u nizu strogo kontrolisanog, politikantski ciljanog i planski usmjeravanog bezakonja i bespravlja appeared first on Tacno.net.

Kad narod želi promjene ne pokazujući spremnost da radi bolje budućnosti podnese materijalne žrtve (a kamoli one, ne daj bože, ljudske), jasno je da za nikave revolucionarne promjene još nisu stvoreni uvjeti. Grci su tako potvrdili mišljenja skeptika kako su OXI izglasali samo OX-iji (volovi), spremni i dalje nataknutog jarma oko vrata vući kapitalistička kola. Tko vlastitim snagama, s pozdanjem u pravednost svojih zahtjeva ne smogne moći da dokaže svoju ljudskost, ni ne zaslužuje bolje.

Piše: Ladislav Babić

Kasno sinoć – točnije, rano jutros, par minuta prije jedne ure – grčki parlament je izglasao podršku mjerama reforme koje je bio „prisiljen“ prihvatiti po diktatu trojke (EK, ESB, MMF), napose pod pritiskom premijerke najjače članice EU i eurozone, frau Merkel.

Od 300 prisutnih zastupnika, za prihvaćanje grčke kapitulacije pred ucjenama financijskih moćnika glasalo je njih 229, uz 64 protiv i 6 suzdržanih. Najpoznatija imena koja nisu prihvatila sporazum bili si bivši ministar finacija Yanis Varoufakis i zastupnica Zoe Konstantopoulou, koja je ranije znala žestoko kritizirati poteze premijera Tsiprasa. Tako je za sada, a pitanje kako dugo, završena grčka drama uz prisustvo antičkog hora po ulicama, koji je demonstracijama i bacanjem molotovljevih koktela izrazio svoje nezadovoljstvo nedosljednošću stranke koja je toliko obećavala. Grčkoj ekonomiji, ali i njenoj te svjetskoj demokraciji. Prazna puška metka opalila nije, a Syrizin premijer je uz svo preuzimanje odgvornosti i izjave o pritiscima, nepovoljnosti sporazuma sa kreditorima kao i neslaganju s uvjetima koje je morao potpisati i trebat će izvršiti, odnio parlamentarnu pobjedu uz podršku opozicionih stranaka koje je hametice – nošen krilima birača – pobijedio na izborima. Aposteriori svi frcamo od pameti, no postavlja se pitanje koliko bi muka, bačenih para i jalovih nada bilo ušteđeno, da su na proteklim parlamentarnim izborima Grci izabrali one koji su ih zadužili, a ne svoje „spasitelje“ koji će nastaviti jednakom politikom svojih prethodnika? Autor smatra kako je ovo politički kraj Syrize, a njen neuspjeh prvenstveno uzrokovan praznoslovljem i populističkim pridobijanjem naroda bez konkretnog oru(ž/d)ja kojim bi svoje ciljeve ostvarili, imat će veliki utjecaj na ohlađivanje evropske ljevice, napose njihovih glasača. Prvenstveno i prvo španjolskog Podemosa koji može zaboraviti na pobjedu tijekom predstojećih španjolskih izbora.

Kako se u svakom zlu traži nešto dobra – mada je zlo konkretno, a ono dobro tek fikcija u glavama analitičara – ishod cijele krize može (ali, ne mora!) naučiti ljevicu da se za svoje socijalne ciljeve ne valja boriti praznog novčanika ili prazne puške, samo riječima pretrpane glave onih koji sanjaju vlast a realno su je nesposobni doseći. Revolucija se ne izvodi bez žrtava, ekonomskih ili ljudskih – nažalost – a ako to više no stoljeće i pol od Marxa (računamo li samo taj, u povijesnim razmerima ali ne i u životu čovjeka, kratki period) nije naučilo ljude, onda možemo i nadalje čekati samo Spasitelja s neba. S obzirom da je na prethodnom referendumu o prihvaćanju pomoći pod uvjetima kreditora, koji su sad prihvaćeni u još žešćem obliku, protiv – OXI – glasalo više od 61% izašlih na izjašnjavanje, dok je potom preko 70% anketiranih bilo za prihvaćanje njihovih uvjeta, jasno je vidljivo da se biračko tijelo dobrano ohladilo. Što nam to govori? Samo jedno i jedino – vrijeme još nije sazrelo, a ako nije u Grčkoj, gdje onda u Evropi jeste? Kad narod želi promjene ne pokazujući spremnost da radi bolje budućnosti podnese materijalne žrtve (a kamoli one, ne daj bože, ljudske), jasno je da za nikave revolucionarne promjene još nisu stvoreni uvjeti. Grci su tako potvrdili mišljenja skeptika kako su OXI izglasali samo OX-iji (volovi), spremni i dalje nataknutog jarma oko vrata vući kapitalistička kola. Tko vlastitim snagama, s pozdanjem u pravednost svojih zahtjeva ne smogne moći da dokaže svoju ljudskost, ni ne zaslužuje bolje.

The post Kako su OX-i izglasali OXI appeared first on Tacno.net.

Još jedna očajna sedmica za perjanice TV novinarstva Republike Srpske. Javni servis i privatna televizija koji ne mare za žrtve zločina ako su pogrešne nacionalnosti. Koje li su to uzvišene vrijednosti koje oni slijede?

 Piše: Gordana Katana, analiziraj.ba

RTRS: NAPAD NA VUČIĆA KAO ALIBI ZA NEIZVJEŠTAVANJE O ZLOČINU

8. – 14. juli 2015.        

SLIKA GOVORI VIŠE OD RIJEČI: Dnevnik 11. jula počeo je emitovanjem snimka napada na premijera Srbije Aleksandra Vučića u Potočarima. Snimak, bez novinarskog komentara, trajao je minut i trideset sekundi, nakon čega prezenter čita najavu s konstatacijom da je sahrana 136 tijela ostala u sjeni spomenutog napada.

GLAS GRAĐANA KAKO NAM ZATREBA: Potom slijede reakcije povodom napada na srpskog premijera podvučene najavom “Atentan na Vučića”. Anketiravši građane u Potočarima o ovom incidentu, novinari Gvozden Šarac i Aleksandar Crkvenjaš u izvještaju krajnje tendenciozno emituju samo izjave onih koji opravdavaju napad. Slijedio je potom izvještaj s Vučićeve konferencije za novinare u Beogradu, te saopštenje nakon sjednice Vlade RS.

U SJENI VUČIĆA: Prezenter je bio potpuno u pravu. Komemoracija i dženaza za srebreničke žrtve ostala je u sjeni napada na Aleksandra Vučića. Sve vezano za to stalo je tek u nekoliko rečenica koje je prepričao novinar, uključujući i obraćanja međunarodnih zvaničnika, koji su, navodi, “isticali, kako kažu, da je u Srebrenici počinjen genocid”. Kraj dnevnika rezervisan je za ponovno emitovanje snimka napada na Vučića.

SNIMCI KOJI SE TREBAJU UREZATI U PAMĆENJE: Incident u Potočarima obilježio je i dnevnik 12. jula. Prva polovina centralne informativne emisije Javnog RTV servisa RS-a bila je u znaku komentara povodom napada na srpskog premijera. Riječ je o tri izvještaja koja su bila podvučena isključivo snimcima napada iz Potočara.

GENOCID BEZ ŽRTAVA: Tokom cijele monitorisane nedjelje, 20-godišnjica genocida u Srebrenici bila je u centru pažnje dnevnika. No, RTRS nije se bavio ni počinjenim zločinom, ni žrtvama, ni preživjelim članovima porodica. U prvom planu bio je ruski veto u Vijeću sigurnosti UN-a kojim je spriječeno usvajanje Rezolucije o osudi genocida u Srebrenici.

BRATSKA RUSIJA: U najavi izvještaja koji je pripremila nakon sjednice Vijeća sigurnosti UN-a, novinarka Ljiljana Preradović navodi: “Osujećena je namjera da se srpski narod proglasi genocidnim: Ruska Federacija stala uz bratski srpski narod” (8. juli, urednica Nada Arlov). Gotovo identično koncipiran je i dnevnik 9. jula: pismo zahvale predsjednika RS-a Milorada Dodika predsjedniku Ruske Federacije Vladimiru Putinu na ruskom vetu. Potom reemitovanje priloga emitovanog prošlog mjeseca u Dnevniku 2 o porodici Jovanović iz Bratunca koja tereti Nasera Orića za ubistvo.

ŠTA SVAKA BOŠNJAČKA JAVNOST PRIŽELJKUJE? Tako je, istog dana, službena posjeta njemačke kancelarke Angele Merkel Sarajevu svoje mjesto našla tek u drugom bloku dnevnika. Novinarka Branka Kusmuk na početku izvještaja nije našla za shodno ni da spomene ime njemačke kancelarke i u prve dvije rečenice kaže: “dočekana je…”, potom: “poručila je…”, a izvještaj zaključuje za nju već uobičajenim komentarom: “Najvažnija žena Evrope nije, barem javno, govorila o ustavnim reformama, a to je dio bošnjačke javnosti priželjkivao.”

Plus nedjelje

Nijedan prilog nije zaslužio da bude izdvojen kao plus nedjelje.

Minus nedjelje

Izvještaj s komemorativnog skupa u Potočarima 11. jula. Napad na premijera Srbije bio je, bez sumnje, vijest dana. No, to ni na koji način nije trebalo opredijeliti uredništvo da komemoraciju i dolazak visokih zvaničnika iz regiona i svijeta svede tek na nekoliko rečenica koje je prepričao novinar.

Ocjena 1

BNTV: PATRIOTE, A NE NOVINARI

8. – 14. juli 2015.  

SKUP KOJI NIJE VRIJEDAN PAŽNJE: Uredništvo Dnevnika 2 BNTV-a procijenilo je da komemoracija povodom 20. godišnjice genocida u Srebrenici nije događaj vrijedan da na njega bude upućena novinarska ekipa te medijske kuće. Nakon najave o napadu na premijera Srbije Aleksandra Vučića u Potočarima, izvještaja s Vučićeve konferencije za novinare nakon napada, te brojnih reakcija na taj incident, uslijedio je i prilog posvećen komemorativnom skupu.

VUČIĆ I DODIK SU VIJEST: Prilog je pripremila novinarka Tatjana Lukić koristeći snimke TV T. Ovdje se moramo ograditi oko spomenutog  izvora videomaterijala jer je logo od kojeg su preuzimani bio uglavnom prekriven logom BNTV-a. Sam izvještaj počinje dolaskom Vučića u Potočare, potom slijede izjave međunarodnih zvaničnika te na kraju informacija da Milorad Dodik nije nazočio komemoraciji, ali da je ranije posjetio Potočare. Nijednom riječju novinarka ne spominje ni broj pokopanih posmrtnih ostataka tog dana u Potočarima, ni koliko je do sada žrtava sahranjeno na tom mezarju. Kao što nijedna riječ nije posvećena porodicama žrtava.

