Obje TV kuće bilježe napredak u protekloj sedmici. TV1 je sve bolji u izboru tema, ali još uvijek nema značajnog iskoraka u načinu njihove obrade. Hayat sve originalnije pristupa različitim temama

 Piše: Amer Tikveša, analiziraj.ba

TV1: MOŽE LI SE DRUGAČIJE IZVJEŠTAVATI O FORMIRANJU VLASTI?

29. juni – 5. juli 2015.

POLITIKANTSTVO: TV1 sedmicu je počela formiranjem vlasti u Federaciji BiH. Ono što je već bilo kritikovano nakon izbora, ponavlja se opet. Stalna priča o tome ko će biti koalicijski partneri, ko s kim želi, s kim može, a s kim opet ni po koju cijenu. Ako se već hoće o tome pričati, onda treba reći barem šta se nudi potencijalnim koalicijskim partnerima. Imamo i jednu paradoksalnu situaciju koja traži razjašnjenje, ali ga novinari nikako ne daju. U Vladi FBiH je još nekoliko ministara Demokratske fronte. Oni su podnijeli ostavke, ali predsjednik Federacije Marinko Čavaraneće da ih prihvati. Kaže, dok DF ne napusti sve pozicije, uključujući i onu potpredsjednika Federacije, ne može prihvatiti te ostavke. Ako SDA i HDZ nađu koalicione partnere, hoće li Čavara ostati principijelan ili će prihvatiti ostavke kako bi se ta ministarska mjesta dodijelila partnerima? Novinari se nisu sjetili to upitati, iako je to pitanje ono na kojem možemo lako testirati političku dosljednost. S druge strane, mnogo je važnije reći šta mi gubimo nefunkcionalnom vlašću, da li se to i na koji način mjeri? To se ne govori već se puštaju političari da govore optužbe i pohvale na račun svojih kolega, koje ni na šta ne obavezuju, a služe samo u marketinške svrhe.

BEZ PROPITIVANJA ARGUMENATA: Na sličan način se pristupa i rezolucijama o genocidu u Srebrenici. Ono što smo imali priliku vidjeti jest puki prijenos uzajamnih prepucavanja bez ikakvog ispitivanja argumenata za stavove onih koji su za ili protiv neke od rezolucija. Potom imamo nejednak tretman aktera u vezi s tom temom. Milorad Dodik je, naprimjer, pozvao srpske političke predstavnike da napuste Parlamentarnu skupštinu BiH. Razlog je taj što su bošnjački predstavnici uputili pismo podrške za britansku Rezoluciju o genocidu, navodno, u ime cijelog Parlamenta. Mi nismo dobili na uvid to pismo podrške da vidimo da li je zaista poslano u ime cijelog Parlamenta.

PREŠUĆIVANJE KOZARE: Milorad Dodik je s Kozare također prijetio raspadom zemlje. To se desilo na obilježavanju godišnjice jedne od najznačajnijih bitaka u Drugom svjetskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Fascinantno je da ta godišnjica nije ni spomenuta. Samim tim nije ni analizirana činjenica da Dodik zloupotrebljava mjesto koje ulazi u tradiciju antifašizma svih naroda bivše Jugoslavije za promociju srpskog nacionalizma. Još jedna stvar se desila na Kozari koja nije smjela biti prešućena. Grupa posjetilaca je pjevala partizanske pjesme, zbog čega su bili odstranjeni sa skupa. Osim što je mjesto zloupotrijebljeno, ono je, dakle, antifašistima i oteto.

MORAL I ZAKON: Prava novinarska poslastica bio je slučaj Dušanke Majkić. Ona je na dva dana penzionisana, što joj je poslužilo da dobije 28.000 KM otpremnine. Potom se vratila u status zaposlene osobe, ali nije vratila novce. Problematiziran je njen moral, što je legitimno. Međutim, nije problematizirano ono što Majkićki i drugima omogućava da postupaju nemoralno, a to je zakon. Ona, naime, nije ništa protivzakonito uradila, a novinari nisu nikog upitali ništa o tome da li je moguće takva djela učiniti protivzakonitim.

PLUS SEDMICE

Prilog o Kantonalnoj bolnici u Zenici emitiran 29. juna. Dat je interesantan detalj. Jedan od sagovornika je rekao kako se niko nije javio na raspisani tender za nabavku hirurških rukavica. Naime, Kantonalna bolnica u Zenici gubi kredibilitet i taj detalj dobro ilustrira tu činjenicu. Osim pacijenata koji su stanjem bolnice najviše pogođeni, važno je dočarati i druge aspekte krize. Ponekad je to moguće uraditi jednom činjenicom, kao što se ovaj put desilo, a da to bude efektno.

MINUS SEDMICE

Površnost obrade tema kojima uredništvo da primat. Primjeri su navedeni gore u tekstu.

OCJENA: 7

TV HAYAT: SVE ORIGINALNIJI PRISTUP TEMAMA

29. juni – 5. juli 2015.

KVALITETNO O GRČKOJ: Na Hayatu smo 6. jula, umjesto Dodikove priče o otcjepljenju, imali priču o grčkom referendumu kao prvu vijest. Dobar izbor. Dodik priča o otcjepljenju godinama i više puta se ispostavilo da ta priča ne služi ničemu drugom do pridobijanju radikalnih nacionalista u svoj glasački korpus. S druge strane, grčko “ne“ Evropskoj uniji dovodi u pitanje i samu Uniju koja je glavni orijentir za bh. budućnost. Međutim, nismo imali priču o budućnosti Unije. Ni ovog puta euroskepticizmu nije dato da dođe do izražaja. On kao da je protjeran iz naših medija, iako bez racionalnog euroskepticizma teško da može biti kvalitetnog ulaska u EU. Ono što je dobro jest da su Grčka i BiH poređene iz ekonomskog ugla, što je uradila Svetlana Cenić.

O OTCJEPLJENJU NI RIJEČI: Međutim, Dodikovu priču o otcjepljenju je trebalo makar spomenuti. Iako je takve političare sasvim legitimno bojkotovati jer istupe u javnosti koriste ili za samopromociju ili za svađu, ovog puta radilo se o nečem drugom. Naime, Dodik je otcjepljenje spomenuo u kontekstu priče o Rezoluciji u Srebrenici. Ako se već prate dešavanja u vezi s Rezolucijom, onda i Dodikova izjava mora biti prenijeta jer se njome došlo do vrhunca političke napetosti u zemlji.

Na Hayatu smo imali vijest o godišnjici bitke na Kozari, ali ne i da je grupa antifašista udaljena s obilježavanja.

MAJKIĆKA NIJE SAMA: Kada je u pitanju Dušanka Majkić i njeno penzionisanje, ni Hayat nije imao problematizaciju samog zakona koji je Majkićki omogućio da se ponaša bahato na račun građana a da pritom ne odgovora. Međutim, oni su ipak otišli korak dalje u odnosu na TV1 te u priču uveli još jedan identičan slučaj, onajŽivka Marijanca.

DRUGA STRANA? Socijalne teme su i ove sedmice dominirale Hayatovim dnevnicima. Međutim, nekad zbog želje za stvaranjem empatije, ne provjeravaju detaljno stvar. Novinarka Enisa Aletić je tako 3. jula imala prilog o deložaciji romske porodice. Sve smo saznali, i da je porodica osmočlana i da su siromašni, ali ne i razloge deložacije. Nismo uopšte imali drugu stranu od koje smo to mogli saznati. Da li je porodici koju treba deložirati nuđen, naprimjer, alternativni smještaj?

PLUS SEDMICE

Izvještavanje Adijate Žiga o štrajku rudara u okolini Travnika. Svi aspekti priče su pokriveni. Sindikat je rekao svoje, kao i uprava rudnika. Dati su nam podaci koliko rudnik duguje Zavodu zdravstvenog osiguranja. Posebno važna jest priča samih rudara koji su pričali iz lične perspektive te izvještavanju dali životnost.

MINUS SEDMICE

Gostovanje ekonomskog analitičara Zlatka Hurtića koji je, između ostalog, govorio i o Zakonu o radu. Voditelj Emir Jamak mu je dopustio da izađe van područja svojih kompetencija te je njegov govor više bio kritika sindikata i radnika nego što se odnosio na samu ekonomiju. On je, naprimjer, rekao kako sindikat predstavlja samog sebe i kako sindikalci sjede u udobim foteljama, ali nije rekao šta je pogrešno u stavovima sindikata. Zatim je govorio o tome kako je 90 posto tuzlanskih radnika koji su ostali bez posla našlo novi, a 10 posto ga ne traži ili ne može naći te da sami snose krivicu za to. Čak je i medijima održao bukvicu: “Dva čovjeka protestuju ispred vlade, to je vama udarna vijest, to nije udarna vijest nigdje u svijetu.” Jamak to nije smio dopustiti. Jednostavno se postavi pitanje: “Šta je netačno u stavu sindikata?” Ili: “Kad su dva čovjeka protestirala a da je to kod nas bila udarna vijest?”

OCJENA: 8

KOMPARATIVNA ANALIZA

Pred dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici, o tom događaju imamo debate i nove činjenice koje se iznose diljem svijeta. Međutim, i Hayat i TV1 se ponašaju kao da je to događaj koji se tiče samo BiH. Jako bi bilo važno znati šta je to pričano na holandskoj televiziji o odgovornosti velikih svjetskih sila za genocid, a potom i u drugim evropskim medijima. Ukoliko bi se obje počele time baviti, onda bi se digle iznad vlastitog prosjeka kad je u pitanju izvještavanje o Srebrenici.

ISTIČEMO

Ove sedmice smo na Hayatu imali i dva uključenja iz Grčke. Bosanskohercegovački student koji studira u Grčkoj nam je putem Skypea dočaravao tamošnju situaciju. To je ono što je za pohvalu. Hayat, dakle, nije bio samo prenosnik agencijskih vijesti ili velikih svjetskih medija, već se potrudio da temi da i svoj pečat.

The post TV1 I HAYAT: SREBRENICA NIJE SAMO BOSANSKA PRIČA appeared first on Tacno.net.

Nitko od „kompetentnih“ (a pokazali su se vrlo nekompetentni, kako na strani kreditora tako i dužnika) ne pokazuje ni minimum volje da narodu pruži mogućnost direktnog, referendumskog, neposredno demokratskog izražavanja svoje volje želi li dalje, ili ne želi tim putem. Sada je Syriza to učinila, i njen će uspjeh biti još i veći ukoliko je uspjela pobuditi i podmazati klikere evropskog (i svjetskog) stanovništva

Piše: Ladislav Babić

„Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite“, mogli bismo reći da je zapisano pri ulazu društava u kapitalizam. Neki tvrde da je to društveni stadij kojega je nemoguće preskočiti, pa u tome vide krah „Oktobra“ i socijalizma. Drugi, poput regionalnih društava, u času kad sve veći broj teoretičara navješta krah liberalno kapitalističke paradigme, bezglavo se bacaju u njene brzake, vrtloge i tsunamije. A citirani virtuelni natpis i dalje stoji, upozoravajući one koji se usude ući, da do izlaza vode labirinti posuti lešsvima, a ne postoji Arijadnina nit koja bi nam olakšala izlazak. Ipak, Grčka je na proteklom referendumu probudila nadu. Kao što je svoju kulturu i demokraciju (koja se nakon više od dva i pol tisućljeća „razvoja“ izrodila u prostu formu, i gotovo ništa više) podijelila sa narodima svijeta – barem onog zapadnjačkog – uslijed čega su je nazvali kolijevkom demokracije i zapadne civilizacije (za autora postoji samo ljudska civilizacija, s različitim modalitetamia izražavanja), tako je i nadu probudila u srcima bezbroj suvremenih robova na uzicama svojih gospodara. Ako su shvatili poruku suvremenih grčkih zbivanja – bilo svojim životom, bilo umom, bilo s oboje istovremeno.

Često neznalice grčku situaciju uspoređuju sa zaduživanjem pojedinaca, odnosno obitelji – posuđeno se mora vratiti! Nitko vam drugi nije kriv što ste se prezadužili, a sad tražite otpis duga, otpis rata kojima smo vas „mi“ kreditirali! Usput rečeno, takve se riječi mogu čuti i od onih što zahtijevaju otpis kamata na svoj dug u švicarskim francima, a da ne spominjemo historijsku činjenicu kako je jedan od sedam grčkih mudraca – Solon – u svojoj reformi antičkog atenskog društva, ukinuo privatne i državne dugove oslobodivši na taj način ljude dužničkog ropstva. Ovakvim prigovorima pokazuju totalno nerazumijevanje sinergije ekonomije i demokracije koja je odsutna u suvremenim društvima, jer je novac prevladao. Sinergiju bismo pojednostavljeno, u utopijskoj (ne utopističkoj!) verziji kojoj teži, mogli nazvati humanizmom. Bog je, stvarajući muško i žensko, rekao – „plodite se i množite“, savjet koji su kapitalisti primijenili na svoje banknote, sasvim u pozadinu potisnuvši vrhunac božjeg stvaralaštva, ili evolucije – kako se kome sviđa. Suvremeni kapitalizam prerastao je u konzumerističko društvo kome ništa nije sveto, pri čemu pod svetinjom podrazumijevamo iskonsku ljudskost, lišenu formalnih omotača koji su nadvladali suštinu. Sve je postalo potrošnom robom, koja se počela proizvoditi ne u primarnu svrhu zadovoljenja ljudskih potreba, gurnutu u pozadinu, već za što veće bogaćenje manjine ljudskog roda. Elektronika se proizvodi s ugrađenim bugom koji se nakon 2-3 godine aktivira prouzrokujući nepopravljivi kvar vašeg televizora, veš mašine, kompjutora ili muzičke linije, kako bi vas prisilili na kupnju nove. Dizajneri atakiraju na estetski nerv potrošača kako bi što prije zamijenio sasvim primjenljiv proizvod za novi, ljepši, s većim brojem mogućnosti – iako ne upotrebljavaju ni 10% ugrađenih u posjedujući. Iznajmljuju se maternice, žene su od davnina na prodaju, kad ti partner „zastari“ ili se „istroši“ zamijeniš ga,… – bezbroj se paralela na svim estetskim, etičkim i korisničkim područjima može povući sa psihologijom koju je pokrenula konzumeristička „filozofija“. Više nije dovoljno sudjelovati, važno je – posjedujući – pobijediti, svatko u svojoj klasi „natjecanja“. Bilo samo svog susjeda niže ili srednje klase, podjednako kao što natjecanje postoji u višim i visokim društvenim slojevima. Mada je izvan konteksta ovog teksta, valjda spomenuti komplekse i stanje unutrašnje razdraženosti kod mnogih, zbog nesposobnosti mirenja vlastitih kulturoloških standarda s onima koji se nameću u globalnom širenju na socijalnoevolucijski nazadnija ili drukčije usmjerena društva, što nerijetko rezultira ekstremističkim eskapadama spram „krivaca“, bilo da se percipiraju kao jedinke ili kulture strane „našoj“.

Da bi se učestvovalo u utakmici, jasno, potreban je novac. Kako su oči uvijek veće od onoga što se može progutati, a ubičajilo se da pojedinci i države više vjeruju „genu“ pohlepe negoli „genu“ stvarne potrebe, počinju se zaduživati – na golemo zadovoljstvo svojih kreditora. Jer, sem visokih kamata, oni su stvorili okruženje u kojem plivaju poput ajkula u vodi, a vi se jedva održavate na površini s jasnom tendencijom koja vas vuče ka dnu i njihovim razlapljenim raljama. Jer, za kredit ste morali dokazati svoju solventnost, bilo dobro plaćenim poslom, bilo svojom pokretnom ili nepokretnom imovinom. Zamislite, u okružju tako dizajniranom da prekonoć začas ostanete bez posla (socijalizam je garantirao stalni posao)! A što onda, obezglavljeno se pitate tragajući za zaposlenjem u masi od prosječno dvadesetak posto nezaposlenih, a bude li sreće – vjerojatno neće biti plaćen kao onaj prethodni, za koji ste se i školovali. Živite na dug, režije ne plaćate, opomene stižu jedna za drugom, dok konačno ne stigne i ovrhovoditelj (pljenitelj!) izbacujući vas na cestu – same, ili s obitelji koja je o vama ovisila. Jasno, reć ćete, kad je pohlepa nadvladala razum; tako vam i treba, sami ste si krivi jer ste naprosto dočekali posljedicu svog nerazumnog, neracionalnog djelovanja. To je samo djelomično točno (naravno, pritom izuzimamo posvuda prisutne ali malobrojne ekstreme), točnije bi bilo reći – niste se uspjeli prilagoditi okolnostima. Ali, kako im se (vrlo teško) prilagoditi, kad su one stvorene s namjerom da prije ili kasnije vaša imovina prijeđe u ruke dizajnera takvog sustava. Ona to čini kap po kap, svakodnevnim trošenjem zarađenoga na nepotrebne stvari koje vam se silom uvaljuju kao nužne, bez kojih navodno ne možete živjeti, bilo stavljanjem u dužničko ropstvo. Daklem, prvo treba okriviti okvir u kojem živite, a tek onda svaku jedinku upravo tim okvirom prisiljenu na neracionalno vladanje, posljedica kojeg je individualni krah – stečaj – sa svim daljnjim posljedicama po vaš život. No, dobro, za one koji to ne shvaćaju zadržat ćemo se na neprijepornoj činjenici da ste vlastitom odlukom ušli u dug, kojeg više ne možete otplaćivati.

