Kako bi on, kao principijelni zastupnik hrvatske države, mogao dosljedno progoniti ratnoga zločinca, ako su ratni zločini počinjeni u ime te iste hrvatske države? Zar to ne bi bio neoprostiv nesporazum? I zar time ne bi iznevjerio sveto načelo da hrvatska država svojim ratnim zločincima sudi, ali im ne presuđuje, po mogućnosti ni formalno?

Hrvatski pravosudni sustav strpljivo čeka da Tomislav Merčep umre, a ovaj nikako da to učini. To nije lijepo od njega. Sasvim je moguće da svjesno krši odavno postignuti dogovor, baziran na časnoj riječi, utvrđen bez pečata, potpisa i ovjere kod javnog bilježnika. Kratki i nabijeni muškarac s pogledom zbunjena reptila ne prestaje hrvatsku pravnu državu stavljati pred nova i nova iskušenja. Tako je bilo početkom devedesetih, tako je i danas, četvrt stoljeća kasnije.

Taman se činilo kako će jedno od najdužih suđenja za ratne zločine pred hrvatskim sudovima – koje je dvaput započinjalo i traje već četvrtu godinu – ući u svoj finale, kada se dogodio obrat: tužilaštvo je promijenilo i značajno ublažilo optužnicu protiv Tomislava Merčepa, tako da ratni komandant pričuvne jedinice MUP-a, svojedobno stacionirane u Pakračkoj Poljani i na Zagrebačkom velesajmu, više nije optužen da je kao zapovjednik osobno odgovoran za brutalna mučenja i ubojstva ukupno 43 osobe, te nelegalno hapšenje i zatvaranje njih 52, već ga se – po novome – tereti da „nije poduzeo ništa kako bi spriječio podčinjene u počinjenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva“.

U državnome tužilaštvu ovu intervenciju suho obrazlažu time što je „činjenični opis kaznenoga djela prilagođen činjeničnom stanju utvrđenom tokom rasprave“, drugim riječima: tek je u četvrtoj godini suđenja otkriveno da Merčep – premda je nesumnjivo bio zapovjednik kordona smrti iz pričuvnog sastava MUP-a, i premda je tužilaštvo imalo na raspolaganju dva i pol desetljeća da podrobno istraži njegovu ratnu ulogu – nije naređivao mučenja i serijske likvidacije civila srpske nacionalnosti, nego tek „nije poduzeo ništa“ da spriječi zločine podređenih.

Merčep je tako, u momentu kada se mogao nazrijeti kraj dugotrajnom suđenju, iznova optužen, proces je zašao u crvenu fazu kada je bilo nužno uključiti funkcija restart, kvalifikacija o zapovjednoj odgovornosti preinačena je u nešto poput zapovjedne neodgovornosti, te je okrivljeniku pripisan krimen da je, eto, nesretnik, zaspao na dužnosti.

Spavao je, očigledno, dugo i čvrsto, toliko da su u vrijeme dok je ležao bez svijesti 43 osobe ostale bez života – a to je samo broj ubijenih obuhvaćen optužnicom, inače mnogo manji od stvarnoga broja žrtava iste jedinice – i nisu taj san pravednika poremetila ni metalna struganja sprava za mučenje, ni bolni krici iz podruma, ni zujanja induktorskih telefona, ni jeka plotuna iz obližnje šume… Zapovijedao je kao klada, smatra tužilaštvo.

Inkriminaciju o usnuloj osobi na komandnoj dužnosti nije dovela u pitanje ni činjenica da odred kojim je Tomislav Merčep rukovodio u ratnome periodu nije obavljao ama baš nikakve druge zadatke osim progona i pogubljenja srpskih civila, te bi, slijedom logike osnovne misije, saldo ubijenih civila bio utoliko manji što je zapovjednik više vremena provodio spavajući, a ne obratno, kako navodi državno tužilaštvo.

No to su sporedni tehnički detalji. Tužilaštvo, osupnuto spoznajom da je okrivljenik i dalje živ, naprosto je moralo reagirati prije nego se pravosudni igrokaz, usprkos predanom odugovlačenju, formalno rasplete, i to s dva moguća cilja: ili će optuženiku osigurati bagatelnu kaznu, svakako mnogo blažu nego za djelo koje mu se isprva stavljalo na teret, ili će – još povoljnije – postići to da suđenje, umjesto nekoliko godina, potraje nekoliko decenija.

Postoji dakle ta varijanta, čak dosta vjerojatna, da su panični i na prvi pogled somnambulni potezi državnoga tužilaštva iznuđeni drskim izigravanjem dogovora od strane okrivljenog, koji je u toku suđenja trebao blaženo preminuti u Gospodinu, a ipak nije. Sporazum je po svemu sudeći bio postignut nakon što je Merčep početkom suđenja doživio teži moždani udar i završio u invalidskim kolicima, izgledajući kao da će svakog časa otprhnuti na onaj svijet, pa je sud donio odluku da se u nastavku procesa brani sa slobode, uz punu suglasnost tužilaštva, dakako.

Staložena smrt činila se najelegantnijim rješenjem za sve zainteresirane strane. Ne treba ni spominjati kako bi se ona savršeno uklopila u politiku hrvatske države prema ratnim zločinima: hrvatska država, naime, svojim ratnim zločincima povremeno sudi, ali im nikad ne presuđuje, po mogućnosti ni formalno. Naročito kada je riječ o tzv. zapovjednoj odgovornosti.

Merčep bi pak, ljubaznošću spore pravosudne procedure, dobio nekoliko godina lufta da ih provede izvan zatvorske ćelije, okružen pažnjom obitelji i simpatijama javnosti, više od toga ionako nije dolično za prekaljenog ratnika koji se našao u situaciji da vegetira kao biljka.

Okrivljenik je, međutim, bez obrazloženja iznevjerio postignuti sporazum i naglo živnuo u invalidskim kolicima. Svi su ostali osupnuti. Nagovaranja nisu pomogla. Iscrpljujuća pravna sporenja nisu urodila plodom. Tužilaštvo je tvrdilo da Merčep predugo živi, a obrana da proces prekratko traje. Stranke u sporu ukopale su se u klasičnoj pat poziciji.

Stvar je postala do te mjere neugodna da je okrivljenika za najteže ratne zločine čak i predsjednica Republike morala zvati na svoju svečanu inauguraciju kao počasnoga gosta, osiguravši mu mjesto u VIP-loži. Zvali su ga kao uzvanika i na brojne druge svečanosti od najviše nacionalne važnosti. Svaki put kada bi, uz nesnosno cviljenje kotača, Merčep bio uguran u sudsku dvoranu, državni se tužilac povijao pod naletom tjeskobe: „Prokletnik još nije otegnuo papke… Ima ljudi s kojima se ne možeš ništa dogovoriti…“

Mogao je, doduše, državni odvjetnik postupiti i drugačije. Mogao je uvažiti snagu dokaza, usvojiti načelo elementarne pravednosti i inzistirati da Tomislav Merčep u živome stanju bude najstrože kažnjen zbog počinjenih ratnih zločina, jer je bez sumnje direktno odgovoran za bestijalna mučenja i ubojstva više desetaka civila. Ali kako bi to mogao učiniti? Kako bi on, kao principijelni zastupnik hrvatske države, mogao dosljedno progoniti ratnoga zločinca, ako su ratni zločini počinjeni u ime te iste hrvatske države? Zar to ne bi bio neoprostiv nesporazum? I zar time ne bi iznevjerio sveto načelo da hrvatska država svojim ratnim zločincima sudi, ali im ne presuđuje, po mogućnosti ni formalno?

Naročito to država ne čini kada se radi o tzv. zapovjednoj odgovornosti, smatrao je državni tužilac. Čak ni Mirko Norac ne bi bio osuđen da nije onoj babi osobno sprašio metak u glavu. Jer ako se tragom zapovjedne odgovornosti penješ uzbrdo po hijerarhijskome lancu, lako možeš dospjeti do samoga vrha, sve do tvorca države, bog te mazo, do onoga koji je – kao odgovorna ličnost – konstruktivno preminuo netom prije nego je trebao završiti na optuženičkoj klupi u Haagu, vjerojatno u dogovoru s međunarodnim tužilaštvom.

„Sve bi bilo drugačije da je gad poštovao sporazum i odapeo na vrijeme. Neki ljudi nemaju srama“, sumorno razmišlja državni tužilac ispisujući novu optužnicu protiv Tomislava Merčepa, onu za spavanje na zapovjednoj dužnosti, pitajući se koliko će još puta tokom mučnog suđenja biti prinuđen uključivati procesnu funkciju restart.

Vrlo je moguće da državni tužilac žali za onim slavnim vremenima kada su se problemi od nacionalnog značaja, umjesto kroz zamorne pravne procedure, rješavali po kratkome postupku, uz pomoć jedinice iz pričuvnog sastava MUP-a ili nečeg sličnog. „A ne ovako“, misli, „da s pogrešno postavljenim optužnim aktom pripremamo ražanj dok je zec još bio u šumi…“

„Misliš u stanu, na kućnoj njezi?“ opomenu ga autor teksta.

„Pardon“, ispriča se državni tužilac. „U šumi je bila Aleksandra Zec, stara dvanaest godina, napunjena olovom, i tako dalje, i tako dalje…“

Peščanik.net

The post Merčepova smrt appeared first on Tacno.net.

Lider SNSD-a, i trenutačni predsjednik RS-a, odigrao je – po osobnom mi uvjerenju – jednu od posljednjih partija otvorenog političkog pokera. Narodna skupština RS-a  nedavno na njegov zahtjev razmotri, a potom i usvoji odluku o provođenju referenduma kojim bi građani ovog dijela zemlje trebali podržati vlastitu mu politiku prema visokom predstavniku, te Sudu i Tužiteljstvu BiH. Dobije li potporu to bi, pita li se Dodika, imalo značiti da se odluke dviju državnih institucija neće primjenjivati tamo gdje je on, kako sam ima običaj reći, „baja“ – a široko, ako mu je vjerovati, neće biti ni visokom predstavniku. 

Piše: Slavo Kukić

Donošenje ovakve, u biti pokeraške odluke nije išlo ni lako ni jednostavno. Dodik je pred zastupnicima entitetskog parlamenta sve učinio kako bi vlastiti zahtjev prikazao srpskim interesom. Jer, pojasni im, BiH je fiktivna država – i pod kontrolom SDA kojoj se dodvorava i OHR i visoki predstavnik osobno. Tužiteljstvo i Sud BiH, nastavlja politički pokeraš, procesuiraju gotovo pa isključivo Srbe, a mnoge među njima i neopravdano i neovlašteno osuđuju. Ako je tako, srpski narod u RS-u ima pravo na referendumu o svemu tome reći što misli – a tu vrstu prava, dodaje Dodik, podržava i „bratska“ Rusija. Na koncu, odluka o referendumu je, pita li se predsjednika RS-a, historijska jer je usmjerena na obranu nacionalnih prava srpskog naroda.

Ovu vrstu sudova, i u vrijeme zasjedanja Narodne skupštine i nakon nje, brane voždu najodaniji – premijerka entitetske vlade posebice. Ali, da ni predsjednik RS-a, ni premijerka ovog entiteta nisu u pravu svjedoče činjenice. Evo tek dvije, a ima ih koliko vam volja. Samo dio građana BiH se, primjerice, referendumom poziva na izjašnjavanje o pitanjima koja su u nadležnosti svih. Ili, istim tim građanima se podmeće referendumsko pitanje koje, pošteno govoreći, ne ostavlja niti malo prostora za dvojbe radi li se o djelovanju uperenom na destrukciju i definitivno razbijanje države ili ne.

I baš te činjenice su razlog gotovo jednodušne osude. Dodikov avanturizam gotovo plebiscitarno osuđuje domaća politička klasa. Oporba u RS-u to iskaza i na zasjedanju Narodne skupštine. Osuda je došla i od većine partija sa sjedištem u Federaciji. Izostala je jedino reakcija HDZ. Ako je suditi po Čovićevom zagrebačkom medijskom „ekspertu“, hadezea se, i Hrvata uopće, referendum u RS-u ne tiče. Kao, eto vas, u vašem toru radite što vam volja – prste dalje samo od Mostara i prostora od Stoca do Livna. A Hrvati s prostora RS-a, njih preko 230 tisuća prije rata? Ta, mani. Jer, tamo ih je fizički danas ionako pet-šest tisuća – pa zašto bi se onda njima i zamarali.

Dodikov čin gotovo jednodušno osuđuje i svijet. Tome se, ako dobro upratih, za sada ne pridružuju tek Srbija i „bratska“ Rusija. Ministar vanjskih poslova istočnih susjeda – za koje mnogi i danas vjeruju kako akcije iz Banja Luke osobno osmišljavaju – o referendumu ni da čuje. Pristaje tek na floskule kako se danas ništa i nikome ne može nametati. Sve ostalo je, k’o biva, izvan njegova i interesa njegove zemlje. A to znači, pitanje referenduma u Republici Srpskoj je pitanje za Republiku Srpsku. Što se, pak, Srbije tiče, ona poštuje i Daytonski sporazum i teritorijalni integritet BiH, ali i sva prava i nadležnosti entiteta – pa ti brale iščitaj što ministar izreče. Identičan tome, dakako, stav je i ruskog ambasadora u BiH. A to, onda, znači da je sve to zajednički i usuglašeno.

Ostatak svijeta, međutim, nema dvojbi. Demonstrirano je to na Upravnom odboru Vijeća za provedbu mira, na kojem svi ambasadori, s izuzetkom ruskog dakako, referendum u RS-u o ovlastima visokog predstavnika i pravosuđu BiH okarakteriziraše „fundamentalnim kršenjem Daytonskoga sporazuma“. Jer, pojašnjavaju, pitanja “koja se odnose na državne pravosudne institucije potpadaju pod ustavne nadležnosti države i ne spadaju u ustavne nadležnosti entiteta, dok su status i ovlasti visokog predstavnika pitanja koja proističu iz Općeg okvirnog sporazuma za mir i međunarodnog prava, te ni oni ne spadaju u okvir nadležnosti RS“. Ali, to nije sve. Ambasadori ovaj put ne propustiše i još jedan, pita li se mene, ohrabrujući detalj – da međunarodna zajednica „zadržava neophodne instrumente za provedbu Općeg o­kvirnog sporazuma za mir“.

Prostora različitim tumačenjima ostavili nisu ni u Evropskoj uniji. Uz opasku kako inicijativa za održavanje referenduma „odvlači pažnju od stvarnih socioekonomskih problema s kojima se građani ove zemlje svakodnevno suočavaju“, ali i da, što je još važnije, izaziva nepotrebno sukobljavanje, visoka predstavnica EU za vanjske poslove i evropski povjerenik u zajedničkoj izjavi poručiše da bi održavanje najavljenog referenduma u pitanje dovelo koheziju, suverenitet i integritet BiH.

Najjasnija je, i najeksplicitnija ambasadorica SAD – koja, što se mene tiče, otvara prostor nadi da bi, ovom što zadnjih deset godina proživljavamo, mogao doći kraj. Ono što se na zadnjem zasjedanju Narodne skupštine RS-a dogodi, izjavi gospođa Cormack, aktivnost je koja je i antidaytonska i antiustavna – i predstavlja prijetnju za sve građane BiH, prijetnju njezinoj budućnosti koja bi značila prosperitet, otvaranje novih radnih mjesta i bolje okruženje za buduće generacije. Ali, to nije i najvažnije. Uz napomenu da je u vezi s tim jedinstvena cijela euroatlantska zajednica, gospođa ambasadorica poruči kako je najvažnije da danas svi oni zajedno rade kako bi bili u mogućnosti „sankcionirati ljude koji su krivi zbog onog što se dogodilo“. I doda kako se u vezi s tim „vode ozbiljni razgovori“ u slučaju da lideri u Republici Srpskoj ne ponište ono što uradiše, a što je po svojem značenju i antidejtonsko i antiustavno. U protivnom, zaključi uvažena gospođa, svi će, i SAD i njihovi partneri, „morati poduzeti pravne zakonske mjere da bi se to riješilo.”

Pitanje je, dakako, zašto Dodik sve to radi? Zbog interesa Republike Srpske i srpskog naroda? Ma kakvi. Njih, naprotiv, ali njega to ne brine, vlastitim avanturizmom samo gura u politički i ekonomski izolacionizam – i još veću bijedu dakako. A što je, onda, po srijedi? Što se mene tiče, njegova vlastita koža. Nije se, naime, teško složiti s mišljenjima da mu u prvom planu nije ni sam referendum. A što mu, onda, u prvom planu jeste? Pita li se mene, u pitanju su dva cilja koja se najnovijim političkim pokerom žele postići. Lideru SNSD-a je, prije svega, jasno da mu utjecaj u biračkom tijelu svakodnevno kopni, što zbog svijesti o onome što u prethodnih deset godina učini, što zbog činjenice da je ekonomsko-socijalna situacija ovog dijela zemlje sve nepodnošljivija. I zato mu je potrebno kakvo-takvo talasanje ne bi li na svojoj platformi, i za svoj račun izazvao novu homogenizaciju.

S druge strane, prijetnje referendumom su mu i u funkciji pritiska ne bi li strukturalni dijalog o reformi pravosuđa krenuo smjerom kojeg on sam priželjkuje – smjerom jačanja nadležnosti etnitetskih i istodobnog slabljenja državnog suda i tužiteljstva. Zašto? Zato što bi mu se, u pravu je šef kluba zastupnika SDS-a u Narodnoj skupštini, u protivnom računi vrlo brzo mogli ispostaviti za Bobar banku, autoput, Birač, rafineriju, tko zna što još sve ne.

Dodik, ponavljam, za ono što čini ima svoje razloge. Ali, treba li s takvima kao što je on praviti političke saveze? Većina u BiH kaže – ne. Lider HDZ, međutim, misli drugačije. Zašto? Čime to Dodik zaduži Hrvate u čije ime, tobože, prvi u HDZ-u istupa? Po onom što znam, ničim zbog čega bi s njim trebalo „tikve saditi“. Deset godina Republikom Srpskom vedri i oblači. Skoro toliko javno zbori kako su Hrvati neravnopravni i kako im treba osigurati ustavnu poziciju kao i Srbima i Bošnjacima – a to znači hrvatsku federalnu jedinicu. Ali, sve to vrijeme ponavlja i još jednu – da sve to ne uključuje i prostor Republike Srpske. Prste dalje i od nje i od onog što joj tvorci ratom u BiH osvojiše. I ne samo to. Skoro deset godina Dodik ni da prstom makne da se ijedan Hrvat, koji s prostora RS-a tijekom rata, pa i nakon njega „iscuri“, vrati na svoje ognjište. Na to, uostalom, nedavno, podsjeti i biskup banjalučki reagirajući na Dodikove pridike kako je Sarajevo očišćeno i od Srba i od Hrvata. Tamo ih je, uzvrati Komarica, i danas desetak tisuća, skoro duplo više no u čitavoj Republici Srpskoj, u kojoj ih do rata nije živjelo svega četrdesetak tisuća, kao u Sarajevu, nego čitavih 230 tisuća – skoro šest puta više no u, rekao bi predsjednik RS-a, „genocidnom“ Sarajevu.

Ako je tako, a jeste, čemu Čovićevo istrajavanje na savezu s Dodikom – i to u vrijeme kada mu leđa okreću svi? Ne tražite odgovor od mene – iako, nije da ga ne znam. No, odgovor bi vam dati mogli, a i morali bi, oni koji mu čitavo jedno desetljeće također aplaudiraju. U pomoć bi, ako im to čitavu stvar olakšava, mogli prizvati i donedavnog otpravnika poslova američke ambasade u Sarajevu – jer, ni on sam, i mimo uobičajene diplomatske prakse, nije izdržao da o tome na odlasku iz BiH ne progovori. Što se, pak, mene tiče, siguran sam da razlog za takav stav lidera HDZ-a, i to krajnje ozbiljan, postoji. I znam da se ne krije u demagoškoj ekvilibristici kako, eto, to čini zbog interesa vlastita naroda. Potpuno suprotno, narod je i u ovom slučaju, kao i inače, i paravan i žrtva svojih vlastitih „zaštitnika“.