Jednako kao i RTRS, dnevnik BNTV-a 12. jula obilježio je niz reagovanja na napad na srpskog premijera kako onih iz BiH, tako i Srbije.

JEDNOM STRANOM PA I VIŠE PUTA: Ruski veto na Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici bio je u fokusu dnevnika BNTV-a osmog i devetog jula. U izvještaju novinarke Tanje Bratić sa sjednice Vijeća sigurnosti UN-a, prenesen je samo stav Rusije, pa onda reakcije predsjednika Srbije i RS-a, ministra spoljnih poslova BiH, lidera SDS-a. Novinarka je ostala isključivo fokusirana na stavove srpskih političara koji su pozdravili ruski veto. Gledaocima je uskraćen stav političara iz Federacije BiH, porodica bošnjačkih žrtava, ali i izjave koje su u Vijeću sigurnosti UN-a iznijeli predstavnici SAD-a i Velike Britanije.

ŠTURO I RUTINSKI: U dnevniku 9. jula, tek uzgred, u jednoj rečenici spomenuto je da je Evropski parlament usvojio Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici. Isto tako, jednom rečenicom spomenut je i napad na konvoj s tabutima posmrtnih ostataka ubijenih Srebreničana koji se desio u Han Pijesku. Koliko će tijela biti ukopano 11. jula, kako su i gdje stradali, u dnevniku je izbjegnuto da se spomene.

DETALJNO I ANGAŽIRANO: BNTV privatna je medijska kuća koja ni jednog trenutka ne krije svoju prosrpsku orijentaciju. I to su na najbolji način manifestovali u dnevniku 12. jula. Izvještaj o stradanju 69 srpskih vojnika u selima oko Srebrenice 12. jula 1992 . godine bio je udarna vijest dnevnika. Gledaocima je predočeno niz izjava članova porodica stradalih, ali, što je  posebno zanimljivo, i njihovi komentari o napadu na Vučića u Potočarima.

Plus nedjelje

Nijedan prilog ne možemo izdvojiti kao plus nedjelje.

Minus nedjelje

Izvještaj s komemorativnog skupa u Srebrenici 11. jula. Rutinski složene izjave zvaničnika. Bez navođenja koliko je posmrtnih ostataka sahranjeno, koliko je ukupno Srebreničana, pogubljenih u julu 1995. godine, do sada sahranjeno u Potočarima. Cijeli prilog tendenciozno je ignorisao i veličinu počinjenog zločina i porodice žrtava.

Ocjena 1

Komparativna analiza

Sve razlike koje u uređivačkoj politici inače dijele RTRS i BNTV izbrisane su u protekloj nedjelji. Jednako kao što među srpskim političarima postoji konsenzus o ratnim događajima u BiH, a posebno kada je u pitanju Srebrenica i kvalifikacija zločina – koje su tamo počinili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba – kao genocida, takav isti konsenzus o tome vlada i između ove dvije RTV kuće. To je posebno bilo vidljivo kroz istovjetan način relativizacije zločina počinjenih u tom gradu, ali i potpunog nedostaka empatije spram žrtava i njihovih porodica.

The post RTRS I BNTV: PROIZVODNJA ZABORAVA appeared first on Tacno.net.

Ako su majke Srebrenice nekoga s poštovanjem primile u to počivalište njihovih najdražih, ko to i u ime čega ima veće pravo da odlučuje ko je dobrodošao a ko nepoželjan u Potočarima i ko ima pravo da njihovog gosta napada u njihovom svetištu.

Piše: Kemal Kurspahić, RSE

Pročitao sam za ovih nedjelju dana od obilježavanja dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici gotovo sve što je napisano ili izgovoreno o napadu na premijera Srbije Aleksandra Vučića na završetku komemoracije u Potočarima. Zapazio sam zakasnjelu brigu bošnjačkih političkih prvaka za „integritet države“ – koji se jedino mogao čuvati prethodnim stvaranjem uslova da se takvo šta nikad ne dogodi – i predvidiva nastojanja dijela bošnjačke intelektualne elite da se težina incidenta umanji podsjećanjem na sve ono zbog čega je Vučić zaslužio bošnjački gnjev i zbog čega „nije ni trebalo da dolazi u Srebrenicu“: njegove ratne prijetnje da će za svakog ubijenog Srbina biti ubijeno 100 muslimana i njegovo agitovanje u danima prije dvadesete godišnjice protiv britanske rezolucije kojom se osuđuje genocid i njegovo poricanje. Zapazio sam i provalu srpskog nacionalističkog trijumfalizma što se napadom u Srebrenici najzad pokazalo „s kakvim susjedima imamo posla“ – pa je valjda i „veliki zločin“ nekako manje velik – i državničko reagovanje samog Vučića u kojem, ne oslobađajući odgovornosti bošnjački politički vrh, ipak ostavlja otvorena vrata za poboljšanje međudržavnih odnosa.

Ali, i nakon svih neprospavanih sati nad odjecima iz Srebrenice, ništa se – ni u diplomatskoj i političkoj razmjeni, ni u izjavama političkih analitičara ni visokih stranih predstavnika, ni u očekivanim „odjecima i reagovanjima“ nacionalističkih Internet bojovnika – u osudi napada na premijera Srbije nije ni približilo reagovanju najpozvanije za brigu o žrtvama genocida: predstavnice „Majki Srebrenice“ Munire Subašić. Ona je neposredno nakon događaja za portal Klix.ba izjavila: “Ovo nije bio napad na Vučića već na nas, na naše dostojanstvo“.

Ona je, zajedno s drugim majkama Srebrenice, dočekujući tog dana u Memorijalnom centru u Potočarima svjetske, regionalne i bosanskohercegovačke zvaničnike, s uvažavanjem primila Vučićevu odluku da i sa prtljagom vlastitih ranijih angažmana i najsvježijih poricanja genocida, ipak dođe i pokloni se srebreničkim žrtvama.

Takav velikodušan prijem simbolično su pokazale i stavljanjem na Vučićev rever cvijeta Srebrenice.

I to je vrhunski kriterij u mom dubokom razočarenju zbog napada na Vučića: Ako su majke Srebrenice nekoga s poštovanjem primile u to počivalište njihovih najdražih, ko to i u ime čega ima veće pravo da odlučuje ko je dobrodošao a ko nepoželjan u Potočarima i ko ima pravo da njihovog gosta napada u njihovom svetištu.

Gledano iz te perspektive – žalosno je utrkivanje bošnjačkog političkog vrha u „oštrim osudama“ incidenta u Potočarima. Osuda se, naime, u ovom slučaju – kao i u dugoj istoriji relativiziranja etnički i vjerski motivisanog nasilja, od ubistva srpskog svata na Baščaršiji i mudžahedinskih zlodjela nad Hrvatima i Srbima u centralnoj Bosni do dozvoljavanja da se vlastiti zlikovac s najvišeg vrha vlasti tretira i kao heroj i kao zločinac – ne može „odraditi“ saopštenjima nego samo energičnom istragom, hapšenjima i presudama. Za integritet države mogli su se i u Potočarima pobrinuti i bošnjački prvaci, posebno njihov predstavnik u državnom Predsjedništvu Bakir Izetbegović, tako što bi lično bio domaćin gostu iz Srbije, dao mu odgovarajući potokolarni tretman među počasnim gostima i ispratio ga na odlasku. To je bio minimum pristojnosti i dostojanstva koji nalaže primjer majki Srebrenice.

Postoji još jedna – potpuno neosnovana – bojazan u reagovanjima na skandal u Potočarima: kao – napad na Vučića potisnuće u drugi plan sjećanje i poštovanje za žrtve. Taj napad, naravno, jeste bio vijest dana ali su najveći svjetski mediji tog dana temeljito dokumentovali genocid od prije dvadeset godina, uključujući i 50-minutni dokumentarac koji je emitovala BBC Televizija (čiji je autor Tuzlak Samir Mehanović); slike i priče preživjelih svjedoka genocida pod naslovom „Sjećanje na Srebrenicu“ u nedjeljnom izdanju dnevnika The New York Times ili redakcijski komentar tog lista o ruskom vetu (na rezoluciju o genocidu) u kojem se kaže: „Dvadeset godina nakon masakra više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka u bosanskom gradiću Srebrenica, Rusija je besramno odbila da to nazove onim što je bilo – genocid – dodajući boli porodica žrtava“.

Poricanje genocida je, ukratko, izgubljena i prezrena stvar.

S poštovanjem za poziciju majki Srebrenice ovih dana sam ponovo čitao neka razmišljanja o osveti i praštanju. Tako sam naišao na zapis čovjeka odraslog u decenijama afganistanskog neprekidnog ratovanja, čije je ime Anwarshah Anwary: „Kad ubijete jednog neprijatelja, planirajte za stotinu neprijatelja koje ste tako stvorili. Nijedan neprijatelj nikad nije sam. On dolazi s majkom i ocem, braćom i sestrama. On ima ženu i djecu, prijatelje i komšije. Kad ga ubijete, morate biti spremni da se suočite s ljutom osvetom koja proizlazi iz boli zbog tog gubitka svih onih koji su ga znali i voljeli. Jedini način da se zaustavi taj beskrajan lanac u kojem neprijatelj ubija neprijatelja je praštanje. Čineći to, učimo jedni druge da je život najvažnija, najdragocjenija i najvrednija stvar“.

A ima i ona Konfučijeva od prije 2.500 godina: „Prije nego što kreneš putem osvete, iskopaj dva groba“.

The post Dostojanstvo u boli appeared first on Tacno.net.

Komemoracija u Srebrenici i napad na Aleksandra Vučića obilježili su proteklu sedmicu. ATV je prešućivala istinu o srebreničkim zločinima i naglasak stavila na napad na srbijanskog premijera. Face TV je upregla sva raspoloživa sredstva da dokaže kako se radi o velikosrpskom planu skretanja pažnje sa pomena genocida u Srebrenici. Novinarske norme nepristrasnosti očigledno ne važe kada su u pitanju zapaljivi događaji iz bliske prošlosti

Piše: Uglješa Vuković, analiziraj.ba

ATV: ALTERNATIVNO NOVINARSTVO U SLUŽBI PREŠUĆIVANJA SREBRENICE

9. – 15. juli 2015.