No, sa državama, pa ni Grčkom nije tako! Zadržimo se prvo na vijesti kako je nakon referendumske pobjede Syrizine opcije – bivši premijer i lider glavne opozicione stranke Nove demokracije – Antonis Samaras objavio da podnosi ostavku. Čin lišen bilo koje moralne komponente, mada će ga on, stranka mu i birači to nastojati prikazati etičkim. Jer, zašto oni nije podnio ostavku u času kad je bio na čelu grčke vlade, koja je pod njegovim vodstvom uzimala kredite sve više stežući narodu omču oko vrata, uzimajući ih pod nepovoljnim uvjetima koji su sada došli na naplatu svim Grcima!? OXI! (δεν), ne – u takvoj situaciji bio bi zaista moralni čin, dok je ovo je samo budalašenje političara koji se izgubio u bespućima zbilje i posljedica vlastite politike. Za primjer njemu i svima nama (mada se u ljudima vrlo lako prevariti) je obrazloženje ostavke grčkog ministra financija Yanis Varoufakis-a:

„Smatram da mi je dužnost pomoći Alexisu Tsiprasu iskoristiti kapital koji nam je grčki narod odobrio na jučerašnjem referendumu. Prezir kreditora nosit ću s ponosom. Mi iz ljevice znamo kako se ponašati bez privilegija koje donosi ured. Ja ću potpuno podržati premijera Tsiprasa, novog ministra financija i našu vladu.“

Nadasve moralni potez, u korist interesa svih Grka, a ne isključivo vlastitog položaja i džepa. Potez koji služi, ne interesima stranke već pozicije koju ona zastupa prema građanima. Osnovna stvar koja razlikuje Grčku – i sve države – od zaduživanja pojedinaca, je ta što njih (Grke) nitko nije pitao žele li, i pod kojim uvjetima žele kredit, niti je vas (državljane zemalja kreditora) itko pitao želite li kreditirati Grke i pod kojim uslovima! Stotine milijuna Evropljana nisu baš ništa pitani s obzirom na transakcije koje su dovele Grčku do bankrota; sve su u njihovo ime obavile navodno „demkratski izabrane“ institucije! Ma nemojte! Jeli itko obične građane – po kojima formalni sustav u kojem žive nosi ime, demokracija – bilo što upitao o strukturiranju MMF-a, ECB-a, Svjetske banke, EK-a, vodećih faktora koji su bez znanja i pitanja (a uz partnere, bivše grčke vlade i njene središnje banke) zadužili državu u ime svakog građanina, pritom ih pojedinačno ne konzultirajući – poput Syrizinog referenduma, primjerice – o bilo čemu? Daklem, nitko, sem izuzetne manjine po spomenutim institucijama zaposlenih, od građana država vjerovnika i dužnika nije bio pitan ama baš ništa glede eksperimenata u kojima su služili kao laboratorijski miševi, s tim što moraju platiti njegov ishod. Eksperimenatori pak su bili vrlo nestručni, možda i proračunato „nestručni“ s obzirom na kapitalističku kliku kojoj pripadaju, i kojoj će biti sanirane eventualne štete po njihove banke, kao što je to već učinjeno u SAD primjerice. Ne postavlja li pravo pitanje ljevičarska aktivistkinja, zanimljivo – časna sestra – Terese Forcades:

„Velike španjolske banke koje su spašene javnim novcem nisu više u krizi i ostvaruju dobit, ali ne i građani. Zbog čega te banke ne bi vratile javni novac koje su primile? Ako su tako morale postupiti banke u Sjedinjenim Američkim Državama, zašto to nisu morale učiniti i u Europi? Ako trebate novac banka će vam ga posuditi i onda ćete taj novac morati vratiti banci s kamatama. Kako je onda moguće da banke ne moraju građanima vratiti novac koji su im građani posudili, sada kada nisu više u krizi? Tko je donio takvu odluku o bespovratnoj dodjeli javnog novca bankama? Španjolska je prije krize bila među najmanje zaduženim zemljama u Europi: javni dug iznosio je 19 posto. Privatni dug, od kojeg se 90 posto odnosi na velike banke, bio je 81 posto. Država je preuzela velik dio tog duga tako da je sada javni dug toliko visok da Španjolska mora dramatično srezati javnu potrošnju, zatvarajući zdravstvene ustanove, bolničke odjele, operacijske sobe i dječje vrtiće. Da bismo »izašli iz krize« morali bismo revidirati javni dug, kako to zahtijevaju u Grčkoj, a onda prisiliti banke da vrate javni novac koji su dobile, i to da ga vrate s kamatama. Ovdje se radilo o kriminalnim radnjama za koje su odgovorne banke zajedno s političarima koji su im to omogućavali.“

Banke, kao jedan od (uz vladu) najznačajnijih eksponenata kapitala, iz govana u koje su uvalilie ne samo sebe, već cijelo društvo, izvukle su se našim novcem (robovi pokazali humanizam prema eksploatatorima!), mada nas ni o tome nitko ništa nije pitao. Zašto ga onda ne vrate s kamatama, kako i same posluju u carstvu kojega su si prilagodili? Kad MMF kaže da je podcijenio rizike svjetske ekonomsko financijske krize, između ostalog i zbog „nestručnih analitičara“; kad priznaje još prije dvije godine da „Grčku nije trebalo tjerati na štednju i otpuštanja“ ; kad prošle godine izjavljuje da su podcijenili rast britanske ekonomije; kad su Islanđani odbili isplatu dugova privatnih banaka stranim povjeriocima, nacionalizirali ih i odbili „velikodušnu“ pomoć MMF-a, oporavivši svoju posrnulu privredu (zahtevajući da političari i bankari preuzmu odgovornost za ekonomski i finansijski kolaps, te referendumom odbili pomaganju propalih banaka sa 85 milijardi dolara),… – valjda bi trebalo postati jasno kakvim smo se pljačkašima prepustili u ruke. „Nestručnjacima“ dovoljno stručnima da upropaste cijele narode a sebi osiguraju lagodan život! Nije li indikativno da su protiv bišveg čelnika i sadašnje čelnice bile pokrenute istrage (uglavnom s rezultatima očekivanima kad razbojnički sustav sudi razbojničkom vodstvu; uostalom – osvrnite se po vlastitoj državi), što dovoljno svjedoči kakvim smo probisvjetima prepustili svoju sudbinu. Zato oni koji prebacuju krivnju na grčki narod, uživajuću u svojoj navodnoj demokraciji koja se formalno svodi na četverogodišnje parlamentarne izbore, nakon čega gro stanovništva gubi svaki utjecaj na politiku (financijsku, poreznu, obrazovnu, međunarodnu,…), neka se prvo upitaju:

- zadužuje li se moja država?

- tko se točno zadužuje u moje ime?

- pod kakvim se uvjetima zadužuje?

- uzima li dug da vrati kamate na prethodni dug?

- dali me je itko živ pitao pristajem li na takvu politiku koja se vodi u moje ime, a krah (do kojeg će vjerojatno doći u okviru u kojem živim) koje će se svaliti ne na leđa njenih nositelja, već svakog građanina pojedinačno?

Nitko od „kompetentnih“ (a pokazali su se vrlo nekompetentni, kako na strani kreditora tako i dužnika) ne pokazuje ni minimum volje da narodu pruži mogućnost direktnog, referendumskog, neposredno demokratskog izražavanja svoje volje želi li dalje, ili ne želi tim putem. Sada je Syriza to učinila, i njen će uspjeh biti još i veći ukoliko je uspjela pobuditi i podmazati klikere evropskog (i svjetskog) stanovništva. Grci su rezolutno odbili politiku štednje na koju ih tjeraju ekonomske i političke elite, a koju sve veći broj ekonomista (među njima i nobelovaca) osuđuje kao jednu od uzročnica grčke krize, nastavkom koje bi se ona samo produbljivala. U Grčkoj je upaljena demokratska iskra, izazov kapitalu i to ne nasilni – nitko neće nikada moći reći da ljevica nije pokušala mirnim putem, dogovorom iznaći rješenje. Grčki OXI može biti putokaz radno zavisnom stanovništvu Evrope i svijeta, kakvim putem nastojati rješavati sporove između rada i kapitala, ali i iskra koje je zabljesnula, obasjala okoliš koji je potom utonuo u istu ili još veću tamu. Lično preferiram svaki miroljubivi pokušaj, mada sam intimno uvjeren da on(i) ne će – ne može – dovesti do promjene okvira, koji je svojim postavkama jednostavne, nehumane ideologije (elementi koje su „skrivena ruka tržišta“, slobodno tržište – koje nigdje ne postoji, profit iznad svega,…), kompatibilne sa socijaldarvinističkim pogledima na ljudsko društvo – generator socijalnih i svih drugih zala koji iz toga proizlaze.

Osnova svakog društva je narod (shvaćen kao ukupnost ljudi, bez obzira na njihova uvjerenja i atribute koje si pripisuju), osnova suvremene vlasti bi trebala biti demokracija (ali ona koja obuhvaća sve tri komponente: političku, ekonomsku i socijalnu), a baza ekonomije porezi koje plaćaju (direktno ili indirektno, preko PDV-a primjerice) svi građani; dok je osnova prosperiteta ljudski rad. Kad rad svakog člana zajednice, kao i porezi kojima doprinosi društvenom napretku, bude iskorištavan bez mogućnosti demokratskog izjašnjavanja (prelijevajući stvoreno bogatsvo sve više u privatne džepove) toliko razvedenoga u formalne oblike da obični građanin s tim praktički nema nikakvog doticaja, onda on više ni ne može biti osnovni krivac pada u ponor. Njegova najveća krivica svodi se na to da pristaje na takav okvir, šuti i ne protestira, dajući time vjetar u leđa svojim eksploatatorima. U čemu je osnovno značenje Grčkog OXI, na referendumskom izjašnjavanju o tome prihvaćaju li ili ne uvjete koje im financijska elita želi nametnuti za izlazak iz krize, u koju su je isti „spasitelji“ i gurnuli? Prvo je, da je sazrelo (ili sazrijeva) shvaćanje kako građani nisu OXi (volovi) koje kapital bez da ih konzultira može po volji uprezati i isprezati iz svojih kola. Drugo je, činjenica da je ljevica ponudila nenasilni odgovor – sporazumjevanje – za izlazak iz krize, i nitko joj ne može prigovoriti da odmah posiže za nasiljem, što je vječita zamjerka u časovima kad ona bude na to prinuđena, zbog odbijanja elita na mirno razriješenje klasnih proturječnosti. Rekosmo već, hoće li ova demokratska iskra (makar samo za Grke) značiti daljni hod po putu kojeg su oni i povijesni kreatori, ili će pod pritiskom domaćih i stranih moćnika ugasnuti (što je autorova pretpostavka temeljem povijesnih primjera), drugo je pitanje.

Gdje je naša regija u svemu tome? Rekli bismo, u stražnjicama eksploatatora u koje se i nadalje gura nadajući se da će tamo razriješiti svoje probleme, i ne shvaćajući da će pri prvom većem nadimu istih, poput taneta izletjeti skupa sa vjetrovima koji ih prate. Najbolje odnos ljudi prema „grčkom pitanju“ pokazuje karta podrške Syrizi i OXI referendumskom odgvoru, širom Evrope. Nigdje nas (sem Slovenaca) nema, jer se krijemo u spomenutim guzama. Istina bilo je nekih minornih akata podrške, zanemarivih spram masovnih sveevropski demonstracija solidarnosti s Grcima. No, „svaka maca dođe na vratanca“, kaže se, a mi nismo ni svijesni da je ona već odavno ušla na naše prostore i uneređuje se gdje god stigne. „Oprosti im Bože, ne znaju što ne rade“ za vlastitu dobrobit; oni tu prastaru izreku (naravno, bez onog ne) primjenjuju na utemeljitelje svjetske demokracije, koji su makar možda samo na čas ponovno otkrili što ona iskonski podrazumijeva, zapalivši baklju u svjetlu koje se jasnije sagledava okvir u kojem živimo.

Nek’ im je, i svima nama – sa srećom!

The post Obnovite nadu, vi koji jedva preživljavate! appeared first on Tacno.net.

Opredeljen za mir i ljubav među ljudima, opredeljen za jednakost na prostoru bivše Jugoslavije gde neće biti važno jesi li Srbin ili ustaša, poturica ili cigan, opredeljen za ekonomski napredak i zaborav svega što mi trenutno ne ide u korist, u želji da konačno ispravim nepravde koje su počele 1389., ja predsednik Srbije, Tomislav Nikolić podnosim sledeću

REZOLUCIJU

o humanom i čovečnom postupanju naše vojske u Srebrenici u julu 1995.

1. Najoštrije osuđujemo stradanje Jermena, Jevreja, Roma, Etiopljana, brojnih Afrikanaca, australijskih starosedelaca, američkih starosedelaca, autohtonih naroda u Južnoj Americi, Rusa, Belorusa, Ukrajinaca, Kineza i nažalost mnogih drugih u Srebrenici
2. Najoštrije osuđujemo sve one koji bi da tragaju za nekakvim istinama čime se ne doprinosi miru i stabilnosti u regionu. Pozivamo porodice žrtava da u ime zajedništva i mira zabiju glavu u pesak i prestanu neprestano dizati pompu s traženjem kostiju svojih nestalih. Pobogu, čemu tolika frka, svi ćemo jednom umreti
3. Naravno, kao demokratska zemlja, osuđujemo sve neutvrđene događaje koji su se desili u Srebrenici od strane za sada neutvrđenih počinitelja
4. Dakako, osuđujemo smrt onih dvadesetak-tridesetak ljudi koji su preminuli pri humanom postupanju s njima u Potočarima 1995. Nesretnici su, to treba napomenuti, preminuli u saobraćajnim nesrećama, od srčanih i moždanih udara za koje su sami krivi jer nisu prihvatali čokoladice koje im je delio poznati humanista i pre svega čovek, đeneral Ratko Mladić
5. Najoštrije osuđujemo masovna ubistva srpske nejači koja su proveli Alijini džihad ratnici pri čemu je stradalo više desetina hiljada Srba, a taj zločin nije označen kao genocid naprosto zato što se celi svet urotio protiv Srbije.
6. Osuđujemo celi svet jer se urotio protiv Srbije
7. Najoštrije osuđujemo korištenje termina genocid u tretiranju događaja koji su se desili u Srebrenici. Već sam vam rekao da je nesrećnim slučajem preminulo par desetina ljudi a i ako je neko ubijen nije namerno. Majke mi
8. Mi prijatelje kao i neprijatelje (poturice) biramo srcem i pozivamo sve svetske sile da prihvate delovanje srcem: Istrebljuj domaće, istrebljuj srcem
9. Snažno se zalažemo za sve ono što će doprineti miru u regionu i u skladu s tim tražimo da se već jednom prestane pričati o nekakvim navodnim zločinima koje je naša vojska počinila. Postajete dosadni. Zna se ko je činio zločine
10. Celom je svetu poznato da smo se borili protiv Turaka i da smo u toj borbi bili istrajniji od ostatka sveta. Tome svedoči i činjenica da smo im se posljednji put osvetili u julu 1995. nakon bune protiv dahija. U to vreme, veliki svete, ti si već bio zaboravio na Turke. Naša osveta je bila plemenita i humana i prljavi su svetski judeo-masonski lobiji učinili da se tu priča o nekakvim zločinima
11. Naša miroljubiva narav je rezultirala brojnim ratovima. Nakon Turaka, tu su bile Austrougarska (ucmekali smo im prestolonaslednika), zatim smo se u Drugom svetskom ratu istovremeno borili i protiv komunističke nemani (Čiča Draža) a i za nju (mrski partizani, izdajice našeg roda i poroda, ali su se ipak borili, jebiga). Potom smo svoju borbu nastavilli vezivanjem pripadnika NATO snaga za bandere i borbom protiv te nemani. Koliko su naši pravednički napori iskreni svedoči i činjenica da ni danas ne želimo da se priklonimo tom savezu, a i bivšoj i nikad više ne sastavljenoj (kako bi rekao doajen istraživačkog novinarstva Risto Đogo) BiH nećemo dozvoliti da pristupi tom demonskom savezu što valjda dovoljno svedoči o tome kako joj dobro mislimo
12. Zbog toga, najozbiljnije pozivamo svet da prestane sa sataniziranjem Srbije i da u cilju pomirenja prestanu da se otkopavaju nekakve izmišljene masovne grobnice i prave komemoracije ni za šta. Srbija je spremna pružiti ruku pomirenja ali i ti svete trebaš da preduzmeš neki korak i da prestaneš više da nas proganjaš zbog nekavih fantomskih zločina
13. Pozivamo svet da pomogne da se nastavi predano delovati na stvaranju hegemonističke velike Srbije jer je to jedino što rascepkanom regionu može garantirati dugotrajni mir koji nam je, valjda, svima u interesu
14. Ukoliko svet ne pristane, mi smo spremni da branimo svoje interese. Prvo ćemo… Nema veze, smislit ćemo već nešto. U međuvremenu ja ću kao predsednik opet stupiti u štrajk glađu i ovaj put neću pokleknuti i dopustiti da mi ono ubogo dete (Aco Vučić) dodaje vodu kako bih preživeo
15.  Kosovo je srce Srbije
16.  Smrt pederima

The post Predlog rezolucije o Srebrenici Tomislava Nikolića appeared first on Tacno.net.

Oba javna servisa imala su ove sedmice priloge koji su se doticali važnih pitanja i tema od općeg značaja. Nažalost, isto tako ponovo su propustili priliku postaviti brojna pitanja koja bi pomogla javnosti da bude bolje informisana o onom što se dešava, naročito na ekonomskom i političkom planu

Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

FTV: NA MOMENTE PROFESIONALNO I KVALITETNO

30. juni – 07. juli 2015.

DETALJNO I PROFESIONALNO: FTV je ove sedmice posvetila dosta prostora informaciji da je tužilaštvo otvorilo istragu protiv ministrice odbrane Marine Pendeš. Novinar Nedim Hasić je detaljno informisao o aferi, imao kompetentne sagovornike, zastupljene sve strane. Jednako profesionalan i informativan bio je prilog Hasana Gabeleemitovan 2. jula o povratnicima u rogatičkom selu Kukavice, do kojeg ne dolazi javni prevoz, a dio kuća nema struju.

PROTOKOLI, PROTOKOLI: Istovremeno, ponovo su gledaocima čitana saopćenja raznih institucija, te su nas izvještavali o protokolarnim aktivnostima dužnosnika, stranih i domaćih. Samo jedan od primjera je prilog o prijemu u Američkoj ambasadi povodom 4. jula (emitovan u dnevniku 1. jula, uredio Darjan Babić). Zaista, teško je naći objašnjenje zašto je to od javnog značaja u BiH?

100 DANA RADIM I PREKO FTV-a SE HVALIM : Nedostajalo je pitanja i odgovora u prilogu o 100 dana Vlade Kantona Sarajevo. Saznali smo kako Vlada vidi svoju učinkovitost (izgleda da su odlično radili, a za sve što nije valjalo krivi su neki drugi), bez postavljenih pitanja, bez mišljenja neovisnih analitičara, nevladinog sektora… (uredioRasim Borčak). Ovakav prilog kao da je sastavljen u uredu za odnose sa medijima Vlade Kantona Sarajevo.

KO JOŠ MARI ZA OBRAZOVANJE? Isto tako smo ostali bez informacije više u izvještaju sa konferencije o visokom obrazovanju koju je organizovalo Vijeće Evrope. Uz to, prilog u kojem se govori o rezultatima istraživanja, a prema kojima nam je obrazovni sistem zastario, proizvodimo suvišne kadrove, reforme su propale, emitovan je tek u 21. minuti, pri kraju dnevnika, i bio je vrlo površan, tek u formi izvještaja sa konferencije, a ne teme za centralnu informativnu emisiju (6. juli, uredila Amra Zaklan).