The post Jedna od posljednjih partija Dodikova otvorenog političkog pokera appeared first on Tacno.net.

Vučić i Markač; foto: Boris Ščitar

Srebrenica: post factum

Na drugoj strani, Srbija i Republika Srpska također se uveliko pripremaju za jedno velebno obilježavanje (da ne kažem – slavlje, jer kako bi se svijetu i prikazali kao velike Žrtve velike Nepravde da nije bilo „Oluje“!) također pod znamenjem operacije o kojoj govorimo, ali ovdje je riječ o Danu žalosti: vlade dviju „srpskih dražava“ na zajedničkoj su sjednici „Peti avgust“ proglasili „Danom sećanja“ na žrtve stradale rečenoj „hrvatskoj vojnoj akciji“.

Piše: STIPE SIKAVICA

Sjeća li se još itko, mislim itko iz „bijeloga svijeta“, dakle sjeća li se još itko obilježavanja dvadesete obljetnice genocida u Srebrenici? Rekoh li genocida? Ma kakvog genocida, kakve Srebrenice! Srbijanski premijer Aleksandar Vučić je u fokusu svjetske (medijske i ine) pozornosti bit će, evo, već desetak dana. A da je središnja figura u srpskom nacionalnom korpusu od kada se vratio iz Srebrenice, o tome ne treba ni govoriti. I sve to zahvaljujući onom prokletom incidentu na kraju oficijalnog dijela komemoracijske svečanosti u Potočarima kojemu se (incidentu), ovisno od kuta promatranja, daju najrazličitiji nazivi – od cipelarenja, linča i kamenovanja, pa do napada i atentata na premijera! Premda je „jedva izvukao živu glavu“, držim da Aleksandar Vučiće nije mogao ni poželjeti drugačiji, po njega i zvaničnu Srbiju (i Republiku Srpsku, dakako) povoljniji kraj svog „poklonjenja žrtvama u Srebrenici“.

I pisac ovih redaka pripada onoj grupaciji ljudi koja je, nakon Vučićevog povratka u Beograd i završetka hitno sazvane sjednice srbijanske Vlade, pozdravila njegovu izjavu u kojoj se za pamćenje smjestila samo jedna, i to krucijalna misao: usprkos onome što se dogodilo u Srebrenici (incident), premijerova ruka „ostaje ispružena“ prema Bošnjacima. (Naravno, poštujem i sasvim oprečno mišljenje, recimo, mišljenje g. Miloša Ćirića, stalnog suradnika sajta „Peščanik“: „Ono što on (Vučić) ne shvata jeste da njegova ruka ni ne treba da bude ispružena nego ruka žrtava treba da bude ispružena prema njemu…“) Međutim, tom „ispruženom rukom“, kao kakvim mačem apsolutne moralne superiornosti, stali su žestoko vitlati Vučićevi ministri (osobito Dačić i Vulin), predsjednik države Tomislav Nikolić, neizbježni BiH entitetski kabadahija Milorad Dodik, „patriotski blok“ sa obe strane Drine, i više-manje cijela medijska mreža u nacionalnom korpusu. Na stranu sada to što ostaje otvoreno pitanje: jesu li pobrojani subjekti (posebno se to odnosi na ministre) dakle, jesu li oni „napad na premijera“ interpretirali „slobodnim stilom vlastite volje“ bez Vučićeve suglasnosti?! No, bilo kako mu drago, tek na taj se način Vučićeva „ispružena desnica“ počela transformirati u sopstvenu suprotnost.

 Takvoj transformaciji podsticaj je dao i sam premijer tako što je uputio oštre zamjerke Bakiru Izetbegoviću, članu BiH Predjsjedništva, koje je (zamjerke) više puta ponavljao, pa i u nedjeljnom opširnom intervjuu objavljenom u beogradskoj „Politici“ (19. srpnja). Što Vučić spočitava Izetbegoviću? Najprije, to što ga u Srebrenici nije on osobno dočekao, i to na način „kako carski valja i trebuje“; potom, i to što je na svečanom činu komemomoracije on, Vučić, bio smješten među goste „drugoga reda“, tj. sjedio je u drugom umejsto, po premijeru, u prvom redu; napokon, i to što je i fizički bio ugrožen, a što se „Bakiru, kada dođe (a sve je već pripravno za dolazak) u Srbiju, ne može desiti“. Iako su rečeni prigovori i te kako podložni kritici, prihvatit ćemo ih, i to vrlo uvjetno, kao da su korektni. Ali i tako shvaćeni, nemaju bogzna koliku etičku vrijednsot budući da ih je sam Vučić plasirao u medijsku galaksiju, što ponajviše asocira na njegove deficitarnu skromnost i suficitarnu sujetu. Na dugoj strani, neuravnotežene pohvale, odnosno pohvale bez kritičke distance, koje su se sa više strana i iz inozemstva slivale u kabinet Aleksandra Vučića, a za „gest dobre volje“ o kojem je ovdje riječ, ne mogu biti na tragu „poboljšanja odnosa u regonu“.

Našavši se pod neviđenom medijskom paljbom i sa lijeva i sa desna, izrazito sa srpske strane, službeno Sarajevo je gotovo bilo prisiljeno pokazati prstom na neposredne aktere „napada na premijera“. Razumije se: svatko mora odgovarati za svoja djela i nedjela! Stručni će organi vjerojatno obaviti svoj poso kako valja i ne pada mi ni na kraj pameti da se petljam u njihovu nadležnost. Ali, zdrav razum se ipak ne da. Na primjer, neutemeljene su, ne hipoteze nego tvrdnje koje su se razbaškarile po srpskim medijima o tome kako se u Srebrenici „dogodio pokušaj atentata“ (iz navedene sintagme se vidi da autori rečenih tvrdnji imaju ozbiljnih problema i sa pojmom „atentat“!). Jer, da je stvarno riječ o organiziranom atentatau, ne bi se on okončao bez većih količina krvi i ne u onakvom metežu! Također, novinari su, nakon srebreničke gužve, brže-bolje lansirali vijest (što je u prvi mah i ovaj autor prihvatio kao istinu) o tome da je Vučić kamenom pogođen u lice. Međutim, nije kamenica paunovo pero pa da se njezin otisak ne bi vidio na premijerovoj usnici, i da TV kamere kojima je podarena nacionalna frekvencija u Srbiji ne bi taj trag kamena servirale gledateljstvu (dakako, u krupnom planu) i po nekoliko puta na dan. Najposlije, koji su motivi pokrenuli navijačku skupinu „jednog fudbalskog kluba iz Srbije“ da pohodi Srebrenicu? Bit će da su i oni došli na poklonjenje žrtvama!

I, evo, Bakir Izetbegović (druga dva člana BiH Predsjedništa ovom su tekstu nepotrebni) samo što nije na putu za „Canossu“. U času ispisivanja ovog teksta nije poznato hoće li bošnjački lider uopće i svraćati u Beograd, nego će (makar tako javljaju agencije masovnog komuniciranja) izravno iz Sarajeva u poznato političko „lječilište“ – Karađorđevo. Em što je to kraći put do susreta dvojice državnika, em što bi Izetbegovićev dolazak u Beograd simbolično predstavljao crvenu krpu koja bi razjarila desničarsku ekstremističku rulju, i neizvjesno je kako bi je mogla držati pod kontrolom čak „stručno i operativno najbolja policija na Zapadnom Balkanu“. Vidjet ćemo kako će proteći razgovori između Aleksandra i Bakira. Jedno je, međutim, izvjesno: Vučić će odglumiti dobrog domaćina, nasuprot Izetbegoviću koji to nije umio, pa će mu tako biti prilijepljena još jedna politička pljuska. A što se tiče srpsko – bošnjačkog pomirenja, i na tu će temu iz Krađorđeva poteći gomila, ali ispraznih riječi, jerbo – ne može biti pomirenja bez povjerenja. Međutim, povjerenje nije viđeno ni u prethodnici Aleksandrovog dolaska u Srebrenicu, a nema ga ni u Bakirovom odzivu na Aleksandrov poziv.

Na valu srebreničkih pohvala koje su upućene premijeru Aleksandru Vučiću, svjetovna je i crkvena Srbija već uveliko krenula svojim najjačim oružjem – „Srbijom kao žrtvom“ – u kontraofenzivu protiv hrvatskog svečanog obilježavanja dvadesete obljetnice borbene operacije „Oluja“. I da je okvir ovoga teksta i desetostruko veći, bio bi tijesan temi pod naslovom „Oluja“ o kojoj sam do sada pisao makar desetak puta u raznim medijima. Stoga ću na ovom mjestu (a podsjećanja zarad) čitaocu podastrti tek nekoliko fragmenata iz te prilično slojevite operacije (iako se na prvi pogled takvom ne čini) koja ima, uvjetno rečeno, dva čina i barem tri-četiri međučina.

Prvi put sam se o „Oluji“ oglasio na Radiju „Slobodna Evropa“, i to baš neposredno nakon što je okončan njezin borbeni čin. U tom prvom kratkom komentaru naglasio sam da je upravo „Oluja“ surovo demantirala jednu od po zlu i nesreći čuvenih frazema Slobodana Miloševića koju navodim po sjećanju: „…jer, ako ne umemo da privređujemo, bogami, umemo da se bijemo (čitaj: ratujemo!)“. „Ratnički genij srpskog vojnika“ kojim se i danas preko svake mjere i dobrog ukusa hvale i đenerali i političari demonstriran je upravo na primjerima Srebrenice, Sarajeva, Vukovara, Dubrovnika i brojnih drugih stradalničkih toponima na teritorijima Hrvatske i BiH. „Oluja“ je također ponudila jasan dokaz i o tome da je „Slobina“ borbena mašinerija ostala bez energije rata: presahli su „ljudski resursi“, a bile su utrošene i posljednje rezerve streljiva, maziva i goriva. Ali, svemu tome usprkos, Srbija ni tada, ni poslije, ni danas – uopće „nije bila u ratu“! (A dok se u većinskoj Srbiji ne prihvati makar ta prosta, a tako kristalno jasna činjenica, iluzorno je i govoriti o uspostavljanju stabilnih međudržavnih odnosa u regiji.) Spas od potpunog ratnog kraha majstor S. Milošević je našao u američkoj vojnoj zračnoj luci Right – Paterson tri mjeseca nakon „Oluje“ tako što je preveslao žedne preko vode i Franju Tuđmana, i Aliju Izetbegovića, i Billa Clintona tadašnjeg američkog predsjednika, i ostale međunarodne pregovarače, pa je tadašnji svesrpski „vožd“, za svoj golemi doprinos u razaranju Jugoslavije, kao dar apsurda dobio od tzv. međunarodne zajednice – Republiku Srpsku kojom danas beskrupulozno gospodari Milorad Mile Dodik!

Da je nakon prvog čina „Oluje“ (mada su i u tome činu neki hrvatski „heroji-osvetnici“ iza sebe ostavili tragove nečovještva) spuštena zavjesa, Hrvatskoj se ne bi imalo što ozbiljnije prigovarati. Jer, „Oluja“ je bila legitimna borbena operacija u kojoj je oslobođena najmanje trećina okupiranog teritorija Hrvatske. I taj legitimitet joj ne mogu osporiti a kamo li oduzeti ni nikolići, ni vučići, ni dačići, niti bilo tko drugi. Taj prvi čin ratne drame koja je izvedena pod kodnim nazivom „Oluja“ treba (morao bi se) razlučiti od njezina drugog čina u kojemu, osim što su počinili teške zločine čak i nad nekim nejakim i staračkim pravoslavnim pučanstvom, hrvatski su jurišnici prisilno iz Hrvatske iselili građane srpske nacionalnosti, te su tako njihovo impozantno „brojno stanje“ u predratnoj, nekada zaista „Lijepoj našoj“ reducirali na zanemarljivu nacionalnu manjinu. Da stvar po onu barem polovicu časnih hrvatskih građan(ki)a bude gora, postoje neoborivi dokazi da su zločini izvedeni uz saznanje i suglasnost „Oca Domovine“ (pa čak i po njegovom nalogu!), kojemu se, i u slavu dvadesete obljetnice „Oluje“, na sve strane podižu spomenici. Kao da ih je do sada bilo malo!

Nema dokaza da je službena Hrvatska u stanju da se istinski sučeli sa razmjerima rečenoga nečovještva, pogotovo ne dok joj se i glavnim gradom prkosno šepure zločinci kalibra Glavaša ili Merčepa, dok joj po nogometnim travnjacima niču svastike, i dok je ušato „U“ velikom broju Hrvata, na žalot, i mladih – najdraže slovo hrvatske abecede. I da završim ovu vrlo, vrlo simplificiranu sliku aktualnih hrvatsko – srpskih odnosa. Hrvatska se priprema za megalomansku proslavu dvadesete obljetnice „Oluje“, i to na dvije razine: vojni mimohod u Zagrebu (po ideji premijera Zorana Milanovića), iako joj glavni uzvanici iz Zapadnog svijeta neće doći na feštu (što je jasan signal koliko drže do Hrvatske ovakve kakva je danas – jadna!); i raskošni dernek u Kninu (u režiji HDZ čelnika Tomislava Karamarka). Lako je Hrvatskoj kad u njoj nema ni golih ni bosih, ni gladnih ni žednih.

Na drugoj strani, Srbija i Republika Srpska također se uveliko pripremaju za jedno velebno obilježavanje (da ne kažem – slavlje, jer kako bi se svijetu i prikazali kao velike Žrtve velike Nepravde da nije bilo „Oluje“!) također pod znamenjem operacije o kojoj govorimo, ali ovdje je riječ o Danu žalosti: vlade dviju „srpskih dražava“ na zajedničkoj su sjednici „Peti avgust“ proglasili „Danom sećanja“ na žrtve stradale rečenoj „hrvatskoj vojnoj akciji“. Novinski komentatori pišu kako su hrvatska proslva „Oluje“ i srpsko oplakivanje žrtava ove oružane akcije divergentni smjerovi jednog pravca. Meni se čini primjerenijom drugačija metafora: da su to dvije paralele (simboli s-h odnosa) koje se sijeku tek negdje u beskonačnosti.

The post Na valu pohvala Vučiću, Srbija je već „velikom tugom“ krenula na„Oluju“ appeared first on Tacno.net.

Ili zašto se Izetbegović, Čović i Ivanić nisu smjeli (!!!) odazvati pozivu Vučića

Da imaju mrvicu obraza Čović, Ivanić i Izetbegović bi pošto stanu na bh. tlo, nakon ove sramne posjete, ekspresno dali ostavke na svoje funkcije!

Predsjednik Vlade Republike Srbije Aleksandar Vučić odvažio se na potpuno nerazuman politički gest, da nakon svega što se ovih dana dešavalo u uzavreloj političkoj komunikaciji između Beograda i Sarajeva (via Srebrenica!!!) da pozove troglavo Predsjedništvo BiH da mu dođu na noge (???!!!) u Beograd.

Bizaran i tragikomičan je sam poziv Aleksandra Vučića, koji očito boluje od nevjerojatnog napoleonskog kompleksa, pa se preko svake mjere dobrog ukusa usuđuje prekršiti ovlasti, hijerarhijsku ljestvicu, konačno učiniti još jedan do kraja ciničan gest u svom odnosu prema BiH!

Čovjek koji je priznao da je u BiH išao da ratuje, čovjek koji je pucao na Sarajevo, sadašnji ljubimac međunarodne zajednice i zasigurno lažni reformator srpskog društva i države, vođa jedne stranke čija prošlost je bila u čvrstim raljama četničke ideologije do kraja je ponizio funkciju Predsjedništva BiH.

Vučićev cinički poziv članovima Predsjedništva BiH treba gledati ne u svjetlu njegovih brojnih izjava o prijateljstvu prema BiH, već prije svega u svjetlu ubiranja jeftinih političkih poena kod njegovih međunarodnih mentora, taj gest, konačno, treba gledati posljedično u svjetlu njegove svojedobne izjave, ovih dana izvučene iz arhive zaborava (?!) da je ratovao u Bosni „štiteći srpstvo…“

Ipak, ovaj tekst pišem ne zbog Vučića, jer vrijeme u koje hitamo i političke prilike naše budućnosti zasigurno će ovu tragikomičnu političku figuru staviti u ropotarnicu zaborava.

Ovaj teskt pišem sa sviješću da je funkcija člana Predsjedništva države BiH, bez obzira na persone koje tu funkciju obnašaju, značajna bar nama Bosancima i Hercegovcima. Gest odlaska u Beograd na poklonjenje tek i samo predsjedniku vlade znači nepriznavanje vlasite pozicije, političkog autoriteta Predsjedništva BiH, nepoštovanje vlastitih glasača, pa čak i ugrožavanje suvereniteta države BiH!

Ne znam do koje mjere će ići ponižavanje države BiH, jer od susreta u Beogradu pa nadalje autoritet Predsjedništva BiH, kod svakog iskrenog domoljuba je ozbiljno poljuljan.

Sve ono što se dešavalo posljednjih dana ne govori u prilog ozbiljnom rješavanju nagomilanih problema, koji su posljedica dvadesetogodišnje sramne uloge međunarodne zajednice na ovim prostorima, potpunog nedjelovanja visokog predstavnika Valentina Inzka, i grozomorne pozcije u koju su građani BiH dovedeni od strane svog (???) Predsjedništva.

Nevjerojatno je da u bh. javnosti uz pojedini čestiti, ali iznimno dignitetni disonantni glas (akademik Duraković!!!) oko događanja u Srebrenici i evidentne manipulacije tim događanjima, ne postoji opći koncenzus oko toga da se glasno i jasno spriječi sami odlazak predsjedniku jedne vlade, tek i samo predsjedniku vlade??!!

Evidentno je da je na ovim nesnosnim vrućinama mnogima pomućen mozak… No što je on pomućen članovima Predsjedništva to me ne zanima, ali je indikativno da takozvana demokratska javnost, ako to uopće postoji: probh. stranke, nevladin sektor, poput dobro uvježbanog orkestra ili šuti, što je tragičnija činjenica, ili horski podržava odlazak članova Predsjedništva na poklonjenje novom srpskom voždu.

Da imaju mrvicu obraza Čović, Ivanić i Izetbegović bi pošto stanu na bh. tlo, nakon ove sramne posjete, ekspresno dali ostavke na svoje funkcije!

The post OBEZVRJEĐIVANJE PREDSJEDNIŠTVA appeared first on Tacno.net.

Iza obje TV stanice je prilično solidna sedmica. Otvorene su neke značajne teme, ali je potrebno učiniti više da bi se one adekvatno obradile. Nasuprot tome, ni TV1 ni Hayat još uvijek ne ispoljavaju dovoljno kriticizma prema događajima koje politika promovira kao prvorazredne vijesti. Svakako da bi kritički novinarski stav pomogao javnosti da jasnije razumije važnost ovih događaja, ali i da odbaci politikantske interpretacije

Piše: Amer Tikveša, analiziraj.ba

TV1: JEDNA OD BOLJIH SEDMICA

13. – 19. juli 2015.

ANALITIČKO NOVINARSTVO IPAK TRAŽI VIŠE: Brojne su optužbe ovih dana da Aleksandar Vučić napad koji se na njega desio u Srebrenici koristi kao svoj PR. Ove sedmice na TV1 predstavili su nam analizu koja se bavi medijima koji su od Vučića pravili heroja i žrtvu, a imali smo i razgovor s urednikom Telepromptera, koji je napisao analizu.

Međutim, ako se govori da su neki mediji pod Vučićevim uticajem, onda je za tu tvrdnju bilo potrebno nešto više dokaza od jedne situacije da bi priča bila uvjerljivija. Također, bila bi interesantna komparacija tih, navodno, Vučićevih medija s nekadašnjom Miloševićevom medijskom propagandom.

BEZ PRAVIH PITANJA: Povodom Dana šehida, imali smo prilog Emerina Ahmetaševića. Prilog je rađen na šehidskom mezarju na Kovačima i jedini sagovornik je bio Bakir Izetbegović. Niti jedno pitanje koje bi Izetbegoviću moglo biti problematično nije postavljeno. A moglo je biti. Naprimjer: Šta je za Vas Mušan Topalović Caco, koji je ovdje sahranjen?