U SREBRENICI SE DOGODIO POMEN: Proteklu sedmicu obilježila je komemoracija žrtvama genocida u Srebrenici, ali i napad na premijera Srbije Aleksandra Vučića koji se dogodio tom prilikom. ATV je dan uoči organizovanog pomena, koji je bio 11. jula, napravila prilog (Đurđijana Vujović) kojim se sam događaj posmatrao isključivo kroz broj zvaničnika koji će prisustvovati ili njihove izjave. Dakle, ono što je razlog pomenu najvećim dijelom je stavljeno u drugi plan, a na jednom mjestu je rečeno kako se radi o pomenu stradanja Bošnjaka. Šta god da su motivi koji postoje iza očite namjere nespominjanja onoga zbog čega se pomen i obilježava (ideološko-politički, senzacionalistički ili drugi mogući razlozi), nezalaženjem u opisivanje onoga što se i desilo prije dvije decenije u Srebrenici, ATV umanjuje svoj kredibilitet. Bitan element u saopštavanju vijesti nedostaje. Ali to je već boljka cijele medijske javnosti RS-a koja se svake godine u julu bori sa Srebrenicom i informacijama koje treba prikriti ili pokriti. Naprimjer, uglednim zvanicama. Ili informacijom o dolasku biciklista iz Beograda.

NAPAD NA VUČIĆA U SVJETLU BEZBJEDNOSNIH PROCJENA: Napad na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića u prilozima od 13. jula (Nenad Knežević iĐ. Vujović) posmatran je isključivo kroz bezbjednosni aspekt i pokušaj utvrđivanja odgovornosti kod bh. bezbjednosnih službi. Dan, tj. dva dana poslije napada, kada su se tenzije malo spustile, ili nepovratno usijale, ATV nije stavljao priču u širi kontekst. Sav događaj posmatrao se isključivo kroz bezbjednosne procjene i odgovornost u stilu medija koje interesuju atraktivnost događaja i njihova eventualna senzacionalistička narav. No, opisani pristup opet nije odlazio unedogled. Teško je dati vrednosnu ocjenu takvom pristupu, ili ocijeniti njegovu prikladnost, ali je on zasigurno bolji od jednostranih ideoloških konotacija. A posebno od silnih priloga koji su mikro-pseudoanalizama odlazili do pitanja kao što su – da li se napad uopšte desio? Ili koji su odmah odgovarali na pitanje ko stoji iza napada, sa aluzijom na napadače sa daljinskim upravljačima u dalekim centrima moći.

IZDVOJENO:

Đ. Vujović i M. Mišić, dvije novinarke koje se često ističu inovativnim i profesionalnim pristupom, zajednički su priredile prilog o novom modelu reforme domaćeg pravosuđa kroz strukturalni dijalog. Kada se pojavi termin kao što je “strukturalni dijalog”, preporučljivo bi bilo da ga novinari pokušaju shvatiti, tj. da pokušaju dokučiti šta tačno znači ta forma razgovora u kontekstu obrađivane vijesti, te da se onda publici opiše termin što plastičnije. U suprotnom, pred gledaocima se ponavlja riječ koja navodno sve objašnjava, a ništa ne znači. Novinar može premostiti jamu značenjske praznine, makar ukazivanjem da praznina postoji. U slučaju da je, primjerice, pridjev strukturalnoukras koji služi da stvari učini prividno složenima.

MINUS SEDMICE:

Prilozi o komemoraciji o Srebrenici zahtijevaju opis ili podsjećanje na ono što se desilo 1995. godine.

PLUS SEDMICE:

Nema ga.

OCJENA: 4  

FACE TV: KAKO JE VUČIĆ NAPAO SAM SEBE

9. – 15. juli 2015.

ZAŠTO NOVINARI NE POSTAVLJAJU PITANJA? Proteklu sedmicu u sadržaju dnevnika Face TV-a obilježila je odluka uredništva da se pretvori u očito propagandno glasilo koje se dva dana specijalno bavilo isključivo pozadinom napada na srpskog premijera Aleksandra Vučića. U ponedjeljak je urednica Erna Saljević u program uživo uključila Šemsudina Mehmedovića, poslanika Parlamentarne skupštine BiH, koji je iznosio vrlo jake i smjele kvalifikacije. Njegov jezik obilovao je terminina kao što su: ekspoziture, centri moći, istureni centar, a sve kako bi istakao da iza napada, navodno, stoje velikosrpske sigurnosne strukture. Iznijeta teorija dobila je značajnu minutažu, a urednica i voditeljka Saljević niti jednim pitanjem nije pokušala ispitati valjanost ili pouzdanost iznijetog mišljenja.

NEPROVJERENA OBJAŠNJENJA: Potom je uslijedio prilog o navodnom Memorandumu SANU iz 2012. godine i gledaocima su odjednom citirani odlomci iz tog dokumenta kojeg, opet, navodno potpisuje Dobrica Ćosić. Ubacivanje priloga očit je dokaz da je Face TV odlučila graditi propagandni narativ koji traži svoju konzistentnost, te pred zadatim ciljem ne bira sredstva. Otud je moguće nepovezano i nejasno citiranje i insistiranje na tzv. strateškom dokumentu srpske inteligencije nakon što je Mehmedović prethodno objasnio svoju teoriju o velikosrpskoj zavjeri.

PAMFLETSKO NOVINARSTVO: Vrhunac je ipak bio u utorak u dnevniku Srđana Kureljušića u momentu kada propagandna silina prevazilazi svaku mjeru, te se napad na Vučića sada pokušava objasniti klasičnim pamfletom koji insinuira da je srpski premijer duševno bolesna osoba u raljama paranoje. Potom se pružaju argumenti za tu tvrdnju kojima se radi djetinjaste dramatičnosti dodjeljuju redni brojevi. Primjerice, pod brojem dva, poznat je kao lažov (jedan od “argumenata”), ističe Face TV. Ukratko, uložena je ogromna energija kako bi se srpski premijer optužio da je sve sam inscenirao, ali na amatersko providan propagandni način koji je ozbiljnog gledatelja mogao samo još više razuvjeriti da se radi o nekakvoj paklenoj i smišljenoj zavjeri. No, pitanje je zašto je Face TV trebalo da se upusti u pamfletsko-tabloidnu borbu i da li je to zacrtana uređivačka politika koja će se u osjetljivim događajima uvijek pojavljivati?

MINUS SEDMICE:

Opsesija napadom na Vučića koja je prerasla u pretvaranje medija u bojno polje ideološko-političkih sukoba.

PLUS SEDMICE:

Nije ga bilo.

OCJENA: 2

UPOREDNA ANALIZA:

Napad na Aleksandra Vučića obilježio je proteklu medijsku sedmicu, a ovdašnji mediji su pokazali koliko su krhke njihove neutralno-objektivne pozicije koje nerijetko vole isticati i koje nam se, s vremena na vrijeme, znaju ukazati, ili pričiniti. ATV se zadržavala na tzv. bezbjednosnom aspektu, ne upuštajući se pretjerano u različite interpretacije događaja. Face TV se odlučila za propagandnu igru dokazivanja da je posrijedi velikosrpski plan skretanja pažnje sa pomena genocidu u Srebrenici. Nisu se birala sredstva u dokazivanju unaprijed postavljene tvrdnje, a konačni rezultat je medij koji se pretvorio u servis dnevnih nacionalističkih potkusurivanja. ATV je, pak, odigrala mnogo vještije, ne upuštajući se u dublje komentarisanje, ali je zato istovremeno kukavički prećutkivala istinu o srebreničkim julskim zločinima. Što nas dovodi do zaključka da je ATV svoju propagandnu rolu jednako gnusno (od)igrala. Samo tišinom. Ali znakovitom, ideološkom tišinom.

The post ATV I FACE TV: DVA LICA PROPAGANDE appeared first on Tacno.net.

20 godina Dejtonijade ili splet naših narodnih igara i običaja u kratkim ogovaranjima

DEMO(N)KRATIJA UBI(H)

Sve što sam do sada napisao o spletu naših demo(n)kratskih igara i običaja su trice, kučine, laži i bedastoće. Neistine grubo izrečene, ogovaranje podstaknuto najmizernijim ljudskim pohotama. Iskreno i neizmjerno se izvinjavam, ako su moje riječi nekoga uvrijedile ili, ne daj mi Bože, izazvale duhovnu, stomačnu ili kakvu drugu bol. Priznajem, pripadam roju trutova koji samo kritikuju, pljuju po drugima, a ne podižu guzove sa kauča kako bi se stvari promijenili na bolje. Čekam da to drugi urade, i ne samo to, već blatim cijelu demo(n)kratsku poziciju i opoziciju, umjesto da kažem – hvala vam dragi ljudi za nesebično odricanje, žrtvu koju podnosite za naše, moje bolje sutra u posljednjih dvadeset godina. Što se tiče geografije i zemljopisa, istorije, historije i povijesti, te ostalih vragolija, mani te se knjižurina, dokumentaraca i sličnih besposlica, tu su predstavnici stranaka, partija i ostalih političko – subjektivnih zadruga. Oni će nama sve lijepo objasniti i pojasniti, kako jest, taman koliko trebamo znati, što prešute, nije bitno ili je za naše dobro. Zato ću od sada slagati samo bezazlene i pristojne rime, lijepe riječi, na primjer o cvijeću i proljeću.

Ogovaranje Hipokratove zakletve

U času kada stupam među članove ljekarske profesije
svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu mita i korupcije.

Prema svojim učiteljima sačuvaću dužnu zahvalnost i poštovanje,
jer me naučiše kako se bez kajanja otimati za što veće imanje.

Svoj poziv ću obavljati savjesno i dostojanstveno,
ako nešto zajebem, biće nenamjerno.

Najveća briga će mi biti zdravlje mog bolesnika,
zato je tu, iza podne, moja privatna poliklinika.

Poštovaću tajne onoga ko mi se povjeri,
ako mi šta izleti, neka mi se ne zamjeri.

Održavaću svim svojim silama čast i plemenite tradicije ljekarskog zvanja
kako bi izbjegao zatvor i preispitvanje mog medicinskog znanja.

Moje kolege će biti braća.
Zajedno ćemo uzimati, sve do gaća.

U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene uticati
jesu li euri, marke ili dolari, te boja koverti.

Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog početka
normalno, onoliko koliko ko ima imetka.

I pod prijetnjom neću popustiti da se iskoriste moja medicinska znanja,
kontra želje farmaceuta, te inih osiguranja.

Ovo obećavam svečano, slobodno pozivajući se na svoju čast,
a, moj će račun u banci rast i rast …

Jadna mi majka, ako se razbolim prije nego što se zaboravi ova pjesmica.
Uživaj, jer sutra može biti i gore

Voda bi mogla odnijeti i mlin i mlinara

Pamet da ti u glavu došla

Jezik naš svakidašnji

Ne volim fitnes, ali dobro pazim šta jedem

Kupuj domaće domaćine

Para svijet raspara

Da ne bi demo(n)kratije, ne bih nosio kravate

Korupcija je fuj, mito je bljak

Umijeće komuniciranja čvrstim argumentima

Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan

Pričam ti priču o dolasku demo(n)kratije

The post Izvinjavam za sve do sada rečeno appeared first on Tacno.net.