ŠTA NOVINARI NE VIDE? Zanimljivo je bilo gledati prilog Danijele Danojlić 5. jula sa obilježavanja Dana borca na Kozari. Novinarka nas nije informisala da je skup bio sve samo ne antifašistički, ispolitizovan do krajnjih granica, te da se desio incident kada je policija udaljila grupu antifašista koji su pjevali partizanske pjesme, da su se na štandovima mogle kupiti majice sa likom haških optuženika… Ustvari, nejasno je o čemu je bio prilog novinarke Danojlić ako nije sve ovo ni spomenula, a nije. U istom dnevniku, informacija da je Mostar osvanuo prekriven fašističkim grafitima tretirana je tek kroz saopćenje MUP-a, i posvećeno joj je minimalno vremena (uredila Azra Pašukan).

MINUS SEDMICE

Korištenje termina “županija” koji ne bi trebali koristiti.

PLUS SEDMICE

Prilozi Hasana Gabele i Nedima Hasića.

OCJENA 1

BHT: PREOPŠIRNI PRILOZI BEZ SUŠTINSKIH INFORMACIJA

30. juni – 07. juli 2015.

MORA SE ŽIVJETI, A DA NE MORA…Gledaoci BHT1 su ove sedmice (5. jula, uredila Svjetlana Vučetić) mogli saznati da je Bosansko Grahovo polumrtav grad u kojem se stanovnici godinama pokušavaju osloboditi načelnika, ali bez uspjeha. Pokušavaju skrenuti i pažnju nadležnih na lošu situaciju u gradu, ali im ni to ne uspijeva. U anketi na ulicama Bosanskog Grahova, novinar Frano Mioč nalazi odlične sagovornike, uključujući i gospođu koja kaže “mora se živjeti, a da ne mora…” Mioč je, profesionalno, ne samo ukazao na žalbe građana nego dao priliku i načelniku da odgovori na njih, te mu postavio relevantna pitanja o stanju u gradu.

ZAKAŠNJELE PROGNOZE: No, ako ste to veče čekali da čujete vijest o rezultatima grčkog referenduma, vjerovatno jedan od najvažnijih događaja tog dana u svijetu, niste to dočekali. Dnevnik jeste otvoren ovom temom, ali umjesto da nam saopće preliminarne rezultate referenduma, koji su bili poznati u tom trenutku, urednica Svjetlana Vučetić se odlučila na javljanje putem Skypea dopisnika RTS-a iz Atine. Pritom, on nije na ulicama Atine, gdje su se građani počeli okupljati i čekati rezultate referenduma, nego se javlja iz svog stana i zvuči kao da tog dana nosa nije promolio vani. Dopisnik izgovara i apsurdnu rečenicu kako nijedna policija svijeta u tom trenutku ne bi “spasila glavu” njemačkom ministru finansija ako bi došao u Grčku. To je prejaka tvrdnja i ničim argumentovana. Novinarka još pita može li se prognozirati rezultat, on odgovara da su sva predviđanja bila da će pobijediti “ne”, ali i ako se to desi, da neće biti ubjedljivo. U međuvremenu, u svim drugim medijima već se znalo koja je opcija pobijedila. Ubjedljivo. Na kraju, nismo saznali vijest dana iako je prilog zauzeo prvih 10 minuta dnevnika.

ŠTA SU PRIORITETI? Iako je Grčka bila važna vijest toga dana, prednost je ipak trebalo dati domaćim aktuelnostima. Kao, naprimjer, informaciji iz Mostara o nacističkim grafitima, ili o legitimisanju grupe građana koja je pjevala partizanske pjesme tokom obilježavanja datuma bitnog za antifašistiku borbu na Kozari.

PREDANI ISTRAŽIVAČKI RAD: Iz dnevnika ove sedmice vrijedi izdvojiti i prilog Anela Nurkovića i Zorice Vujmilović o prijedlozima za promjenu stope PDV-a. Novinari su se potrudili da istraže kakve mogu biti posljedice, te da nam predstave mišljenja nadležnih institucija, domaćih i stranih, i analitičara (uredio Nikola Marković, 30. juni). Jednako je zanimljiv bio prilog Amine Ahmetović (3. juli, uredila Adisa Dedić Kološ) o grčkom scenariju u BiH. Emitovan je i zanimljiv stav stručnjaka koji je pozvao vlasti da formiraju krizni štab kako bi se izbjegla katastrofa.

PATETIKA UMJESTO NOVIH INFORMACIJA: Tema 20. godišnjice genocida u Srebrenici dominirala je ove sedmice i dnevnicima BHT1. Malo novog smo saznali u ovim blokovima, kojima su nerijetko dominirala politička pitanja i problemi. Dana 4. jula, urednica Svjetlana Vučetić odlučila je dnevnik početi blokom sa informacijama o komemoracijama, te je emitovan prilog iz Bratunca, gdje je taj dan obilježeno stradanje civila. Marko Divkovićizvještava nas sa groblja, gdje razgovara sa članovima porodica stradalih i govori o zločinima počinjenim tokom rata. No, vrlo je problematičan u mnogo elemenata, uključujući montažu. Pored ostalog, prilog završava slikom djece, vrlo male djece, koja stoje nad grobovima sa upaljenim svijećama. To je potencijalno zloupotreba djece u svrhe širenja jedne političke ideje, ili u najmanju ruku patetika kojoj nema mjesta u informativnim emisijama. Pritom, da bi prikazali lice maloljetnika, novinari moraju imati odobrenje koje su potpisali roditelji, te se nadamo da su se toga sjetili i urednica i novinar.

MINUS SEDMICE

Dnevnici BHT1 (kao i dnevnici FTV-a) često sadrže priloge koji  traju i do pet minuta, a nekada i više, mada po svim pravilima ne bi trebali preći dvije i po minute. Što je najgore, iako zauzimaju više vremena nego bi trebali, često na kraju ne uspijemo dobiti sve željene informacije.

PLUS SEDMICE

Prilog Frane Mioča iz Bosanskog Grahova.

OCJENA 5

UPOREDNA ANALIZA

Prošle sedmice BiH je posjetila ambasadorica OSCE-a za Slobodu medija Dunja Mijatović. Njenoj posjeti, razlozima posjete prije svega, te rezultatima sastanaka sa ovdašnjim liderima, javni servisi posvetili su minimalno vremena. Tako je FTV emitovala kratku informaciju o tome na kraju dnevnika 2. jula (uredila Amra Zaklan), dok urednici centralnih informativnih emisija BHT1 nisu, izgleda, ni primijetili da se posjeta desila.

The post FTV I BHT1: FAŠISTIČKI GRAFITI I ANTIFAŠISTIČKE PJESME – KOGA TO JOŠ ZANIMA? appeared first on Tacno.net.

Piše: Slobodan Dukić

Srbija neće dozvoliti nikome da je gazi! Osim Vučiću. Aleksandar Srpski se ne odvaja od megafona. Šumadijskim brdima odzvanja eho njegovog glasa da neće dozvoliti Englezima da rezolucijom o Srebrenici ponižavaju Srbe. A tamo daleko, iza tih brda preko Dunava, u Panonskom moru beznađa  marširaju i gaze Vučićevi pretorijanci.

    Opasno je danas u srpskoj prestonici leći na trotoar ispred skupštine i tako se solidarisati sa srebreničkim žrtvama. Opasno je reći, da bio je genocid. Nacifašisti će vas okupati pljuvačkom ljute mržnje. Kakve trice i kučine? Jebali vas međunarodni sudovi. Pravda je na strani nebeskog naroda, keze zube čuvari nacionalnog ponosa. Nema genocida u Srebrenici, ali ima genocida nad demokratijom. Pripadnici telesne garde srpskog premijera uzjahali su, ovih dana, besne limene konje i iz Beograda dojahali u Kovin. Držali pod opsadom danima ovaj grad. Da ne dozvole da padne vlast Srpske napredne stranke u lokalnom parlamentu. Građani su ih prepoznali čim su izašli iz džipova BG registracija. Tamna stakla. Izleću  kao crni leptiri. Obučeni u naci stilu. Golemi. Tetovirani. Tiranosaurusi  sa mišica se plaze. Bljuju vatru.

     Nezvani gosti opet su bili u tužnoj banatskoj varošici. Baš kao i u vreme lokalnih izbora. Kad su pod okriljem noći, predstavljajući se kao policajci, legitimisali i lemali mladež političkih protivnika “naoružanu” plakatima i kofama sa lepkom. Sad su na meti bili odbornici. Glasači protiv  naprednjačke predsednice opštine. Protestovali su zbog odluke da  uzme penzionerku za savetnicu. I da je nagradi sa hiljadu evra apanaže.  Vučićevi momci, kako im tepaju, tepali su odbornike na radnim mestima. Trpali ih u džipove. I odvozili ih u opštinsko zdanje.  Tamo su ih primoravali da povuku potpise sa zahteva za smenu predsednice opštine. Sve je bilo kao u filmovima o mafijašima. Grad je bio pod opsadom kidnapera u džipovima.

     Svašta  se tih dana dešavalo, reći će Toma Spasić, odbornik. Dodaje da je i sam bio na meti. One  koje nisu mogli da pohvataju na radnim mestima, žestoki momci čekali su na legalu. Na kućnom pragu. Na šolji. Za vreme velike i male nužde. Zato su žrtve bežale od kuća. Sa porodicom komunicirale preko šifrovanih poruka. A onda su vođe prevrata rešile da ih đuture sklone iz grada. Na dan glasanja policija je izašla na ulice. Obezbedjivala je centar grada. Na traženje predsednika skupštine opštine. Da neki od buntovnih odbornika ne dobije džak na glavu ili laso oko vrata. Dešavalo se to tog pijačnog dana, u varošici rekorderu: za dve godine promenjeno je četiri opštinska glavara. Od toga predsedničku fotelju umazale su tri naprednjačke guzice.

     Ispred kabineta predsednika, socijaliste, postarija odbornica čeka na prijem. Da dođe na red. Ispred nje ređaju se partijski drugovi. Da ugrabe neki dinar ili klasu.Dotična došla da se žali kako joj za vratom stoji persona za pritisak. Poznata iz vremena Miloševića. Kao pripadnik trećeg ešalona Državne bezbednosti iz voznog parka policije birao je auto kojim će da se provoza. Sad ova prljava doušnička krpa u ime SNS tera odbornicu da se posere. Pa da poliže. A ovde je to zakon. U lokalnom parlamentu čuče u većini štetočine nastale iz jednog brloga. Naprednjačkog. Po sistemu daj-dam, u stanju su da prodaju i rođenu materu da bi užicali kakvu sinekuru. Iza njih u redu čekaju kakvu koskicu odbornici iz drugih stranaka. Da prodaju dušu đavolu.

     Vučić orbi et urbi poručuje kako je Srbija organizovana i uređena demokratska država. Sem u Kovinu. Banatskoj vukojebini gde njegovi pretorijanci rasteruju odbornike u buljuke. Provincija je puna prljavog rublja. Za to vreme Beograd ručno pere Dodikov prljav veš. Proradila je i moskovska mašina za pranje u Ujedinjenim nacijama. Gleda se da se programator u Savetu bezbednosti naštimuje da u Srebrenici nije bilo genocida. Jeste bio strašan pokolj, ali ko će se susretati u snu sa tim kostima. A te kosti smejaše se, bog da prosti, reče pesnik.

The post Marširala, marširala Vučićeva garda appeared first on Tacno.net.

The post Sa i bez Rezolucije istina o genocidu u Srebrenici ostaje appeared first on Tacno.net.

Ne zna se je li im gore kad nalete na kriminalce ili na policajce. I jedni i drugi im iznuđuju novac, spremni da ih za velike novce jeftino prevare. Policajci ne prežu ni od fizičkog zlostavljanja: šamaranja, udaranja nogama, ozbiljnijeg batinanja… čak i kad se radi o ženi u petome mjesecu trudnoće.

Tako o kalvariji izbjeglica, migranata i tražitelja azila na balkanskoj ruti od Grčke prema Mađarskoj svjedoči izvještaj organizacije Amnesty International. U kojemu se Srbija i Makedonija nazivaju ponorom u koji se prelijevaju nesretnici s Bliskog i nešto manje bliskog istoka koje nijedna zemlja Europske unije ne želi primiti. A njihovom se primitku, makar i privremenom, najžešće opiru u zemljama čiji su stanovnici do prije četvrt stoljeća i sami očajnički tražili rupe u željeznoj zavjesi ili ih kopali pod Berlinskim zidom kako bi pobjegli s europskog Istoka na Zapad.

Sada se u tim istočnim i jugoistočnim kulama europske birokratske tvrđave s puno više simpatija gleda na posttranzicijske diktatore koji administrativne fortifikacije Unije žele ojačati izgradnjom pravoga zida negoli na ljude što ih je nevolja u zemljama njihova rođenja nagnala da potraže spas preko svih granica.

Neki od tih ljudi pokleknu pred nevoljama na putu, pa azil zatraže u zemljama u kojima se nisu namjeravali skrasiti. Zatraže azil u ponoru ili na njegovim rubovima. I u pravilu ga ne dobiju. U Srbiji je prošle godine odobren jedan jedini azilantski zahtjev, u Makedoniji deset, u Mađarskoj 240. To možda zvuči izdašno u odnosu na Srbiju ili Makedoniju, ali se u odnosu na broj zahtjeva radi o kvoti ispod svakog minimuma.

U Hrvatskoj, kojom se izvjestitelji Amnesty Internationala ovom prigodom nisu posebno bavili, status azilanata steklo je 150 ljudi, ali ne u prošloj nego u posljednjih 11 godina. Lani su taj status zatražile 453 osobe, a u prva četiri mjeseca ove godine – svega 81. Po tome ispada da se samo najvećim očajnicima iz država kao stvorenih za bježanje ostaje u ovoj zemlji u koju su dobjegli greškom sudbine. A i njima se ostaje samo privremeno, dok im se ne otvore putovi prema onim zemljama u koje iz Hrvatske bježe i oni ovdje rođeni, odrasli, školovani i naposljetku lišeni iluzija da bi u njoj mogli živjeti u socijalnim i političkim uvjetima koji ne bi bili ponižavajući.

Ispratit će ta zemlja još egzilanata i egzilanata, a i primit će, eto, ponekog azilanta. Onoliko koliko bude morala i onako kiselo kako je njezin premijer prihvatio kvotu od 1062 migranta, koliko bi ih Hrvatska trebala zbrinuti od njih ukupno 60 tisuća što će u sljedeće dvije godine biti raspoređeni po članicama Europske unije. »Rekao sam da Hrvatska to može sa svoje strane napraviti, ali samo jednom« – izjavio je Zoran Milanović nakon nedavnog summita Europskog vijeća na temu humanitarne aritmetike, uz napomenu da je Teška Naša uložila primjedbe zbog načina izračuna kvota, sve u nadi da će konačni broj migranata poslanih u hrvatske prihvatne centre biti koliko-toliko manji od onog na papiru.

No, ni ta premijerova kiselost, skupa s izračunskim primjedbama, nije bila dovoljna da ga zaštiti od desničarskih prigovora kako »tisuće neeuropskih useljenika uvozi silom umjesto da milom nastoji dovesti tisuće Hrvata iz iseljeništva«. U tom antiimigrantskom pamfletu Tomislava Sunića – bivšega Milanovićeva kolege iz Ministarstva vanjskih poslova – koji vrvi rasističkim stereotipima, poput onoga da neeuropski imigranti imaju niži kvocijent inteligencije od Europljana, zbog svoje je iskrene potpore izbjeglicama i azilantima, više od skiseljenoga hrvatskog premijera nadrapao i sam papa Franjo. Njega je naše gore rasist prozvao »čovjekom osrednje kulture i osobom bez povijesne vizije«, a ništa bolje nisu prošli ni američki kardinali Timothy Dolan i Francis George čije »anacionalne homilije«, po Suniću, »više sliče na riječi bivših jugoslavenskih kultur-boljševika nego na Očenaš onozemaljskoga života«.

U tom hrvatsko-tjedničkom obračunu sa svima koji »nipošto ne žele prihvatiti željezni zakon prirode« po kojemu »različite rase, biološko nasljedstvo i geni igraju važnu, ako ne i najvažniju ulogu u nečijem političkom, apolitičkome ili kriminogenome ponašanju«, hrvatska je politička klasa optužena da »skorim dolaskom neeuropskih imigranata u Hrvatsku otvara vrata neviđenim međurasnim i višenacionalnim sukobima, i to povijesnih razmjera«.

A što ako tu rasističku računicu pokvare ne samo neeuropski imigranti kojima se u Hrvatsku ionako ne dolazi, nego i antirasistički nastrojeni hrvatski građani kojima se ne ostaje u zemlji u kojoj desničari provode čistke i prije nego što su došli na vlast? Što ako se hrvatskim nacionalistima ostvari san da iz ove zemlje nestane svatko tko remeti njihovu idilu? Biste li se kladili da se oni u tom slučaju – kada im pri ruci ne bude »prirodnih« neprijatelja – neće međusobno dograbiti za vratove? Jer što bi oni drugo s tim svojim najzad slobodnim rukama?

The post Predrag Lucić: Rasistima je i Papa crn appeared first on Tacno.net.

Foto: Tarik Samarah

Šta ćemo, kako ćemo nakon niza ozbiljnih ali i inflacije onih manje-više paradnih rezolucija neumoljivo presječene ruskim vetom u Vijeću sigurnosti UN te predstojeće, još jedne komemoracije 11. jula o.g. u Potočarima.

Piše: Nedžad Hadžimusić

U odsustvu dobrih i pametnijih vijesti, drama oko nacrta rezolucije Vijeća sigurnosti UN u povodu 20. godišnjice genocida u Srebrenici po prijedlogu Velike Britanije logično je zadominirala u vijestima elektronskih medija ‘manjeg’, ali nažalost i ‘većeg entiteta’ u BiH. Pri tome, ciljano ili ne zanemarena je činjenica da se kuca/lupa na otvorena vrata obzirom da je genocid u Srebrenici d eja vu presuda na dva međunarodna suda u Den Haagu – Međunarodnom sudu pravde (ICJ) kao i i mplicite u prejasnim pojedinačnim presudama za zločine genocida na Tribunalu za zločine počinjene na tlu bivše SFRJ (ICTY).

Međutim, ovo nije bilo dovoljno žilavim i rodoljubivim bošnjačkim parlamentarcima na nivou BiH pa su insistirali na svečanoj, a priori propaloj rezoluciji u Parlamentu gdje od Daytona do danas nisu usaglašeni niti državni praznici(!?). Pri tome, treba se podsjetiti da se isti nisu ni pomakli kada je svojevremeno – pod nosom Ambasade BiH u Den Haagu – pripremano i uredno obavljeno svečano o d l i k o v a n j e holandskog bataljona – istog onog koji je na milost đeneralu VRS Ratku Mladiću isporučio Bošnjake iz ‘UN zaštićene zone’.