I O VREMENU SE MOGU NAPRAVITI DOBRE PRIČE: Priča o vrućinama, i mimo vremenske prognoze, ovih dana je bila obavezna. Ona se, nažalost, svodi samo na davanje savjeta u vezi sa zdravljem te čime se rashladiti. Uglavnom ono što većina ljudi instinktivno zna, a sigurno je više desetina puta kroz život o tome informisana. Zašto priču ne obogatiti promocijom humanizma, naprimjer? Pozvati gledaoce da životinjama ostavljaju vodu. Ili zašto ne govoriti o nestancima vode u pojedinim dijelovima Sarajeva iza 23h?

POSVEĆENOST ZNAČAJNOJ TEMI: Važna tema Dnevnika TV1 bio je i napad na povratnika u RS kojem su na tijelu napadači urezali i četiri C. To opravdano stvara pretpostavku da je napad nacionalno motiviran. S obzirom na nacionalistička previranja unutar BiH, te pogoršane odnose sa Srbijom, ne možemo taj događaj posmatrati tek kao puki incident. Neophodno je pratiti ishod slučaja. TV1 je u praćenju otišla korak dalje. U nedjelju su u studiju ugostiliMuju Hadžiomerovića, predsjednika Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS, s kojim su razgovarali o toj temi.

PLUS SEDMICE

Razgovor s urednikom Telepromptera, autorom analize o Vučićevom PR-u. Radi se o trenutno jedinoj analizi medijskih sadržaja u Srbiji povodom napada na Aleksandra Vučića. Analiza sadrži dobra zapažanja, često potkrijepljena fotografijama.

MINUS SEDMICE

Isključiva koncentriranost na izjave Bakira Izetbegovića povodom Dana šehida, bez imalo kritičnosti. To se može tumačiti kao politički marketing.

OCJENA: 8

HAYAT: NEOPHODNA JE VEĆA DOZA KRITICIZMA

13. – 19. juli 2015.

NEKRITIČKI O DANU ŠEHIDA: I na Hayatu smo imali prilog o Danu šehida. Oni su imali, osim BakiraIzetbegovića, još sagovornika. Međutim, nekritičnost se i njima može pripisati. Mogli su i oni, naravno, upitati Izetbegovića šta on misli o Mušanu Topaloviću Caci. Međutim, ima još jedna stvar koja bi bila zanimljiva za istražiti. Kako je došlo do šehidizacije poginulih boraca Armije BiH, Bošnjaka? Da li to može biti argument da je, pored ostalih kvalifikacija, ovdje vođen i vjerski rat?

POVRŠNO O PRIRODNIM NEPOGODAMA: Vrućine i požari bile su među značajnijim temama i na Hayatu. Kao i na TV1, obrađene su površno. Nikom nije palo na um da upita za kupovinu kanadera u svrhu gašenja požara. O kupovini je bilo govora u vrijeme kada je Nermin Nikšić bio premijer Federacije BiH. On je o tome govorio. Iz RS-a su dolazili glasovi kako bi oni s Crnom Gorom mogli kupiti kanadere. Međutim, ništa se nije desilo. Zašto, to treba pitati.

GRANIT IZ JABLANICE JE PRED LIKVIDACIJOM: S obzirom da na Hayatu stalno prate borbu radnika, i to rade dobro, mora se reći, ovog mjeseca nisu primijetili jednu stvar. Odlukama općinskog i kantonalnog suda u Sarajevu, jablanički Granit je doveden pred likvidaciju. Hayat je to prešutio ili nije znao za slučaj.

PLUS SEDMICE

Prilog Veldina Čustovića o biciklizmu u Sarajevu. Ono što je vrijedno spomenuti jest naglasak na nedostatku saobraćajne kulture. Kvalitetno je to ilustrovano prikazom staza za one koji kucaju SMS poruke u Belgiji. U Sarajevu se došlo tek do biciklističkih, još nedovršenih, a već zloupotrebljenih staza koje zloupotrebljavaju drugi akteri u saobraćaju.

MINUS SEDMICE

Mora biti barem malo vidljiv kritički odnos prema političkim vrijednostima nametnutim društvu u sredini u kojoj medij egzistira. To nije bilo vidljivo na Hayatu povodom Dana šehida.

OCJENA: 8

KOMPARATIVNA ANALIZA

Obnovljena je džamija Ferhadija u Banjaluci. U njoj je po prvi put nakon njenog rušenja klanjan bajram-namaz. Ni na Hayatu ni na TV1 nisu našli za shodno da ožive sjećanja svjedoka na dan njenog rušenja. Ni jedna ni druga televizija nisu tim povodom podsjetile na nacionalističko kamenovanje ljudi prilikom polaganja kamena temeljca za njenu izgradnju. I, što je još važnije, nisu pitani građani Banjaluke na ulici šta misle o njenoj obnovi. Objekat je od kulturno-historijskog značaja. Važan je za povratak i za vraćanje povjerenja među ljude različitih nacionalnosti u Banjaluci. S oba ta aspekta, klanjanje bajram-namaza u obnovljenoj Ferhadiji bio je najznačajniji događaj. Obje televizije su ga propratile površno. To znači jako nizak nivo sluha za stvari od kulturno-historijskog značaja, ali i za pitanja kvaliteta života koje takve stvari mogu donijeti.

ISTIČEMO

Na Hayatu su 18. 7. kao prvu vijest stavili uspjeh bh. atletičara Amela Tuke. Osim što, generalno, nisu potcijenili ovaj događaj pa ga nisu ostavili za sportski blok, učinili su još jednu dobru stvar. Unutar samog sporta nisu potcijenili atletiku o kojoj se kod nas gotovo nikako ne vodi briga. Međutim, ono što bi bilo još bolje jest da uspjeh Amela Tukepostane povod za istraživanje stanja u bh. atletici.

The post TV1 I HAYAT: SVE BOLJI U IZBORU VIJESTI appeared first on Tacno.net.

Protekle sedmice imali smo priliku uvjeriti se da građanska akcija, uz podršku javnih medija, može uticati na donosioce odluka. Nakon što su vlasti u Unsko-sanskom kantonu odlučile da daju dio rijeke Une pod koncesiju za izgradnju hidroelektrana, reagovali su građani, a javni servisi – naročito BHT 1 – u svojim su centralnim informativnim emisijama dali prostora građanskoj akciji, te su imali kritički uklon prema odlukama vlasti i osigurali su mišljenje stručnjaka

 Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

BHT1: SVE VIŠE U SLUŽBI JAVNOSTI

14. – 21. juli 2015.

DINAMIČNO I RELEVANTNO: Urednica Samira Krehić je 18. jula uredila centralnu informativnu emisiju kakvoj se gledaoci sigurno odavno nadaju. Dnevnik 2 je bio informativan, zanimljiv, dinamičan, relevantan, analitičan, sa temama koje su od javnog interesa. Naravno, sve je urađeno u okvirima mogućnosti koje javni servis ima, a koje i nisu baš velike.

Dnevnik je otvoren izvještajem o požarištima širom BiH, sa reporterima sa lica mjesta, koji su govorili i o ekstremnim vrućinama u zemlji, te nam pokazali neodgovornost nadležnih službi koje ne samo da nisu uradile ništa na zaštiti imovine i građana nego čak ni ne šalju upozorenja o mogućoj opasnosti. Jedan od primjera je da radnici koji rade na otvorenom nemaju zaštitu, niti su nadležne institucije izdale bilo kakvu preporuku koju bi morali poštovati biznismeni koji puštaju radnike da rade bez ikakve zaštite na plus 40. Većina tih radnika prinuđena je da pristane na takve uslove, o čemu svjedoči i činjenica da reporteri BHT1, iako su pokušali, nisu uspjeli naći niti jednog sagovornika među ljudima koji rade u neljudskim uslovima za dobrobit svojih gazdi, i za puko preživljavanje (prilog Željane Mehmedike).

Još jedna vrlo zanimljiva tema obrađena u ovom dnevniku ticala se prava kupaca, te su govorili o tome kako život u BiH postaje (ili je već) luksuz za većinu građana (novinarka Martina Krišto Antelj).

VJERA I POLITIKA: Nažalost, sušta suprotnost ovom dnevniku je onaj emitovan dan ranije, 17. jula, koji je uredilaSvjetlana Vučetić. Taj dan su muslimani slavili praznik Bajram, o čemu smo slušali više od polovine dnevnika. Štaviše, dnevnik je otvorila čestitka vrhovnog poglavara Islamske zajednice BiH, dakle vjerska poruka, a potom smo gledali izvještaje iz džamija širom BiH. Novinarka Blažica Krišto izvještava i iz Begove džamije u Sarajevu, i još nam pokazuje kako u redu kraj vjerskih poglavara stoje političari koji primaju čestitke građana, što je krajnje neumjesno iz bilo kojeg ugla gledano. To je poruka da BiH nije sekularna država, koju javni servisi očito bez ikakvih problema prenose.

OPSESIJA RELIGIJSKIM CEREMONIJAMA: Više puta smo u ovim analizama ukazivali na opsesiju religijskim praznicima i običajima u javnim emiterima. To je neodgovorno spram građana koji nisu vjernici, ali i spram široke javnosti koja i taj dan, kao i bilo koji drugi, ako već odluči da pokloni vrijeme i povjerenje nekom mediju, očekuje da u centralnoj informativnoj emisiji čuje vijesti dana. Takva je, recimo, informacija o požaru koji bukti u Trebinju, a koju smo čuli tek u 14. minuti. Isto tako, informacija o crvenom meteoalarmu za BiH emitovana je tek u 24. minuti Dnevnika 2. Zašto novinari nisu posjetili službe hitne pomoći umjesto džamije tog dana kada je temperatura u nekim gradovima prelazila 40? Zašto nadležni nisu proglasili stanje elementarne nepogode? Sve su to pitanja na koja je javni servis trebao tražiti odgovore, koje bi rado da čuju i muslimani, kao i svi drugi.

INFORMACIJE KORISNE GRAĐANIMA: Ipak, u dnevniku 19. jula, koji je ponovo uredila Samira Krehić, sami početak posvećen je ovoj temi, te u studiju imaju doktoricu koja govori šta građani treba da rade da se zaštite u stanju kada je proglašen crveni meteoalarm, o tome koje su moguće posljedice, najugroženije kategorije… Sve što zaista želimo da znamo ovih dana.

MINUS SEDMICE

Dana 14. jula (Dnevnik 2 uredila Blažica Krišto), još jednom smo slušali o teškom stanju u javnim servisima. Ovo je bitna tema za široku javnost, ali nam je novinari i urednici javnih emitera uporno ne uspijevaju približiti. Umjesto da nas podsjete šta gubimo ako izgubimo javne emitere, oni nam govore o onom što oni gube ako mi ne plaćamo pretplatu. Nešto je tu naopako.

PLUS SEDMICE

Odluka da podrže građansku akciju za očuvanje Une.

OCJENA 7

FTV: SEDMICA BEZ ŽUPANIJE

14. – 21. juli 2015.

NOP U ISTOČNOJ BOSNI: Urednici i novinari FTV-a su i ove sedmice uspjeli naći teme koje drugi mediji nisu primijetili. Vrijedno je izdvojiti priču od 20. jula (dnevnik uredila Amra Zaklan) o rušenju zgrade gdje se tokom Drugog svjetskog rata u Goraždu sastajao Operativni štab Narodno-oslobodilačkog pokreta za istočnu Bosnu. Vlasti u tom gradu su naprasno odlučile da je, valjda, najbolje za građane da te zgrade nema, a da se na njenom mjestu izgradi “zona unaprijeđenog poslovanja”, šta god to bilo. Novinar Hasan Gabela razgovara sa nadležnim koji kažu da to nije kulturno-historijski spomenik i da je bolje bilo srušiti zgradu nego je renovirati. Riječ je o zgradi koja na istom mjestu stoji još od doba Austro-Ugarske. Malo je takvih zgrada rušeno po BiH, a u Austriji valjda nijedna. Na kraju, obećavaju da će postaviti istu spomen-ploču na novu zgradu, što još iz ovog priloga shvatamo da nije istina jer je kamera FTV-a snimila raskomadanu spomen-ploču.

DA SE MINISTRICA NE UVRIJEDI: Javni emiteri, pa tako i FTV, izvijestili su nas o podizanju optužnice protiv jedne visoke dužnosnice, ministrice, ali nisu za nas pronašli odgovor kako je moguće da ta osoba nije suspendovana kad je pokrenut proces protiv nje. Štaviše, dat joj je prostor da u medijima odbacuje optužbe.

NABILDANI I ISTETOVIRANI: Apsurdno je čuti kakve sve predrasude imaju novinari javnih servisa, i kako im je dozvoljeno da takve stavove šire. U prilogu o navijačkim neredima u Vogošći, emitovanom 14. jula u Dnevniku 2 urednice Jadranke Milošević, novinari Edib Bajrović i Sanid Pamuk prepričavaju incident u Vogošći bez da su se potrudili naći nekog od svjedoka da nam kaže se dešavalo, ili da pokušaju doći do snimaka koje su sigurno napravili građani koji žive u Vogošći. Prilog završavaju konstatacijom da su dan nakon, “isti oni nabildani i istetovirani navijači” normalno kupovali u prodavnicama, te ih i vidimo kako to rade. Šta nam to govore novinari? Da su “nabildani” i “istetovirani” ljudi opasni i da ne bi trebalo da kupuju u prodavnicama? Nije jasno zašto u ovom kontekstu spominju nečiji izgled, koji sigurno ništa ne govori o ljudima. No, propustili su nam kazati kako je policiji trebalo više od sat vremena, tvrde građani, da reaguju i zaustave tuču navijača.

ATINA BLIŽA OD TREBINJA: Naravno, i FTV je 17. jula (uredila Jadranka Milošević) više od polovine dnevnika govorio o proslavi Bajrama, te su u svojoj turneji džamija posjetili i Kasarnu 7. muslimanske brigade gdje je klanjan bajram-namaz. Zanimljivo je da kasarna sa takvim nazivom i dalje postoji u jednoj zvanično sekularnoj državi, a još zanimljivije da baš tamo odlaze reporteri FTV-a da govore o religijskom prazniku. Požar u Trebinju je tog dana tretiran tek kroz saopćenje za medije ili agencijsku vijest (nije jasno iz onog što čujemo), a puno više detalja smo saznali o požaru u Atini i na Peloponezu. Valjda nam nekako glavni grad Grčke dođe bliže od Trebinja? Na kraju dnevnika još jedan prilog koji bi trebao ići u nekoj emisiji o religiji, a u kojem govore o značaju Mišćine džamije u Sarajevu. To je nerelevantno za centralnu informativnu emisiju.

Religije i militantizma nije nedostajalo ni 18. jula, kada novinarka Indira Karić govori o obilježavanju Dana šehida, prilog kojem je urednica Azra Pašukan dala prostor u četvrtoj minuti dnevnika. Način na koji novinarka o tome govori glorifikuje ratnike. Novinarka poziva građane da posjete “bijele nišane” taj dan, i govori jednim vrlo patetičnim tonom o ovoj prigodi. Ovakvi prilozi nimalo ne doprinose procesima suočavanja sa prošlošću ili pomirenja, i nikako im nije mjesto u centralnim informativnim emisijama.

MINUS SEDMICE

Militarizam u prilogu o obilježavanju Bajrama (obilazak džamije u kasarni) i Dana šehida.

PLUS SEDMICE

Nijednom nisu koristili termin “županija”.

OCJENA 6

KOMPARATIVNA ANALIZA

Ni BHT1 ni FTV nisu obavijestili javnost da su TV stanice dobile zahtjev od SIPA-e da dostave snimke iz Srebrenice, a kako bi – valjda – našli krivca za incident u Potočarima. Ovaj zahtjev je na ivici pritiska na medije. U svakom slučaju, građani bi ovo trebali znati.

The post FTV I BHT1: NE DAMO UNU! appeared first on Tacno.net.

Gadna su vremena nastupila ako su čak i redovnički smirenom i staloženom Tomislavu Karamarku počeli otkazivati živci. A počeli su.

Vidjelo se to na stranačkoj klauzuri u Opatiji, gdje se šef HDZ-a zaprepaštenom članstvu požalio da je iznerviran. I pojasnio da ga posebno nervira eto to što aktualnoj ili – kako bi on to ljepše kazao – odlazećoj Vladi sada više ne smetaju županije, što i odlazeći premijer i odlazeći ministri žele graditi Pelješki most, što u Zagrebu traže adekvatan trg za Franju Tuđmana, a sve donedavno su ga nazivali zločincem, diktatorom, operetnim generalom… »Danas kada čitam njihove izjave, kao da vidim svoje riječi!« – umalo se na koncu nervno slomio Tomislav Karamarko, ne znajući više bi li se smijao ili bi zaplakao, ili bi i jedno i drugo u isti mah…

Žao mi je Tomislava Karamarka, kao što mi je žao svakog dobrog čovjeka kojemu, zbog usranoga posla kojim se bavi da bi prehranio obitelj, prije ili kasnije popucaju nervi. A Tomislav Karamarko je dobar čovjek. I ja u to najiskrenije vjerujem, premda ga nisam imao čast osobno upoznati.

Vjerujem u njegovu dobrotu, između ostaloga i zato što o njoj – izlažući se pogibelji nesmiljenoga javnog ismijavanja, sprdnje i poruge – pričaju njemu najbliže osobe, osobe koje Tomislava Karamarka poznaju kudikamo bolje nego svi ti novinski kenjatori, u svako doba pripravni da čovjeka s kojim u životu nisu popili ni kavu ni pelinkovac prikažu kao zatucanog monstruma pred čijom nadolazećom diktaturom valja bježati iz zemlje.

Posebno mi je žao što Karamarku u Opatiji, kada se potužio da mu popuštaju živci, nije pristupio nitko od stranačkih kolega na koje on nesebično troši i svoju dobrotu i svoje vrijeme, da ga umiri i da mu onako ljudski, strpljivo i taktično, objasni kako nerviranje ne vodi ničemu i kako sve to što trkelja Zoran Milanović nije vrijedno da u ljudini Karamarkova formata izazove niti titraj živčanoga vlakna. Ali umjesto da mu netko kaže »Ne nerviraj se, Tomislave!«, svi su se u sali dali u mahnito aplaudiranje, kao da ga žele ohrabriti da prekorači onu tanku crtu koja dobrano iznerviranog čovjeka dijeli od potpunoga nervnog rastrojstva.

Teško je i preteško biti dobar čovjek Tomislav Karamarko u tako raščovječenom okruženju, gdje te puzavci svojom bijednom laskom guraju sve dublje i dublje u nevolju koja te je spopala, gdje nema ljudskoga stvora koji bi ti savjetovao da ne gubiš živce zbog prevrtljivaca u čijoj je naravi da jučer govore jedno, danas drugo, a sutra treće, gdje nitko nije ni tolišno promućuran da te oslobodi nervne napetosti tako što će te pozitivno šokirati tvrdnjom kako je puno bolje da Milanović i njegovi dorepnici i o županijskom ustroju i o velikome Franji Tuđmanu koji ga je izmislio sada govore medenim riječima nego da po njemu pljuju i nužde kao što su donedavno običavali…
Nigdje nikoga da kaže: »Tomislave, to je i tvoja zasluga! Tomislave, to je tvoja pobjeda!«

Nikoga da ti, kad se već smiriš, prijateljski sugerira kako ti, kao dobar čovjek, možeš biti ponosan što si ispunio svoju kršćansku dužnost da potičeš dobro čak i u onim ljudima koje je za sada teško nazvati dobrima, ali koji se, samo zahvaljujući tvojoj zaraznoj dobroti, mogu osloboditi zla kojim su opsjednuti. Nikoga da te, sad već smirenoga, pohvali zato što si taj nimalo jednostavni kršćanski nauk – jer kršćanin se ne postaje rođenjem nego kršćanskim djelovanjem među ljudima – svladavao popravljajući i samoga sebe, vraćajući se sa stranputica i sa samih rubova provalija u kojima si, kao i svaki drugi grešnik, mogao završiti.