NAJČEŠĆI PROPUSTI: Mnogo je propusta u tekstovima koji tematiziraju samoubistva. Neki od najčešćih su: senzacionalizam, zasnivanje teksta na nepotvrđenim i nezvaničnim informacijama, sugeriranje uzroka, objavljivanje fotografija čak i kada su maloljetnici u pitanju, objavljivanje facebook statusa, objavljivanje uvećanih fotografija smrtovnica iz kojih se mogu vidjeti svi podaci o rodbini s adresom, podređivanje forme naslova navođenju što većeg broja detalja, nepoznavanje postulata otkrivanja/skrivanja identiteta, tobožnji moralni otklon prema žrtvama posebno kada su u pitanju žene, “rekonstrukcija” samoubistva bez ikakve činjenične osnove, politizacija i objavljivanje neprimjerenih komentara.

ŽANROVSKA NEDOSLJEDNOST: Iz analize se može vidjeti da su tekstovi o samoubistvima koncipirani kao novinarske pseudopriče. U najvećem broju slučajeva nisu koncipirani kao vijesti (donosi se više detalja nego u samoj vijesti), a niti kao novinarske priče koje bi trebalo da idu u dubinu stvari i imaju sagovornike sa svih strana. Upravo ova žanrovska kolebljivost najbolje pokazuje kako se novinarski tretiraju samoubistva. Ako je riječ o pojedinačnim slučajevima, preovladava senzacionalizam. Ako je riječ o tretiranju samoubistva kao društvenog fenomena, preovladava – politizacija.

KO JE IZVOR GLASU SRPSKE? Na portalu Klix.ba objavljen je tekst “Pripadnik oružanih snaga BiH Josip Bokšić izvršio samoubistvo” autora E.F., 24.01.2015.. Uz tekst je objavljena i slika čovjeka koji je izvršio samoubistvo. Već se u ovom tekstu vidi gotovo paradigmatska sklonost novinara ka navođenju nezvaničnih informacija koje bi, valjda, trebale da priči dodaju senzacionalizam. Naravno, sve te “nezvanične informacije” se plasiraju bez izvora, a često se izvor i lažira. Tako je i Glassrpske.com objavio isti tekst navodeći kao svoj izvor Klix.ba. Na kraju teksta u Glasu Srpske, koji je objavljen istog datuma i potpisan s Klix.ba, stoji rečenica: “Nezvanično se moglo čuti i da je tijelo mladića pronađeno u bunaru, javio je Klix.”. No, u tekstu koji je objavljen na portalu Klix.ba nema ovog detalja.

Neetičnost u novinarskim tekstovima o samoubistvima se ogleda u nepoštovanju identiteta žrtava i njihovih porodica. Nerijetko se tako objavi slika smrtovnice na kojoj šira javnost može pročitati imena i prezimena članova uže i šire rodbine, ali i pročitati adresu “kuće žalosti”.

BEZ IKAKVOG PRAVILA: U objavljivanju identiteta novinari često postupaju selektivno. Nekada se objavi puno ime i prezime, ukupan socijalni i porodični status. Nekada se objave samo inicijali. Nekada se objavi samo ime. U svemu je potpuno nejasno koji je kriterij. Odnosno, kriterij bi trebala biti činjenica da li je neko lice maloljetno ili ne. No, kako se često punoljetnima objave samo inicijali, a maloljetnicima puni identitet, jasno je da se novinari ne vode ovom devizom. Da stvar bude morbidnija, nerijetko se u jednom tekstu nađu izvještaji o više samoubistva pri čemu su neke žrtve navedene punim imenom i prezimenom, a neki samo inicijalima bez da je jasno na osnovu čega se ova selekcija pravi. Tako je u tekstu “Strava u Bijeljini: Dva muškarca u dva dijela grada presudili sebi pucnjem u glavu”, objavljenom na portalu Avaz.ba 17. 01. 2015., autor A.M., navedeno sljedeće:

“Nakon što je jutros Dragan Jovanović (64) iz bijeljinskog sela Čađavica počinio samoubistvo pucajući sebi iz pištolja u glavu, identičan slučaj je zabilježen i u drugom dijelu ovog grada, tačnije u ulici Bore Stankovića. Naime, policiji u Bijeljini je u 11,55 sati prijavljeno da se muškarac S. Č. iz Bijeljine, u dvorištu svoje porodične kuće ubio pucnjem iz pištolja u glavu.” 

ZAŠTITA MALOLJETNIKA: Novinari bi se trebali malo više informirati o tome šta zapravo predstavlja zaštita identiteta. Posebno kada su maloljetnici u pitanju. Primjer neshvatanja svrhe skrivanja identiteta je tekst na portalu Glassrpske.com “Samoubistvo maloljetne A.R. šokiralo građane Čelinca” od 14.02.2008., nepotpisan:

“Za nju svi pričaju da je bila uzoran učenik i vesela djevojka, pa niko nije mogao ni da pomisli da bi se ubila. – Nisam još svjesna da je nema. Juče sam je vidjela u školi i bila je vesela. Nije se moglo primijetiti da je bilo šta muči. Znam je dobro, jer je bila najbolja prijateljica moje sestre. Ne znam zašto je to uradila, svi smo u šoku, tužni – rekla nam je učenica četvrtog razreda Srednje škole ‘Ivo Andrić’ Vanja Antonić. Prema njenim riječima, nastradalu A. R. našao je otac, koji se zbog lošeg predosjećaja vratio sa posla kući. – Kako se priča po gradu, on je juče sa posla odjednom otrčao kući, i to prečicom, jer je predosjetio nešto loše. Kada je stigao, stan je bio zaključan, a iz njega se čula glasna muzika. Popeo se preko balkona, od komšije, i zatekao je mrtvu – ispričala nam je Vanja. Ovu priču potvrdio nam je i kućni prijatelj porodice nastradale djevojke, Bogdan Tešić.”

Postavlja se pitanje koja je svrha navođenja inicijala kada je otkriveno u koju je školu išla, ime kućnih prijatelja, te u daljnjem tekstu ime nastavnice koja navodi koje je sve sekcije pohađala djevojka.

DEPO “SAMO” PRENOSI: Novinari nekada otkriju i identitet maloljetnika. Tako su u tekstu na Depo.ba “Brekovica zavijena u crno na vijest o smrti 12-godišnjeg Esnafa” od 19. 02. 2011., koji je, navodno, prenesen s portala Avaz.ba (u trenutku istraživanja izvorni tekst na Avaz.ba bio nedostupan), o samoubistvu dvanaestogodišnjeg dječaka, navedeni puni identitet, ali i slika s drugovima. Osim toga, u tekstu se previše špekulira o tome da li je dječak izvršio samoubistvo ili se slučajno objesio u igri. Posebno se degutantnom i neetičnom doima sljedeća rečenica:

“Na dječakovom vratu kada je skinut s grede bio je snažno urezan trag konopca, a vrat je na tom mjestu bio crn.”

Potpuno je nejasna svrha ove informacije osim senzacionalizma.

ZANIMLJIVOSTI: Na portalu Doznajemo.com objavljen je tekst “JEZIV ZLOČIN KOD BUŽIMA: Samir Pehlić (35) zaklao nevjenčanu suprugu, a onda se objesio”, objavljen 20. 07. 2013., nepotpisan, a kao izvor naveden Bužim danas. U tekstu je objavljena fotografija porodične kuće, a bez ikakve zaštite su otkriveni i identiteti petero maloljetne djece te porodična povijest:

“Motivi ubistva i samoubistva su još uvijek nepoznati, ali je poznato da su Samir i Nevzeta bili nezaposleni i veoma teško su živjeli. Od petero djece, Nevzeta je imala troje iz prvog braka (Enisa 17, Ramiz 13 i Enes 11 godina), a njen prvi muž tragično je nastradao od protivpješadijske mine 1997. godine na Križu prilikom sječe drva. Zanimljivo je da je nesretna Nevzeta kćerka tragično preminulog Muje Makića koji se krajem prošle godine zapalio u svojoj porodičnoj kući u naselju Bućevci.”

MOTIVI

JE LI LJUBOMORA? Sugeriranje motiva je veoma često prisutno u tekstovima. Ta se sugestivnost tekstualno realizira na dva načina. Prvi način je navođenje već spomenutih “nezvaničnih” informacija, kao u tekstu “Unaprijed ‘skovao’ plan: Mirsad Rekić ostavio ušteđevinu sinu, pa ubio suprugu i sebe” objavljenom na portalu Depo.ba 19. 11. 2014., nepotpisan:

“Prema riječima mještana Donje Vidovske, ovi supružnici su imali čudan brak. Njihov sin živi u Austriji, gdje studira, dok su ubijena žena i Mirsad živjeli odvojeno. Motiv ubistva i samoubistva je, prema nezvaničnim informacijama, Mirsadova ljubomora. Mirsada je od Rekića zatražila razvod braka nakon što je započela vezu sa drugim čovjekom. Znajući za to Rekić je pričao svojoj braći da bi se ovako tragično moglo sve završiti.”

Inače, treba napomenuti da je jako čest nadnaslov na portalu Depo.ba “Još jedno samoubistvo” pa se stječe dojam da je uređivačka politika svedena na brojanje.

ILI JE ZBOG DJEVOJKE? Drugi način sugeriranja jeste insistiranje na društvenoj pozadini onoga ko je izvršio samoubistvo. Tako je na portalu Avaz.ba prenesena izjava potresenih roditelja da je mladić izvršio samoubistvo zbog djevojke, čak se navodi njen identitet, a nema druge strane priče. “Nije mogao prihvatiti život bez Amile, kojoj su roditelji branili da se uda”, objavljen 29. 08. 2014., autor M. Ahmedić. Iako otac mladića navodi jasnu ogradu jer nije siguran da se mladić ubio zbog djevojke: “Glavni uzrok je odnio sa sobom. Mi pretpostavljamo da je djevojka razlog za njegovo samoubistvo”, novinari insistiraju na tome, koncipirajući prema tome cijelu priču i čak naslov.