Da ne bude zabune, ključnim globalnim igračima je stalo da se, nakon dvije decenije, dotičnom deklaracijom kršćansko-pokajnički prisjete tragedije u zemlji koju su priznali pa pustili da krvari, sa njenim glavnim gradom u opsadi klasičnog srednjevjekovnog tipa – dužoj od one nacističke pod Lenjingradom u Drugom svjetskom ratu(!). Kakogod, svjedočimo po ko zna koji put pokaznoj vježbi srpske diplomatije koja nikad ne spava – maksimalno koristi istorijske i komparativne adute da na jednoj strani valorizira svoju regionalnu i širu međunarodnu poziciju, kao i da ograniči štetu počinjenu od strane prethodnih, ‘nenarodnih’ političkih garnitura.

Srebrenica je odavno sita deklaracija i dežurnih N GO style glasnogovornika srebreničke tragedije koji se bezočno koriste namjenskim donacijama i kao takvi favorizuju u bh. medijima. Aktuelne p olitičke elite u BiH, Srbiji, Hrvatskoj, imaju istorijsku priliku za h ome made kopernikanski obrt. Za dobar novi početak, mogu pozvati uspješne bh. firme – poput firme Bekto iz Goražda i dr. iz BiH, Srbije i Hrvatske Holandije, Francuske i Velike Britanije … – da tamo pokrenu proizvodnju uz grace period /oprost poreza u narednih 5-10 god.

U međuvremenu, prije nego (konačno) izgube tekuće procese na sudu, od Holandije i ostatka Zapada (UN) se očekuje da članovima porodica srebreničkih žrtava pojedinačno – na ruke – isplate dužnu odštetu.

The post Srebrenički inferno dvadeset godina poslije appeared first on Tacno.net.

The post Esad Bajtal: Savjest uvijek govori samo ljudskim jezikom appeared first on Tacno.net.

Europska unija prema Grcima upotrebljava istu strategiju kao kalifat Abu Bakra El Bagdadija prema kršćanima. I jedni i drugi imaju tri mogućnosti : potpuno se moraju podrediti doktrini, mogu otići ili ode im glava.

Piše: Ervin Hladnik – Milharčič, DNEVNIK

U administrativnim dokumentima kalifata, koje u prijevodu ljubazno objavljuje Ajman Džavad Al Tamimi, u direktivi kršćanima iz Mosula o mogućnosti izbora između prihvatanja uvjeta za preživljavanje ili odlaska iz sirijko-iračke unije čitamo sljedeće :

 “Vođe kršćana i njihove sljedbenike smo pozvali na sastanak u Vilajet Ninice, da urede svoje članstvo u kalifatu. Izbjegli su ga i nisu ispunili postavljene uvjete. Ponudili smo im izbor između tri širokogrudne mogućnosti :

Prvo : Islam.

Drugo : da prihvate paket dhimmi i plaćaju porez čizija (Kur’an, 9:29).

Treće : Ako odbiju ispunjavanje uvjeta  čeka ih još samo sablja.

Pa ipak im je poglavar vjernika Kalif Ibrahimi – neka mu Bog podari moć – samilosno dozvolio da se isele i odu na teritorij izvan granica kalifata najkasnije do subote 21. Ramazana 1453 u podne. Nakon tog datuma između nas i njih je samo još sablja”.

Tačno to je izbor kojeg je Bruxelles ponudio Ateni. “Možete se odreći svoje političke ideologije, podrediti se našoj interpretaciji svjetskog gospodarstva i djelovati u skladu sa pravilima koja će od vas za nekoliko godina napraviti nerazvijenu državu trećeg svijeta. Možete sačuvati svoju pogrešnu političku ideologiju, ali morate ispuniti sve finansijske obveze sve skupa sa kamatama, što će vašu državu jednako tako preseliti u treći svijet. Možete otići i iz EU, što bi nam svima uštedilo nekoliko mučnih trenutaka”. Od sada pa nadalje razgovaramo sabljama.

Znam da će precizni čitatelji protestirati, sa obrazloženjem da kalifat nije država, nego samo teritorij pod vlašću sa životom i zdravom pameću posvađane interpretacije religije, i dakle onda poređenje sa Europskom unijom nije legitimno. Odgovorio bih da ni EU nije država, nego jednako tako teritorij pod nadzorom sa životom i zdravom pameću posvađanom interpretacijom ekonomske vjere u svemoć slobodnih tržišta. A znam da pri tome i jedni i drugi varaju.

Kako smo zapali u taj sudbinski procjep? Njemačke i francuske banke su bezglavo posuđivale novac gospodarski nemoćnoj državi. Već i približna ocjena grčkih finansijskih mogućnosti svakom je računovođi dala na znanje da se posuđeni novac neće vratiti. Ali banke su imale previše novca i nisu imale više kuda s njim. Posuđivati državi koja je bila punopravna članica EU je bilo vrlo smisleno, jer je posuđeni novac osiguravao skrb za stabilnost cijelog sustava. Kad se od upravo takve finansijske politike stropoštalo svjetsko gospodarstvo,  pokazalo se da banke svoj novac neće dobiti nazad. Grčkoj su u vrijeme finansijskog izobilja posudile bitno više nego što Grčka može vratiti u razdoblju krize. Bajke o grčkoj ljenosti, ekonomskoj neučinkovitosti, nužnosti privatizacije i smanjenju javnog sektora dio su korpusa političkih dogmi, a ne ekonomskih znanosti, koji je i u najvulgarnijem izdanju makar malko kompleksniji u svojim procjenama.

Grešku u izračunu su napravile banke. Vođstvo EU je odlučilo da njihove dugove prenese na Europsku centralnu banku, a platiće ih europski poreski obveznici. Banke su nevine, krivi su Grci, kojima sljeduje kazna do preobraćenja. Ostali Europljani su počeli brusiti sablje za džihad protiv Grka, a njihov poglavar je Dušan Mramor (bivši i aktualni ministar finansija R Slovenije, op.p.) ministar, koji je na Alahovom putu prvi podigao handžar, i više od drugih, i pokazao najžarkiju vjeru.

Spor oko Grčke je mnogo više teološke naravi, nego što je stvar ekonomske politike. Isključivo dubokom vjerom se mogu utemeljiti mjere, koje su za šest godina prepolovile bruto proizvod, udvostručile stopu nezaposlenosti, osiromašile zdravstvo i dramatično snizile životni standard. U Kongu to zovu građanski rat, a ne ekonomska politika.

A europski fundamentalizam nije ništa manje goruć od vjere kalifa Ibrahima. Grčka može očekivati još samo sablju. I u fundamentalizmu su čuli za kompromis. Neki glasovi iz Bruxellesa najavljuju da će za Grčku možda naći isto rješenje, koje je kalifat našao za stolni nogomet.

Kao i svi drugi normalni ljudi na svijetu i Arapi vole nogomet. Budući  da nema igrališta, igraju stolni nogomet. A to predstavlja nekolicinu problema. Kod igranja dođe do psovanja, blasfemije, resentimenta i mržnje među vjernicima, što je u potpunoj suprotnosti  sa vjerom. Običaj da igrač, koji izgubi, plati novu igru, predstavlja igru na sreću, što je po Kur’anu zabranjeno. Oboje proizlazi iz svetih spisa, koji osuđuju neprijateljske odnose među vjernicima, idolatriju i kult prikazivanja ljudi u kamenu, drvetu ili od drugih materijala. Iz opasnosti koje predstavlja stolni nogomet, logično slijedi da ga treba zabraniti, a stolove na kojima se igra preraditi u školske klupe.

Međutim kalif Ibrahim je došao do zaključka da je igranje stolnog nogometa u njegovom kalifatu dozvoljeno pod istim uvjetima koje je šejh ibn Tajmija postavio za šah. Stolni nogomet vjernici mogu igrati ako se pri tome ne odriču prizivanja boga i njegove volje, ali figurama moraju odrezati glave, da više ne budu slične idolima.

To može biti kompromisna poruka Grcima. Njihova tijela su u suvremenoj ekonomiji još sasvim upotrebljiva, ako prihvate pravu vjeru i počnu čitati Hayeka umjesto Keynesa. “S nama se možete i dalje igrati, ali morate svojim igračima odrezati glave”. Prva je odletjela Varufakisova. Šteta. Bila je lijepa glava.

Grešku u izračunu su napravile banke. Vođstvo EU je odlučilo da njihove dugove prenese na Europsku centralnu banku, a platiće ih europski poreski obveznici. Banke su nevine, krivi su Grci, kojima sljeduje kazna do preobraćenja.

Odabrala i sa slovenačkog prevela

Nada Zdravič

The post Abu Mramor El Bagdadi appeared first on Tacno.net.

Zbilo se to nekoliko desetljeća prije veličanstvene pobjede radnika na planeti s dva sunca, i neposredno involvirani u događaj više nisu živi – dapače – umrli su za samog njegovog trajanja. Vlasti su pokušale prikriti svaki trag na zbivanje, te su svi postojeći dokumenti arhivirani i strogi čuvani u njenim arhivima. Tek nakon slavlja na prijestolničnom i ostalim trgovima širom planete, kad se formirala prava, neposredno i strogo kontrolirana radnička vlast, postali su javnosti dostupni arhivirani podaci s natpisom „Strogo povjerljivo – državna tajna“. Državna, jer u vrijeme njegova odvijanja Alterra bijaše nalik današnjoj Zemlji, a događaj koji ćemo opisati bio je „lokalnog karaktera“, s toliko simboličkog naboja po cijelu planetu da se – nakon što se doznalo za njega – slavi diljem globusa. Upozoravam da sam prinuđen, razumijevanja radi te čudesne civilizacije koja je razvila vlastite kulturološke obrazce, puteve, stazice i prečace, služiti se uobičajenim, zemaljskim terminima kako bi čitatelj u potpunosti mogao razumijeti suštinu.

Piše: Ladislav Babić,  Diogen

U to doba, u državi o kojoj govorim, njene su elite uspostavile pseudodemokratski sistem vladavine, u kojem su se – između stotinjak i nešto stranaka, služećih tek kao formalno pokriće sustava – na vlasti izmjenjivale dvije nacionalšovinističke, razlikujući se međusobno samo po krinki korištenoj pred biračima. Naime, jedna uopće nije prikrivala svoja stremljenja, dok se druga zaogrnula, mi bismo danas rekli socijaldemokratskom maskom koja sa socijalizmom i demokracijom, sem verbalne povezanosti, nije imala ništa zajedničkog. Primjetili ste vjerojatno da u nacionalšovinističkim uvjetima mora postojati i „neprijatelj“ na kojega je usmjeren prezir i bijes većine, namjera da se ti remetitelji iskonskih Alterrana protjeraju na druge, po mogućnosti podzemne svjetove. Parlament države, vrlo sličnog imena jednom zemaljskom, kojeg ćemo izbjeći spominjati zbog mogućih neutemeljenih optužbi da govorimo upravo njemu, činili su s golemom većinom delegati spominjanih stranaka, s dopunom još ekstremnijih i nažalost izabranih individua. Nije da u cijeloj državi nije postojala šačica obrazovanih, humanih i prosvijetljenih građana kojima se dozvoljavalo javno rogoborenje u perifernim medijima, znajući da ono puno dalje od njih ni ne dopire te ne predstavlja opasnost po vladajuće strukture. Igrom nepredvidivog slučaja, ili nedovoljno izbrušenog izbornog zakona – što je nakon zbivanja koja ćemo opisati, umah ispravljeno – jedan od takvih bizarnih likova bijaše izabran u državni parlament. Liberto, tako ćemo ga zvati, shvaćao je da je samo igračka među gnjidama koje su legalno „okupirale“ ovo najviše zakonodavno tijelo, no za razliku od njih bijaše prejakog psihičkog i moralnog integritea da bi – konstatirajući činjenice – pristao zavijati s vukovima, uz samoopravdanje kako je sve drugo uzalud. U duši bijaše revolucionar, ne pučist već onaj iskonski tip čovjeka koji uviđa nepravdu i traži načina da je promijeni.

Zakoni donošeni u tijelu kojega bijaše član uglavnom su listom donošeni u prilog elita i vrlo malo se doticali poboljšanja života proizvođača – radnika – čega isti bijahu doduše svijesni, ali zaluđeni nacionalšovinističkim i međustranačkim obračunima (posve besmislenima, jer – rekosmo – stranke u osnovi bijahu kopija jedna druge) iscrpljivali su se u jalovim nadmetanjima, nerijetko preraslima i u fizičke sukobe. Jedinka svijesna realnosti i njene etičnosti, može shvatiti kako uslovi nisu sazreli za promjene, ali podjednako žarko tome želi doprinjeti. Ostaje joj djelatni put ilegalnog organiziranja istomišljenika, ili pokušaj osvješćivanja naroda o stanju i nužnosti njegove promjene. Prvih bijaše toliko malo i bijahu toliko konfuzno i kaotično različitih stavova po pitanju što poduzeti, da je shvatio kako se mora poslužiti različitim sredstvima od ilegane borbe. Kad čovjek izdaleka miriše govna to je mnogo drukčije negoli kad stane u njih; Liberto je u parlamentu doslovce morao plivati u njima. Shvaćao je, daklem, mnogo bolje od prosječnog stanovnika spomenute Alterrine države njeno stvarno stanje, čemu je podesio i svoju etiku – uvjeren sam, u času kad se sve to zbivalo neprihvatljivu većini državljana. Što zbog inercije svog konzervativizma, a još i više uslijed neupućenosti u stvarno stanje stvari. Liberto je razumijevao činjenicu, jasnu i mnogim zemaljskim stvorovima, da ukoliko režim ne možete smijeniti kolektivnom, revolucionarnom reakcijom naroda, to morate učiniti iznutra, vodeći računa da uslijed degeneracije demokracije standardni putevi ne dolaze u obzir. A on bijaše, stjecajem prilika, jedna – doduše nevažna, ali ipak – njegova komponenta. Ma kako nebitan po vlasti, ipak je kao osoba s poslaničkim statusom imao mogućnosti stupati u kontakte s njenim organima i ljudima s kojima je to prosječnom državljaninu bilo nemoguće. Godina-dvije delegatskog statusa, i bijaše mu kao inteligentnom stvoru više negoli jasno da vlast – ma kako se to izvana činilo – nikako nije homogena i jedinstvena. Individualne ambicije njenih direktnih i indirektnih nositelja uzrokovale su veća ili manja, samo iznutra vidljiva previranja, u čemu je Liberto i sagledao svoju šansu. Za promjenom, točnije – upozoravajućem proglasu narodu o njenoj nužnosti. Dakako, kako mainstream medijima nije imao pristupa, odmah je odustao od javljanja u perifernima, koje ionako rijetko tko da je čitao. Uspio se povezati s jednim aktivnim generalom, javno slavljenim državotovorcem, ali – ubrzo je shvatio – izrazito pučističkih namjera, ne samo s ciljem osobne koristi već s namjerom totalnog uništenja rivalske stranke, a potom usmjerenom na konačno popunjavanje podzemlja „genetski tuđim faktorom“, „pridošlicama“ koje su „zagađivale“ vjekovno sanjani i napokon dosanjani prostor „iskonskih“ državljana. Dovoljno oštrouman, Liberto se odlučio ubaciti u generalove planove nastojeći ih iskoristiti u vlastite svrhe, koje su išle mnogo dalje i dublje od običnog vojnog udara, koji bi – kao što Balkanci kažu – zamijenio Kurtu sa Murtom ili obrnuto. Vojnici su inače posvuda poznati kao ne suviše bistra čeljad, pa ni Alterra ne bješe izuzetak. General se uhvatio na udicu, i Liberto je njegovim posredovanjem uspio nabaviti sve što mu je trebalo za njegov naum. Sada je samo trebalo čekati trenutak.

U redovnim zasjedanjima parlamenta znale su se naći škakljive teme koje su do krajnosti konfrontirale njegove zastupnike. Izglasavanje zakona tada je zahtijevalo prisustvo svih članova, a lobiralo se i među minorno predstavljenima, van kruga dviju superiorno – gotovo podjednako – zastupljenih stranaka. Svaki glas je u takvim slučajevima zlata vrijedio. Jednu takvu priliku koja se pružala krajem tjedna (na planeti s dva sunca, svakako da vremenske jedinice ne bijahu ekvivalentne zemaljskima) odlučio je Liberto iskoristiti za slanje poruke sudržavljanima. Prije toga, vrlo je lako – s obzirom da s iskaznicom parlamentarca nije imao nikakvih problema – prošvercao u svoje odaje potrebni mu pribor. Na tako značajne dane po Alterrine elite kao što je očekivani, koji je predvidio za svoje djelovanje, uobičajeno je parlament ispunjen do poslijednjeg mjesta, jer se odsustvo zastupnika koje bi moglo doprinjeti neizglasavnju stranačkih opcija tretiralo kao unutarstranačko izdajstvo, vrlo rigorozno kažnjavano. Tako se i taj petak (jednostavnosti radi govorit ćemo o tom zemaljskom ekvivalentu ekstraterestrijalnog dana) dvorana ispunila do poslijednjeg mjesta. Zastupnici, mladi i stari, žene i muškarci, trudnice, invalidi,…, uz ubičajeno i neophodno tehničko osoblje za opsluživanje glasačke mašine, natiskalo se u parlamentarnim klupama. Uglavno, sve gad do gada – neovisno o spolu, tjelesnoj ili mentalnoj (dis)funkcionalnosti, uz izvanredno rijetke izuzetke, jedan od kojih bijaše i Liberto. Kao nezavisnog zastupnika smjestili su ga negdje pri samom kraju dvorane, pokraj ulaznih vratiju, što je uzeo u obzir planirajući svoje djelovanje. Zimsko vrijeme (da, da, ima zime i na dvosunčanoj planeti!) pogodovalo je njegovom naumu, s obzirom na zatvorenost prozora i vrata kako bi se spriječio gubitak topline. Nekoliko minuta nakon što je predsjednik zakonodavnog tijela – a takvo je najznačajnije od svih vladajućih struktura, s obzirom da donosi i amenuje zakone koje vlada potom samo provodi – otvorio zasjedanje, odlučio se na ulazak stiščući u jednom džepu sitnu, duguljastu, glatku stvarčicu. Iskoristivši kratki predah u predsjednikovu izlaganju, javio se zahtjevom za riječ u vezi neke – kako je rekao – vrlo bitne stvari po temu o kojoj je trebalo raspravljati. Dobivši dopuštenje, hodajući prema govornici, negdje nasred dvorane, pred začuđenim parlamentarcima okrenuo se oko osi samo da konstatira njenu popunjenost, iz džepa je izvadio malu, krhku staklenu ampulicu dignuvši je u zrak kako bi je – makar samo najbliži redovi – mogli vidjeti, a potom tresnuo njome u pod. Iz razbijenih krhotina, učas je dvoranu ispunio lako hlapljivi, smrtonosni nervni otrov, tisuće puta smrtonosniji od zemaljskih „V-otrova“, a interne kamere parlamenta (u ovoj državi ne bijaše direktnih prijenosa zasjedanja) uhvatile su njegov poslijednji, umirući smješak dok su se tijela parlamentaraca grčila u neznanom užasu koji ih je snašao. Cijela parlamentarna elita države, jednim jedinim potezom čovjeka koji se nije smatrao teroristom (sam sebe je volio zvati „teoristom“ – vlastitim neologizmom za teoretičara društvenih promjena), bila je zbrisana iz političkog života zemlje!