Nikoga da te, najzad opuštena i okrijepljenih nerava, podsjeti kako si ne baš tako davne 2000. godine – gord zbog upravo stečene ovozemaljske moći i upregnut u dijabolične taljige Stjepana Mesića – i ti osobno o Franji Tuđmanu i njegovoj vladavini govorio čak i gore no što je do jučer torokao Milanović. Nikoga da ti pred nos stavi intervju iz Nedjeljne Dalmacije od 25. veljače te nulte godine u kojemu si laprdao kako je u friško smijenjenoj vlasti »bilo dosta elemenata boljševičkoga mentalnog sklopa«, odnosno kako je »ona u svom najvećem dijelu tako funkcionirala«, te kako se »s takvom praksom u svim segmentima mora prekinuti« i »taj nazadni mentalni sklop, koji je najčešće bio dominantan – razbiti«.

A tek nikoga, ma ni od korova, da ti pokaže naslovnu stranicu Jutarnjeg lista od 11. veljače 2011.  s tvojom fotografijom i tvojim izjavama: »Oporba mi podmeće da želim na čelo HDZ-a«, »Moja stranka je MUP, a sve ostalo su zaplotnjačke podvale«… Ili da ti odvrti samo dan stariju snimku s HTV-a gdje tvrdiš kako uopće ne razmišljaš o tome hoćeš li se učlaniti u HDZ. Nikoga, dobri čovječe, da te priupita čije riječi vidiš i čuješ kada danas čitaš i slušaš te svoje izjave.

Ne, ne treba takvo što pitati dobroga čovjeka Karamarka s namjerom da ga se iznervira, ponizi ili prikaže prelivodom i šetebandjerašem. Takvo mu suočenje sa samim sobom treba prirediti samo zato da bi mu se pomoglo da uoči koliko je velik bio u nadilaženju vlastitih ljudskih i političkih zabluda. I da onda istim očima uzmogne gledati i na one, manje i mlađe od sebe, koji su svoje zablude tek počeli odbacivati.

Treba ga potaknuti da svoj um i srce pripremi za onaj dan kada će na naslovnoj stranici nekih novina osvanuti izjave Zorana Milanovića: »Oporba mi podmeće da želim na čelo HDZ-a!« i »Moja stranka je SDP, a sve ostalo su zaplotnjačke podvale!« I za onaj dan, koju godinu potom, kada se novoizabrani predsjednik HDZ-a Zoran Milanović neće htjeti sjetiti te svoje izjave.

E, tog dana će najzad svanuti i dobrom čovjeku Tomislavu Karamarku. Tada će ugledati svjetlo na kraju tunela, po svjetlosnoj zraci pronaći zasluženi izlaz iz HDZ-a, pa se uhvatiti nekog poštenijeg posla.

A nerviranje po klauzurama prepustiti Zoranu Milanoviću.

The post Slabi živci dobrog čovjeka Karamarka appeared first on Tacno.net.

Uređivačka politika Dnevnika 2 RTRS-a po ko zna koji put je potvrdila da ova medijska kuća nije javni servis građana, nego služba za odnose s javnošću vlasti Republike Srpske i predsjednika tog bh. entiteta Milorada Dodika. BNTV je osjetljivim političkim pitanjima pristupio “hladne glave” i još jednom održao lekciju RTRS-u o tome kako se profesionalno izvještava o ključnim političkim temama

Piše: Gordana Katana, analiziraj.ba

RTRS: PROPAGANDNI SERVIS NA USLUZI VLADAJUĆIM STRUKTURAMA

15. – 21. juli 2015.        

NIPODAŠTAVANJE GLEDALACA: Tema nedjelje bila je odluka Narodne skupštine RS o održavanju referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH. Dnevnik 15. jula, koga je uredio Momčilo Ostojić, posvetio je trinaest udarnih minuta sjednici entitetskog parlamenta. Način na koji je sama sjednica parlamenta najavljena od strane prezentera, potom reportersko javljanje, a zatim i izvještaj postavljaju pitanje: Smatra li urednik dnevnika da su gledaoci RTRS-a zaostali u razvoju pa im jednu te istu stvar treba ponoviti tri puta?

Toliko su puta prezenter, reporter, a potom i predsjednik Narodne skupštine ponavljali kako je parlament glasao o odluci o raspisivanju referenduma. Isto toliko puta – kroz emitovane izjave predsjednika RS-a – prenesen je i njegov stav o razlozima zbog kojih je predložio odluku o referendumu.

OPOZICIJA BEZ PRAVA NA IZJAŠNJAVANJE: Izvještaj sa skupštinskog zasjedanja pripremila je novinarka Nada Veletić. I ponovo stara boljka RTRS-a za koju odgovornost ne snose novinari, nego sami urednici. Protivljenje održavanju referenduma – što su zastupali opozicioni poslanici – tek je ovlaš spomenuto, uz pomno biranje skupštinskih obraćanja, pa je svjesno izbjegnuto da se čuje i jedan argument kojim je opozicija branila iznesene stavove.

TAKOZVANO NOVINARSTVO: Jednako tako javnosti su prešućeni i stavovi i protivljenje odluci o referendumu Ureda visokog predstavnika u BiH, Ambasade SAD-a i Vijeća za provedbu mira, koga novinarka Veletić naziva “takozvani PIK”.

Ni u dnevniku 16. jula gledaocima nije predočen stav međunarodne zajednice o odluci o referendumu o državnom Sudu i Tužilaštvu – za RTRS, već uobičajen manir neprofesionalnog izvještavanja. Međutim, emitovane su brojne reakcije i napadi na međunarodne dužnosnike koji su osudili odluku o referendumu. Glas je dat predstavnicima vlasti RS-a i podobnim pravnim ekspertima.

RASPIRIVANJE MRŽNJE: Milorad Dodik glavni je lik svih događaja. Potvrdilo se to i u dnevniku 17. jula, u kojem je emitovan izvještaj o njegovom sastanku s premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem. Prezenter dnevnika, zatim reporterka iz Beograda Teodora Vranješ, a potom novinarka Ljiljana Preradović  apostrofiraju: “Vučić zamolio predsjednika RS-a da još jednom razmisli o održavanju referenduma.” Vučićeve izjave u izvještaju prenesene su vrlo šturo, tek toliko da bi gledaoci znali o čemu je riječ. Glavnina prostora ustupljena je Dodiku, uz posebno izdvojenu izjavu u kojoj se predsjedniku RS-a ustupa prostor da javnom riječju raspiruje međuetničku netrpeljivost rekavši da je “Mladen Ivanić za člana Predsjedništva BiH izabran bošnjačkim glasovima”.

RTRS ARŠINI RAVNOPRAVNOSTI: Proslava Ramazanskog bajrama svoje mjesto je u dnevniku 17. jula našla tek u drugom dijelu centralnih vijesti RTRS-a. Ponavljati da je RTRS javni servis RS-a, u kojem su svi narodi ravnopravni, izlišno je.

PLUS NEDJELJE

Jedino u čemu je Dnevnik 2 RTRS-a ostao profesionalan jeste izvještavanje o prirodnim nepogodama. Zato kao plus nedjelje i izdvajamo izvještaje o požaru koji je harao na području Trebinja.

MINUS NEDJELJE

Ukupan način na koji je u dnevnicima izvještavano o odluci Narodne skupštine RS o raspisivanju referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH. Ponovo je RTRS prekršio temeljna načela profesionalnog izvještavanja uskrativši gledaocima mogućnost da o ovom pitanju čuju stavove onih koji su se protivili ovoj odluci.

Ocjena 1

BNTV: PROFESIONALNO O OSJETLJIVIM POLITIČKIM TEMAMA

15. – 21. juli 2015.        

DRUGA STRANA: I dok se RTRS trudio svi silama javnost uvjeriti u opravdanost odluke o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH, BNTV uspio je pristupiti ovoj temi “hladne glave”. U dnevnicima 16. i 17. jula, građani su mogli vidjeti i čuti sve što je o ovoj velikoj političkoj temi RTRS prešutio: stavove opozicije i međunarodnih zvaničnika. Jednako tako pristupljeno je i izvještaju o sastanku predsjednika RS-a Milorada Dodika sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem.

MIJENJAJU LI POLITIČARI MIŠLJENJA? Iz tog dnevnika (17. juli, urednik Slobodan Durmanović) izdvajamo prilog novinara Željka Raljića koji je napravio analizu odnosa predsjednika RS-a prema referendumu u svjetlu svih njegovih izjava datih od 15. do 17. jula.

IMA POLITIKE I MIMO REFERENDUMA: U dnevniku 16. jula, novinarka Danina Milaković  osvijetlila je i pozadinu formiranja novog poslaničkog kluba u Narodnoj skupštini RS koga čine tri bivša poslanika SDS-a i jedan DNS-a, za koga nije jasno da li je napustio tu stranku. A pozadina je više novca u džepove tih poslanika i veći benefiti u vidu službenog automobila i drugih povlastica koje im po tom osnovu pripadaju.

BRIGA O GRAĐANIMA: BNTV pažljivo je pratio kako toplotni talas, koji je zahvatio BiH i region, utiče na život ljudi. Posebna pažnja bila je usmjerena na radnike koji rade na otvorenom i kojima nije omogućena adekvatna zaštita. Iz bloka izvještaja o toj tematici izdvajamo prilog novinara Mite Travara o selima na planini Manjači kod Banjaluke. Vodovod obećan za prošlogodišnje izbore nije izgrađen, a tamošnje stanovništvo je zbog nedostatka vode pred katastrofom koja prijeti da im sva stoka ugine.

PLUS NEDJELJE

Intervju novinarke Slađane Jašarević s direktorom Evropske komisije za zapadni Balkan Jean-Ericom Paquetom. Razgovarano je o strukturalnom dijalogu o pravosuđu na nivou BiH, koji je ukazao na potpunu neutemeljenost razloga zbog kojih je predsjednik RS-a inicirao raspisivanje referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH.

MINUS NEDJELJE

Proslava Ramazanskog bajrama u dnevniku 17. jula spomenuta je sa samo dvije rečenice u 20. minutu centralne informativne emisije BNTV-a.

Ocjena 7

Komparativna analiza

Ignorisanje vjerskih praznika drugih naroda u RS-u već je ustaljeni dio uređivačke politike RTRS-a i BNTV-a i to je jedna od stvari o kojoj postoji prešutni konsenzus. To ukazuje da se ove TV kuće doživljavaju kao mediji koji su isključivo okrenuti građanima srpske nacionalnosti. Kada je u pitanju politika, i ova nedjelja pokazala je sve razlike između ove dvije medijske kuće. BNTV još  jednom je održao RTRS-u lekciju o tome kako se profesionalno izvještava o ključnim političkim temama koje su od interesa ne samo za RS nego i cijelu BiH.

The post RTRS: VUČIĆ ZAMOLIO PREDSJEDNIKA RS-A DA JOŠ JEDNOM RAZMISLI O ODRŽAVANJU REFERENDUMA appeared first on Tacno.net.

The post Daleko je mudrost a ne pomirenje appeared first on Tacno.net.

ATV i Face TV proizvodile su kvalitetno i odgovorno novinarstvo ove sedmice. Ipak, izvještavanje o posjeti bh. Predsjedništva Srbiji ukazalo je na stare boljke našeg novinarstva. Obje televizije su izražavale političku naklonost, ali je Face TV ponudila glavne informacije publici, dok se ATV pretvorio u PR-službu srpskog premijera Aleksandra Vučića

 Piše: Uglješa Vuković, analiziraj.ba

ATV: KAKO SE STVARA(O) MIT O DOMAĆINSTVU GOSPODARA VUČIĆA

16. – 22. juli 2015.

PRESJEK SKUPŠTINSKOG RADA: ATV nas je u petak podsjetila na kvalitet svoje političke redakcije, pa smo u izvedbi Rade Kokošar mogli saznati više o dosadašnjem radu Narodne skupštine RS. Ideja da se rad zakonodavnog tijela ukratko predstavi kroz najzapaženije javne događaje, percepciju javnosti, ali i kroz rezultate dosadašnjeg rada zaslužuje svaku pohvalu. Kokošar je u svega nekoliko minuta predstavila zakonodavce kroz njihovu političku nekulturu, nestabilnu skupštinsku većinu, ali i kroz osvrte na naj(ne)aktivnije poslanike.

PREKRATKO O KRATKOFILU: Rijetke su prilike kada ATV izvještava u Vijestima o događajima iz kulture, a kada se za to odluče obično se radi o gradskoj aktuelnosti koja ne može proći neopaženo. Upravo o tome se radilo u slučaju festivala kratkog filma Kratkofil, koji obogaćuje festivalsku i kulturnu ponudu Banjaluke, o čemu nas je korektno izvjestila Zorica Petković (utorak 21. jul). Ipak, pored izjava organizatora i kratkog pregleda sa pressice, Kratkofil je zaslužio izdašniji osvrt na takmičarski i revijalni program jer radi se o jedinstvenom i sadržajnom festivalskom događaju koji nadmašuje našu kulturnu scenu. U prilogu je nedostajalo više informacija o takmičarskim filmovima, eventualnim kontroverzama koje prate djela koja će biti prikazana, ili informacijama o tome koja su to najznačajnija ostvarenja prema stavu kritike. Ukratko, prilogu je nedostajalo sadržaja i kreativnosti, ali to je moguće ispraviti već u idućim danima bilježenjem atmosfere na otvorenom kinu u ambijentu Kastela.

SAV TAJ FOLK: U te tri riječi mogao bi stati opis posjete članova Predsjedništva BiH premijeru Srbije koji se desio u srijedu, 22. jula. Naglasak – u uredničkoj priredbi Igora Požgaja – bio je na uručenim poklonima, pjesmama što su se naručivale, kolu koje se zaigralo. Ponajmanje je bilo govora o razlozima posjete, a gotovo nimalo o onome što su poručili ili saopštili akteri susreta. Suština je, pod uslovom da je ista i postojala, izgubljena u trijumfalnom isticanju srpske dobrodošlice. “Srdačni doček”, “idilična press konferencija”, “Srbija je pokazala šta znači biti domaćin”… To su samo neke od odrednica koje su korištene, a kojima su se veličali atmosfera i ambijent navodne naročite ugodnosti u okviru koje se posjeta zbivala. Gledalac je mogao steći utisak da se radi o naručenoj reklami proizvoda ili brenda zvanog tradicionalno srpsko domaćinstvo. Umjesto: prilog potpisao, prikladno bi bilo reći: mašnu ručno svezaoAleksandar Vučić.

PLUS SEDMICE:

Prilog Rade Kokošar jer je izložila skupštinski rad javnosti kratkim, efektnim i atraktivnim ocjenama o dosadašnjim rezultatima.

MINUS SEDMICE:

Spektakularizacija nebitnih detalja u posjeti Predsjedništva BiH Beogradu.

OCJENA: 5

FACE TV: ZNAČAJAN NAPREDAK U ODNOSU NA PROŠLU SEDMICU

16. – 22. juli 2015.

U ULOZI JAVNOG SERVISA: U utorak je dnevnik otvoren izvještajem o požarima širom BiH, a odmah zatim gošća je bila portparolka Federalne uprave za civilnu zaštitu. Urednica Erna Saljević bila je pripremljena i fokusirana dok je vodila razgovor, pazeći na to da gledaoci ne ostanu uskraćeni za bitne informacije. Urednička odluka da se o požarima govori u specijalnom razgovoru sa upućenom osobom primjer je javno odgovornog ponašanja i trenutak kada Face TV preuzima ulogu javnog servisa.

SUPTILNA INTONACIJA: Dan poslije, Erna Saljević pomno izvještava publiku o posjeti Predsjedništva Beogradu puštajući njihove izjave, kao i osvrte srpskog premijera. Iako je na mahove akcenat bio na samoj atmoferi i ambijentu u kojem se posjeta dogodila, Face nije podlijegao svečarskoj euforiji i gledaoci su se mogli informisati o porukama koje su poslate. U najavi priloga urednica je odlučila saopštiti da je na baš taj dan Vojska RS ispalila najviše granata na Sarajevo. Isticanje te činjenice u uvodu moglo bi se protumačiti i kao intoniranje priloga koji je uslijedio, a koji je sam po sebi pristojno priređen. No, s druge strane, sama intonacija je učinjena dovoljno suptilno. Navođenjem činjenice koja sama za sebe dovoljno govori. Drugim riječima, da li se to Face-uredništvo uči vještijem intoniranju ili izražavanju vlastitih stavova kroz pripremljene priloge?

IZDVOJENO:

Odmah poslije priloga o posjeti Predsjedništva slijedi rečenica kojom voditeljica i urednica Saljević nastavlja program: “Posjeta koja nije mogla izazvati ništa drugo do kontroverzu…“ Potom slijede oprečne izjave parlamentaraca od kojih su neki, bar prema njihovim izjavama, odviše emotivno doživjeli sporni odlazak kod premijera Srbije. Ali sporno je što se u jeziku voditeljice, u dijelu u kojem se najavljuje sadržaj, koriste pretjerano subjektivne i definitivne tvrdnje (“nije mogla izazvati ništa drugo do…”).

PLUS SEDMICE:

Odgovorno o požarima uz posebno pripremljen razgovor. Na razini uloge javnog servisa.

MINUS SEDMICE:

Nije ga bilo.

OCJENA: 8

KOMPARATIVNA ANALIZA:

U slučaju beogradskog susreta bh. Predsjedništva i srpskog premijera, Face TV je očitala lekciju ATV-u ne dopuštajući si upuštanje u sve tričarije i sporednosti kojima se prodavao brend o srpskom domaćinstvu. Sasvim ispravno, urednica Saljević usredsredila se na sadržaj izjava koje su date, dok nas je ATV bulevarski držao u pikanterijama beogradskog nadnaravnog gostoprimstva. Obje televizije su (ne)posredno izražavale političku naklonost, ali je sarajevska televizija obradila sadržaj i dostavila informacije publici ne pretvarajući se tek u glasilo jednog političkog mišljenja. S druge strane, ATV je izgledao kao PR služba srpskog premijera, odlučna da muzikom i folklorom ispromoviše dobrosusjedstvo i regionalno pomirenje bez ijedne suvisle riječi. Simptomatično je da dvije bh. televizije imaju toliko različit pristup posjeti naših zvaničnika drugoj zemlji, što samo svjedoči da mediji ocrtavaju podijeljenost ovdašnjeg društva.

The post FACE TV I ATV: KONTROVERZNA POSJETA I TRADICIONALNO SRPSKO GOSTOPRIMSTVO appeared first on Tacno.net.

Na skupu održanom 12. jula, lideri evrozone su izdiktirali grčkom premijeru Ciprasu uslove kapitulacije. Užasnut alternativama, on ih je prihvatio. Jedan od postavljenih uslova ticao se raspolaganja preostalom grčkom imovinom u javnom vlasništvu.

Piše: Yanis Varoufakis,

Preveo: Đorđe Tomić, pescanik.net

Na skupu održanom 12. jula, lideri evrozone su izdiktirali grčkom premijeru Ciprasu uslove kapitulacije. Užasnut alternativama, on ih je prihvatio. Jedan od postavljenih uslova ticao se raspolaganja preostalom grčkom imovinom u javnom vlasništvu.

Lideri evrozone su zahtevali da se preostala javna imovina Grčke unese u fond sličan Trojhandu – holdingu preko kog je posle pada Berlinskog zida obavljena rasprodaja i privatizacija imovine bivše Istočne Nemačke, po skraćenom postupku, uz velike finansijske gubitke i sa razornim posledicama po zaposlenost.

Grčka verzija Trojhanda je trebalo da se nalazi u Luksemburgu, pod upravom i kontrolom nemačkog ministra finansija Volfganga Šojblea koji je ovaj aranžman i smislio. Fond bi imao zadatak da u roku od tri godine okonča privatizaciju, bez obzira na ponuđene cene. Ali dok je privatizaciju u režiji nemačkog Trojhanda pratila značajna podrška u obliku zapadnonemačkih investicija u infrastrukturu i velikih socijalnih transfera u korist stanovnika Istočne Nemačke, grčki narod ne može računati na spoljnu pomoć.