TURBOFOLK PSIHOLOŠKI PROFIL: Na sličan način je koncipiran tekst objavljen na portalu Doznajemo.com od 26. 04. 2014. godine pod naslovom “MLADIĆ SE UBIO JER JE ‘OČEŠAO’ STRIČEV AUTO: Da li je to pravi razlog?”, u kojem je osim sugeriranja (pa potom poricanja) da se mladić ubio jer je slučajno “očešao” stričev auto donesen i niz detalja koji bi sliku njegovog života i smrti trebali učiniti morbidnijom. No daleko je najproblematičnija zadnja rečenica u tekstu:

“Ostaće tajna da li je oštećenje vozila bilo samo okidač da Dražen Lepir digne ruku na sebe. Nesumnjivo je da je teško patio zbog ranog gubitka oca. Jadao se da ga, uprkos majčine i stričeve ljubavi, često prate životni pehovi, kao nedavno kada je takođe neznatno oštetio drugarovo vozilo. Poznanici tvrde da je bio strastveni zaljubljenik u horor filmove. Živio je sa majkom, bez stalnog zaposlenja, povremeno radeći za dnevnicu obavljajući razne poslove.” Ovdje je na osnovu nezvaničnih informacija i glasina, bez ikakve novinarske ograde, iskonstruisana socijalna slika mladića.

MORALNA POLICIJA

PRIVATNOST, ŠTA JE TO? Jedna od pojava koje se mogu karakterizirati kao najudaljenije od etičnosti jeste sugeriranje “(ne)moralnog” života žrtava. Takav je tekst objavljen na portalu Avaz.ba o djevojci koja je izvršila samoubistvo. Naime, u tekstu  “SAMOUBISTVO: Irma svoju smrt najavila prijateljima na Facebooku” (28. 12. 2014. autor A. Džonlić) sadržano je mnogo toga što je problematično. Prvo je objavljivanje slike i i facebook profila, sugeriranje lošeg načina života kojim je unesrećena živjela, špekuliranje o tome da je koristila droge, potom navodi nekog “stručnjaka” koji objašnjava da su za sve krivi moderni načini komunikacije, ali i Irmini prijatelji jer joj nisu više pomogli?! Vrlo je zanimljivo da se u tekstu navodi činjenica da policija sve detalje o samoubistvima tretira kao “privatnu stvar” i ne iznosi u javnost. Pa zašto onda novinari prekoračuju sve granice etike u objavljivanju detalja?

FACEBOOK ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO: Najdalje se u “facebook istraživačkom novinarstvu” i moralizatorskom stavu otišlo s tekstom “ZBOG 3.000 MARAKA OTIŠLA SU DVA MLADA ŽIVOTA: Dijelovi priče o Rasimu i Sadeti koji se još slažu”, na portalu Doznajemo.com objavljen 24. 03. 2014., nepotpisan, u kom se tematizira ubistvo i samoubistvo u Sarajevu. Kako bi se tekstu dodao senzacionalizam i sugerirala ljubavna veza između ubijene djevojke i policajca koji je izvršio samoubistvo, portal prenosi facebook status bivše supruge spomenutog policajca:

“Naime, na Fejsbuku se oglasila bivša supruga Rasima Pljevljaka, Selma Zjajo Pljevljak, koja je na svom profilu napisala sljedeće (napomena: autentičnost profila nismo još uspjeli provjeriti):

– Ta Sadeta je dolazila meni na vrata dok sam bila u braku sa Rasimom isprepadala nas vrištala nisam znala ko je. Uništila nam je brak, dolazila je često i uznemiravala govorila da mu je žena dok je bio sa mnom. Ništa dobro za tu ženu ne mogu reći, čak je kao moj muž njoj bio dužan pare neke. Čak poslije razvoda mu je uništila vezu sa jednom djevojkom, nije ga ostavila na miru. Ja sam čak htjela da je tužim, ali joj nisam znala ime. Natjerala je Rasima na ovo sve izluđivala ga a on je digao ruku na sebe jer nije htio u zatvor…”

POLITIZACIJA SAMOUBISTVA

SAMOUBISTVO ZBOG NEPRAVDE: Osim što politiziraju problematiku samoubistava, novinari portala Avaz.ba politiziraju i konkretne činove samoubistva. Tako je bilo i u tekstu objavljenom 03. 01. 2015. pod naslovom “MISTERIJE: Samoubistvo počinio zbog velike nepravde?”, autora M. Kebića. Naime, starac se ubio pred palatom Republike Srpske i navedeno je da nije imao nikakve kontakte sa članovima porodice. Odjednom se kao sugovornici u tekstu pojavljuju predstavnici opozicije u RS-u Nenad Stevandić i Igor Crnadak, koji ni po čemu nisu relevantni sugovornici u tretiranju samoubistva. Osim toga, novinar u tekstu navodi da je pokušao dobiti izjavu od predsjednika RS-a Milorada Dodika, ali da je bio neradni dan.

ZAŠTO JE STOPA SAMOUBISTAVA KOD NJIH VEĆA NEGO KOD NAS? Posebno je problematičan tekst na portalu Klix.ba pod naslovom “U Srbiji i RS-u se za 19 godina ubilo više od 35.000 ljudi”, objavljen 07. 03. 2014., autor A. Džano.

Naslov je problematičan jer je nejasno na osnovu čega je novinar povezao Republiku Srbiju i entitet Republika Srpska. Osim toga, novinar je za sugovornika uzeo i stručnjaka za samoubistva (bez da se igdje navode njegove reference niti na osnovu čega je proglašen stručnjakom za samoubistva) Zemira Sinanovića, koji u tekstu tvrdi sljedeće:

“Odgovor na visoke i kritično visoke stope samoubistava u RS-u, posebno na kritično visoke stope samoubistava kod demobilisanih boraca Vojske RS-a treba tražiti i u činjenici da su pripadnici Vojske RS-a bili i nosioci planiranja, naređivanja i izvršavanja brojnih ratnih zločina.”

Novinar se nigdje ne ograđuje od ove tvrdnje, ne traži drugo mišljenje niti svog sugovornika pita na osnovu čega je došao do ovakvih rezultata. Još kad se uzme u obzir činjenica da se radi o novinarskom tekstu, a ne intervjuu, stiče se utisak da sugovornik kojeg je novinar našao (i koji je jedini sugovornik u tekstu) postoji samo kako bi potvrdio stavove autora.

VIP SMRTI

JAVNO SRAMOĆENJE: Posebno se zanimljivo tretiraju samoubistva javnih ličnosti i članova njihovih porodica. Tu se redovno javljaju špekulacije, a često se tekst koncipira i kao sramoćenje. Tako je u tekstu “Majka Slađane Guduraš pokušala samoubistvo na pomenu”, objavljenom na portalu Glassrpske.com 19. 01. 2015., autora Dejana Jovičića, navedeno sljedeće:

“Prema nezvaničnim informacijama, Pantićeva je prije pokušaja samoubistva pila alkoholna pića i povraćala ispred ulaznih vrata stana.

‘Nakon što je došla pijana pred stan, ona je u nervnom rastrojstvu otvorila prozor u stubištu zgrade i skočila sa njega. Njene jauke čuli su stanari zgrade, koji su odmah pozvali policiju, a zatim i hitnu pomoć’, rekao je izvor blizak istrazi.”

Iako se radi o tekstu koji tematizira pokušaj samoubistva, pristup temi je vrlo paradigmatičan.

Ovaj tekst se može okarakterizirati kao javno sramoćenje.

MISTERIJE: I samoubistvo sarajevskog biznismena Nusreta Čauševića pokrenulo je brojne kontroverze u medijima. Svi analizirani portali su prešli granice etičkog izvještavanja.

No, najdalje su u ovom slučaju otišli novinari portala Faktor.ba u tekstu: “Porodične tragedije: Misteriozne smrti braće Čaušević” od 23. 05. 2015., autor Faktor.ba.

U tekstu se samoubistvo Nusreta Čauševića povezuje sa slučajem utapanja njegovog brata od prije deset godina, uz novinarsku sugestiju da je Čauševićev brat također izvršio samoubistvo jer nije bilo znakova da je imao srčani ili moždani udar u vodi?!

Dnevnik.ba je u najvećem broju slučajeva imao profesionalne tekstove bez senzacionalizma i morbidnih detalja. No, ni oni javnost nisu poštedjeli prakse “neprovjerenih informacija” kada je u pitanju samoubistvo Nusreta Čauševića. Tako su u tekstu “Nusret Čaušević izvršio samoubojstvo” od 23. 05. 2015., potpisan sa Dnevnik.ba, naveli: “Čaušević je nestao u ponedjeljak, 18. svibnja. Toga dana je čak u dva navrata išao u Zenicu, uvečer došao kući i negdje iza ponoći otišao u nepoznatom pravcu. U kući su ostali i njegovi telefoni i putovnica.”

Svrha ove informacije nije baš jasna.

OPTUŽBE I PRIZNANJA: Novinari često koriste i međusobne optužbe članova obitelji ili prijatelja stradale osobe kako bi oko toga izgradili priču koja tobože objašnjava motive samoubistva. Tako su novinari portala Avaz.ba iskoristili međusobne optužbe oca i momka mlade pjevačice Amile Hasanović, koja je preminula usljed slijetanja vozila u rijeku Bosnu, da priču predstave kao samoubistvo. Iako MUP ZDK nije ovaj slučaj tretirao kao samoubistvo jer nema dokaza za to što se navodi u tekstu, otac i momak tvrde da je djevojka izvršila samoubistvo, a novinari prenose njihovo prepucavanje u kojem se čak spominju gole slike te mlade pjevačice u tekstu “Otac traži istinu o Amili” od 13. 02. 2015. godine, autor A. Aljimi:

“Amilin otac kaže da ne odustaje. San mu ne dolazi na oči. – Elmana nisu saslušali, zvala ga je policija nekoliko puta, ali nije dao izjavu, jer je pod tabletama. Kada je došao kod mene, znajući da je ona u vodi, kazao mi je za te gole fotografije i rekao mi: ‘Pritisnuo sam je i sve mi je priznala.’ Zbog njega se ubila. Znam momka koji mi je ispričao da se nije smjela s njim pozdraviti zbog Elmana. Ne mogu spavati dok istina ne izađe načistac, neću nikada odustati – kaže on.”

NASLOVI ZA KLIK VIŠE

BITAN JE PORODIČNI STATUS: Najproblematičniji formalni dijelovi tekstova o samoubistvima su svakako naslovi. Obično su koncipirani tako da otkrivaju način na koji se neko ubio sa svim detaljima o tome, senzacionalistički su, daju kompletnu “socijalnu sliku” i sugeriraju motive.

Naslov teksta objavljen na portalu Doznajemo.com “Zapalila odjeću upaljačem i otišla u smrt: živjela sa sinom studentom četvrte godine prava”, od 21. 05. 2012., tipičan je primjer naslova koji sažima način na koji je samoubistvo izvršeno i porodični status.