Sad, jasno mi je da se već – mada se radi o fragmentu povijesti dijela vanzemaljskog društva – javljaju oni koji osuđuju, prvo autora koji se usudio opisati, a poslije i sam čin koji je opisao, projicirajući svaki na svoj način cijelo zbivanje na stanje vlastite realnosti. Što je sa nevinima, nerođenom djecom spomenutih trudnica, malobrojnim oponentima nacionalšovinističkih elita u parlamentu,…, što je sa etikom počinitelja (kakvog „teorista“, već najordinarnijeg psihički oboljelog terorista!), kako si autor dozvoljava u javnost prizvati ovakav čin, množe se pitanja onih koji nimalo ne brinu o kolateralnim žrtvama, primjerice američkih „teorista“ i praktičara dronovskih napadaja. Odgovor je posve isti kao i administracije spomenute države – kolateralne žrtve! Kroničar zbivanja ne bi dalje o tome, prepuštajući čitateljima da se zamisle nad ovom kratkom konstatacijom, tim prije što se radi o posve drugoj planeti, sa možda sasvim drukčijim etičkim standardima no ih možemo zamisliti.

Kao što rekoh, cijeli događaj se zbio pred internim televizijskim kamerama visokog doma ove Alterrine države, pa javnost najblažeg pojma o svemu nije imala. Vlasti su zaključile, utoliko prije jer je spominjani general neposredno nakon događaja izvršio uspjeli državni udar, kako je najbolje da tako i ostane – što nije bilo nimalo jednostavno provesti u djelo. Snimci i pisani rezultati naknadne istrage pohranjeni su kao strogo povjerljivi, no kako objasniti javnosti – prvenstveno njihovim obiteljima – nestanak dvjestotinjak parlamentaraca i službenog osoblja, cijelog zakonodavnog tijela države? Najpribližnije bismo, posebno u kontekstu informatički napredne Alterre, to mogli objasniti prispodobom s hipotetskim Guantanamom, po kojem „šeću“ holografske prikaze državnih neprijatelja, osuđenih na doživotni zatvor bez prava na posjete, u stvarnosti odavno smaknutih. Bilo kako bilo, nakon desetljeća i desetljeća povijesti koja je u konačnici dovela do ujedinjenja planete pod – po zemaljskim kriterijima – „liberalnim“ uvjetima iskorištavanja proizvođača, i nakon spominjane grandiozne pobjede radničke klase Alterre nad svojim eksploatatorima povješanima po jarbolima glavnog trga prijestolnice; nakon što su javnosti otvoreni strogo čuvani arhivi te je užasnuta spoznala prave razmjere događaja koji smo opisali, društvo je pokušalo racionalno i etički valorizirati Libertovo djelo, u svjetlu vlastite proživljene povijesti i poslijednjeg smješka umirućeg „teoriste“ upućenog društvu. Ne ulazeći u etičke standarde vanzemaljske civilizacije (tko smo mi da smijemo kritički suditi nama sasvim nepoznatoj kulturi?), samo ćemo konstatirati kao je na glavnom gradskom trgu bivše države sada već ujedinjenog planeta – skulptura konjanika s mačem uperenim samo on zna kuda, zamijenjena s Libertovom, kao opomena svakoj vlasti koja se uzoholi i iz bilo kojih razloga okrene leđa ljudima. Upravo njima; ne narodima, etnijama i rasama ili vjernicima, niti manjinama ma koje vrste (ukoliko ne zastupaju „neljudske“ principe – sjetimo se, radi se o vanzemaljcima), već ljudima – proizvođačima materijalnih i duhovnih dobara, te vlastite povijesti. Dali i dan-danas oni štuju tu poruku odaslanu iz prošlosti, teško je nama konstatirati, vrsti koja se nakon poslijednjeg svjetskog rata nije prestala iz dana u dan iznova trijebiti po raznoraznim osnovama. Kako god, čini se da izlasci svjetlijeg i tamnijeg alterrinog sunca donose stanovnicima planete više svjetlosti no ikad do sada.

Primjedba:

Svakako neće uzmanjkati kritičara autora, zbog navodnog širenja govora mržnje i sličnih objeda od strane pojedinaca nesposobnih shvatiti suštinu priče. S obzirom da je ona „umotana“ u SF oblandu, zgodno je podsjetiti:

„Dobar SF stavlja radnju u neku „pomaknutu“ stvarnost, ali uvijek govori o nama kakvi smo sada, o našim nadanjima i strahovima.“ (Leon Maglić)

Načini realizacije osnovne ideje SF-a su izrazito vjerojatnostno orijentirani, imajući prvenstveno upozoravajući karakter u odnosu na moguća zbivanja. A njih, kreiramo i biramo samo mi – ljudi.

The post Alterra: fragment povijesti, prije konačne pobjede appeared first on Tacno.net.

Povod je ovome tekstu samo naoko banalan. Javna je televizija u  emisiji “TV kalendar” progovorila o radijskoj stanici Radio slobodna Evropa (Radio Free Europe, RFE). Za one koji ne znaju: riječ je o američkoj stanici, utemeljenoj u vrijeme hladnoga rata pod izravnim patronatom, odnosno kontrolom središnje obavještajne agencije CIA. Služila je desetljećima za grubo propagandno destabiliziranje evropskih režima što su se nazivali socijalističkima (“elegantniji” dio posla obavljao je “Glas Amerike”). Od kraja hladnoga rata CIA je digla ruke od RFE i stanica je sada financijski i politički vezana uz američki Kongres. Mada socijalističkih režima više nema, ona emitira i dalje, usmjeravajući se na neke druge zemlje, s time da je njezin ogranak namijenjen nekadašnjem Sovjetskom Savezu, a danas Rusiji: Radio Sloboda (Radio Liberty) itekako aktivan.

Piše: Tomislav Jakić, Novosti

         U HTV-ovom TV kalendaru moglo se čuti kako je RFE bio sredstvo američke borbe protiv ideološkog neprijatelja u vrijeme hladnoga rata, kako su Sovjeti tome parirali ometajući signal, ali i ugrožavajući živote suradnika (jedan je dokazano ubijen, dok je bio u  Londonu), kako je emitirao za “komunističke zemlje Evrope”, te kako su nakon završetka hladnoga rata emisije “na evropskim jezicima ukinute, a sada se emitira na jezicima 14 islamskih zajednica”. E, tu dolazimo do pitanja iz naslova. Nije, naime, istina da je Radio Slobodna Evropa emitirao za komunističke zemlje Evrope, odnosno ako je to istina, onda se Jugoslaviju prestalo (u hrvatskoj propagandi) svrstavati u komunističke zemlje. Naime, jedina evropska država koja je imala jednopartijski sustav i koja je proklamirano gradila socijalizam (s, naravno, krajnjim ciljem izgradnje komunizma, ma koliko to daleko bilo), jedina je takva zemlja bila Jugoslavija. Tako dugo, dok je Jugoslavija postojala, RFE nikada nije emitirao program namijenjen višenacionalnoj državi na jugoistoku Evrope. No, dobro, možda onaj koji je pisao tekst za emisiju TV kalendar to ne zna.

         Ali, ako to ne zna, kako je moguće da ne zna još nešto, a da se obje te “rupe u znanju” odnose baš na Jugoslaviju i da se informacija, ovako kako je prezentirana, savršeno uklapa u revidiranu povijest što nas svakodnevno zapljuskuje s ekrana, iz radijskih zvučnika, sa stranica novina,časopisa i jeftinih (po sadržaju, ali i po cijeni) kvazi-znanstvenih knjiga i publikacija? Jer, baš kao što nije istina da je Radio slobodna Evropa emitirao za evropske komunističke zemlje (formulacija sugerira: sve), tako nije istina ni to da su programi na evropskim jezicima ukinuti nakon završetka hladnoga rata. Upravo tada, u danima nakon raspada Jugoslavije RFE je, prvi puta u svojoj povijesti, uspostavio program namijenjen slušateljima na području federacije što se  raspala. Riječ je o Programu na južnoslavenskim jezicima (evropskima svakako) što se, mada s manjim brojem suradnika nego u početku, emitira i danas. Dakle, da “utvrdimo gradivo”: Radio slobodna Evropa izuzeo je iz svojih propagandističkih pothvata, namijenjenih rušenju socijalizma (ili kako se kolokvijalno, mada pogrešno govori: komunizma), samo Jugoslaviju, a pokrenuo je program (jedinstveni) za ljude s područja tada već bivše Jugoslavije nakon njezinoga raspada. Što, prevedeno na politički jezik, znači da Sjedinjene Države nisu grubo potkopavale Jugoslaviju, jer su je smatrale  korisnim faktorom međunarodnih odnosa, svakako ne opasnošću za sebe, ali su se propagandno usmjerile na jugoistok Evrope u trenucima kada je raspad države što su je do tada “štedjele” počeo ugrožavati stabilnost cijele Evrope (i kada su se nove države, svaka na svoj način i u različitom obujmu, počele ponašati suprotno verbalno prihvaćenim kanonima zapadne demokracije).

         Te dvije istine, jer to jesu istine koje kao takve nije teško verificirati, ne uklapaju se nikako u, najblaže rečeno, desno-konzervativni (mada nerijetko i otvoreno neofašistički) pristup nedavnoj povijesti. Po tome pristupu, naime, Jugoslavija je “morala” biti na udaru američke propagande, jer je Jugoslavija bila emanacija zla, tamnica naroda, neprirodna tvorevina bez ikakvog značenja u svjetskoj politici, a stvaranje neovisnih država na njezinom području najpozitivnije je što se narodima tih država moglo dogoditi (i o čemu su “sanjali vjekovima”). Pa da se neupućene građane ne bi dovodilo u situaciju da počnu postavljati suvišna, a potencijalno opasna pitanja, najbolje je povijest “frizirati” (da ne kažemo revidirati, jer po novome “čitanju stvarnosti” revizionisti su oni koji inzistiraju na povijesnim istinama).

         Isti je slučaj s već otrcanom mantrom što je možemo čuti svaki puta kada valja “dokazivati” svu promašenost jugoslavenskog modela. Krunski su argumenti “vožnja par-nepar” i “odlazak u Trst zbog kupovanja praška za pranje rublja”. Jugoslavija je trajala (ona druga) gotovo pola stoljeća. Sustav vožnje automobilima par- nepar trajao je nekoliko mjeseci (!) i bio je, u vrijeme kada su i  njemački autoputovi zbog istoga razloga zjapili prazni, posljedica arapskog naftnog bojkota, izazvanom politikom Izraela i zapadnom podrškom toj politici. No, mada usmjerena protiv Zapada, mjera je pogodila cijeli svijet, pa i Jugoslaviju, ali s njezinim karakterom, ili politikom nije imala nikakve veze. A po prašak za rublje išlo se zaista i u Trst i u Graz, ako čovjek nije bio zadovoljan s praškom domaće proizvodnje (istina: manje kvalitetnim). No, ono što je tu bitno reći, a što se uredno preskače, jest činjenica da su tisuće ljudi imale dovoljno novaca da idu na takve “izlete” u inozemstvo, dok danas, pored prepunih trgovina – uglavnom strane robe, jer domaća je proizvodnja, gledano u globalu, uništena – tisuće nezaposlenih ili zaposlenih bez plaća kopaju po kontejnerima s otpacima.

         Isti je slučaj i s nedavnom izjavom srpskoga ministra kojemu se inače zaista mnogo toga može prigovoriti. Ali, “užasavati se”, tražiti da se na razni vlade odgovori na “uvredu hrvatskoga naroda”, zato što je čovjek rekao kako je kardinal Stepinac bio vikar ustaške vojske, to više zaista nije primjer i odraz neznanja. To je čista, lako prepoznatljiva namjera da se laže, jer laž sve više postaje tkivo na kojemu počiva struktura ovoga društva. Ista ona laž koja kaže kako je ustaški pozdrav “Za dom – spremni” stari hrvatski pozdrav kojega se može čuti i u Zajčevoj operi, ista ona laž koja tvrdi da Jasenovac nije bio logor smrti, ili da u Jadovnom nitko nije ubijen. To nisu laži iz neznanja. Stepinac jest bio dušobrižnik vojnih snaga tzv. NDH, jedan od pomoćnika što ih je sam imenovao bio je notorni ustaša, “Za dom – spremni” nije nikakav stari hrvatski pozdrav, niti ga se može čuti u Zajčevoj operi o Zrinskom. A u Jasenovcu i Jadovnom itekako se ubijalo. I, da se vratimo na početak, koliko god banalnim se mogao činiti, Radio slobodna Evropa nikada nije emitirao za Jugoslaviju, ali jest ustanovio program za ljude s područja Jugoslavije nakon njezinoga raspada.

         Neznanje? Ne, sistem, bolje rečeno: politika. I to politika sa čijim ćemo se pogubnim rezultatima suočiti tek u godinama što dolaze. Sada, naime, na upravljanje Hrvatskom pretendiraju oni koji svjesno lažu, no nakon njih dolaze oni koji će vjerovati u te laži.

The post LAŽE LI SE IZ NEZNANJA, ILI S NAMJEROM? appeared first on Tacno.net.

Piše: Stipe Sikavica

Kao što je Organizacija (ne)ujedinjenih naroda pre dvadeset godina pokazala nemoć u jalovom pokušaju da utemelji i „instalira“ sigurnost tadašnjoj ojađenoj, mnogobrojnoj bošnjačkoj raji, sabijenoj na malom prostoru tzv. zaštićene zone (Srebrenica – Goražde – Žepa), tako je isto, na neljudski način, ta ista krovna Svetska organizacija i danas demonstrirala tu istu, moglo bi se reći i najveću sopstvenu manu, sa jedinom razlikom što je onda kapitulirala pred oružjem ništarija đenerala Mladića, a danas je pokleknula pred ruskim vetom u Savetu bezbednosti, kojom je nesavladivom preprekom onemogućeno usvajanje predloga Rezolucije o srebreničkom genocidu.

     Reklo bi se: ništa novo pod kapom nebeskom. Jer, i pre nego što je Save(s)t bezbednosti i otvorio debatu, i ptice na grani su znale da britanski predlog Rezolucije ne može proći mimo Rusije, Kine i njihovih trabanata. Stoga se čak i tzv. običnom čoveku naprosto nameću makar dva pitanja: Pod jedan, zašto li se Srebrenica uopšte i našla na dnevnom redu „izvršnog organa“ Generalne skupštine UN ako se već, gotovo sa stopostotnom verovatnoćom, unapred znao ishod? I drugo, čemu li je i služio britanski predlog? Izgleda ničemu, osim pokušaju da zapadne članice privilegovane „grupe pet“ u Savetu bezbednosti koliko-toliko operu savest: Eto, mi smo uradili sve što je bilo u našoj moći, ali za Rezoluciju nije bilo prolaza.

    I nakon onog odvratnog polumesečnog nadmudrivanja i natezanja na Ist Riveru između Istoka i Zapada, obznanjena je ta, sa „nestrpljenjem očekivana novost“: Rusija je uložila veto na Rezoluciju! Izgleda da je ovu vest jedan deo bošnjačkog nacionalnog korpusa dočekao – konsternacijom. Nasuprot tome, kraj te međunarodne sramne jalovine predsednik Srbije Tomislav Nikolić propratio je usklikom: „To je veliki dan za Srbiju, sprečeno je bacanje ljage na ceo srpski narod!“ Iako mu je osim lukavstva stvaralac malošta drugog umnog podario, teško je i pretpostaviti da i Nikolić ne zna da stvari stoje apsolutno suprotno onome što je u trenutku lažnog ushićenja izjavio: za Srbiju bi zbilja bio veliki dan jedino u slučaju da je njeno državno rukovodstvo imalo pameti, obraza i hrabrosti pa da konačno javno prizna da se u Srebrenici dogodio – genocid. Ovako, hipoteka se prebacuje nekim budućim generacijama. Premijer Vučić je već u Srebrenici, ali ni za jotu on ne može, niti će  promeniti „stanje stvari“.

     Inače, ta predstava za priglupe i zbunjene, a u izvedbi srbijanskog vrhovnog političkog ansambla ima četiri čina: u prvom je premijer Aleksandar Vučić tvrdio da Srbija neće tražiti da Rusija uloži veto na dokument o kojem je reč, a njegov odlazak na komemoraciju u Potočare je neizvestan; već u drugom činu predsednik Nikolić demantuje svog premijera i od Putina traži da uloži veto; u trećem predsednik Srbije ćiriličnim pismom moli NJ.V. britansku kraljicu da podastre svoj krunski autoritet pred članice SB UN ne bi li se zaustavila „zahuktala Rezolucija“, budući da je on, Tomislav Nikolić, kao što je već dobro poznato, „sumnjičav“ u odnosu na rusku iskrenost; četvrti čin – srećan završetak, Vučić putuje u Srebrenicu, a Vuk Fatić, ovlašteno lice iz predsednikovog Kabineta, izjavljuje: „Nikolić zaustavio Rezoluciju u UN“!

    E sad, na drugoj strani, lako je razumeti Bošnjake, naročito one majke, kćeri, sestre i supruge   koje su izgubile sinove, očeve, braću i muževe, velim, lako  je razumeti naprosto njihov vapaj da zvanična Srbija napokon prizna to na šta već oni (naročito one) čekaju već dvadeset godina. Mislim (a to sam i neposredno slušao, recimo, i 2005. kada sam bio u Potočarima) da bi im u tom slučaju „pao kamen sa srca“, i bili bi spremni na praštanje! Od te tačke mogao bi početi istinski proces – pomirenja. Nažalost, tu „strašnu reč“ – genocid – ni Vučić neće sutra (11. jula) prevaliti preko usana. Sve ostalo što će verovatno izgovoriti (kako god da bude odabranim patetičnim rečima sročeno) neće vredeti ni lule duvana, niti će ga Bošnjaci čuti. Stoga, ne bih se nipošto saglasio sa onima koji kažu da su Vučićevo prisustvo u Srebrenici i njegov nastup na komemoraciji bitni. Dobro, videćemo (i čućemo) već sutradan. A što se tiče rezignacije koju ispoljavaju i neki bošnjački intelektualci, poput, recimo, g. Hasana Nuhanovića: „ Svi su nas prodali, svi su nas se odrekli i bili smo otpisani još od prvog dana rata“ – za nju (rezignaciju) nema ama baš nikakvog racionalnog razloga. Ili ga ja jednostavno ne vidim.