Euklid Cakalotos, koji me je pre dve nedelje zamenio na mestu ministra finansija, učinio je koliko je mogao da ublaži najrazornije posledice osnivanja grčkog Trojhanda. Izborio se da fond bude premešten u Atinu i ubedio grčke kreditore (Trojku koju čine Evropska komisija, Evropska centralna banka i Međunarodni monetrani fond) da učine ustupak i produže rok za prodaju na 30 godina, umesto prvobitnih tri. To je veoma važno, jer omogućuje grčkoj državi da potcenjenu imovinu sačuva do oporavka cena koje se zbog recesije trenutno nalaze na istorijskom minimumu.

Ali avaj, uprkos malim ustupcima, grčki Trojhand je i dalje užasna ideja i mrlja na evropskoj savesti. Što je još gore, propuštena je dobra prilika.

Plan je politički toksičan, jer će fond, uprkos tome što se nalazi u Grčkoj, praktično biti pod kontrolom Trojke. Finansijski je sumnjiv, jer će sav priliv biti usmeren na servisiranje duga za koji je sada i MMF potvrdio da je neodrživ. Ekonomski je osuđen na neuspeh jer je propuštena dobra prilika da se stimulišu domaće investicije koje bi doprinele neutralisanju recesionog udara kaznene fiskalne konsolidacije, što je takođe jedan od „uslova“ postavljenih 12. jula.

Nije moralo da bude tako. Predstavnicima nemačke vlade i Trojke uputio sam 19. juna alternativni predlog izložen u dokumentu pod naslovom „Okončanje grčke krize“:

„Grčka vlada predlaže da svu javnu imovinu (osim imovine od značaja za nacionalnu bezbednost, pružanje komunalnih usluga i kulturno nasleđe) objedini unutar centralne holding kompanije koja bi bila odvojena od državne uprave, a kojom bi se upravljalo kao privatnim preduzećem, pod pokroviteljstvom grčkog parlamenta, s ciljem da se maksimalno uveća vrednost kontrolisane imovine i generišu domaće investicije. Grčka država bi bila jedini deoničar, ali ona ne bi garantovala za obaveze i dugovanja holdinga.“

Holding kompanija bi imala aktivnu ulogu u pripremanju imovine za prodaju. „Na međunarodnim tržištima kapitala ponudila bi kolateralizovane obveznice“ radi prikupljanja 30 do 40 milijardi evra za „investicije u modernizaciju i restrukturiranje imovine pod kontrolom holdinga, uz uzimanje u obzir njihove sadašnje vrednosti“.

Ovim planom je bio predviđen i investicioni program u trajanju od tri do četiri godine koji bi generisao „dodatnu potrošnju u vrednosti od približno 5 odsto BDP-a“, čime bi se pod sadašnjim makroekonomskim okolnostima osigurao „multiplikator pozitivnog rasta koji premašuje 1,5“. To bi „trebalo da dovede do rasta nominalnog BDP-a od preko 5 odsto za nekoliko narednih godina“. S druge strane, to bi indukovalo „proporcionalni rast fiskalnih priliva“, što bi „doprinelo fiskalnoj održivosti i omogućilo grčkoj vladi da disciplinuje potrošnju bez daljih rezova u segmentu socijalne ekonomije“.

Prema ovom scenariju, primarni višak (koji ne uključuje otplatu kamata) s vremenom bi „dostigao potrebno ’izlazno ubrzanje’ kako u apsolutnim tako i u procentnim iznosima“. Na osnovu toga bi holding kompanija za godinu ili dve stekla „bankarsku licencu“ i „tako postala prava razvojna banka sposobna da privlači privatne investicije i ostvaruje zajedničke projekte sa Evropskom investicionom bankom“.

Razvojna banka kakvu smo predložili „omogućila bi vladi da bira koju imovinu će privatizovati, što bi garantovalo brže smanjivanje duga sprovođenjem najpovoljnijih privatizacija“. Zapravo, očekuje se da bi „vrednost imovine porasla i više od stvarnih iznosa uloženih u modernizaciju i restrukturiranje, zahvaljujući programu javno-privatnih partnerstava čija bi vrednost rasla zajedno sa rastom verovatnoće buduće privatizacije“.

Reakcija na naš predlog bila je gromoglasna tišina. Tačnije, ministri finansija evrozone koji sede u Evrogrupi nastavili su da globalnim medijima dostavljaju glasine da grčke vlasti i dalje nemaju kredibilan i inovativan predlog – što je njihov uobičajeni refren. Nekoliko dana kasnije, kada su shvatili da je grčka vlada spremna da kapitulira, iskoristili su priliku da Grčkoj nametnu ponižavajući, neinventivan i štetan model Trojhanda.

U odsudnom trenutku evropske istorije, naš predlog je završio na đubrištu. Možda će ga jednog dana neko tamo ipak pronaći i upotrebiti.

Lideri evrozone su zahtevali da se preostala javna imovina Grčke unese u fond sličan Trojhandu – holdingu preko kog je posle pada Berlinskog zida obavljena rasprodaja i privatizacija imovine bivše Istočne Nemačke, po skraćenom postupku, uz velike finansijske gubitke i sa razornim posledicama po zaposlenost.

Grčka verzija Trojhanda je trebalo da se nalazi u Luksemburgu, pod upravom i kontrolom nemačkog ministra finansija Volfganga Šojblea koji je ovaj aranžman i smislio. Fond bi imao zadatak da u roku od tri godine okonča privatizaciju, bez obzira na ponuđene cene. Ali dok je privatizaciju u režiji nemačkog Trojhanda pratila značajna podrška u obliku zapadnonemačkih investicija u infrastrukturu i velikih socijalnih transfera u korist stanovnika Istočne Nemačke, grčki narod ne može računati na spoljnu pomoć.

Euklid Cakalotos, koji me je pre dve nedelje zamenio na mestu ministra finansija, učinio je koliko je mogao da ublaži najrazornije posledice osnivanja grčkog Trojhanda. Izborio se da fond bude premešten u Atinu i ubedio grčke kreditore (Trojku koju čine Evropska komisija, Evropska centralna banka i Međunarodni monetrani fond) da učine ustupak i produže rok za prodaju na 30 godina, umesto prvobitnih tri. To je veoma važno, jer omogućuje grčkoj državi da potcenjenu imovinu sačuva do oporavka cena koje se zbog recesije trenutno nalaze na istorijskom minimumu.

Ali avaj, uprkos malim ustupcima, grčki Trojhand je i dalje užasna ideja i mrlja na evropskoj savesti. Što je još gore, propuštena je dobra prilika.

Plan je politički toksičan, jer će fond, uprkos tome što se nalazi u Grčkoj, praktično biti pod kontrolom Trojke. Finansijski je sumnjiv, jer će sav priliv biti usmeren na servisiranje duga za koji je sada i MMF potvrdio da je neodrživ. Ekonomski je osuđen na neuspeh jer je propuštena dobra prilika da se stimulišu domaće investicije koje bi doprinele neutralisanju recesionog udara kaznene fiskalne konsolidacije, što je takođe jedan od „uslova“ postavljenih 12. jula.

Nije moralo da bude tako. Predstavnicima nemačke vlade i Trojke uputio sam 19. juna alternativni predlog izložen u dokumentu pod naslovom „Okončanje grčke krize“:

„Grčka vlada predlaže da svu javnu imovinu (osim imovine od značaja za nacionalnu bezbednost, pružanje komunalnih usluga i kulturno nasleđe) objedini unutar centralne holding kompanije koja bi bila odvojena od državne uprave, a kojom bi se upravljalo kao privatnim preduzećem, pod pokroviteljstvom grčkog parlamenta, s ciljem da se maksimalno uveća vrednost kontrolisane imovine i generišu domaće investicije. Grčka država bi bila jedini deoničar, ali ona ne bi garantovala za obaveze i dugovanja holdinga.“

Holding kompanija bi imala aktivnu ulogu u pripremanju imovine za prodaju. „Na međunarodnim tržištima kapitala ponudila bi kolateralizovane obveznice“ radi prikupljanja 30 do 40 milijardi evra za „investicije u modernizaciju i restrukturiranje imovine pod kontrolom holdinga, uz uzimanje u obzir njihove sadašnje vrednosti“.

Ovim planom je bio predviđen i investicioni program u trajanju od tri do četiri godine koji bi generisao „dodatnu potrošnju u vrednosti od približno 5 odsto BDP-a“, čime bi se pod sadašnjim makroekonomskim okolnostima osigurao „multiplikator pozitivnog rasta koji premašuje 1,5“. To bi „trebalo da dovede do rasta nominalnog BDP-a od preko 5 odsto za nekoliko narednih godina“. S druge strane, to bi indukovalo „proporcionalni rast fiskalnih priliva“, što bi „doprinelo fiskalnoj održivosti i omogućilo grčkoj vladi da disciplinuje potrošnju bez daljih rezova u segmentu socijalne ekonomije“.

Prema ovom scenariju, primarni višak (koji ne uključuje otplatu kamata) s vremenom bi „dostigao potrebno ’izlazno ubrzanje’ kako u apsolutnim tako i u procentnim iznosima“. Na osnovu toga bi holding kompanija za godinu ili dve stekla „bankarsku licencu“ i „tako postala prava razvojna banka sposobna da privlači privatne investicije i ostvaruje zajedničke projekte sa Evropskom investicionom bankom“.

Razvojna banka kakvu smo predložili „omogućila bi vladi da bira koju imovinu će privatizovati, što bi garantovalo brže smanjivanje duga sprovođenjem najpovoljnijih privatizacija“. Zapravo, očekuje se da bi „vrednost imovine porasla i više od stvarnih iznosa uloženih u modernizaciju i restrukturiranje, zahvaljujući programu javno-privatnih partnerstava čija bi vrednost rasla zajedno sa rastom verovatnoće buduće privatizacije“.

Reakcija na naš predlog bila je gromoglasna tišina. Tačnije, ministri finansija evrozone koji sede u Evrogrupi nastavili su da globalnim medijima dostavljaju glasine da grčke vlasti i dalje nemaju kredibilan i inovativan predlog – što je njihov uobičajeni refren. Nekoliko dana kasnije, kada su shvatili da je grčka vlada spremna da kapitulira, iskoristili su priliku da Grčkoj nametnu ponižavajući, neinventivan i štetan model Trojhanda.

U odsudnom trenutku evropske istorije, naš predlog je završio na đubrištu. Možda će ga jednog dana neko tamo ipak pronaći i upotrebiti.

The post Yanis Varoufakis: Evropski plan kaznene privatizacije za Grčku appeared first on Tacno.net.

(slovo zahvale prigodom dobivanja nagrade „Mimar mira“ u Mostaru, 23.07.2015.)

Poštovani i dragi,
Zapala me je čast da se, u ime večerašnjih laureata,
a kao, ipak, ako ne po godinama, najstariji, onda,
barem sa najduljim stažem po godinama življenja u Gradu
obratim vama sa par riječi.

Kada sam, prije dvadesetak dana dobio vijest od uglednog mostarskog novinara Alije Behrama,  da sam, između ovih časnih ljudi, jednoglasnom odlukom Povjerenstva za dodjelu značajne mostarske nagrade MIMAR MIRA za 2015. godinu, tu nagradu dobio i ja, bio sam i ponosan i radostan, ali, istovremeno i tužan. Jer, kad čovjek napuni 70 godina života, pogotovo ako je preko 2/3 tog života proveo u Mostaru,  učeći od dičnih učitelja o svim oblastima života i rada sve znanje potrebno za jedan pošten i predan ljudski život, kao što sam ja imao tu sreću, onda on ima dovoljno i znanja i iskustva i mudrosti i hrabrosti da vrati svoj životni film unatrag, da se prisjeti svih događanja i dragih ljudi kojih više nema, ali i da shvati i prihvati  vrijednost i valjanost dodijeljenog mu ovog mostarskog priznanja, pogotovo ako se zna da je „najteže biti prorokom u svom selu“, dopustite mi, ovom prigodom, uz moju duboku zahvalnost za njezino mi dodjeljivanje, da uputim vam i ovo moje skromno slovo.

Ponajprije, ja ovu nagradu doživljavam tek kao „nositelj štafete“ s obzirom da ste, dodijelivši je meni, dodijelili je, zapravo, i mojim roditeljima i svim mojim učiteljima  i profesorima, mojoj supruzi i mojim sinovima, mojoj Raji i prijateljima te, konačno, MOM MOSTARU KAKVOGA VOLIM I PAMTIM, koji su se, svaki od njih, ponaosob, trudili i, eto, čini se uspjeli u tome da postanem čovjekom, da budem ovo što jesam i ovakav kakav jesam. Taj put, kroz sve te godine, nije bio ni lak, niti lagodan. To je, uvijek, bio put kojim se teže ide, put prepun brana i zabrana, prepun nedoumica i mogućih pogrešnih odluka koje su mogle koštati (i koštale su) i mene i moju obitelj, ali, to je bio put rada, poštenja i ljubavi i prema Gradu i njegovim žiteljima. Put jedino ispravan.

Otkad pamtim radio sam za dobrobit zajednice, bez obzira gdje sam se nalazio i stalno učio od mudrih i vrijednih ljudi kako treba ići kroz život i kako treba uvijek vratiti dug onima koji su te zadužili, a u ratu, kako mi je na samom njegovom početku, rekao moj pok. otac, „valja spasiti dva prsta obraza-a glavu, ako uspiješ“.

Dobivanjem ove, meni značajne, nagrade ja samo vraćam dug svim tim dragim ljudima koji su mi, nesebično, darivali svoje vrijeme, učeći me lekcijama života i koji su, zajedno sa mnom, probdjeli dane i godine, strahujući hoće li taj nauk što su mi ga davali, dovesti do dobra…ili, ne daj Bože, do zla. Izgleda, barem sudeći po dodjeli vaše nagrade i meni i ovim dragim ljudima pored mene, ova se druga solucija nije dogodila…I neće, budite sigurni.

Većina njih, na žalost, nije više među živima, ali onima koji su još na životu, zasigurno će biti drago, što sam, upravo ja, uz sve ove časne večerašnje laureate, kao njihova produžena ruka i kao njihova savjest, postao dobitnikom ove prestižne mostarske nagrade. O njima sam uvijek vodio računa pri donošenju svih svojih životnih odluka. Moram ovdje spomenuti barem neke, da se ne zaborave: i moju prvu učiteljicu u Trećoj osnovnoj školi na Luci – Sajku Despotović i moje nastavnike u Nižoj realnoj gimnaziji i Trećoj osmogodišnjoj školi: Muhameda Stupca, Ziju Behmena, Besima Koludera, Enisu Topuzović, Asiju Behlilović,  moju dragu razrednicu Diku Grebenc; i moje profesore iz tada čuvene Mostarske gimnazije: Ivana Miličevića, Božu Pavkovića, Kamila Jakupovića, Acu Bošnjaka, Mariju Pavlović, Veru i Olgu Samardžić, Dragicu Rimac, Marinku Prusina i Saliha Lehu i Bojanu Mavar i Boriku Turanjanin i Jakova Zupca i Rudolfa Kraljevića.

Moram spomenuti i moje prve učitelje „loptanja“ u Veležu Mensuda-Peku Dilberovića i Sulejmana-Sulu Repca, i mojeg političkog mentora -Nijaza Durakovića, a napose moje životne uzore, vrijedne, stamene, stroge i pravedne Mostarce… Radmila-Bracu Andrića, Sulejmana Gostu, Osmana Piriju i Vesnu Šunjić. Od njih sam naučio kako se gradi, voli, radi i živi za ovaj grad i sve njegove žitelje.

Moram spomenuti večeras i moju raju iz Radićeve ulice: Acu, Magu, Tuša, Rafu, Iveka, Čopa, Ivu Čavara, Čitu, Siflu, Šoju, Bobu, Kisu, Čkalu, Alu, Hamzu-Kulju, Maru i Jusu, Mišu, moju raju iz Gimnazije: Pantu, Đanija, Hakiju, Nevu, Hodžu, Mirzu Bubala, Peku, Mirka Šagolja, Safu, Zdenu, Minku, Jožicu, Branku, Zoricu, Maru, Mehu, Mirjanu, Gorana, Hasu, Zorana, Edu i…pobrajanje svih daleko bi me odvelo.  Moram spomenuti i moju raju iz nekog mog „srednjeg životnog doba“, kada smo podizali nove klubove, gradili terene, odgajali i učili sportu i zajedništvu mostarsku djecu: Nenada, Nedima, Emira, Nihu, Šekija, Gileta, Suada, Srećka, Džabira, Semira, Škobu, Mecu, Himzu, Tomu, Azru i mnoge druge. Svi oni zaslužni su za ovo što jesam. I nitko, baš nitko od njih, nije se, nikad, uputio „po zlu putu“ i svaki je od njih sačuvao ona svoja „dva prsta obraza“ u mostarskim ratovima, a i glavu su uspjeli. To je, ipak, neka pravda. Ili ljudska, ili Božja-svejedno. Pravda je-pravda. Spora-ali i dostižna.

Kao „nositelj štafete“, kakvim se ovog časa osjećam, ja ovu nagradu nosim, ali je prenosim i njima. Tek, kao prvi među jednakima.

Teško je i odgovorno, dragi moji,  biti učiteljem i odgojiteljem, a nadasve čovjekom. Uvjerio sam se u to i kao sin i kao otac i kao stručnjak u svom poslu i kao sveučilišni profesor. I zato sam zahvalan svim mojim radnicima i suradnicima, mojim sinovima, mojim učenicima i studentima što me nisu iznevjerili ni u ljudskom, ni u stručnom, a niti u životnom pogledu.

To mi je jednako vrijedna nagrada poput ove koju mi, večeras, namijeniste.

Zadnji put sam vam se obratio, ovako javno, na protestnom skupu  „BARIKADE MIRA, LJUBAVI I ZAJEDNIŠTVA“, 06.03.1992. godine, ovdje u  Mostaru, iza HIT-a kojeg više nema, na kojem sam govorio o svim pošastima koje su nam tada prijetile, ako se ne budemo ponašali kao ljudi. Govorio sam tada da:

-„prošlost ovoga Grada i nas u njemu, isto koliko i budućnost, za koju vjerujemo da će bolja doći, kad prođe ova nesreća, nisu vlasništvo ni jedne partije, vlasti, stranke, niti pojedinca, već svih nas…svekolikog i naroda i pučanstva, koji su ih stoljećima stvarali i stvaraju i ostavljaju novim naraštajima, kao zadužbinu“,

-„da ovaj, naš Mostar, ova naša kršna Hercegovina i ova naša dična Bosna i Hercegovina, naša su zadužbina, pa ne dozvolimo da, barem za našeg života, budu srušeni“,

- „da ih žele srušiti, na komade sasjeći, iskasapiti, rastočiti, prekrojiti i u okove mržnje okovati i znani i neznani, i poznati i nepoznati, i umni i sumanuti, a sve zarad svojih zabluda, vlastitih interesa i nečasnih rabota, koje nikad nisu bile svojstvene ni jednom od naroda na ovim prostorima“,

- „da nam žele  „da sabljama zemlju dijelimo, da glavama međe postavljamo“.

Govorio sam da:

-„ne damo mi Bosnu, a bogme ni Hercegovinu, jer, ovo je naša zemlja, jer ona je naša sudba, tu su naše kuće, naše komšije, ljubavi i djeca, tu je naš jedini život i jedina smrt…i jedina svetost naših grobišta“,

-da „mi nismo Valter, kao što su to u Drugom svjetskom ratu bile Sarajlije…da nas ima puno više,

da smo  mi i Mladen i Laca i Tanja i Pava, da smo mi i Aleksa i Osman i Silvije i Braća Šimić…da smo mi, i Mujaga i Alojzije i Miloš…da smo mi i ona mala Anja, što se onomad rodi od oca Todora i majke Đulbe“,

-„da smo mi, jednostavno, MI – Raja mostarska, spremna čuvati i sačuvati temeljne nam vrijednosti, a koje su nam u amanet ostavljene. Jer, naši ideali trebaju biti MIR i ZAJEDNIŠTVO…skladan i bogat komšijski život…jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“.

Govorio sam da:

-„to nama nije samo usud i kob, da je to nama bogatstvo, koje se rijetko negdje drugdje može naći i da, stoga,  trebamo čuvati to blago, jer, ako ga ne sačuvamo…i ako ne budemo umjeli zajedno živjeti, onda nam je, zasigurno suđeno, zajedno mrijeti“.