ŠVALERANJE ODVODI U SMRT: Na portalu Doznajemo.com je 02. 06. 2013. objavljen tekst s naslovom koji udara moralni pečat slučaju ubistva i samoubistva: “ŠVALERANJE IH ODVELO U SMRT: Zahid Salčin u Hadžićima ubio ljubavnicu pa sebe”.

MORBIDNI DETALJI: Na portalu Klix.ba je 29. 01. 2015. objavljen tekst autora/ice E.G. pod naslovom “Starica iz Mostara koju je silovao komšija izvršila samoubistvo”. Naslovom, ali i cijelim tekstom, sugerira se da je silovanje nesretne starice uzrok samoubistva, dok ne postoji niti jedan egzaktan pokazatelj da je zbilja tako. Da bi potvrdili tezu, novinari navode detalje silovanja iako su za sam tekst irelevantni.

Često se u naslovu ističu morbidni detalji kako bi se privukla pažnja čitatelja. Tako je na portalu Avaz.ba objavljen tekst naslova “Autom sletio s ceste pa se objesio užetom za šlepanje”. (15. 05. 2015., M. Kebić)

(RE)KONSTRUKCIJE

DETEKTIVSKE NOVINARSKE PRIČE: Posebno zanimljiv slučaj je tekst “Samoubistvo u Trnopolju kod Prijedora: Vrebao bivšu suprugu, pa se zapalio”, objavljen na portalu Oslobođenje.ba 11. 10. 2014., autor Dragan Pavlović. U tekstu je bez ikakvih dokaza napravljena rekonstrukcija ubistva i samoubistva:

“Znajući da se Sedija brine o očevim ovcama, Sedin je u četvrtak odlučio da je sačeka 100-tinjak metara od kuće. S obzirom na to da nije svraćao u kuću porodice Sivac, te da je ponio nož i plastičnu flašu u koju je nasuo dvije litre benzina, pretpostavlja se da nije imao namjeru samo popričati sa bivšom suprugom…
Međutim, kada je vidio da je umjesto Sedije, taj dan ovce dotjerao njen otac Osman, Sedin se, sakriven u šipražju, odlučio na samoubistvo. Nakon što se zapalio, vatru je vidio Osmanov brat Suljo, i pokušao je da ga ugasi vodom, ali nije uspio. Po dolasku na mjesto događaja, policija je zatekla ugljenisano tijelo, kuhinjski nož i plastičnu flašu u kojoj je bio benzin.”

Nameće se pitanje na osnovu čega je napravljena rekonstrukcija i šta je njen cilj osim senzacionalizma?

Iako je portal Faktor.ba relativno profesionalno izvještavao o pojedinačnim slučajevima samoubistva, uglavnom navodeći samo inicijale i informacije koje je javnosti ponudio MUP, ipak se ovaj portal par puta okliznuo o senzacionalizam. Tako je u tekstu objavljenom 12. 03. 2015. pod naslovom “Samoubistvo kod Doboja: 17-godišnjak zaključao vrata, legao u krevet i aktivirao bombu” izvršena “rekonstrukcija” još u naslovu, ali i otkriven puni identitet maloljetnika koji je izvršio samoubistvo.

KOMENTARI ISPOD TEKSTOVA O SAMOUBISTVIMA

BESPOSLICA, GLUPOST I MRŽNJA: Od medija koji su analizirani, samo neki su ispod tekstova dozvoljavali komentare na članke koji tretiraju problem samoubistva. Analizom je moguće zaključiti da se najveći broj problema s komentarima odnosi na sljedeće tri stavke:

Pojedini komentari “otkrivaju” porodične okolnosti, čak i imena porodice osobe koja je izvršila samoubistvo čak i ako se desi da su u tekstu dati inicijalima. Osim toga, često se “otkrivaju” motivi samoubistva.

Osim ovog tipa komentara, prisutni su i komentari koji sadrže govor mržnje na nacionalnoj osnovi bez imalo empatije prema samoubistvu kao činu i žrtvama toga. Oni koji sadrže tobožnju moralnu osudu čina i ističu kako su poznavali žrtvu i njen upitni moral iz prve ruke

KOMENTARIMA DO KLIXOVA: Portal Klix.ba je 16. 11. 2014. prenio vijest agencije SRNA “Muškarac iz Bileće ranio sugrađanku pa izvršio samoubistvo”. Komentari vrve govorom mržnje:

Ultra Bosnjak: Nisam nacionalista ali Srbe na vrbe.

Ultra Bosnjak: Smij se vlasino smrdljiva, kako ste dosli tako cete i otici. Srpkinja se na Bozic klela da je samo obrezan htela.

Veoma su česti “moralistički” komentari. Tako je na tekst o čovjeku koji je ubio sebe pa suprugu, “Mještani Vrbanjaca u šoku: Ante je iz ljubomore ubio 23 godine mlađu suprugu Eminu?”, objavljen 23. 07. 2014. i potpisan sa Klix.ba, bilo mnogo komentara ovog tipa.

Lavos: Ne brani drolje koje varaju. Žene se danas kurvaju bez ikakvih posljedica zato i imamo ovakve slučajeve i bice ih sve vise u buducnosti.

Feget 27: znaju mještani da je ona bila fina dok se nije umješao treća osoba, tada se naglo promjenila jer ta osoba joj podvalila drogu i manipulisala sa njom, ante je vidio da ona hoće sa drugim a on je volio zato je ubio pravi krivac će se izvući, postoje ljubavne poruke u telefonu, ali nema dokaza, samo će reći ona izabrala, ko je pozna zna da se žalila da je boli želudac, prije nekoliko dana, to su prvi siptomi droge i osoba nema svoju volju nego šta joj kaže osoba sa kojom je u društvu kad droga poćne djelovati.

Apsurd: mogla mu je biti kćerka, on 1969 a ona 1992… bolesnik jedan, čuj imaju samo rijeći hvale za njega, nikome nije bilo čudno što je pedofil oženio curicu?

Huso Jebac: Nekome je lakše metar u guzicu ugurati nego centimetar u glavu. Pa šta je tražila sa ustašom od tolikih muslimana (bošnjaka). Žao mi je što je moralo tako završiti, kako to inače kod ustaša završava (smrću). Neka ovo bude primjer mladim djevojkama da ne nasjedaju na fore o bratstvu i jedinstvu.

Veoma je zanimljiva činjenica da Klix.ba ne dozvoljava komentare na vijesti o samoubistvu javnih ličnosti.

DEVETO KOLJENO: Na portalu Nezavisne.com najviše je govora mržnje bilo na vijest da je samoubistvo izvršio sin generala Armije BiH Atifa Dudakovića. I, po istoj matrici kao i nacionalistički komentari na Klixu, ovdje su se mogli pročitati stavovi o božijoj kazni koja je snašla Dudakovića i o tome kako je zaslužio da mu se to desi. Za razliku od Klix.ba, na portalu Nezavisne.com se komentira putem facebooka. Tako je na tekst “Ubio se sin Atifa Dudakovića”, prenesen iz Avaza 28. 09. 2011., među komentarima bilo i onih koji se tiču ratnog angažmana njegovog oca. Naprimjer, Branislav Jovanović je komentirao: “Kod naz kazu da se svako nedjelo i zlocin vrati samom zlocincu,  pa taman i do devetog koljena!!”

MALO LJUDSKOSTI U NOVINARSTVU: U tekstovima koji tematiziraju samoubistva novinari bi trebali pokazati poseban senzibilitet uz profesionalni pristup koji je ionako nužan. Jer, samoubistva su ozbiljan društveni problem, ali i specifična intimna tragedija za porodicu i prijatelje. Novinari često prelaze profesionalne granice kada je u pitanju pisanje o samoubistvima. Pritom se često pravdaju skretanjem pažnje na opasnu društvenu pojavu. No, kako u pisanju novinarskih tekstova nije bitno samo šta se piše, već i kako se piše, analizirani tekstovi otkrivaju da se samoubistva koriste da se stekne klik više.

analiziraj.ba

The post SAMOUBISTVA BEZ GRANICA appeared first on Tacno.net.

foto: šg

Iako nije uputno dovoditi u blisku vezu etiku i politiku, vrijedi barem registrirati hladnu dramu jednog srozavanja, seriju lakonski režiranih prizora kroz koje se nemoral natura kao nacionalni imperativ, i to angažmanom partije koja ‘nudi stabilnost i red’

Piše: Viktor Ivančić- Novosti

Garantiram da nema istine u nekakvim tajnim pregovorima izmeđuHDSSB-a i SDP-a. To su glasine koje šire iz HDZ-a. Ali to ne znači da poslije idućih izbora nismo spremni za pregovore o suradnji s Kukuriku savezom ako oni budu relativni pobjednici. Ne zanima nas ideologija, nego programi koji će pomoći razvoju Slavonije.’

To je novinaru Jutarnjeg lista izjavio Dragan Vulin, predsjednik stranke čiji je utemeljitelj i glavni strateg nepravomoćno osuđeni ratni zločinacBranimir Glavaš. Novinar je vrlo sličan odgovor dobio i od ‘visokog saborskog dužnosnika SDP-a’: ‘Nismo razgovarali s HDSSB-om, ali to ostavljamo otvoreno kao mogućnost nakon izbora.’

Mada novinar nije na tome inzistirao, vrlo je vjerojatno da bi neimenovaniSDP-ovac također posvjedočio kako njega i njegove stranačke drugove ‘ne zanima ideologija’, već su fokusirani isključivo na programe i razvoj. Hrvatski partijski pogoni razlikuju se po mnogo čemu, no zajednička im je karakteristika da zaziru od ideologije kao od sumporne kiseline.

Dan nakon ove razmjene novinskih nježnosti, na konferenciji za štampu oglasio se vodeći maneken HDZ-a Gordan Jandroković, ustvrdivši kako je ‘SDP spreman na sve, pa i na koaliciju s HDSSB-om’, makar bi Glavaševa stranačka garda, valjda po svojim kriminalno-šovenskim predispozicijama, trebala biti prirodni saveznik HDZ-a. Međutim, ni HDZ ‘ne zanima ideologija’, nego će ‘suradnju s drugim strankama uvjetovati prihvaćanjem svoga gospodarskog programa’, koji se upravo dorađuje negdje u Bavarskoj.

Na Vulinovu napomenu kako HDSSB, s kim god da uđe u savez, neće biti jeftina kurva – točnije: da se ‘neće, kao IDS, prodati za kikiriki’, već očekuje barem milijardu kuna ulaganja u Slavoniju – Jandroković je spremno uzvratio da su HDZ-ovi ekonomski eksperti iz Bavarske predvidjeli čak i ‘višestruko veće’ investicije u ravničarski dio Hrvatske.