The post „VELIKI DAN ZA SRBIJU“, ALI LJAGA JE OSTALA appeared first on Tacno.net.

Povijest sramote obogaćena je novom stranicom. Razlozi za tugom Srebrenice nisu više samo oni od prije dvadeset godina

Piše: Zlatko Dizdarević, Novi list

Posjete Srebrenici mimo okruglih godišnjica, mimo tih hiljada ljudi tamo, govora, protokola, crnih limuzina, obezbjeđenja i svega tada pripadajućeg, uvijek su drugačije. Tada se namjerniku cijela srebrenička drama otkriva na neki drugi način, intimniji, ljudskiji, puniji u svoj svojoj drami i nevjerici. Onda je tamo, uz duše nevinih što naprosto pritiskuju cijeli taj prostor lebdeći nad njim, genocid nešto što nije tema, o čemu se ne razmišlja jer drugog odgovora zdravoj pameti i nema pa ga se i ne priziva kao pitanje ili odgovor. A šta bi uopšte moglo drugo biti. Kakve uopće veze ima hoće li to neko “priznati” ili ne. Ona i onakva smrt je to kazala sama. Takozvane dileme o pojedincima ili narodima, o optužbama i prevarama, o politici ili nekakvim savjetima bezbjednosti naprosto ne padaju na pamet pored tolike količine zla na jednom mjestu, tamo, između nekih mirnih, pitomih, lijepih brda. U kraju u kojem pri svakoj posjeti mimo protokolnih okupljanja, jednom godišnje, skoro da i ne vidiš mlado, živo čeljade. Prelijepo a mrtvo.

Nikad mi nije moglo pasti na pamet u tim posjetama mimo politike i zaštićenih kolona posjetilaca, da bi bilo šta, bilo kad, moglo nadrasti tu bol tamo. Sada vidim da može. Dvadeset godina kasnije došli smo dotle da se manipulacija Srebrenicom, svekolika, hinjski utrpala u svijest javnosti ispred Srebrenice same. Neljudskost i manipulacija njome time je, nekako automatski, nastavila da biva jača od ljudskosti. A satraše se svi da kažu, u ime navodne brige za pravdu, ono užasno isprazno i u ovakvom svijetu groteskno, lažno i patetično “nikad više”. Uz prosutu krv koje je svakim danom sve više.

Mnogi sa ovog prostora u Bosni to vide, osjećaju, a zakopavaju duboko u sebi stideći se ujedno te pomisli od koje se ne može pobjeći.

Sramno se natezalo o bezbrojnim verzijama “Rezolucije o Srebrenici” u takozvanom Vijeću Sigurnosti takozvanih Ujedinjenih naroda. Britanci i Amerikanci uz još neke njihove su, kao, pritisli na svaki način da pokažu rezolucijski pobjedničko suosjećanje sa žrtvama genocida i da se svi skupa zakunu na ono “nikad više”. Ne računajući, naravno, njihove zone interesa i biznisa po svijetu gdje to ne važi. Rusi su, navodno, kako misle neki nikolići i dodici, kobajagi zabrinuti za imidž njihovog “bratskog naroda” na Balkanu. Kukala im majka. Dramatično se razmatrao svaki zarez rezolucija povodom nečega gdje “druga strana” ne smije pobijediti. Nema veze što je Haag već poodavno presudio, kao institucija tih istih zabrinutih razjedinjenih naroda. Srebrenici je bilo sasvim nebitno ko će pobijediti. Ona je izgubila u svakoj od ovih varijanti jer žrtve Srebrenice, od samog početka sa tim bjelosvjetskim igrarijama nisu imale veze. Da su nekome od velikih igrača značili išta više od njihovih igara bez granica temeljem kojih se planeta vrti, žrtava ne bi ni bilo.

Srebrenica, foto: šg

Rezolucija na koju je, konačno, Rusija stavila veto jer Zapad ponovo nije uspio istrgovati pobjedu u igri koju je sam počeo – ima sasvim malo veze sa onim grobovima tamo što u nekom novembru ili januaru izgledaju drugačije, istinitije i dramatičnije nego danas. Sada se čak teško i vide u svoj svojoj bjelini, pored onih što su čekali, osluškivali i odlučivali do juče hoće li ili neće doći. Što su vagali “rezolucije” i prebrojavali glasove za i protiv nad definitivnom smrti i genocidom koji je to što jeste, priznala ga neka rezolucija ili ne. Sa vetom ili bez njega. Uz dilemu hoće li neko popustiti i ko će pobijediti. Pregovarači su ovdje prišili orden pobjednika, a poraženi se u sebi zakleti da će na nekim narednim pregovorima, negdje o nečemu, naplatiti taj poraz. Farsa “nikad više” ide dalje. A o čemu se u Vijeću Sigurnosti doista radilo malo ko zna, kao što je sada potpuno nejasno čemu su služile i one presude donešene u Haagu prije, istim povodom. I zašto se uopće sudilo.

Šta su uopće shvatili o genocidu i vlastitoj odgovornosti oni što su cijelu priču “kreirali” za političkim stolovima još onda, prije i u vrijeme hvatanja i odstrijela nevinih osam hiljada dječaka i njihovih očeva, jula 1995.? Ima li smisla uopće o svemu tome razgovarati i nakon što su se međunarodni “pozadinci” i kancelarijski svjedoci masakra okupili prije neki dan u Haagu, na konferenciji o Srebrenici. Na spisak pozvanih stavili su i ime ratnog srebreničkog tumača onima što su “čuvali zaštićenu zonu UN-a”. Onda mu uoči konferencije otkazali poziv. Obrazloženje je bilo da će se “u njegovom prisustvu neki ljudi tamo osjećati nelagodno”. Da li zato što su mu u Srebrenici ubili majku, oca i mlađeg brata, pa nekome “neprijatno” što to nije spriječio a i platu je primao eto baš da to spriječi. Ili zato što je znao ko je sa kim od današnjih konferencijaša onda pio šljivovicu sa Mladićem uz krvavo orgijanje njegovih sokolova. Ili zato što su na nekoj drugoj “destinaciji” već zaboravili mali fušeraj u poslu nekada. Najciničnije od svega je što je zahtjev za to otkazivanje “zbog nelagode” došao od predstavnika US Holokaust memorijalnog muzeja, jednog od organizatora konferencije. Kako li su i da li su izbjegavali te “nelagode” propitujući Holokaust. Ova sramota sada ostaje strašni dokaz koliko priča o savjesti onih što su mogli da spriječe, a nisu, uopšte ne postoji ni danas kao što, očigledno, nije postojala prije. Zato je konferencija u Hagu i bila – zatvorena za javnost! I za mnoge istine o srebreničkim grobovima.

Tri su činjenice jasne, na današnji dan kada politika dilanja tragedijama poput Srebrenice, u ime suosjećajući sa žrtvama, obilježava najtamniju stranu onoga što čovjek može postati na tragu takve politike. Prva je da se genocid u Srebrenici desio, planiran, organiziran, predvidiv i najavljen. Pa izveden bez milosti. Na tragu manipuliranja interesima i još više istorijskim ludilom bez kraja i konca. Potom presuđen pa izmanipuliran.

Druga je činjenica da je sve moglo biti spriječeno a nije zato što je UN i tada vagao istoriju već uobičajenim sitnim piljarskim računicama, igrama, oportunizmima, strategijama i taktikama. Valjala se “staklena zgrada na East Riveru” u blatu paragrafa, rezolucija, eutanaziranog humanizma i morala te totalne neosjetljivosti za elementarno poimanje pravde. Odavno je ta “firma” u svoj svojoj pogubljenosti, kukavičluku, podaništvu i profiterskom kalkulanstvu ruganje bivšim, prohujalim vremenima, vrijednostima i uspravnim liderima.

Treća je činjenica danas vjerovatno ona što je bolnija čak i od boli Srebrenice. Politička instrumentalizacija i manipulacija genocidom, a zapravo suštinom ljudskog bića. Jer onaj ko je našao za shodno da na bilo kakav način manipulira tolikim bolom (nalogodavci i egzekutori su u zoologiji jasan slučaj), sasvim nas je približio pitanju – ko smo to mi, šta nam je prednost nad svim ostalim u prirodi, šta to nazivamo politikom i kakvi moramo biti da učestvujemo u tome.

Ciljevi manipulacije su očigledni. Smrt i mržnja u svijetu postali su esencijalni politički biznis. Pomirenje, tolerancija i humanost gubitničke su kategorije. Otkako se raspala velika država, tri naroda u Bosni i Hercegovini ne smiju se pomiriti, ne smiju pamtiti bez mržnje i osvete, ne smiju priznati ni jedan vlastiti grijeh jer ih uče da će tako biti gubitnici dovijeka. Srebrenica evo već dvije decenije ispunjava na ovim prostorima važan i veliki inozemni imperativ: podjele se moraju dodatno proizvoditi, hraniti i braniti, stalno njegovati uz svijest da nam je to sudbina za koju se izvana brine, za svakoga od nas, neki tamo veliki brat. Ovakvi kakvi smo, posvađani, razjedinjeni, mrzitelji smo drugog i drugačijeg, vječiti brojači žrtava i lažnih heroja. Sjajan teren za manipulaciju do poniženja i živih i posebno mrtvih. Tako smo i postali bliži velikim patronima nego nama samima. Tuđa smo igračka bez identiteta i puko topovsko meso u njihovim ratovima i pljačkama. Mali.

Briga za naše žrtve svedena je danas na održavanje mehanizma stalnog kopanja po ranama. To je zamka u koju su upali mnogi što su pristali bespogovorno na ono što im se u ime “prijateljstva” ponudilo sa strane. Proizvedena je strast za podaništvom. Tu pobjede nad zlom nema. Mali se hrane mržnjom koju valja stalno i do sudnjeg dana proizvoditi jer ona potiče snove o pobjedama kojih nema i strahove od poraza. Mjesta za istinu nema. Samo za manipulacije, taktiziranje rezolucijama, konferencijama, medijima, osjećanjima. I svi zadovoljni u igri do lažnih pobjeda.

Tako je bilo i lani u ovo vrijeme kada su došli sa svih strana u Sarajevo da proslave svoje pobjede prije jednog stoljeća, i stvarne i izmišljene. Organizirali su nam njihove vatromete, recitale, a nakon poruke “nikad više” direktno odatle krenuli su da nahrane skupim oružjem one što neprekidno i nanovo moraju ubijati, zarad novih oružja. Ostavili su nama da režeći glođemo kost zvanu Gavrilo Princip – heroj ili terorista! Decenijama prije nikome ovdje nije padalo na pamet to pitanje. Bio je mali muzej, most, film o Gavrilu, stope u asfaltu. I turisti tamo. Tačka.

A Srebrenica? Nije se ostavljala na miru od samog početka. Entiteti, udžbenici, mediji, referendumi, laži i negiranja silom. Potom presude Tribunala u Haagu, jasne. Došao nakon toga i Tadić i poklonio se. I mnogi drugi. Neko uz godišnjice genocida, neko mimo gužve kad je tuga prepoznatljivija nego uz protokol. I taman kada se pomislilo da stvari dolaze koliko – toliko na svoje uz svu bol koja je eto i priznata, grobovi Srebrenice odgurnuše se u stranu a akcije i reakcije politika, interesa, globalnih i seoskih, uguraše se na njihovo mjesto. Mnogo ih je što su pohrlili tamo danas u raznim mundurama, vjerskim i svjetovnim da učestvuju u toj politici, izguravši one što su tamo radi grobova.

Srebrenica, foto: šg

Bez šanse da budu ostavljeni svojoj šutnji, bolu i sjećanju.

Eto zato tamo treba otići kad padnu magle, kad nema nikoga osim ogromne tuge i nevjerice da je tako nešto moguće. I shvatiti koliko je jadna ta igra što ide uz limuzine i utrkivanje čija će “briga” biti jača. U korist pisaca tih nikako usaglasivih rezolucija. Nikoga iz Srebrenice o tome nisu pitali, naravno znajući da rezolucije i nisu radi njih. Zato i jeste svejedno koja će, ili neće ni jedna biti izglasana. To prošlost promijeniti neće, odgovorni će konferisati i dalje birajući svjedoke, a budućnost je protjerana ponovo do nove šanse kada će ko zna čiji i ko zna kakav sukobljeni interes, veliki ili lokalni, ponovo baciti novu kosku među one koji ne smiju da shvate da se od takvih koski ne živi. Strašno je saznanje kako je moguće, čak i bez posebnog napora, tragediju veličine Srebrenice i genocid u njoj izmanipulirati dotle da se i ta manipulacija predstavi kao bitka za pijetet – Srebenice.

Povijest sramote obogaćena je novom stranicom. Razlozi za tugom Srebrenice nisu više samo oni od prije dvadeset godina.

The post Zlatko Dizdarević: Naknadna drama Srebrenice appeared first on Tacno.net.

Četvrt stoljeća otkad su „državotvorci“ uspjeli u tome da Maršalove federacije više nema te od bivših republika skrojili kilave bantustane, neki ne mogu spavati zbog bauka jugonostalgije. Čista glupost, jer ta vrst čežnje nikom ne može učiniti zlo, a sve što je bilo dobro u bivšoj državi svakom od „naroda i narodnosti“ ne da se izbrisati nikakvom revizionističkom gumicom niti je moguće reinkarnirati na zgarištu 25-godišnje svjesne destrukcije

Piše: Marijan Vogrinec

Neki dan strahovita gužva pod ono malo sumnjive hladovine u najvećem parku u zagrebačkim Gajnicama. Uglavnom mlade mamice i koliko-toliko držeći djedice  ubijaju dosadu mobitelima i dijagonalno špartaju očima po vrištećim skupinama raspomamljenih obiteljskih uzdanica. Jurcaju mališe gore-dolje, veru se po toboganima, naganjaju loptu po ćelavoj travi, biciklima svih marki i veličina rastjeruju golubove što strašljivo zoblju mrvice oko pretrpanih klupa u sjeni… Ne treba puno pameti: morski je žal i ovog ljeta većini tek mislena imenica.

„Nemojte se ljutiti, draga gospođo“, pristali je Casanova, svojih brat bratu 75 godina i brčićima a la Clark Gable, otvorio dušu prsatoj brineti na izmaku prvoklasnih srednjih tridesetih i vedra jezika neskrivene patrijarhalne njege, „jako me podsjećate na jednu divnu damu iz moje mladosti!“

Žena ga pogleda mješavinom nelagode i znatiželje, pošuti koji djelić sekunde, pa nevino razvuče usne među pramenove što su joj se slijevali na ramena:

„Aaaa, je li?“

„Da, da, gospođo, bila je tako dobra i lijepa… ma, eto, gledam vas, ista slika i prilika…“

„Ma, nemojte… A tko je bila ta žena, ako se smije pitati?“

„Ljubav moje mladosti“, treperila je nostalgija u vrućem zraku. „Bude mi lakše među uspomenama na nju i kad život pritisne najžešćim nevoljama. Trebali smo se vjenčati, ali prometna nesreća…“

Neko vrijeme su šutjeli svaki u svojim mislima.

„Znate, draga gospođo, u današnje grubo doba uspomene su postale jako nepopularne, mogu biti čak i opasne, ako se odnose na nešto lijepo i ugodno iz prošlih vremena“, okrenuo je djedica polušaljivo. „Ja sam, što kažu, čovjek u zlatnim godinama, ali, nećete mi zamjeriti što sam nostalgičan, moje zlatne godine se ne tiču današnje zbilje, jer sve moje lijepo i dobro u životu već je prošlo. To je istina, koju neki danas hitro proglašavaju jugonostalgijom, a onda jao i  naopako. Dokaži budali da je budala…

Prepričana zgoda možda se uistinu zbila od riječi do riječi, a možda i nije. No, ta je spoznaja manje važna od činjenice – koju svaka/i od nas dnevno doživljava u svojoj okolini i široj društvenoj zbilji – da je biti jugonostalgičar isto što i najogavniji državni veleizdajnik. Politikantska tvornica jugonostalgičarskih etiketa radi u tri smjene. Najbolje kardofansko ljepilo (Gummi arabicum electissima) na etiketama obilježit će opasnog, prituhrvatskog jugonostalgičara dok je vijeka RH. Srećom ne i svijeta, ali to ništa ne mijenja na stvari. Izrod ostaje izrod i šlus. Nema više.

Eskadroni smrti

Srećom da djedica iz Gajnica nije žalio za davnom ljubavi iz jugoslavenske mladosti pred kakvim „domoljubno“ svjesnim Hrvatom od stoljeća sedmog, danas na obilnoj apanaži poreznih obveznika za braniteljske fanove Đure Glogoškog, Josipa Klemma i Dražimira Jukića, jer bi se proveo kao bos po trnju. Ili, da je slična ispovijed duše doprla do radarskih ušiju šefa „novog HDZ-a“ (novog – sic), ponajboljeg nacionalnog poznavatelja povijesti prošlih 100 godina, odmah bi se znalo da je brčićima a la Clark Gable zapravo zakrabuljen opasni agitator komunizma, nekim čudom izbjegao lustracijskim eskadronima smrti što su u praskozorje 1990-ih sačekivali jugooficire i obnoć upadali u srpske stanove.

Ovako, mlada majka, pa nježna ženska duša zapljusnuta komplimentom kakvog se njezin muž odavna već ne bi sjetio, nije imala ni uho niti srce za anateme iz jugonostalgičarskog spomenara kakvim je mrka družina Tomislava Karamarka neizlječivo zarazila i sve vrapce od vrha do vrha državnog kiflića na Balkanu. Dobro, Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman je govorio o perecu, ali, bože moj, ni ta sitna pekarska razlika ništa ne mijenja na stvari.

Nikad u povijesti ljudskog roda do, eto, omasovljenja ZNA SE ideologije i prakse upravljanja zemljom kao „državotvorne“ religije , nitko se ni među prostodušnim pukom niti u visokoj znanosti nije odvažio proglasiti nostalgiju otrovnom za jednu naciju, hrvatsku recimo. Učeni hrvatski jezikoslovac Bratoljub Klaić, otac ponajboljeg „Velikog rječnika stranih riječi“, poučit će općinstvo da pojam nostalgija nastaje sljubljivanjem grčkih riječi nostos (povratak) i algos (bol) te podrazumijeva „1. veliku čežnju za zavičajem, za domom; 2. uopće čežnju za nečim poznatim gdje smo ili s kim smo već živjeli“. Što je loše u tome, ako je netko nostalgičan/a/o, dakle čeznutljiv/a/o, čežnjiv/a/o za nekim ili nečim? S predmetkom jugo ili bez njega.