Govorio sam da:

-„zašto ne bismo mogli biti malo više MI, a malo manje ONI? Da je tako  malo potrebno za čovjekovu sreću, a upravo nam to «malo» nedostaje,

- da nam nedostaje mira, ljubavi i zajedništva, da nam nedostaje reda i pravne države,

-da nam nedostaje (kao i danas) i kruha i hljeba, a treba nam i rada, a ne barikada.

Govorio sam još puno toga i… nisu me poslušali. Na nesreću.

I bilo je…kako je bilo, a nije trebalo, niti je smjelo onako biti. Jer, svi smo izgubili. Gubimo i danas, jer nema napretka. Nema života, osim nekima-odabranima, a MI se tek, samo u „smrti postrojavamo“.

I na kraju, moram vam reći, večeras,  da mi se u glavi još uvijek vrte one tužne TV-slike 09. novembra/studenog 1993. I moje suze nakon onog strašnog TV snimka rušenja Starog mosta, mi se vraćaju, kao i moje slovo oproštaja od njega, par tjedana kasnije u sarajevskoj Nedjelji, kad već ništa drugo nisam mogao uraditi. I svaki put kad prođem Kujundžilukom, zastanem kraj onog kamena na kojem, crnim slovima, napisaste: DON’T FORGET i zamislim se nad našom sudbinom i ljudskim zlom. A onda se prisjetim i jednog nalijepljenog zapisa, kojeg sam ugledao na zidu ureda jedne sasvim mlade sekretarice/tajnice u Ministarstvu privrede/gospodarstva u Sarajevu, 2001. godine, na kojem je, nezgrapnim rukopisom, bila napisana jedna sjajna Ljudska molitva koju imam potrebu večeras izreći. Dakle, pisalo je:

„Gospodaru moj,
ne dopusti da me uspjeh zavara,
niti da me poraz baci u očaj.
Podsjećaj me stalno da je neuspjeh
iskušenje koje prethodi uspjehu.
Gospodaru moj,
nauči me da je podnošljivost
najveći stupanj moći,
a da je želja za osvetom
prvi znak slabosti.
Gospodaru moj,
ako mi uzmeš imetak, podari mi nadu.
Ako mi podariš uspjeh, daruj mi
i snagu volje da svladam poraz.
Ako mi uzmeš blagodat zdravlja,
daruj mi i blagodat vjere.
Gospodaru moj,
ako se ogriješim o ljude
podari mi snagu isprike,
a ako se ljudi o mene ogriješe,
podari mi snagu oprosta.
Gospodaru moj,
Ako ja zaboravim Tebe,
Ne zaboravi Ti mene.“

U potpisu PROROK M. a.s. Tako je u Knjizi zapisano.

Zapamtio sam svaki njezin redak, a stoji i danas, uokvirena, iznad mojeg radnog stola.

Ali, zašto vam sve ovo večeras  izgovorih?

Pa zbog one sjajne poruke na njezinom kraju da: „ako se ogriješim o ljude podari mi snagu isprike, a ako se ljudi o mene ogriješe-podari mi snagu oprosta“.

I zato vas večeras sve molim-OPROSTITE.

Oprostite svi vi koji ste na bilo koji način bili ozlijeđeni i povrijeđeni, oprostite za sva ona ljudska zla koja pretrpjeste.

I zato vas molim da, uz onaj kamen sa napisanim DON’T FORGET, postavite još jedan sličan,  i da na njemu napišete, BUT DO FORGIVE, FOREVER. Jer, zaista:  NE SMIJE SE ZABORAVITI,  ALI TREBA OPROSTITI. UVIJEK I ZAUVIJEK.

U protivnom, ova naša borba ZA MIR I MULTIETNIČKU SURADNJU u ovom Gradu nema izgleda…i nagrada koju smo večeras dobili i koju ćete i dalje dodjeljivati, bez toga  NEĆE IMATI  SMISLA.

OPROSTITE, JER LJUDSKI JE PRAŠTATI.

Poslušajte me, ovaj put. Nećete pogriješiti, vjerujte.

Mi, večerašnji  dobitnici nagrade MIMAR MIRA, uspjeli smo, svaki ponaosob, spasiti i  svoja „dva prsta obraza“, a i glave svoje boreći se za mir od samog početka rata. Zato i jesmo večeras ovdje, pred vama. Zato smo i dobili ovo vaše značajno priznanje, svemu ostalom, usprkos.

I HVALA VAM U IME SVIH VEČERAŠNJIH DOBITNIKA. HVALA VAM NA OVOJ DIVNOJ MOSTARSKOJ VEČERI.

JER, OVO BI I VAMA I NAMA TREBALA BITI VEČER ZA NEZABORAV.

BUDIMO SVI MIMARI MIRA, TAKO ĆEMO BRŽE ZAJEDNO U BOLJU BUDUĆNOST.

VOLIM VAS, GDJE GOD DA STE!

Vaš ROKO.

The post Roko Markovina: DON’T FORGET- BUT DO FORGIVE, FOREVER, ili „Ljudska molitva“ appeared first on Tacno.net.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Ne znam baš  kako je to bilo u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini  ili Socijalističkoj Republici Srbiji odnosno drugim socijalističkim republikama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali kod nas u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, posebice u mom Dubrovniku, već od druge polovice 1960-tih pa do konačnog potonuća u ropotarnicu povijesti tih, za ovdašnje današnje  hadezenjare (a ondašnje mahom komunjare), „najmračnijih tvorevina najrigidnijeg totalitarnog režima u povijesti čovječanstva“, institucije toga režima, a posebice one zadužene za očuvanje njegove ideološke čistoće na čelu sa zloglasnom  Partijom, pa čak i ona najzadrtija među njima, svojevrsno vijeće ideološki neumoljivih – SUBNOR (Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, nastao 1961. spajanjem Saveza boraca Narodnooslobodilačkog rata, Saveza ratnih vojnih invalida Jugoslavije i Saveza rezervnih vojnih starješina Jugoslavije), progresivno su gubile na ideološkoj rigidnosti i  društveno-političkoj sveprisutnosti.

Dana 15.07.2015., dakle punih 20 godina nakon okončanja rata na ovim prostorima, zbio se u Dubrovniku Sastanak Udruga Proisteklih iz Domovinskog Rata (SUPDOR), njih navodno, kako se istaknulo na konferenciji za štampu, ukupno 17 komada. Koje da su, dakako jednoglasno, donijele stavove  po pitanjima koncesije na Tvrđavu Imperial na Srđu i Muzeja Domovinskog rata, a koje stavove su gradonačelniku i gradskom vijeću uoči sjednice na kojoj će se o tome odlučivati, kao i svekolikoj javnosti iznijeli Predsjednik Udruge branitelja Dubrovnika (UBD-e) Marko Mišo Mujan, mag.pol.,  Predsjednik Odbora za spomenike UBD-e Petar Mihočević, ništa (se ne navodi iz njegova imena) i  Ivo Lučić, predsjednik Udruge hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata (HVIDRA) Dubrovnik.

Ti stavovi su artikulirani u deset točaka koje su svaka za se, i u svojoj ukupnosti toliko idiotske, da mi je nezamislivo da bi nakon 1965-te, dakle 20 godina iza onoga još  strašnijeg rata, u iole prispodobivoj situaciji  išta slično uzmogao sročiti najzatucaniji ogranak SUBNOR-a u najzabitijoj jugoslavenskoj vukojebini.

Najprije se lupeta patetičkim, pa i proizvoljnim  povijesnim kvalifikacijama, da je „Tvrđava Imperial…“ ne samo „…simbol obrane Dubrovnika od agresora u Domovinskom ratu 1991…“ već da je „…ona simbol slobode, pravi spomenik i sljednik tisućljetnog ‘Libertasa’“. Naprotiv, tvrđavu na Srđu je izgradila okupacijska Napoleonova vojska, pa bi ona prije bila trajni spomenik definitivnog  zatiranja „tisućljetnog Libertasa“ . Pa se tvrdi da je „obranjeni i oslobođeni Dubrovnik najveći doprinos slobodi i priznanju neovisnosti RH“. Ne, najveći doprinos slobodi i priznanju neovisnosti RH dali su srbočetnički barbari svojim idiotskim granatiranjem i paljenjem  Grada UNESCO-vog  štićenika, odnosno  efektne „uznemirujuće“ fotografije (npr.pok.Pava Urbana) i snimke (npr.pok.Dragana Banovića) razornih efekata tog barbarizma odnosno idiotizma koje su potresle svjetske centre moći.

Onda se prelazi na otvorenu ucjenu: „Obranivši tvrđavu, branitelji Dubrovnika sačuvali su i vratili Tvrđavu u vlasništvo voljenom gradu.“, ali, ne ulazeći sad u cjepidlačenje iz čijega vlasništva su je to oni vratili Gradu, trajno zadržavajući svojevrsno  pravo plodouživanja odnosno (pr)ocjenjivanja  dopuštenosti djelatnosti koje Grad i njegovi poslovni  partneri u njoj smiju obavljati: „Branitelji Dubrovnika NE DOPUŠTAJU (istaknuo D.K.) da se životima plaćena sloboda, njene stečevine i simboli predaju na upravljanje stranom kapitalu. Krvlju plaćena sloboda ne smije se prodati ni za kakvo zlato.“ Pa se u tom patetičnom stilu nezaustavljivo nastavlja prdoklačiti: „Kukavički i bezidejno pokleknuvši pred novcem, predajom Tvrđave Imperial u koncesiju stranom investitoru Grad Dubrovnik je izdao sve ideale, vrijednosti, žrtve i nemjerljivu cijenu plaćene slobode, i tako prodao i vlastiti ponos i dostojanstvo.“ Ma što to i s kojim kur*evim (očigledan utjecaj upravo odgledanih  „Elementarnih  čestica“!)  pravom dvadeset godina (dubrovački u ovom kontekstu: godištuna) iza rata „branitelji Dubrovnika“ imaju (ne)dopuštati civilnim, na SLOBODNIM demokratskim izborima izabranim,  vlastima Grada Dubrovnika, a u stvari iz gradske, a ne braniteljske,  nadležnosti? I kakvi su ovo ksenofobni (hrvatski: ustašoidni) odnosno antipoduzetnički odnosno antihrvatski odnosno protudubrovački ultimatumi  o apriornoj neprihvatljivosti stranaca odnosno  stranih investitora?

Pa se prelazi na pitanje muzeja Domovinskog rata. Drugovima SUPDOR-ovcima je apsolutno neprihvaljivo da će po projektu lege artis izrađenom sukladno koncesijskom ugovoru s investitorom tvrđava postati „ugostiteljsko-zabavna lokacija“, a da će „Muzej Domovinskog rata ostati stisnut na svega 10% ukupne eksploatirane površine, što je ne samo nemoralno, nego predstavlja i neizmjerljivu uvredu braniteljima, žrtvama, poginulim i ranjenim, svim stradalnicima, i ništa manje, uvredu povijesti ponosnog Dubrovnika.“ Iz ovoga bulažnjenja (dubrovački: naprdivanja) o  moralu i  uvredama (u rasponu od „branitelja“ do svekolike povijesti Grada, koja i tako, po njima, više-manje počinje i završava s „braniteljima“) moglo bi se zaključiti za su OVI branitelji, odnosno OVI njihovi predstavnici branili Grad, pa tako i tvrđavu na Srđu, uz  uvjet  da nakon oslobođenja Grad odnosno njegova tvrđava pripadne njima, odnosno trajnoj muzejskoj uspomeni na njih. Barem u 90% „ukupno eksploatirane površine“, a s preostalih 10% da Grad može slobodno upravljati, jasno pod uvjetom da ne koncesionira to kakvim, oslobodibožeisvetamarijo, strancima.

Zaključno,  ne predlažu, ne skreću pažnju, ne upozoravaju, ne sugeriraju, već  ni manje ni više nego  ZAHTIJEVAJU (ponovno istaknuo zaprepašteni  D.K.):

„-hitno preispitivanje valjanosti i vrijednosti tekuće koncesije, do njenog ukidanja,

-hitno, trajno i konačno rješenje pravnog statusa Muzeja Domovinskog rata,

-Odluku o davanju u obnovu Tvrđave Imperijal kao spomenika kulturne baštine Društvu prijatelja dubrovačke starine i odatle raspisivanje daljnjih koncesija po mjerilima koje će poštivati i trajno sačuvati dostojanstvo i sjećanje na krvlju plaćenu slobodu.“

Vjerojatno zbog nedostatka papira i/ili vremena nije uslijedio i cjeloviti tekst „Odluke o davanju u obnovu Tvrđave Imperijal“ na kojoj se inzistira. Ili je to prepušteno Društvu prijatelja dubrovačke starine, koje bi trebalo izdiktirati i buduće uvjete koncesioniranja, pa, zašto ne, i cjeloviti koncesijski ugovor, s jasno definiranom mogućom odnosno poželjnom strukturom krvnih zrnaca  potencijalnih koncesionara.

Konferenciju za tisak zaokružio je rečeni Ivo Lučić citirajući ne baš osobito originalnu ratnu izjavu generala Nojka Marinovića i Janka Bobetka da „Tko drži Srđ, drži i Dubrovnik“, koja izgovorena u današnjem mirnodopskom kontekstu poprima, da ne vrijeđam više duševne bolesnike,  groteskna obilježja. A  njegovu završnu  poruku „onima Pred Dvorom 1 (gradska uprava, opaska D.K.) da se ne zajebavaju“   – dobrohotno ćemo protumačiti Minđuhinom (to mu je obiteljski nadimak) – zajebancijom.

The post Dubrovački SUPDOR appeared first on Tacno.net.

20 godina Dejtonijade ili splet naših narodnih igara i običaja u kratkim ogovaranjima

DEMO(N)KRATIJA UBI(H)

Svakodnevno se susrećem sa personoma koje sa osmijehom izgovaraju riječ izazov. Kažu, sretni su ili se raduju zbog novog izazova. Međutim, dok to govore, lome prste ili do krvi zabijaju nokte u dlanove, a istovremeno, u očima se jednima vidi iskrena radost, ne zbog izazova, već zbog zarade, a kod drugih se naziru suze. Trećima je pogled otupio od mnogih uspješnih i neuspješnih izazova, pa u njima, kao u mutnom staklu vidim samo odraz moje tintare. Sreo sam i one, koji ćuteći sa raširenim zjenicama poručuju – dočekaću ja taj dan, dočekati, kada ću svima, jednom po jednom, mater ovde … U našim razdraganim postdejtonskim demo(n)kratskim godinama, ova riječ se prečesto upotrebljava u primjerenim i neprimjerenim kako zgodama, tako i nezgodama, nego što je bila praksa u jednoumlju. Dobrim dijelom je promjenila izvorno značenje i izbacila iz upotrebe mnogo prikladnije, tačnije i jasnije izraze, koje neću nabrajati, jer bih neminovno došao do lepeze prostakluka. Tako je danas, haman skoro sve postalo izazov: pranje zagorjele tepsije novim deterdžentom za suđe, dobiti, sačuvati i izgubiti posao, ispeći leđen uštipaka ili rad na frendli softveru zbog kojega je znatan broj postao višak i dobio otkaz, a preostali oćelaviše čupajući kosu jer sistem stalno pada. Izazov je napisati lektiru, mogućnost izbora od mobitela do dugih gaća, okrečiti stan, primiti šamarčinu i ostati na nogama, itd. Hvatanje u koštac sa radostima izazova, kod mnogih je rezultiralo gutanjem tableta za smirenje na radost novčanika farmaceutskih mahera. Zdravlju više posvećeni, upražnjavaju časove joge, džogiranje ili drugo znojenje u svim meto uvijetima. Napor vrijedan pohvale, ali moram dodati, iz ove antistres sekcije izazivača dolazi najviše samosvijesnih, nametljivih i naturalno – dosadnih savjetodavaca. Izazvani izazovom, nemali broj učesnika, utjehu je našao u pretjeranom rakijanju i ljuštenju sličnih mozgu alkoholno – umrtvujućih proizvoda destilacije i varenja. Pojedinci usrećeni izazovom, naprave potez više, pa skrkaju sebi metak u čelo, ili zarafalaju po nedužnima. Da ne raspalim u patetiku, pređem na drugu stranu ulice, kada ugledam vršnjake isprane u sedam voda svkodnevnih izazova u posljednjih dvadeset godina. Nekadašnjim veseljacima, broj jedan čikaljama, danas nije ni do š od šprdačine, a onomad krasotice, za kojima je slinilo i staro i mlado, sada neprimjećene od muškog čopora vuku umorne, otekle noge i izgledaju starije deset godina nego što jesu. Sijaset dragih i poštenih ljudi počeo sam izbjegavati, jer se sijelo sa njima pretvori u prelo jadikovki uzrokovano obilnim menijem izazova. Jedan moj prijatelj, hodao je puna trideset i tri dana, k’o škobalj, otvorenih usta od zabezeknutosti, jer je imao sreće gledati iz prvog reda kakvi se sve primitivni životinjski nagoni razbude kod urbane individue prilikom prevladavanja izazova. Duhom i tijelom je bio nazočan, kako je njemu moralo smrknuti, da bi drugome svanulo. No, nije se čuditi, sama riječ izazov kaže šta je za očekivati, iza: straga iliti odozada i zov: glasanje životinja u ljubavnom zanosu. Cijelo malo životinjsko carstvo se u izazovima zanijelo i umnožilo: međedi, konji, majmuni, vukovi, magarci, krmad, džukele, krpelji, zmije. Od ujeda, napada i ostalog spleta igara i običaja iz ovog zvjerinjaka nisu mi pomogli zapisi, bajanja, elektro – šokovi i to direktno sa dalekovoda, te kojekakve travke, sušene bobice i melemi iz narodne prevenicije i iscijeliteljstva. Ne mogu tvrditi da nekome neće biti od koristi, pa ću, zlu ne trebalo, ukoliko oboljeli ushićenik od izazova potraži lijeka, nabrojati nekoliko simptoma koje naša tradicionalna medicina navodi kao: glavobolja od navale krvi u glavu, obična i nervozna vrtoglavica, mijena kod muškinja i ženskinja, nejelost, nesanica, titranje i mrak pred očima, klonulost srca, preveliko znojenje, rastrojeni živci, živčano trzanje, grčevi u stomaku, itd. Primjera radi, protiv nervoze je dobro jednom dnevno istrljati tijelo toplim lojem, ili za razdražene živce, preporučuje se pojesti dnevno 4 do 15 boba smreke. Kad sam već kod starina, a kako se takmaci u izazovima zdušno dobronamjerno ogovaraju, mnoštvo je načina za osloboditi se od uroka, između ostaloga, može se govoriti: Urok sjedi na pragu, a uročica pod pragom, što urok uriječe, to …, a ne, neću nastaviti dalje, odveć je urokljivih očiju oko mene, zato na stranu geografija i zemljopis, istorija, historija i povijest, te ostale vragolije. Hrpetina para i truda se troši da dobričine iole ostanu pri pameti od posljedica izazova. Rascvjetala se posebna prehrambena, medicinska i ko zna još kakva grana jorgovana što silno zarađuje da se izazovom izazvan stres strese. Ali, niko da se iskreno pozabavi pravim izazovom, izazovčinom, uzrokom izazova.

Uživaj, sutra može biti i gore.

Izvinjavam za sve do sada rečeno

Vrh naše demo(n)kratije

Voda bi mogla odnijeti i mlin i mlinara

Pamet da ti u glavu došla

Jezik naš svakidašnji

Ne volim fitnes, ali dobro pazim šta jedem

Kupuj domaće domaćine

Para svijet raspara

Da ne bi demo(n)kratije, ne bih nosio kravate

Korupcija je fuj, mito je bljak

Umijeće komuniciranja čvrstim argumentima

Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan

Pričam ti priču o dolasku demo(n)kratije

The post Iza izazova appeared first on Tacno.net.