Da su ga novinari pitali, neimenovani visoki izvor iz SDP-a također bi istakao kako je milijarda kuna, u programskome smislu, pičkin dim, sitnica kojom će bez problema platiti partnera za jednu moć. Kukuriku ima kikirikija koliko god ustreba, pogotovo kada se radi o projektima toga tipa. Stranački vođa Zoran Milanović takvo je stanje stvari uspio čak uobličiti u slogan: ‘Naša koalicija nudi stabilnost i red, a oponenti kaos i nered.’

Uglavnom, sve su strane otvorene za suradnju. Koliko otvorene? Toliko da bi se u otvore mogao izliti tekući sadržaj akumulatora? To je već teže pitanje, jer politika ne treba biti poprište ideoloških sukoba. ‘Ne zanima nas sumporna kiselina’, rekao bi anonimni dužnosnik vladajuće ljevice.

Zbog čega je HDSSB – stranka koja je osnovana jedino zato da bi bila politička straža i logističko uporište ratnoga zločinca, stranka čiji se program u cijelosti svodi na zaštitu lika i djela ratnoga zločinca, stranka koja u perspektivi, budući da njome iz sjene rukovodi ratni zločinac, ne može ponuditi ama baš ništa drugo osim praktičnog promicanja ideje o nekažnjenom ubijanju civila srpske nacionalnosti, uključujući potkupljivanje sudaca, organiziranje mitinga na kojima će se ‘puniti akumulatori’ i nošenje bedževa s portretom ‘heroja a ne zločinca’ na parlamentarnim zasjedanjima – zašto je dakle ta okorjela zločinačka družina prihvatljiv politički partner SDP-u, tiče se, po svemu sudeći, ‘normalizacije’ prilika u Hrvatskoj. Samo što ta normalnost nije povezana s trenutnim izostankom likvidacija, nego se normalnim smatra ne samo javno veličanje ubojice, već i prihvaćanje ubojice kao regularnog – ‘normalnog’ – aktera na političkoj sceni.

Riječ je, očigledno, o polju oslobođenom od predrasuda: nije važno što je Branimir Glavaš u ratnome vihoru osobama nepoželjne nacionalnosti nesebično dijelio porcije smrti, ako je u periodu mira on stasao u poželjnu prostitutku čije će političko tijelo biti konzumirano u toku moći, uz naknadu od milijardu kuna i nešto kikirikija. Jedini suvisao zaključak što se nameće iz tako normaliziranog ambijenta jest da se spomenute porcije smrti doživljavaju poželjnima koliko je poželjan i Glavaš.

U nekom drugačijem ambijentu bilo kakav kontakt – a kamoli partnerski odnos – s organizacijom profila HDSSB-a bio bi nezamisliv iz higijenskih razloga, zazoran poput blagovanja na zahodskoj školjki, ili ispuštanju tjelesnih plinova u toku liturgije, no radi se o hrvatskoj svakodnevici, takoreći o rutini društva kojemu je pošlo za rukom parfimirati svoja krvoprolića.

Iako nije uputno dovoditi u blisku vezu etiku i politiku, niti imati iluzija u tom pogledu, vrijedi barem registrirati hladnu dramu jednog srozavanja, seriju lakonski režiranih prizora kroz koje se nemoral natura kao nacionalni imperativ, i to angažmanom partije koja ‘nudi stabilnost i red’. Pravo pitanje glasi: koja bi bila razlika između ‘slučaja Glavaš’ i ‘slučaja Hrvatska’?

U vrijeme najintenzivnije pripreme terena za postizborne koalicije, prošloga ponedjeljka, predsjednik Vlade i SDP-a Zoran Milanović posjetio je Sinj, ovaj put u svojstvu predsjednika Organizacijskog odbora jubilarne 300. Sinjske alke. Sa sobom je poveo trojicu ministara i splitskog gradonačelnika, te četu respektabilnih poduzetnika, među kojima su se isticali oni s haškim pedigreom, Ante Gotovina i Ivan Čermak. Premijer je govorio mnogo i lijepo, izrazio je zadovoljstvo napretkom radova na izgradnji alkarskog muzeja što ih sufinancira Vlada, posebno je čestitao upravi Viteškog alkarskog društva na samoprijegornome trudu, no u toj bujici riječi nije se našlo očitovanje o jednome javnom pozivu, apelu o kojem postojano šuti puna dva mjeseca.

Sredinom travnja, podsjetimo, Documenta i Građanski odbor za ljudska prava uputili su zajednički javni apel predsjednicima Sabora, Republike i Vlade, tražeći da povuku pokroviteljstvo nad Sinjskom alkom ukoliko Viteško alkarsko društvo iz svog članstva ne izbriše Mirka Norca, dvaput pravomoćno osuđenog zbog ratnih zločina. Pozvali su se i na članak 20. statuta spomenute organizacije, u kojem stoji kako iz društva treba biti isključen onaj tko ‘od redovnog suda ili drugog organa bude osuđen za djelo koje krnji njegov dobar glas’.

Budući da je Norac i dalje član Viteškog alkarskog društva, prevladava stav da se počinjenjem ratnoga zločina, unatoč pravomoćnoj sudskoj presudi, ne krnji nečiji ‘dobar glas’. Isto mišljenje dijele i visoki primaoci apela, jer su se na njega jedinstveno oglušili, s tim da je muk premijera Milanovića bio osobito upečatljiv. Novinar Hrvoje Šimičević, recimo, u šest je navrata slao konkretne upite njegovu uredu, no ni jednom nije dobio odgovor.

Zbog čega netko može komandirati grupnim likvidacijama u Gospiću i Medačkom džepu, ili osobno ispucati metak starici u glavu, a ipak ostati ‘vitez’, opremljen čašću i kitnjastom odorom, o tome Milanović ne razmišlja, niti je pak u tome smislu spreman na bilo kakva moralna zanovijetanja, jer to su stvari koje se podrazumijevaju. Prilike su normalizirane. Provest će ugodno poslijepodne u društvu domaćina, čestitati vitezovima na svemu što čine za svoju zemlju i pojesti tanjur arambašića na zahodskoj školjki.

Pritom premijer ne smatra kako je sinjsko konjaničko natjecanje nekakva folklorna cirkusarija, što bi razuman čovjek mogao imati na umu, naprotiv, on drži da je to svetkovina od goleme državne i nacionalne važnosti, pa je i preuzeo odgovornu dužnost čelnika Organizacijskog odbora jubilarne fešte. A očito mu nije bliska pomisao kako je drsko nepoštivanje propisa (statutarni članak 20.) u koliziji s njegovom ambicijom da neumorno kruži Hrvatskom i ‘nudi stabilnost i red’. Naime: koja bi bila razlika između ‘slučaja Norac’ i ‘slučaja Hrvatska’?

Sve je to u Sinju uzvišenim riječima obuhvatio Milanovićev izletnički prijatelj Emil Tedeschi: ‘U dogovoru s ministrom Kotromanovićeminicirao sam okupljanje skupine nas gospodarstvenika u cilju pomoći Viteškom alkarskom društvu, jer su Sinjska alka, Alkarski dvori i Muzej Sinjske alke od najvećeg hrvatskog nacionalnog interesa.’

Zaista? Ako je tome tako, preostaje još samo u stalnome muzejskom postavu normalizirati zločinačke elemente. Ostaje tek, kao i u slučaju Glavaševe akumulatorske poželjnosti, usvojiti ono neizrečeno: na koji se način metak u lubanji ženske N.N.-osobe starije dobi, što ga je ljubazno izručio vitez Mirko Norac, uklapa u ‘najveći hrvatski nacionalni interes’?

The post Koalicije zla appeared first on Tacno.net.

Vidjevši što im se dogodilo s prijateljem i kolegom, Tome i Pave se pogledaše, i nakon kraćeg razmišljanja, a potegli dobrano i iz boca i iz jointa bjehu i oni, sunovratiše se  za Borisom. I kako će odgovor na pitanje koje će im Boris postaviti „A znate li vi momci letjeti?“  biti negativan, brzo ga sustigoše. „Pa što se onda kurčite?“ uzvrati im Boris, i premda je na tim visinama  bilo oko minus pedeset uspje nekako na krilima svoga minulim radom mukotrpno stečenog ugleda  odletjeti do svoga moralnog Oslobođenja. A ona dvojica svoje jednomjesečno  poniranje  kroz vrijeme i (medijski) prostor preko noći konvertiraše (što ja volim aorist!) u moralni ambis. I kao da se nikome nikad ništa nije dogodilo nastaviše upražnjavati  svoje stare kolumnističke navike. Vlaška posla. De Facto De Jure.

Piše:Darko Kaciga Dubrovčanin 

Zvao me neki dan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, nazove u gluho doba noći da ispriča vic.

Elem, vozili se u avionu, pardon, zrakoplovu Croatia Air…, pardon, Free Dalmatia Wingsa, papagaj zvan, ni Ćubi ni Kokolo, nego Boris, a do njega ni Mujo Hasić ni Haso Mujić, već Tome Antić i Pave Juričić. Slobodarski uvrnuti kakve ih majke na svijet donesoše, u slobodnodalmatinskom zrakoplovu što brodi  apsolutno slobodnim i suverenim hrvatskim medijskim odnosno zračnim prostorom, gore iznad oblaka, gdje nema skrivanja, nema laganja…tako i pjesma već nezaustavljivo krene…sve je istina, ajmo ja i ti nebom letjeti, biti iskreni, voljeti…Kažu da nema šanse više unijeti u avion išta tekuće;  možda u avion, ali u  zrakoplov je Boris, vjerojatno uz pomoć svojih krilatih rođaka, unio  i bidon crnoga i bocu loze. A još strože da je zabranjeno pušenje. Možda duhana (splitski: duvana), no papagaj  je zapalio nešto drugo, a davao je i onaj dvojici da s vremena na vrijeme potegnu. I pomalo, ali sigurno se sve to otimalo kontroli (leta): pjesma, cuga, trava…, samo su još  falile bombe, rašpe, livorveri…