Netko će se cijeli život, poput gajničkog djedice, nostalgično sjećati lijepe, voljene djevojke, netko školskih raspusta kod bake i djeda na selu, studentskog života u domu, divljih tuluma u mladosti, prvog zaposlenja, ženidbe, rađanja djece, prvog automobila, gradnje kuće ili dobivanja stana u državnom poduzeću, ljetovanja na moru… Nekome će, pak, ostati u lijepoj uspomeni dio života proveden u SFR Jugoslaviji: primanje u pionire, nošenje Titove štafete, omladinske radne akcije (ORA) u izgradnji zemlje, sletovi i proslave Maršalovog rođendana, sindikalna druženja uz grah i janjetinu, radnička odmarališta, pa i primanje u članstvo Saveza komunista, napredovanje na poslu… Što je zlo u tim uspomenama da bi nekoga trebalo anatemizirati etiketom jugonostalgičara?

Najmanje pola „novog HDZ-a“, uključujući Franju Tuđmana i uži krug osnivača te političke stranke, imali su „komunističke“ karijere i bili članovi Saveza komunista, pa nikom ništa. Mnogi od njih sada se najglasnije deru protiv jugonostalgičara i, papagajče za Karamarkom o – lustraciji. A pojma nemaju ni što taj pojam znači niti kakve bi posljedice uzrokovao inkvizicijski pohod na jugonostalgičare. Kome uopće, pa makar i sa samo nekoliko razreda pučke škole, može pasti na pamet anatemizirati lijepe uspomene, „čežnju za nečim poznatim gdje smo ili s kim smo već živjeli“ i tvrditi da je jugonostalgija nešto neprihvatljivo u RH?

Sudeći po rezultatima nedavnog istraživanja među 2100 građana Hrvatske i BiH, starijih od 45 godina, s iskustvom života u SFR Jugoslaviji, 82 posto ih se po ekstremnom nacionalističkom kriteriju može smatrati – jugonostalgičarima. Većina anketiranih nema negativan stav prema bivšoj zajedničkoj, socijalističkoj državi i smatra da se u SFR Jugoslaviji maršala Tita živjelo socijalno bolje i radno  sigurnije, nego danas u „samostalnoj i suverenoj“ te ne bi imali ništa protiv opet živjeti u tadašnjim uvjetima. Također je vrlo jednostavno argumentirati činjenicu da RH u 25 godina postojanja nije ostvario više od pet posto gospodarskog i društvenog razvitka te standarda građana od onog što je Socijalistička Republika Hrvatska ostvarila u 25 godina u sastavu SFR Jugoslavije.

Rat nije nikakva izlika ni za što. Startne pozicije su bile podjednake: razorena i opljačkana Hrvatska i 1945. i 1995. Od 1945. komunizam i mic po mic napredak do razine industrijski srednje razvijene zapadnoeuropske zemlje, a od 1995. (zapravo, od 1991.) kapitalizam i strmoglavo gospodarsko, društveno i moralno urušavanje do razine dvije-tri najgore zapadnoeuropske zemlje. Kako to? Zašto to? Otkud katastrofa „svojih na svome“ kad o „hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu“ i o „hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu“ više ne odlučuje ni Beograd, ni Beč niti Pešta, nego „državotvorni“ hrvatski muž o svojoj hrvatskoj državi.

Dobro, nismo naivni. Ne odlučuje Beograd, ali Bruxelles, Berlin, Washington, pa i Vatikan, eeee, to je već drugi par rukava i tema za drugu vrst raščlambe. Valjda je zato neki nestaško narisao grafit u garaži Getroa u Vrbanima: „EU = YU“. Neki mediji već godinama muzu istu demagošku kozu, prenemažući se na sve načine dokazati da se „danas živi bolje i sigurnije, nego u Hrvatskoj kao republici  jugoslavenske federacije“. To na sva usta razglašava i šef Europske komisije u RH Branko Baričević, a građani mu se smiju: „Ne zna čovjek što govori“. Zna on dobro što govori, ali to što govori, govori agitpropovski, u interesu kapitalističkih poslodavaca i skupine njihovih političko-financijskih poslovođa u RH koji su i zemlji i građanima namrli dužničko ropstvo u celofanu „demokratskog raja“.

U Hrvatskoj kao federalnoj jedinici SFRJ, da se ne ide u širu argumentaciju, postojao je solidan i masovan srednji sloj građana koji su imali riješeno stambeno pitanje, fićeka, stojadina ili kakvu istočnonjemačku poluplastičnu „pilu“, najmanje jednog ili dvoje stalno zaposlenih u obitelji od čijih se redovnih plaća dalo solidno živjeti i ponešto staviti na stranu, penzići nisu bili sirotinja na kruhu i vodi, školstvo i zdravstvo su bili besplatni za sve, u jaslicama i vrtićima (čak pri većim poduzećima) bilo je mjesta za sve, godišnji odmor do 30 radnih dana, ljeti se bez problema išlo na more, nitko nije kopao o kontejnerima, nije bilo pučkih kuhinja, broj nezaposlenih je bio najmanje deset puta niži od današnjeg, prosječna je obitelj kupovala dnevne novine i bar jedan tjednik, moglo se u 168 zemalja bez vize (čak u Meksiko, do same granice sa SAD-om)…

Komunisti Gaj i Strossmayer

SFR Jugoslavija i njezin predsjednik Josip Broz Tito bili su pojam i na kraljevskim dvorovima, i u Bijeloj kući, i u Kremlju i u najzabitnijem kutku globusa. Za Hrvatsku danas i njezine vođe jedva znaju u najbližem susjedstvu. Ne baš po dobru, pa predsjedničino nerazumno bunkeriranje Titove biste i puhanje u antijugonostalgičarski rog Karamarkovih rigidnih desničara ni njima niti zemlji ne služi na čast. Dapače, čini ih nacionalnim redikulima koji se i na povijesnom planu infantilno odriču vrijednosti kakvima bi se, a ne mogu jer ih nemaju, ponosili i najveći narodi. Južnoslavenska/ilirska/jugoslavenska ideja je razložna politička teorija južnoslavenskog narodnog jedinstva pod kapom slavenske uzajamnosti, a plod je ponajboljih umova hrvatske inteligencije još iz 17. stoljeća (Juraj Križanić, Pavao Ritter Vitezović), osobito razrađena potkraj 19. i početkom 20. stoljeća radi narodnog otpora germanskom, talijanskom i mađarskom imperijalnom ugnjetavanju. Jugoslavenstvo nipošto nije komunistički izum kakvim ga prikazuju aktualni nacionalistički revizionisti i zato anatemiziranjem navodnih jugonostalgičara nastoje eliminirati političko-ideološke neistomišljenike.

Nitko normalan neće proglasiti komunistima prvaka Ilirskog pokreta Ljudevita Gaja zato što je uzeo tzv. kulturno sveslavenstvo kao opći okvir hrvatske nacionalne ideologije ni đakovačkog biskupa, nacionalnog prvaka i mecenu naprednog duha Josipa Juraja Strossmayera zato što je osnovao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu. „Revolucionarne 1848. južnoslavenska ideja prvi je put dobila sva obilježja političke ideje: njome je bio izražen program političkog ujedinjenja južnoslavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji“, zapisuje Wikipedija. „U to je doba krug Ljudevita Gaja ‘sredotočje samostalne južnoslavenske države’ vidio u Beogradu, a ban Jelačić nastojao je uspostaviti suradnju s Kneževinom Srbijom očekujući od nje pomoć u bobi protiv mađarske vlade.“

I tako to, desetljećima, jugoslavenska ideja malo gore, malo dolje, kako ju je nosio povijesni vihor, ali ta vizija ni dan-danas nije mrtva. Ne samo na prostorima slavenskih naroda Slovenaca, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Bugara, Makedonaca i Crnogoraca nego i u europskom, pa i širem svjetskom kontekstu. Možda otud i aktualno raspaljivanje psihoze odbojnosti desnice u RH prema svakoj Jugoslaviji i prokazivanje jugonostalgije kao društvenog zla? I ta se ludost očito naslanja na također povijesnu paradigmu zatvaranja nacije u što čišće državno dvorište, pa makar i oblika „neprirodnog“ balkanskog kiflića, pardon pereca.

Ćetvrt stoljeća otkad su „državotvorci“ uspjeli u tome da Maršalove federacije više nema te od bivših republika skrojili kilave bantustane, neki ne mogu spavati zbog bauka jugonostalgije. Čista glupost, jer ta vrst čežnje nikom ne može učiniti zlo, a sve što je bilo dobro u bivšoj državi svakom od „naroda i narodnosti“ ne da se izbrisati nikakvom revizionističkom gumicom niti je moguće reinkarnirati na zgarištu 25-godišnje svjesne destrukcije. Ni traljavom mantrom da su Hrvati, eto, bili dobri i zaslužni u ovom ili onom, proslavili se i osvjetlali obraz, ali im to Srbi, Beograd i komunisti nisu željeli priznati. Držali su ih prignječene cokulom.

I prva i druga Jugoslavija uvelike su hrvatski grijeh, ima pravo komentator Jutarnjeg lista Vlado Vurušić, ali taj je grijeh „okajan“ dvostrukom dobiti. Prva je Jugoslavija sačuvala hrvatski teritorijalni integritet od neminovnog komadanja u korist Italije i Srbije, pobjednica u Prvom svjetskom ratu, te se prvi put Hrvatima priznalo da su važan političko-državni čimbenik. Hrvatska je u drugoj Jugoslaviji učvrstila republičku državnost na osnovi koje se 1991. mogla odvojiti od SFR Jugoslavije i dobiti međunarodno priznanje, ali u avnojskim, granicama koje su izborili partizani maršala Tita.

Nacionalisti danas izvrću te povijesne činjenice jer je, navodno zbog budućnosti, „potrebno“ prikazati svaku Jugoslaviju, osobito Titovu i socijalističku, kao vražje, protuhrvatsko djelo. Što jednostavno nije istina. Kao što jest istina da bi gubitnička ustašijada, bez pobjedničke partizanske intervencije, ostavila Hrvate bez ikakve svoje države, pa i ovako uvjetne „samostalnosti i suverenosti“. Danas bi, zajedno s Karamarkom i veselim društvom iz desničarskog kuta, nastavili snivati drugi milenij „hrvatskog državnog sna“ – javno (ako?) kao pričuvno topovsko meso Zapada u kakvoj emigrantskoj pivnici, odnosno tajno, intimno (ako?) kao provjeren partijski kadar, špicl kodnog imena „dodo“ ili smjerni pastir fra Tetka s danonoćno otvorenom linijom ispovjedaonica-Udba.

Ne bi danas bila moguća notorna budalaština i samovolja neke „žene iz naroda“ bunkerirati Titovu bistu u ime svih građana RH, za što nije dobila mandat, niti bi itko normalan iz Vile Zagorje išao time globalno osramotiti zemlju iz koje je potekao čovjek čije je djelo svijet priznao kao jedno od temeljnih obilježja 20. stoljeća. Maloumnici, koji ni samima sebi ne znaju željeti dobro, batrgaju se kao pile u kučini uvjeriti građane ne samo u to da se moraju odreći svog hrvatskog sunarodnjaka Jože iz Kumrovca nego i naprasno zaboraviti sve dobro, lijepo i korisno što su gradili s njim i živjeli 45 godina u državi „naroda i narodnosti“. Jer, sve dobro, lijepo i korisno bila je „fatamorgana“, a uistinu „zlo i komunistički teror, protuhrvatska paradržava“ čega ljudi, zapravo, još nisu ni svjesni.

Zato su tu Tomislav Karamarko, Kolinda Grabar-Kitarović, Ruža Tomašić, nekom ironijom prirode još živi, prestarjeli „ujaci“ s emigrantskim podmlatkom, nadrkani ljudi u crnom koji ne prestaju urlati da su bogomdani „hrvatski branitelji“, za dom spremni stožeraši/šatoraši, „Crkva u Hrvata“, neki mračni politikantski zombiji i tako to i slično društvo koje se proglasilo pozvanim tumačiti „Hrvaticama i Hrvatima“, „hrvatskom narodu“ tko je tko i što je što na „bespućima povijesne zbiljnosti“. Jao onom tko ne vjeruje. Ili je četnik, ili udbaš ili jugonostalgičar. A vrag mu mater, dođe mu to na isto. Nije Hrvat i šlus. Gost je u RH, jer ne voli Hrvatsku kakvu su je skrojili umovi (!?) „pravih Hrvata, domoljuba i katolika“.

Haubicom na civilizaciju

Jest da je takav nakaradni nacionalizam – ma što nacionalizam: šovinizam i rasizam najgore vrsti! – danas itekako na djelu u RH i zato je jugonostalgija javno nepriličan osjećaj. Zaziru od njega i vlast i oporba. Ne znaju se ili politikantski ne žele hladne glave, razumno postaviti ne samo prema žalu velikog dijela starijih i građana srednje dobi za jednim prohujalim vremenom, izgubljenim svijetom u kojem ni približno nije bilo današnjih masovnih egzistencijalnih ugroza. Građani s „povijesnim pamćenjem Titovog doba“, pokazala je to i rečena anketa, drže prvorazrednom glupošću i dugoročnom državnom štetom zauzetost interesnih skupina slučajnih, privremenih „obnašatelja vlasti“ da se presiječe pupčana veza RH sa svim dobrim, međunarodno cijenjenim i dugoročno korisnim hrvatskim postignućima za vrijeme i prve i druge Jugoslavije.

To je zločin i veleizdaja vlastitog identiteta, čega se, eto, u novije doba ne ustručavaju samo vjerski fundamentalisti što haubicama ubijaju civilizaciju tisuće godina stariju od Isusa Krista. U RH nikad nije manjkalo političko-ideoloških fundamentalista, pa zato država i jest u sranju u kakvom nije trebala biti. Oni i dalje pucaju iz svih oružja po svemu što su si građani privrijedili u bivšoj federaciji „naroda i narodnosti“, pa i po lijepim uspomenama, jer su jugonostalgične. Na nesreću, nema toliko psihijatrijskih ustanova u koje bi stali svi ti bolesnici, koji bi na inkvizicijskim mukama još i priznali da je „bivša država“ imala ponečeg dobrog za Hrvate, ali da je to imala Jugoslavija – ne bi priznali ni pred streljačkim vodom. Kao da „bivša država“ nije isto što i Jugoslavija.

„No“, poentirat će komentator Vlado Vurušić, „odradila je svoju povijesnu misiju u jednom odsječku vremena: spasila Hrvatsku od komadanja, dala joj političko sazrijevanje, izvukla je ispod staljinističke šape i time izbjegla sudbinu ostatka istočne Europe te, na kraju, sama nam svojim ustavom omogućila međunarodno priznanje. Jugoslavija se neće vratiti, ali bi bilo pošteno da zbog sebe i svima onima koji će doći možemo odgovoriti na pitanje kako smo i zašto 80 godina živjeli u toj zajednici? Ali moramo odgovoriti iz perspektive stoljetne prošlosti do danas, a ne iz perspektive pranja nečiste savjesti preobraženog oficira loših zubi.“ Jugonostalgija u toj perspektivi? Prirodna pojava stanovitog trajanja, a ne zarazan virus smrtonosne boleštine.

The post Revizionistička toljaga za lijepe uspomene appeared first on Tacno.net.

Tupave izjave preplavile komemoraciju u Srebrenici

ALI SREĆOM (I PAMEĆU), VUČIĆEVA RUKA OSTAJE ISPRUŽENA KA BOŠNJACIMA

Piše: Stipe Sikavica    

Pljušte izjave nakon kamenovanja premijera Srbije Aleksandra Vučića, koji je 11. jula predvodio delegaciju svoje zemlje na međunarodnom komemorativnom skupu u Srebrenici, a u povodu dvadesete godišnjice genocidnog pomora više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca, sve od golobradih dečaka pa do totalno osedelih glava. Pljušte izjave sa svih strana, i to takvom učestalošću da ih je nemoguće ni registrovati, a kamoli razvrstati po bilo kojem kriterijumu. Pa ipak, uzmemo li sadržaj izjava i njihove izvore kao bazične kriterijume, mogli bismo ih posložiti u dve bazične vrste: na jednoj bi strani bile one koje su lansirane u javnost sa zvaničnih  bošnjačkih i srpskih „platformi“, a na drugoj sve ostale, koje su, dakako, i manje važne. Ali pre nego što se ovlašno osvrnemo tek na pojedine fragmente samo nekih izjava, zastanimo na trenutak na Vučićevom prisustvu u ceremonijalnom delu srebreničke komemoracije.

     Iako je u sastavu brojnih državnih (i inih) delegacija koje su iz celoga sveta pristigle na komemoraciju bilo neuporedivo poznatijih ličnosti (a među njima čak i krunisanih glava) od Aleksandra Vučića, on je (premijer Srbije), posredstvom medija naravno, dospeo u fokus domaće i svetske javnosti, i zamalo pa da postane i centralna figura obeležavanja dvadesete godišnjice tragedije u Potočarima. Ta medijska glad, ispoljena nakon Vučićevih prvih kontakata sa članovima porodica stradalih u srebreničkom masakru, proistekla je iz formalnog protivrečja između srpskog upornog i konstantnog poricanja genocida (to je odavno poznato) i Vučićevog dolaska u Srebrenicu, na poklonjenje žrtvama. Srbijanski premijer nije izlazio za govornicu u Memorijalnom centru. I dobro je što nije, jer bi njegova beseda, bilo kako da je brižno sročena, nužno bila osakaćena odsustvom ključne činjenice sadržane u pojmu „genocid“, što bi, osim izvesno i drugih posledica, osetno umanjilo značaj Vučićevog „saginjanja glave“.

    Da, i onda je usledilo kamenovanje ne samo Vučića (i pitanje je da li i prvenstveno njega kao opskurne ličnosti iz onih davnih Miloševićevih devedesetih!), već i cele komemorativne svečanosti, pa i samih žrtava. Jer, te bačene kamenice (i ostali „tvrdi predmeti“) jedva da su mogle naneti veću nepravdu žrtvama i onima kojima su odavno presušile suze oplakujući ih, niti su, na drugoj strani, mogle učiniti veću uslugu Vučiću i državi koju je predstavljao u Srebrenici. Od toga časa počela su što zvanična, što nezvanična tumačenja toga neljudskog čina sa obe strane Drine. I čini se da ih je načeo reis Husein Kavazović još u  toku samog meteža koji je nastao u Potočarima. Naime, on je, prekinuvši verski obred pri ukopavanju posmrtnih ostataka stotinu trideset i pet zlosrećnika identifikovanih u najnovijoj ekspertizi, pozvao prisutne da „ostanu dostojanstveni“: „Nemojmo dozvoliti onima koji su bol prouzrokovali da danas budu ovde iznad našeg dostojanstva…“ Aluzija je u najmanju ruku nejasna i ostala je da leluja na povetarcu iznad groblja u Potočarima.