Televizijski jezik uvijek uključuje i određene vrijednosti. To je slučaj čak i kada se radi o terminima koji se naizgled čine potpuno neutralnim. Jezički izbori koje bh. novinari prave odslikavaju političke podjele u zemlji. To je bio slučaj sa nedavnim napadom na policijsku stanicu u Zvorniku, kao i sa najnovijim napadom na premijera Vlade Srbije u Potočarima

Piše: Uglješa Vuković, analiziraj.ba

Napad na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića u Srebrenici u medijima je najčešće imenovan kao napad, mada su korišćeni i termini “pokušaj atentata” (primjer preuveličavanja) ili “incident”, poslije čije upotrebe događaj uglavnom nije opisivan (primjer minimiziranja značaja onoga što se desilo). To nas stavlja pred pitanje da li je svaki medij neminovno osuđen na izražavanje subjektivnog stava u trenuku kada se vrednosno odredi prema događaju, ili uvijek postoji način da se događaj poima nepristrasno? Čak i da uvijek postoji način nepristrasnog određenja, ili, realnije definisano, uravnoteženog pristupa koji je spreman javnosti izložiti više kvalifikacija, mediji se nerijetko odlučuju za upotrebu dominantne kvalifikacije. Ili za pretežnu upotrebu specifične kvalifikacije. Motivi mogu biti različiti, od činjenice da se radi o mediju čija je uređivačka politika politički jasno isprofilisana, do senzacionalističkih poriva koji utiču na pojavu podrazumijevajuće simplifikacije realnosti.

U slučaju napada/pokušaja atentata/incidenta na srpskog premijera, vrednosne kvalifikacije su štrčale u mnoštvu drugih plasiranih informacija bojeći vijest političkim određenjem. Jer kvalifikativi zapravo gledaocu insinuiraju kontekst, pa čak i šta se zapravo dogodilo, ko su eventualni počinioci onoga što se dogodilo, ali i zašto se dogodilo to što se dogodilo? Njihova pretjerana upotreba ocrtava moć, ali i vrstu moći (tumač stvarnosti) na koju medij pretenduje. Tradicionalni medij uvijek gradi narativ u koji su učitane konotacije, pa i onda kada priču saopštava datim videosnimkom, jer počiva na unaprijed pripremljenoj i zadatoj uređivačkoj koncepciji, koja opet zavisi od vlasničke strukture.

Bosanskohercegovački mediji, ako je suditi prema ATV-u i Face TV-u, ali i mnogim drugim mainstream glasilima, odlučili su sporni događaj u Srebrenici markirati jakim jednostranim atributima (“pokušaj atentata” ili “inscenirani napad”), posebno u izvjesnim prilozima koji su primjer neukusnog pretjerivanja. I sam termin “napad na premijera Vučića” nije uspio postići konsenzus, kao neutralni pojam prihvatljiv različitim interpretacijama, pa su ga jedni koristili odviše često, a drugi rijetko do potpunog izbjegavanja. I na tom smo mjestu mogli vidjeti da tzv. neutralni pristup takođe može biti izigran, te da mediji svoju političku orijentaciju mogu propagandistički prakticirati poigravanjem sa objektivnošću. Odnosno, njenim doziranjem. Ali i da događaji jakog simboličkog i političkog značaja po pravilu ne dobijaju tretman uravnoteženog pristupa i da se tu gubi svaki osjećaj javne odgovornosti. Mediji se pretvaraju u navijačku tribinu, što bi možda čak bilo prihvatljivo ako se kanimo moralističkog puritanskog prezira, ali kada bi postojao prostor namijenjen i navijačima gostujućeg kluba. A taj prostor se pak može ispuniti, tj. osmisliti kroz dijaloške forme, ili kratke polemičke sadržaje, u kojima se moderiranom diskusijom obrađuje sporni događaj, njegove implikacije, značaj i sl.

The post NEĆE JEZIK NEGO PRAVO appeared first on Tacno.net.

foto: neo-nacizam u Americi

Pod krinkom lažnog humanizma i brige za običnog malog „našeg“ čovjeka, nepogrešivo kao magla uvlače se u razne institucije, organizacije, udruženja i pokrete, koji izrastaju na novom populističko-(naci)onalističkom talasu, sa ambicioznom usmjerenošću na ostvarivanje sopstvenih interesa, raznih privilegija, donacija i novih pozicija. Traže se novi globalni i lokalni donatori, traži se novi globalni i lokalni auditorij kojem će se obraćati ovi „demokratski profiteri“ po volji novih još uvjek nedovoljno vidljivih centara „(naci)ideološke“ moći. Traže se nove žrtve i naivna publika koja će prihvatiti tezu da svi oni koji nisu „naši“ ugrožavaju „nas“, ugrožavaju naš identitet, naše pravo da vladamo sami sobom, ugrožavaju naš „životni prostor“. 

Prof. Nedžad Bašić 

Mnogi će se složiti da je bilo teško predvidjeti pobjedu Donalda Trampa na američkim izborima u svjetlu njegove vulgarnosti i samohvalisanja kao kleptomana, rasiste i ženomrsca Isto, ne tako teško, ali ipak teško je bilo predvidjeti da će britanski avanturistički lobi Nigel Farage-a čiji su istupi bili puni rasizma, mržnje, smutnje i neodređenosti tako lako izvesti Vel. Britaniju iz velike evropske porodice i izložiti je riziku velikih političkih i socijalnih lomova i neizvjesnosti? Teško je sada prognozirati pobjedu Nacionalnog fronta Marine Le Pen koja otvoreno zagovara krajnje ekstremnu rasističku i nacističku platformu nove politike  u Francuskoj. Isto tako teško je govoriti o skorom kraju njemačkog demokratsko kršćanskog saveza i skoro izvjesnoj pobjedi njemačke alternative i novog koncepta lebensraum-a gdje nema mjesta za druge izuzev za one kojima je istorija predodredila mjesto vladaoca. Sasvim sigurno nezahvalno i teško je govoriti o tome što će se dešavati sa sudbinom (naci)populista Taipa Erdogana i Vladimira Putina, šta će se dešavati u Mađarskoj, Poljskoj, Hrvatskoj, kao zemljama u kojima je (naci)populizam na krilima „demokratske pobune“ umarširao u sve institucije vlasti.

Bilo kako bilo evo nas ponovo pred velikim globalnim neizvjesnostima koje nam dižu kosu na glavi, koje nas sprovode u okrilje novih kako globalnih tako i lokalnih kalkulacija i scenarija u kojima razni globalni i lokalni spekulanti i specijalisti svih boja i provenijencija   razvijaju svoje nove koncepcije i traže nove strateške puteve približavanja novim centrima „(naci)ideološke“ moći koja se tek pojavljuju na horizontima velikog društvenog i političkog preustroja svijeta. Pod krinkom lažnog humanizma i brige za običnog malog „našeg“ čovjeka, nepogrešivo kao magla  uvlače se u razne institucije, organizacije,  udruženja i pokrete, koji izrastaju na novom populističko-(naci)onalističkom talasu, sa ambicioznom usmjerenošću na ostvarivanje sopstvenih interesa, raznih privilegija, donacija i novih pozicija. Traže se novi globalni i lokalni donatori, traži se novi globalni i lokalni auditorij kojem će se obraćati ovi „demokratski profiteri“ po volji novih još uvjek nedovoljno vidljivih centara „(naci)ideološke“ moći. Traže se nove žrtve i naivna publika koja će prihvatiti tezu da svi oni koji nisu „naši“ ugrožavaju „nas“, ugrožavaju naš identitet, naše pravo da vladamo sami sobom, ugrožavaju naš „životni prostor“. U liku glavne pritajene prijetnje naći će se svi koji nisu iste boje kože kao mi, koji nisu iste vjere kao mi, koji ne govore istim jezikom kao mi, i koji ne misle isto kao „mi“. Status „žrtve“ neprikosnoveno pripada naciji, čija cijena vrtoglavo raste na svim svjetskim tržištima nove (naci)onalističke ideologije, u kojoj  (naš) profit dobija status nacionalnog božanstva, božanstva koje objavljuje rat svima koji ne prihvataju podjelu na „mi“ i „oni“.  Rat i samo rat obezbjedjuje opstanak „nas“ i „naše“ nacije, naše kulture, našeg napretka, našeg identiteta i našeg profita. Ideologija (naci)totalitarizma trži novi profil „nacionalnog teatra parazita“ koji će biti dovoljno spretni da podstaknu ubrzanu proizvodnju i potrošnju (naci)onalnih proizvoda u cilju totalne duhovne  kontaminacije  i eliminacije onih koji su ostali izmedju „nas“ i „njih“ u stvaranju „virtualne stvarnosti od laži i manipulacija“.

“Nacionalni teatar parazita“ doslovno slijedi, podržava i gradi ideologija rata između „politike identiteta i borbe potlačenih“ koja je već eksplodirala na svim merdijanima i uporednicima. Biračko tijelo počinje da traži „… nekoga ko je voljan da ih uveri da će, kada bude izabran, stati na kraj samovoljnim birokratama, lukavim advokatima, preplaćenim trgovcima bondova i postmodernističkim profesorima… Jedna stvar koja je vrlo izvjesna je da će napredak koji su u posljednjih 40 godina postigli crni i braon (…) i homoseksualci biti izbrisan. Komičan prezir prema ženama vraća se u modu…Sva mržnja koju loše obrazovani (…) gaje prema onima sa fakultetskim diplomama će naći svoju odušak“. (Ričard Gortija prema Slavoj Žižeku: Protiv dvostruke ucjene).

U ovoj morbidnoj manipulativnoj „igri između identiteta i potlačenih“ svaka povezanost između „nas“ i „njih“, između naše i njihove religije, kulture, rase i pola je smrtni grijeh koji vodi u isključenje pojedinca ili grupe iz nacionalnog habitusa. Strah od isključenja iz nacionalnog korpusa stvara društvo anksioznosti u kojem strah od nemogućnosti elementarnog preživljavanja, isključuje i svaku pomisao na neprihvatanje (naci)onalističkih ideologija, sa čime se bezuslovno prihvata izolacije marginaliziranih i njihovo dalje guranje u ekstremizam i nasilje. To je ideologija novih ratova i sukoba između samih potlačenih i siromašnih koji su razdijeljeni i suprotstavljeni sa svojim nacionalnim, rasnim, kulturnim ili polnim identitetom. To je ideologija jačanja i povezivanja novih (naci)populističkih ideologija koje stvaraju društvo u kojem se „pojedinac  odriču slobode u ime ličnog komfora“.

“Nacionalni teatar parazita“ maršira i na našim prostorima. Odjeci njihovog strojevog koraka odzvanjaju na svim dionicama našeg življenja: u politici, u ekonomiji, u zdravstvu, u školstvu, sudstvu, tužilaštvu, policiji… svugdje gdje se može ostvariti neka materijalna beneficija u vidu povećanja plate, zaposlenja sina ili ćerke, plagiranja knjige, dobijanje mita za pruženu zdravstvenu uslugu, položen ispit  ili za oslobađajuću presudu… To su  konformisti i obično mali i na prvi pogled beznačajni ljudi, koje susrećemo na svakom koraku, dušebrižnici, bezvrijedni i bolesno ambiciozni, tašti, samoljubivi, kojima život drugih ništa ne znači u poređenju sa njihovim malograđanskim konformizmom, koji oni doživljavaju kao vrhunac svoje društvene afirmacije i socijalnog status. U tom „nacionalnom teatru parazita“ sve je izmješano. Nema tu nikakvog reda ni poretka, ni lijeve ni desne ideologije, ni sistema vrijednosti, samo glorifikacija nacije i to samo do tačke na kojoj se spaja imaginacija nacije i materijalna beneficija tog „nacionalnog teatra parazita“. U toj morbidnoj igri izmedju nanacionalnog identiteta i potlačenih sve je dozvoljeno ili je sve zabranjeno, sve ovisi od toga u čije ime se „strojevi korak maršira“. Vremenu  smutnje, prevara, podvala mržnje kao da nema kraja. Možda…

The post JAHAČI APOKALIPSE: Od neoliberalizma ka neonacionalizmu appeared first on Tacno.net.

Povodom godišnjice od smrti mog sina

Piše: Alisa Mahmutović 

Jučer je, 14. 12. 2016, prošla tačno godina dana od smrti jednog iznimnog četrnaestogodišnjaka, kojeg su mnogi već zaboravili, ili ga nastoje zaboraviti, u nadi da ćemo se i mi – roditelji – umoriti i nikad više ne spomenuti ime i okolnosti smrti našeg jedinog sina, kojeg su bestijalnim emocionalnim, verbalnim, fizičkim, pa i seksualnim nasiljem doveli do toga da prezire samog sebe, da svoje tijelo gurne preko prozora, da se iz njega izdvoji, tražeći tako svoj ukradeni mir. Poslije ovoga, da imamo pojedinačne i kolektivne odgovornosti, ništa više ne bi smjelo biti isto.  Uostalom, zato nam i trebaju ove godišnjice. Čisto da se, prvo sami za sebe, priupitamo – šta radimo i da li dovoljno radimo da mijenjamo svijet oko nas, da se ovakve tragedije nikad više ne ponove. I da se više nikad ne ponovi ono što je iza njih slijedilo. A na privatnom planu, ostali su roditelji koje više ništa ne može utješiti. Ostala je majka određena religijskom materisnkom sudbinom na zemlji. Ostao je slomljen i zbunjen poočim nejvjerovatnom manipulacijom i veslanjem slaloma između različith iskaza, sve u cilju pravljenja određenog mozaika,  tačnije, dobrog „maskiranja“ iza članova zakona. Javno, ostala je jedna tragikomična istraga i jedna AMBICIJA. Pomenutu istragu tužiteljica Š. Heljić i M. Dugalija, na čelu s prvim oficirom Tužilaštva kantonalnog – Dalidom Burzić, koja u slučajevima kad joj ambcija nalaže, zna biti i  glasnogovornik svog Tužilaštva, nije moguće ocijeniti nikako drugačije, budući da se dogmom o materijalnim dokazima nastojalo potpuno potisnuti cijelu priču sa njezinog pravog kolosijeka i iščupati je iz konteksta. Osim toga, ovom dogmom u slučaju verbalnog i emocionalnog bulliyinga, otupljuje se ljudska svijest, a time i eventualna mogućnost djelovanja u prevenciji nasilja nad djecom i među djecom. Zato je svaka stavka odluke neubjedljiva taman toliko koliko je neubjedljiva mogućnost profesionalne istrage u situaciji kada glavnokomandujuća tužiteljska fotelja na samom početku istrage zna i njezin kraj. Da bi bilo jasnije zašto je ovako postavljeno, moramo se vratiti na početak, odnosno početi od onoga što je suština podijeljene, postdejtonske BiH.  Njezina su oba entiteta, a možemo govoriti i o trećem, jer on samo formalno nema ime, sva druga obilježja su tu, podijeljena su. I većem i manjem entitetu vladaju, kako bi to rekao i rahmetli Mahir, moćni i jaki, i iako ih je daleko manje nego uniženih, oni kolo vode. Ovi koji kolo vode dovode niže i više oficire u tužilaštva. Jer, zamislimo, ako bi se desilo da tužilaštva zaista i počnu raditi, otišla bi prvo ona moćna kleptomanska manjina. Zato to neće tako ići, a tužilaštva će, čemu svjedočimo zadnjih dana, pokazati do koje su mjere u korupcijskim aferama i razračunavanjima. Drugim riječima, u oba bh. entiteta tužilaštva su ciljano oformljena da ne rade ono što bi morali, već da budu sluge kleptomanskoj političkoj eliti. U tom smislu, u našem manjem entitetu, gura se jedna velika nepravda – priča o Srebrenici, na kojoj se stiče sve i preko koje se sve lomi, dok su ovakvi „propusti“ u radu sa običnim smrtnicima, znatno manjeg obima. S druge strane, Federacija nema veliku priču – veliku nepravdu, ona ima hiljade malih nepravdi. Od Vedranovog ubistva, preko Denisovog, Dženanovog, Mahirovog i dr. Zato, kad se dese ubistva ili samoubistva tinejdžera, poput Mahirovog, Vedranovog, Denisovog, Stankovog, Harunovog, dječaka iz Bugojna, djevojčice iz Ugljevika, onda to domaća tužilaštva, kojima takve priče zasmetaju, jer oni nisu postavljeni tu da se bave nesrećama i nepravdama običnih smrtnika, paragrafirajući dobace široj društvenoj zajednici, koja je sve i nije ništa. I to onako kakav je zakon u društvu u kojem je korupcija iznad njega. Odnosno, kako Zakon ne brani slabe, bilo je i jest teško vjerovati da će tužiteljstvu istina biti opredjeljenje. A da se do nje ne bi došlo – ključna je zbirka materijalnih dokaza sa kojima je glavnokomandujuća Tužilaštva i izašla. Zato je u ovom slučaju bilo smiješno očekivati ozbiljno istraživanje, pa autopsije, pa psihološka vještačenja, a da ne govorimo o znanju koje treba potražiti dok se vodi jedna ovakva istraga. Finalni iskaz tužilačke odluke u kojoj stoji da Mahir nije žrtva bullying-a ni u kom smislu, kaže da je ovo problem koji prevazilazi Tužilaštvo Kantona Sarajevo, već se s njim mora suočiti cijela društvena zajednica. Nažalost, tog dana, pored pune sale novinara, nije bilo nijednog da pita – koji je to problem, ako ničega nije bilo?  I još milion nelogičnih zaključaka.

Na kraju da napomenem najvažnije, nije ova godina prošla samo u iščekivanju da se institucije oglase javno. Otpočetka im se nije vjerovalo, pa kako su najavili, tako smo se i mi okrenuli onome od čega ima neke fajde. Tako je početkom godine osnovana Fondacija Mahir i Aleksa, čija uloga nije rad u kratkoročnim programima i moljakanju za donacije od 1.000 do 3. 000 KM. Te su udruge i udruženja okrenuta upravo ministarstvima sa kojim se može i dogovarati. Ova Fondacija okuplja afirmirane regionalne stručnjake koji se bave nasiljem među i nad djecom, i to sa različitih disciplinarnih područja. Time će ona postati važan regionalni faktor u reformiranju obrazovno-vaspitnog sistema i sistema, tu će se obrazovati mladi stručnjaci, i oni će biti nezaobilazni u promjeni bilo kakve regulative. Iskreno se nadam da ćemo jednog dana doći do toga da ćemo svoju kuću graditi po svojoj mjeri. Onda nam neće trebati Meagan Smith Hrle da nam govori kako su maloljetnici nevini, čak i da ubistvo počine, što smo upravo danas mogli pročitati na stranicama Oslobođenja, koji donosi tekst o trojici dvanaestogodišnjaka koji starca – beskućnika zapališe na spavanju, i to iz čiste zabave,  obijesti i svijesti o odsustvu svake kazne.

The post Kakve pravde može biti u zemlji u kojoj je korupcija iznad zakona appeared first on Tacno.net.

AP

Ustani sa suncem i pomoli se. Poštuj tuđa vjerska opredjeljenja. Ne sili druge da vjeruju u tvoje. Dijeli i sudjeluj. Rasti duboko u duhovnosti da izliječiš svoje emocionalne rane. Budi dugin ratnik. Dugin ratnik ne uzima zemlju, ne ubija divljač, dugin ratnik čuva dom svojoj braći, pomaže onima kojima je teško živjeti.

Poglavica Ludi Konj, Oglala Sioux

Priča o Sjevernoj Dakoti je priča o Lamjani, priča o Hrvatskoj, o Siouxima, Končaru, Jugoplastici, Jadrantekstilu i Brodosplitu. Priča poglavice Arvol Looking Horsea je priča o Ludom Konju koji je shvatio da je zemlja gola i pusta, bez obzira na ognjišta njegovih otaca i lovišta, kudikamo važnija „bledolikima“ od bilo čega što se nalazi na njoj. Modra jezera, pašnjaci, izvori vode koji napajaju beskrajne doline, kranovi dizalica i tvornički kompleksi koje su dizale generacije, pamet i mudrost koja se prenosila sa koljena na koljeno, duhovni kontakt zemlje i čovjeka, drevnoga čovjeka koji se jednom borio za slobodu, sve su to njima samo prepreke na dugoj koži srebrne zmije naftovoda ili marine koju treba izgraditi preko te zemlje. Drevna i sveta groblja na kojima nam leže kosti otaca, brodogradilišta koja su nas othranila, plamene zore i dim iz dimnjaka, sve je to samo smetnja zacrtanim odlukama teksaške kompanije „Energy Transfer Partners“ kojoj je američka vlada izdala dozvolu za gradnju naftnog cjevovoda koji je trebao proći rutom Sjeverne Dakote, ili Lamjane, ili splitskog škvera, svejedno.