I ni to im, odnosno onom papagajskom picaškandalu (dubrovački: pici od skandala) nije bilo dosta, već je počeo nanositi duševne boli  mirnom i nedužnom putništvu  u zrakoplovu. Među kojima su prevladavali splitski intelektualci okupljeni u Građanskoj inicijativi Splita, koja je svojedobno sa svog legendarnog štekata na Žnjanu odlučno zagrmjela protiv gay parade-blamaže Splita. Svi oni da su gnjide! Na čelu s  prezimenjakom  rakije koju ekipa upravo trusi, uglednim splitskim povjesničarom i ravnateljem koji, iako relativno mlad, već zauzima jedno od čelnih mjesta ne samo splitskog, već i općenito hrvatskog gnjidoslovlja. Pa onim kukcologom (treće je slovo „k“!) čije talijansko ime u hrvatskom prijevodu da glasi Gnjido, a koji se proslavio tezom da je istospolna sklonost rijetka kod životinja, na što mu je rečeni papagaj replicirao da je s druge strane idiotizam prečest kod homo sapiensa, što da struktura putnika u zrakoplovu potvrđuje. Pa umirovljenom kolegi, koji je svojedobno sve svoje akumulirane komplekse najmanje vrijednosti ispišao  u antibiografiju nedokučivoga mu Miljenka Smoje, te koji je splitsku pedersku (ne „gay“ ili LGBT, jer on, molit ću lijepo, inzistira na čistoći hrvatskog jezika!) paradu usporedio s dužničkim ropstvom, a činjenicu što  pederi za svoju paradu traže rutu koja ide obrnutim smjerom od procesije Svetoga Dujma, očiglednim dokazom da su to đavolja djeca. Pa plejadi najeminentnijih što bivših što sadašnjih splitskih umjetnika i umjetnica, profesora i doktora, običnih povjesničara i povjesničara umjetnosti, ravnatelja i kustosica, pa i one koja je supruga svoga supruga, koji je autor kiparskih remekdjela, koja djela ona  „osjeća kao dio sebe“, pa tako valjda i Oltar Domovine na Splitu obližnjem Medvedgradu, gdje je baš, umjesto svoga svakidašnjeg Žnjana,  ovakva reprezentacija splitskog  intelektualnog domoljublja  zaista mogla održati jedan ovako izniman domoljubni skup, i time oživjeti totalno  zamrlu svrhu rečene državotvorne  ideje Oca Nacije u  briljantnoj realizaciji njezina supruga. Da, dok  kod ovih potonjih dominira umjetnička strana, kod gospode Džarka Maje i Miroslava Lazanskog, ako sam dobro popamtio sva ta (prez)imena,  da je za popizdit (na koju tešku psovku  su se stjuardese vidno uskomešale) dolazila do izražaja intelektualna komponenta u njihovu ozbiljnom držanju tijekom cijele konferencije. Odao je priznanje uglednom splitskom odvjetniku na  odmjerenoj, preciznoj i  d-Ostoja-nstvenoj formulaciji ključne teze da je  „Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog GAY Pridea u Splitu, jer su tisuće policajaca povučene iz potrage za nestalom djevojkom zbog osiguranja parade na Rivi.“ A onda je totalno popičkio (neuspio, kako će se uskoro pokazati, pokušaj zavaravanja  stjuardesa) na drugoga rakijinog prezimenjaka (možda brata ili rodijaka  onog prvog), koji mu se najprije predstavio kao kolega satiričar, ali ni to mu ne bje dosta, već se pohvali da i on zahvaljujući svojoj Braniteljskoj poljoprivrednoj zadruzi  ima svoj  Feral…I tu je cijelim Borisovim bićem obvladao demon totalnog  popizditisa, razletio se po avionu, frcalo je perje na sve strane, putnici u strahu polijegali po podu, poispadale maske s kisikom. Glavna stjuardesa više nije htjela ni mogla to trpjeti, demonstrativno je odmarširala do glavnog ured…, pardon, pilota Miroslavića i kopilota Bonkulovića i sve im potanko ispričala. Oni su prepustili upravljanje zrakoplovom mladom kolegi Andreasu kojega im je u razmjeni  talenata poslao prijateljski Germanwings, ali su za svaki slučaj, poučeni bogatim praktičnim i teorijskim iskustvom, zabili štap od metle u štok od kabinskih vrata; došli do Borisa, i bez puno suvišnih kako i zašto, uhvalili ga svaki za po jedno krilo i izbacili iz avi…, pardon, zrakoplova. Vidjevši što im se dogodilo s prijateljem i kolegom, Tome i Pave se pogledaše, i nakon kraćeg razmišljanja, a potegli dobrano i iz boca i iz jointa bjehu i oni, sunovratiše se  za Borisom. I kako će odgovor na pitanje koje će im Boris postaviti „A znate li vi momci letjeti?“  biti negativan, brzo ga sustigoše. „Pa što se onda kurčite?“ uzvrati im Boris, i premda je na tim visinama  bilo oko minus pedeset uspje nekako na krilima svoga minulim radom mukotrpno stečenog ugleda  odletjeti do svoga moralnog Oslobođenja. A ona dvojica svoje jednomjesečno  poniranje  kroz vrijeme i (medijski) prostor preko noći konvertiraše (što ja volim aorist!) u moralni ambis. I kao da se nikome nikad ništa nije dogodilo nastaviše upražnjavati  svoje stare kolumnističke navike. Vlaška posla. De Facto De Jure.

The post Kožin vic o Borisu appeared first on Tacno.net.

Foto: 24 sata

Bože, ako postojiš i ako si učinio čovjeka na sliku i priliku svoju, sebi slična, slična i po tvom velerazumu i velerazboritosti, urazumi one koji ne vide dalje od svog intelektualno zakržljavog nosa.

Piše: Stjepan Lapenda

O dokazu Božjje opstojnosti napisani su mnogi teološko-filozofskih traktati, od antike do danas. Jedan od najčešće spominjanih paradoksa je „Može li Bog načiniti kamen toliko težak da ga sâm ne može podići?“ Ima i nešto drugo. Ukoliko je Bog načinio čovjeka „na sliku i priliku svoju, sebi slična“ (Ps 1, 26), zašto onda stvara „sebi sličnoga“ glupog i nerazumnog čovjeka? Glupog, nerazumnog? Pa nije li glupo, nerazumo ili još nešto i gore graditi Pelješki most?

Pojasnimo pojmove. Dio Dubrovačko-neretvanske županije, s Dubrovnikom, nije za sada kopnom povezan s ostatkom nacionalnog ozemlja. To se zove eksklava. Definicija je ova: „Dio ozemlja neke zemlje koji nije povezan s njenim glavnim dijelom (A portion of a country’s territory not connected to the main part).

Takvih slučajeva ima više u svijetu: Kaljiningrad (ex. Königsberg) ruska eksklava između Poljske i Litve; Aljaska naspram SAD-a, Nahičenamska oblast u Azerbejdžanu; Ceuta i Melila naspram Španjolske, Gibraltar naspram Ujedinjenog Kraljevstva itd. Slučaj vatikanske eksklave je zanimljiv. Lateranskim sporazumom iz 1929. nastala je minuskularna Država Grada Vatikana kojoj pripadaju zgrade nekoliko pontifikalnih dikasterija i kongregacija i ljetnikovac Castel Gandolfo na talijanskom teritoriju. Nismo čuli da je papa Franjo, inače po tituli pontifex maximus zatražio premoštavanje svojih posjeda u Rimu sa sjedištem države u Vatikanu. Jednostavno se koristi već postojećom mrežom rimskih via i viale. Jasno je da te zemlje iz čisto prostornih razloga ne mogu graditi mostove (osim zračnih!) sa svojim izdvojenim ozemljem. Hrvatska to može sa svojim Pelješcom (tek 2,5 km zračne crte!). No, je li to razumno?

Pođimo redom. Bivši ratovi između Mletačke Republike i Otomanske Carevine imali su za posljedicu razbijanje kompaktnosti nacionalnog ozemlja. To je bilo temeljem međunarodnih sporazuma, a takvi se moraju poštivati: Pacta sunt servanda! I ništa se nije promijenilo ni poslije Berlinskog kongresa, Versailleskog mirovnog sporazuma, Jalte i Posdama. I Helsinška konferencija o sigurnosti i suradnji potvrdila je da se granice ne mijenjaju silom. Badinterovo povje-renstvo je izrjekom reklo da raspadom bivše zajedničke države republičke granice postaju međunarodno priznatim granicama.

Hrvatsko je pravo da poveže svoje odijeljeno ozemlje. No, koji su razlozi i motivi? Je li uopće razumno rješenje graditi tzv. Pelješki most? Tko će to platiti i održavati? Iz Bruxellesa poručuju da „spremamo ražanj, a zec u šumi!“ a neki u Hrvatskoj već trljaju ruke s neobećanih, zapravo aleatornih 85% bruxelleskog sufinanciranja.

Pretpostavimo da će se most i graditi i izgraditi. Znamo li da će, kako jutros čusmo na hrvatskom krugovalu, trebati sagraditi i oko dodatnih 280 km pristupnih cesta na Pelješcu? Znači, morat ćemo devastirati dio pelješkog krajolika. Znamo li da će prije ili kasnije Jadransko-jonska autocesta prolaziti preko Popova polja? Za manje od 20 godina! Onda se postavlja pitanje jesmo li toliki pijani milijarderi da nam trebaju dva paralelna autocestovna pravca, razdvojena tek nekih dvadesetak kilometara zračne crte? Možemo postaviti i ovakvo pitanje: odustajanjem od ideje neumskog koridora ne poručuje li se Bosni i Hercegovini da nikada neće biti članica EU i da takvo političko stajalište opravdava autocestovni pravac preko Pelješca? Sumnjamo u to! I BiH će jednoga dana biti u Schengenu. Što prije, to bolje! Hoće li onda nadobudni mostograditelji odlaziti u Dubrovnik kraćim (jadransko-jonskim pravecem) ili zaobilaznim pelješkim stazama?

I da zaključimo: Bože, ako postojiš i ako si učinio čovjeka na sliku i priliku svoju, sebi slična, slična i po tvom velerazumu i velerazboritosti, urazumi one koji ne vide dalje od svog intelektualno zakržljavog nosa.

The post BOG, MOST I OSTALO… appeared first on Tacno.net.

Beograd je, ovih dana, pun gostiju koji negiraju genocid u Srebrenici. I onih, poput Rešetnjikova, čije izjave gode ušima onih koji priželjkuju popravni ispit za neostvareni san o svim Srbima u jednoj državi. Prilika je tu. U komšiluku. Treba samo pregaziti Drinu. Bosna. Prokleta avlija. Koliko puta treba da umre bivša jugoslovenska federativna jedinica, da bi se konkvistadori napili njene krvi. U nečemu je Rus u pravu. Šlagvort za ponovno komadanje B i H dala je mirovna konferencija pod patronatom Zapada. Njome su valorizovana ratna osvajanja. Zbog gubitka Kosova, Beograd će sve učiniti da nadomesti taj gubitak “anšlusom” Republike Srpske. Zato je Leonidova mina i poletela prema Bosni.

No comment

The post Slobodan Dukić: Leonidova Mina appeared first on Tacno.net.

The post Podgrijavanje rata appeared first on Tacno.net.