ACE –a, (Army Corps of Engineers) američkog ministarstva obrane, moralo je reagirati kada su uz Siouxe, uz indijance obalnog toka rijeke Missouri stale stotine ratnih veterana oružanih snaga USA.

Ratnih veterana koji su stali pred kordone policije i snaga reda, te tako svojim tijelima zaustavili još jednu sramotnu epizodu kapitalizma, još jedno besramno devastiranje zemlje koja je puno više od samih mapa, geodestskih karata i atraktivne lokacije za marinu, ili naftovod, svejedno. Na našem brodogradilištu, na našim izvorima vode nećete graditi svoje marine za skupocjene vezove, niti ćete rutom naftovoda potjerati sve „nadzemno“, da bi iskoristili samo „zemno“. Ono do čega je kapitalizmu jedino stalo. Do zemlje. Ono što je nad zemljom, tvorničke hale i brodogradilišta, plemenske vatre i pobjedničke pjesme, samo su trenutna smetnja i folklor siromaštva koje će se ionako maknuti. Kad – tad, stjerano u rezervat, kupljeno od strane sindikata koji će stati uz korporacije, medija koji će sve gromko prešutjeti.

Braćo Hrvati, stajalo je u mailu koji je napisala Indijanka Sylvia Picotte, pripadnica plemena Cheyenne, glasnogovornica Standing Rocka, neobično nam je važna i znači nam vaša podrška u ovom vremenu kada su američki i svjetski mediji na udaru cenzure naftnih kompanija i kapitalizma. Vaša podrška je od neprocjenjive važnosti našoj braći Siouxima koje se ponovo nastoji protjerati sa zemlje, jer je zemlja jedina bitna, ne ljudi koji žive na njoj, besramnim i beskrupuloznim ljudima koji vladaju i vašom zemljom i čine isto.

Naftovodi koji će biti sagrađeni umjesto izvora pitke vode, marine koje će sagraditi za svoju kastu umjesto brodogradilišta u kojima su radile stotine Siouxa, oružje i helikoptere koje će vam istovarati da bi sijali mržnju među plemenima i vašim susjedima, braćom Indijancima. Sve to oni rade u sprezi sa vašim predsjedicima, vladama, medijima koji se ne usuđuju riječi napisati o onom što se događa. Medijima vladaju naftne i teleoperatorske korporacije, iste one koje ih izdašno financiraju kroz marketing i time manipuliraju javnim mijenjem, vijestima koje se smiju, ili koje se ne smiju puštati. Braćo Hrvati, Siouxi su ustali protiv nepravde, protiv kapitalizma koji će ugroziti njihovu baštinu, pitku vodu, budućnost, tvornice i radna mjesta. Na obalama Missourija niknuo je ustanak koji će se proširiti na čitav svijet, od Amerike do Novog Meksika, potomci svih plemena krenuli su prema Sjevernoj Dakoti, krenite i vi prema Lamjani, prema Brodosplitu, pridružite se pravednoj borbi crvene braće iz rezervata Standing Rock.

Nismo mogli niti zamisliti da ćemo od naše vlade doživjeti takvu upotrebu sile protiv mirnih prosvjednika. Suzavci, kordoni specijalne policije, kamioni sa šmrkovima i vodenim topovima, medijska izolacija i cenzura koja nas je pogodila više od bilo kojeg topa jer smo shvatili u kakvoj zemlji živimo, kakvi nas ljudi vode, kakvi licemjerni predsjednici koji američkim kompanijama i američkoj politici ližu dupe, dok ona provodi genocid širom svijeta i afirmira kompanije koje evakuiraju ljude iz njihovih domova, koji interveniraju silom, prijetnjama i agresijom na naše domove, škole, brodogradilišta, da se dočepaju naše zemlje.

Međutim, braćo Hrvati, dogodilo se čudo. Preko pet tisuća američkih vojnika, ratnih veterana, okupljenih u udrugu „Veterani za Standing Rock“ pojavilo se na našoj prvoj crti i stalo uz Siouxe.

Američka vlada, predsjednik, nisu mogli ignorirati takve ljude, u koje se inače zaklinju, drže naciju u napetosti ističući njihovu žrtvu.

Vojni veterani, su braćo Hrvati, kleknuli pred Siouxe i zamolili ih za oprost, za oprost za genocid koje su počinile američke vlasti i čine ga i dalje. Američka vojska, naglasili su veterani, radila vam je gadosti, ratne zločine i mi vas sada molimo, klečimo pred vama da nam oprostite. Varali su nas i lagali, huškali na vas, lagali su nam, govorili da nas namjeravate istrijebiti, krenuti u rat protiv nas.

Naoružavali su se i mi smo im to dopustili.

U zoru 3. prosinca, poglavica Siouxa Leonard Crow dao je američkim ratnim veteranima oproštaj za zločine počinjene protiv njihovih predaka, ali je od njih i zatražio oproštaj za žrtve bitke kod Little Bighorna iz 1876. koje je počinio njegov narod. Ratni veterani tako su uz pomoć braće Siouxa primorali predsjednika Obamu da potpiše deklaraciju kojom se naftnim kompanijama zabranjuje daljnja izgradnja naftovoda na području Sjeverne Dakote.
Ustani sa suncem i pomoli se. Poštuj tuđa vjerska opredjeljenja. Ne sili druge da vjeruju u tvoje. Dijeli i sudjeluj. Rasti duboko u duhovnosti da izliječiš svoje emocionalne rane. Budi dugin ratnik. Dugin ratnik ne uzima zemlju, ne ubija divljač, dugin ratnik čuva dom svojoj braći, pomaže onima kojima je teško živjeti.

Poglavica Ludi Konj, Oglala Sioux

Nije li vrijeme da ponukani primjerom koji se dogodio u Sjevernoj dakoti i naši ratni veterani progledaju? Nije li vrijeme da sa svojim narodom spase što se još spasiti dade, od Lamjane i brodogradilišta, izvora vode i prerija? Nije li vrijeme da shvate koliko su izmanipulirani i sa kolikim bijesom svoga naroda koji trpi se moraju suočiti? Nije li vrijeme da naši ratni veterani konačno shvate čemu zapravo služe i koja im je misija, ista ona koja ih je vodila kroz povijesne bitke, a danas se vodi u miru?

Nije li vrijeme da konačno stanete uz svoj Indijanski narod ratni veterani i vidite ga siromašnog, obespravljenog, jadnog i gladnog dok vi uživate u beneficijama koje vam nude američke predsjednice, koje vas kite šarenim perlama, ogledalima i dolarima?
Nije li vrijeme da se uključite u one prave bitke koje se vode dok vi podižete spomenike svojoj slavi i svojim zabludama?

Vrijeme i naša djeca će vam suditi. Budite dugini ranici, oni o kojima je govorio Ludi konj, onaj koji je protjerao „bledolike“, pokazao im srednji prst i zemlju koja se prostirala pred njim.

Gledajte lafčine, to je vaša nova bitka!

The post Čemu služe ratni veterani? appeared first on Tacno.net.

U nedjelju 18. 12. 2016. u 11 sati u Novinarskom domu, Perkovčeva 2, Zagreb održat će se Osnivačka skupština stranke Nova ljevica. 

U stranačkom političkom djelovanju Nova ljevica – stranka za demokratizaciju društva i održivi razvoj, zastupat će ideje i braniti vrijednosti koje su navedene u Temeljnim načelima, a koja su osnivači/ice zastupali i branili u svom profesionalnom i društvenom aktivizmu.

Hrvatsko je društvo još od početka devedesetih značajno obilježeno militantnim nacionalizmom sve do rehabilitacije ustaštva, sve prisutnijim klerikalizmom, pljačkom zajedničkih dobara i sve većim socijalnim raslojavanjem. Takve tendencije predstavljaju dugoročnu prijetnju demokratskim procesima u Hrvatskoj i budućnosti većine njenih građana.

Socijalno raslojavanje dovelo je do ruba siromaštva ili preko njega značajan dio građana, prije svega nezaposlene ili potplaćene radnike i radnice, mlade te umirovljenike.

Građanska država i sekularno društvo sve više uzmiču pred naletima klerikalizma potaknutog od strane Katoličke crkve i njoj srodnih organizacija i uz punu suglasnost desnice. Stvorena je atmosfera u kojoj su se sve vrste manjina našle na udaru desnih politika.

Najveći otpor navedenim procesima pružio je dio civilnog društva te nezavisnih pojedinaca i novinara, dok je institucionalna ljevica propustila zauzeti jasan stav o ovim pitanjima i provoditi adekvatnu i konzistentnu politiku, žrtvujući temeljna načela socijaldemokracije i principijelnost, iz konformizma i u strahu od lošijeg
rezultata na izborima.

Nova ljevica će se zauzimati za:

 Dostojanstven život svakog građanina, temeljna ljudska prava, pravnu i pravednu državu, društvo jednakih mogućnosti i socijalne pravednosti.

 Dosljednu antinacionalističku politiku, koja će građane suočavati s posljedicama nacionalizma po društvo u cjelini.

 Vrijednosti i ideje u čijoj je obrani antifašizam nastao.

 Afirmaciju svih manjinskih prava, od nacionalnih i svjetonazorskih do rodnih i seksualnih, uključujući građanska prava istospolnih zajednica.

 Suprotstavljanje sve prisutnijem širenju netrpeljivosti prema „drugima i drugotnima“ i toleriranju govora mržnje i falsificiranju povijesti kao prava na drugačije mišljenje.

 Politiku održivog razvoja koja vodi računa o integralnom gospodarskom razvoju, zaštiti okoline i socijalnoj pravdi. Izbjeći svođenje hrvatske ekonomije na monokulture turizma i ugostiteljstva, te na trgovačke lance.

 Trajno praćenje i poboljšanje položaja socijalno ugroženih skupina: nezaposlenih, potplaćenih i obespravljenih radnica i radnika, nezaposlenih mladih u čemu je Hrvatska u vrhu Europe, umirovljenika, kod kojih je rizik od siromaštva također u vrhu Europe.

 Izjednačavanje prava i sigurnosti radnog mjesta radnika u privatnom sektoru s onim u javnom. Participaciju radnika u odlučivanju. Suradnju sa sindikatima. Dokidanje prakse beskonačnih ugovora na određeno vrijeme.

 Povećanje ulaganja u zdravstvo, socijalni i mirovinski sustav.

 Osnivanje makroregija kao nositelja regionalnog razvoja i suvremene reindustrijalizacije uz visoke tehnologije.

 Sekularnu građansku državu u kojoj neće biti privilegiranih vjerskih zajednica i u kojoj će javne institucije biti izvan utjecaja klerikalnih nastojanja, u kojoj će djeca biti zaštićena od vjerske indoktrinacije u školama. Suprotstavljanje radikalno desnoj politizaciji vjere koja u praksi predstavlja napuštanje temeljnih moralnih vrijednosti kršćanstva i ostalih monoteističkih religija.

 Financiranje vjerskih zajednica kroz uvođenje crkvenog poreza.

 Dostupno i javno financirano obrazovanje te provođenje modernizacije obrazovanja s naglaskom na razvijanju kritičkog mišljenja.

 Jačanje civilnog društva i onih njegovih organizacija koje se zalažu za individualna i socijalna prava građana.

 Pravo žena i djece na život bez nasilja i neupitno pravo žena na raspolaganje vlastitim tijelom, i protiv svih zakonskih ili neformalnih pokušaja ograničavanja i ugrožavanja tih prava.

 Priznanje patnje i prava svih civilnih žrtava rata. Za povećanje kapaciteta institucija nadležnih za procesuiranje ratnih zločina i rješavanje sudbine nestalih.

 Participaciju građana u razvojnim projektima lokalnih zajednica.

 Očuvanje javnih prostora i prirodnih resursa, posebno onih koji se nalaze na udaru klijentelističkih poduzetnika i/ili Katoličke crkve.

 Snaženje uloge javnih neprofitnih medija koji promiču istinito i odgovorno informiranje.

 Neovisno novinarstvo i medijsku slobodu, što uključuje i neovisnost javne radio televizije o političkom utjecaju.

 Povećanje ulaganja u kulturu, shodno kvaliteti, a ne ideološkim preferencijama. Donijeti promišljenu kulturnu strategiju na tragu rješenja koje je ponudila inicijativa ‘Kulturnjaci 2016.’

 Vanjsku politiku koja bi afirmirala mir, suradnju i izgradnju povjerenja među državama u regiji. Takva politika, očigledno korisna za hrvatske građane, bila bi u najboljoj tradiciji EU i doprinijela bi njenoj stabilizaciji i demokratizaciji.

Realna opasnost za hrvatsko društvo od šovinističkih i ksenofobnih politika, zahtjeva suradnju svih društvenih subjekata spremnih da se toj opasnosti suprotstave. U tom smislu Nova ljevica će biti otvorena za ravnopravnu suradnju sa svim pokretima, inicijativama, nevladinim organizacijama i političkim strankama s kojima dijelimo temeljne svjetonazorske i političke stavove.

Inicijativni odbor Nove ljevice:
Rada Borić • Nadežda Čačinovič • Nikola Devčić • Dragan Markovina • Zoran Pusić • Vesna Teršelič

The post Osnivačka skupština stranke Nova ljevica appeared first on Tacno.net.

foto: profimedia

Negdje sam ovo već napisao: ljeta daleke 1991. godine – Vukovar je već uveliko gorio – mi, porodica, na odmoru na Boračkom jezeru smo se čudili tetki iz Beograda što nije smjela da dođe kod nas, na odmor.

Piše: Goran Sarić

            “Rat je!” samo je rekla kad smo je jedne večeri, razgaljeni pićem i ićem, nazvali s Jezera i zamolili da ipak dođe: “Dođi, bona, šta ti je? Hrvatska je Hrvatska, ali to se kod nas, u Bosni  i Hercegovini, nikad ne može desiti!”

            Naravno, i mi smo suosjećali s ljudima u nekada, kažu, prelijepom Vukovaru, grozili se žrtava i razaranja. No, koliko god to sad zvučalo nevjerovatno, nismo ni tada vidjeli kolika opasnost prijeti i nama samima. To jest, nismo to htjeli vidjeti. A već tada je i za nas u BiH sve odavno već bilo “skuhano”. “Bosanski lonac” ne da je počeo krčkati, nego je već uveliko šištao. Vrag, đavo, šejtan, nazovite ga kako želite – već je, iza naših leđa, počeo svoje mahnito tancanje.

            Ali eto… Čovjek naprosto ne želi vjerovati da stvari mogu krenuti po zlu – napose po njega samoga. Takva mu je narav. Možda je i bolje tako. Možda bi drugačije svi odavno pošandrcali. Nego, potajno se nadamo da se takve stvari dešavaju samo nekom drugom. Sve dok crna maca ne zakuca i na naša vratanca…

            Sve mi je ovo palo na pamet prije nekoliko dana kad sam, u jednoj emisiji na holandskoj televiziji, gledao i slušao nekoliko političkih “analitičara” kako, povodom vojnih vježbi NATO-a u pribaltičkim zemljama i rusko-sirijske, kako oni rekoše, “invazije” na Alepo, mrtvo-hladno, kao da pričaju o cijenama na berzi, razglabaju o odnosima snaga Zapada i Istoka u slučaju novog velikog rata! Po njima, i ako do toga dođe, sve bi se brzo sredilo! Ruske snage jesu, doduše, pokretljivije i možda, nešto bolje motivisane od “naših”, ali smo “mi” tehnički i brojčano toliko premoćni da “Ruje” u eventualnoj oružanoj konfrontaciji nemaju nikakve šanse!

            Sve bi se to, kao, “brzo sredilo”.

            Nisam mogao da povjerujem sopstvenim ušima. Jesu li ovi normalni? Znaju li oni o čemu trabunjaju? Zar ne znaju onu čuvenu, čini mi se – Ajnštajnovu, misao (parafraziram): Ne znam čime će se voditi treći svjetski rat, ali će se u četvrtom, kao u pećinsko doba, ratovati lukom i strijelom.

            Ni ovi holandski lazanskiji (“kodno ime”: Miroslav), mada bulazne o ratu, očito ne vjeruju da se to njima može desiti. Ih, moja si ga ti, gdje je Pribaltik!

            Povod cijelom tom tv-igrokazu bili su, velim, vježbe NATO-a u pribaltičkim zemljama i sirijsko-ruski atak na Alepo. Pa da i to, u par rečenica, malo rasvijetlimo.

            Vojna vježba NATO-pakta u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, pomoć “ugroženim” saveznicima, svima koji nisu ideološki zaslijepljeni je krisalno jasno, ima za cilj zastrašivanje Putina i “baćuški”. To je jasno kao dan, a opasno doslovce kao igranje s vatrom. Mada, SAD i saveznici to domaćoj i svjetskoj publici “prodaju” kao “preventivnu zaštitu demokratije” u njihovim novim članicama. Pa ako hoćete mućak, onda i kupite mućak.

            Sve bi to kakav naivčina možda i mogao da proguta, kad o “zaštiti demokratije” ne bi govorila zemlja koja već decenijama ne podržava, a na mnogim mjestima i direktno podstiče, najcrnje diktatorske režima – samo ako to paše njenoj guzici.

            A Holandija i ostali “trabanti”? Oni su tu da šute, plaćaju članarinu i ratuju za “naše”, to jest: američke, interese.

Hoćete primjer? Evo kratke, ali ubojite kolumne poznatog holandskog pisca Arnona Grunberga u prošlosubotnjem broju dnevnog lista Volkskrant. Tekst nosi naslov Saudijska Arabija. Citiram.

“U pesimističnom članku Karlote Gal (Carlotta Gall) prošle srijede u The New York Times-u opisano je kako je Saudijska Arabija zvanično saveznik Zapada, ali nezvanično podržava talibane.

            Rat u Avganistanu traje evo već petnaest godina, dosad košta 150 biliona dolara i 150.000 žrtava, tvrdi Galova. A mi smo se još i povukli iz njega.

            Možete li se sjetiti besramnih laži koje su pratile holandske vojnike poslane u Avganistan?

Iz “procurjelih” mejlova Hilari Klinton da se zaključiti da su Amerikanci 2014. utvrdili da  Saudijska Arabija i Katar pomažu sunitske ekstremističke grupe širom svijeta, na primjer ISIL.

            Ne, ni talibani ni ISIL nisu zapadnjačke ili (jevrejske) tvorevine ali su potpomognute i sufinansirane od strane bliskih saveznika Zapada, Saudijske Arabije i još nekih zemalja Zaljeva.

Zapravo bi se moglo zaključiti da svako onaj ko toči benzin u svoje auto podržava ISIL i talibane. Mislite na to kad se opet negdje desi strašan teroristički napad.”

            Ovome se stvarno nema šta dodati. Kraće, oštrije i tačnije, čini mi se, ne može. I tu pada sva ta lažna i dozlaboga licemjerna priča o “demokratiji” i “ljudskim pravima”.

            Ista je stvar kad je u pitanju bitka za Alepo. Strašna je, i tamo, svaka nevina žrtva, pogotovo civili, žene i djeca – oni koji, što se kaže, “ni luk jeli, ni luk mirisali”. Njima, kao i svim vojnicima koji nisu okrvarili ruke i žele da se prestanu boriti, svakako treba pomoći. Ali, zašto ovakve “talambase” zapadnih medija nismo čuli kad su razarani, recimo, Kabul i Bagdad? Pa i tamo su valjda, i ne tako davno, masovno ginuli civili, žene i djeca? Eeee, ali tamo su u pitanju bile naše bombe. Tačnije: tamo su “naši” napadali, a “njihovi” se branili. U Alepu su, barem prema ovoj iskrivljenoj optici, uloge obrnute. I u tome, samo u tome,  je kvaka.

            O toj hipokriziji, vječitim zapadnjačkim dvojnim mjerilima, “gromoglasno šute” svi ovdašnji veliki mediji. I tu se definitivno završava priča o njihovoj (navodnoj) “nezavisnosti”.

The post Bitka za Alepo: koji su “naši”? appeared first on Tacno.net.