    Inače, sa bošnjačke strane, smesta je usledila serija zvaničnih izvinjenja i izraza žaljenja, upućenih državnim institucijma Srbije i Aleksandru Vučiću lično zbog onoga šta se dogodilo i kako se dogodilo na završetku ceremonijalnog dela komemoracije. I tu, izvan stručnih analiza organizacije rečene manifestacije i „bezbednosnih mera“i izvan obećanja bošnjačkih zvaničnika da će „uraditi sve što je u njihovoj moći“ ne bi li se otkrili „zlotvori“, jedva da bi se išta drugo, a suvislo moglo reći. Kako se i očekivalo, i iz zvaničnog Beograda, odnosno iz sedišta srbijanske Vlade koja se hitno okupila čim se njen premijer, „jedva izvukavši živu glavu“, vratio u prestonicu, potekle su strelovite i žestoke osude u pravcu oficijelnog Sarajeva, dakako, isključivo u pravcu njegove bošnjačke trećine, i sva je odgovornost, čak i krivica svaljena na tu trećinu i na organizatora obeležavanja jubilarne godišnjice srebreničke tragike. U redu, ne kažemo da bi rečeni „sramotni napad na srpskog premijera“ trebalo držati marginalnim incidentom, ali ni ono neodmereno, prenaglašeno osuđivanje bošnjačkih zvaničnika i organizatora obeležavanja jubilarne godišnjice o kojoj je reč – ne vodi dobrosusedskim odnosima. No, kako već rekosmo, tako burne reakcije mogle su se i očekivati iz Vlade u Beogradu. Jedino iznenađenje, makar za pisca ovih redaka, predstavlja gospođa Zorana Mihajlović: zašto li se ona, ona u čijim je javnim nastupima do sada preovlađivao pametan, dakle racionalan politički rezon, zašto li se ona ovoga puta povela za poltronerijom koja je inače dominantna u Vladi Srbije!?

     Srećom (i pameću, dakako), protivtežu (ako on usamljen i može da bude protivteža) ostalim ministri(ca)ma predstavljao je sam premijer, Aleksandar Vučić. Iz njegovog obraćanja javnosti izdvajamo samo ovaj fragment: „Komšije i prijatelji Bošnjaci, pružam vam ruku, a ne brinite za budale… budala ima svuda, nismo ni mi u deficitu sa njima…“ Ta ispružena Vučićeva ruka, čak i da je sumnjiva, odjeknula je u svetu (vidi se to i bez preciznijeg odmeravanja) makar onoliko koliku je rezonancu imalo i kamenovanje u Potočarima. Druga je stvar što će se i jedno i drugo (zlo)upotrebljavati i tamo i ’amo, po svoj prilici – u Srbiji mnogo više i intenzivnije. (Pa, evo kvazipatriotski mediji se već utrkuju ko će pre i žešće da zabije klin u srpsko-bošnjačke ionako ne naročito dobrosusedske odnose. „Najstariji list na Balkanu“ i jedan od „stubova srpskog identiteta“, recimo, u nedeljnom izdanju izašao je pred svoju čitalačku publiku sa vrlo sugestivnim naslovom: „Daleko je pomirenje: premijer Srbije napadnut u Potočarima“. A kako li će tek da se razigravaju jurišna pera ovoga dnevnika, jurišna iz devedesetih, koja su još i danas ne na rezervnom položaju, nego na prvoj borbenoj liniji!)

    Svemu uprkos, ulažemo „amandman“ na drugi deo Vučićeve misli koju smo citirali, odnosno na onaj deo u kojem se gotovo bagatelišu budale. Kada bi se budale aktivirale samo svojom kratkom pameću, one i ne bi predstavljale tako veliki problem iako je tle ex Jugoslavije veoma plodno, i budale su se namnožile do neslućenih razmera. Međutim i nažalost (to i A.Vučić dobro zna), neumitna nas logika uči, neuporedivo više nego praksa otkrivanja skrovišta u kojem obitavaju majstori proizvodnje zla i nesreće, dakle, logika nas uči da se budale gotovo isključivo aktiviraju daljinskim upravljačem iz nevidljive ruke skrivene u dubokoj ideološkoj i političkoj pozadini. Nema ama baš nikakvih čak ni indikatora a kamoli dokaza da bi se ta praksa (posebice u Srbiji) u bliskoj budućnosti mogla promeniti!

The post SREĆOM (I PAMEĆU), VUČIĆEVA RUKA OSTAJE ISPRUŽENA KA BOŠNJACIMA appeared first on Tacno.net.

Razgovor sa Hasanom Nuhanovićem za Sarajevske sveske povodom 20 godina od genocida u Srebrenici.

Razgovarao: Boro Kontić

– Tvoje posljednje mirnodopsko veče. Prije nego što sve postane bijeg i zbijeg. Početak aprila?

To je prvi april 1992.

– Ti si student četvrte godine Mašinskog fakulteta u Sarajevu. Šta radiš te večeri?

Učim Mehaniku fluida.

– To je grana fizike vezana za vode?

Za sve materije koje se ne nalaze u krutom stanju. Uz Termodinamiku jedan od najtežih ispita. Položio sam teoriju i radim zadatke. Pred sobom imam crtež podmornice uronjene u vodu i trebam izračunati koliki je pritisak na metal podmornice, s koje strane je najveći i koja jačina metala treba, da izdrži taj pritisak. Kad to položiš, računaš da bi mogao diplomirati u narednih godinu, godinu ipo. Bio bih inžinjer mašinstva i očev plan je bio, pošto je radio u Šipadu, da naučim engleski i odem u Indijanopolis, Ameriku, gdje je Šipad imao fabriku stolica. To je bio plan. San.

– Sutra odlaziš u Vlasenicu gdje ti žive roditelji?

Da. To je drugi april, moj rođendan. Putujem roditeljima i bratu. Bajram je, mada bih svakako išao jer je to i vikend. Ali glavni razlog je što sam želio da se sa roditeljima dogovorim – šta raditi. Već sam poslao svoju djevojku Mirzu njenoj kući u Prijepolje. Zapravo sam roditeljima htio predložiti da bježimo iz Bosne.

– Imao si instinkt da dolazi katastrofa?

Nije to bio instinkt. Vidio sam da se svi okupljaju. Srbi, Hrvati, Muslimani.

– Govoriš o studentskom domu?

Da. Okupljaju se u grupe već mjesecima. I prekoputa moje sobe su neki Srbi za koje mi, Bošnjaci, govorimo da su četnici. Nose i kokarde. I ja vidim da ulazi puno ljudi u tu sobu. Dvadesetak njih. Ulaze i neki ogromni tipovi koji su bili izbacivači u diskoteci, kojih se ljudi plaše. Oni su obično kao studenti dolazili iz Trebinja i Nikšića. I vidim da ulazi jedan taj veliki, bio im je glavni. I ja da bih taj strah odagnao, možda ti je smiješno, kad sam gledao kaubojske filmove imaš onu scenu kad kauboj dođe kod Indijanaca, sjedne uz vatru i ti se pitaš – hoće li on živ izaći. Ja sam tako sebe vidio. Hajde da odem u njihovu sobu i da vidim šta se to tamo dešava? I sjednem. Ova dvojica komšija, docimera, znao sam ih dobro, studirali su takođe mašinstvo, nisu imali ništa protiv. Hajde sjedi, vele. I tako ušlo je dvadesetak, uglavnom muškaraca, bilo je i djevojaka, upališe svijeće i kad je taj najveći, glavni ušao, upita on sve: Jesmo li svi Srbi? Ja se javljam i kažem: Nismo. Nije mi bilo baš prijatno da se javim, ali on reče: Dobro, dobro, nema veze. I onda su oni počeli pričati, ali sam osjećao da je neugodno i njima i meni. I izašao sam. Meni je sve to izgledalo strašno, čak sam od oca tražio pištolj.

– Da ga nosiš u studentski dom?

Smatrao sam da će mi u jednom trenutku zatrebati da se branim.

– Šta ti je otac rekao?

Rekao mi je – ne. Dokle je išlo, razmišljao sam, kad je bila neka frka u domu, da provedem žicom struju od utičnice do šteke na vratima. Osjećao sam strah i napetost u Sarajevu.

– Dolaziš kući početkom aprila da upozoriš roditelje. Jesu li oni strahovali?

Ja sam očekivao od oca, direktora firme od 500 radnika, koji je uvijek imao neko rješenje, da je on obavješteniji od mene. Ispostavilo se suprotno. Šta je objašnjenje? On živi u Vlasenici, da tako iz retrospektive kažem, integrisan sa Srbima. Prijatelji mu Srbi, kolege, komšije, gotovo svi. Do njega u firmi nije došlo kao kod mene u domu. Ta polarizacija. Postojala je, to nam je pričao, ali nije bila toliko očigledna. Iako mi je govorio kako mu je stražar, Srbin, u firmi tih dana u prolazu dobacio: Direktore, nećeš ti još dugo. Znači posljednji u hijerarhiji firme objašnjava mu bližu budućnost, prijeti. Čak mu je rekao: Ja sam već zadužio mitraljez.

– Zar mu to nije bio znak?

On je bio bukvalno posvećen firmi. Nije plata isplaćena – to je bio njegov najvažniji problem. Nije bio u strankama, iako je imao ponuda, i time se ponosio. Činilo mi se da razmišlja, Sarajevo je problem, neće to doći do nas na periferiji.

Roditelji Hasana Nuhanovića. Ibro i Nasiha. Početak 1980-ih. Porodična arhiva.

– Dolaziš kući i vi dan, dva kasnije odlazite u Zvornik, rodbini tvoje majke, na praznik – Bajram.

To se dešava nakon Bijeljine i upada Arkanovaca u taj grad. Mi i pored toga idemo u tom pravcu. Zvornik je na pola puta između Vlasenice i Bijeljine. Bilo me strah, ali oni odlučuju da se ide kao da se ništa ne dešava.

– To je baš dan ili dva prije upada vojske iz Srbije u Zvornik?

Mislim da je vojska sljedeći dan ušla u grad. Kako bih objasnio situaciju u Zvorniku? Napeto. Mi smo na ručku, ali ja odlazim u grad jer nemam mira. Imam tu napetost duže od godinu, osjećam taj nemir i strah da nas niko ne može zaštititi. I u Zvorniku pokušavam kupiti nož. Na kiosku nema nijedan i napokon u Robnoj kući Zvorničanka na odjeljenju lovačke opreme kupujem jedan. Kaže mi prodavac: Kupili ste posljednji nož. Nema više. Sve sam ih rasprodao danas.

– Naveče se vraćate kući u Vlasenicu.

Po mraku. Sutradan otac odlazi na posao, a tetka Azra vrišteći se javlja iz Zvornika: Četnici silaze niz Vratolomac. To je strmo brdo, iznad kuće mojih djeda i nane.

– Šta se desilo sa njima?

Dugo nismo ništa znali. Tek smo par godina kasnije u Srebrenici preko poruka Crvenog krsta saznali da su još mjesecima živjeli u Zvorniku i u nekom posljednjem vozu sa 1000 Bošnjaka izašli iz grada, stigli do Mađarske, kasnije Slovenije da bi svi otišli u Australiju.

– Šta vi radite dok je otac na poslu?

Ja gledam kroz špijunku na vratima. Sasvim slučajno prekoputa dolazi u stan jedan od najdeklarisanijih četnika u BiH. To je isti čovjek koji je pročitao zahtjeve SDS nakon blokade Sarajeva početkom marta 1992. Iza referenduma.

– Govoriš o…

Rajku Dukiću. Njegova sestra živi pored nas i on dolazi da je posjeti. Vidim uniformisane ljude, s oružjem, koji ulaze u stan.

– Kada vi napuštate Vlasenicu?

Uspijevam da ubijedim oca i mi 12. aprila odlazimo za Sarajevo. Vozi nas otac. Skoro smo jedini na cesti. U Vogošći vidimo naoružane ljude. Dolazimo u naselje Bare kod amidže. Tu nas otac ostavlja i on se vraća: Jer mora u Vlasenicu, na posao. Ja sam mislio – neće se vratiti živ. U Sarajevu smo bili šest dana. Otac ponovo dolazi 18 aprila.

– Da vas vrati?

Da. Stiže sa vozačem Reljom. On je Srbin. To je zapravo bilo njihovo osiguranje. Čija god da je kontrola na cesti imaju oba odgovora spremna. I tako se mi u službenom pežou vraćamo u Vlasenicu. Ja kukam na raskrsnici za Tuzlu, iza Kladnja, molim da bar odemo u Tuzlu. Otac govori, ne, ne, idemo u Vlasenicu. Kasnije će mi on objasniti da mu je neki kolega Srbin, iz druge firme, rekao: Ibro gdje ti je porodica? Kad mu je rekao u Sarajevu, ovaj mu je kazao: Vodi ih iz Sarajeva, Sarajevo će biti sravnjeno sa zemljom. Međutim kad smo došli u Vlasenicu, Relja je odvezao službeni auto, otac nam je rekao imate pola sata da se spremite, kupite najnužnije stvari, idemo u Stoborane. To je selo njegovog oca gdje je on rođen i odrastao. Nekih 40 kilometara od Vlasenice.

– To ipak govori da ne gubi inicijativu.

Njegov plan je bio – krenimo prema selu, tamo ima šuma, planine. Dalje od haosa koji je u Sarajevu, možda i Vlasenici.

Stoborani. Selo u Istočnoj Bosni. Snimak iz 2012. Snimio B. Kontić

– Stoborani su blizu Žepe. Trebate se popeti na plato Romanije planine, proći Han Pijesak.

I onda ima 20 kilometara do Stoborana.

– Stoborani su, vidio sam, idilično mjesto. Pašnjaci, duboke šume, lijep pogled gdje god se okreneš. Kako vas dočekuje tih aprilskih dana?

Tih je dana pao snijeg. Lokalni ljudi su već bili organizovani. Straže. Tu su bošnjačka i srpska sela striktno odvojena. Otac je stražario, kasnije i mi, oko svojih kuća. Srbi napadaju Stoborane početkom juna. Tada smo morali napustiti selo. Prije toga će biti prekidi struje, isključenje, nadletanja helikoptera… Stoborani su oko pet kilometara vazdušne linije udaljeni od planine Veliki Žep za koju se uvijek znalo da je ogromna vojna baza, ispod zemlje, da postoje tuneli, Titovo sklonište… To je sada bilo u rukama srpske vojske, kasnije će biti i komanda generala Mladića. Tako da nije bilo logike da ostanemo nedirnuti u takvom okruženju. I doživljavamo rat, katastrofu, spaljeno selo. To se dešava 4. juna. Morali smo bježati. Živimo u šumi nekih sedam dana, bježimo na drugu planinu još veću. To je bio plan. Što si na višoj koti manja je vjerovatnoća da će se oni penjati visoko, pogotovo sa tenkovima. Odmah smo naučili da tenkovi idu livadama i cestom. Mi smo bili bombardovani i u šumi, ali nije bilo pješadije. Shvatili smo takođe da i pješadija neće u šumu tek tako. Tako smo bježeći iz Stoborana došli u selo Luka s druge strane planine. Tamo je živjela sestra mog oca. Selo Luka je najudaljenije selo srebreničke opštine. 45 kilometara je od Luke do Srebrenice. I ono je lijepo, priroda, šume, ali je bukvalno na kraj Bosne. Imaš još samo kanjon Drine i Srbiju prekoputa. Selo je doživjelo avionsko bombardovanje, ali nije uništeno i tu ćemo mi provesti dio juna, juli i avgust. Dva ipo mjeseca.

– Odatle ćete krenuti u Srebrenicu?

29. avgusta 1992. smo krenuli čamcem kroz kanjon Drinu. Moglo bi se reći da smo kao porodica napravili veliki krug. Živjeli smo u Srebrenici do 1976. prešli smo u Vlasenicu da bi 1992. opet stigli, ovog puta, u ratnu Srebrenicu.

– U svojoj knjizi „Zbijeg“ opisujući taj vaš put od Vlasenice preko Stoborana, Luke prema Srebrenici, pišeš da si počeo upoznavati oca, majku i brata.

Pogledaj ovo. Ja sam sa 19 godina otišao u JNA. Vratio se, proveo samo 15 dana sa svojima i otišao u studentski dom. Četiri godine u Sarajevu. Sa svojima ću se viđati povremeno, vikendima. Šta pamtim? Toplinu. Savjete. Ja sam na prvoj godini studija položio vrlo malo ispita do ljeta. Odbranu i statiku, mislim. Dođem kući i kažem ocu: Da se prebacim na ekonomiju? Ovo mi mašinstvo baš i ne ide. Nije se protivio ali mi kaže: Sjedi. Onda je nastavio: Slušaj, što se mene tiče možeš promijeniti fakultet. Ali, opet se vraćaš na prvu godinu. U životu ćeš često naići na prepreke. I ako ih svaki put budeš zaobilazio, a ne išao kroz njih, neće valjati. Poslušao sam ga, vratio se u Sarajevo, i za dva mjeseca položio pet ispita. I tako stekao uslov za drugu godinu. Međutim, ovo u aprilu 1992. je sasvim drugo. Živiš sa njima 24 sata, okrenuti smo jedni drugima više nego ikad ranije.

– I šta saznaješ, vidiš, novo?

Upoznaješ njihove vrline i mane. I oni moje. Ono što ranije nisi vidio ili znao. Ali moja komunikacija sa bratom već je bila upitna.

Gornji Milanovac, oktobar 1987. Polaganje zakletve JNA. Ibro, Hasan, Nasiha i Muhamed. Porodična arhiva.

– Koliko ja razlika među vama?

Šest godina. Ja sam prije rata glumio velikog brata. Ja dođem na vikend a eto njega kasno naveče kući. Onda ga ja izružim, vičem na njega. I toga sam se sjećao tog ljeta 1992. Ti si blizu smrti svakog momenta. Bilo mi je žao svakog momenta kad sam vikao na njega, maltene ga maltretirao glumeći starijeg brata.

– Kako se on snalazio tih dana?

Dobro. On je bio šutljiv ali interesantno, gdje god je došao imao je puno drugova. Ljudi su ga stvarno voljeli. I mislim da je njegova komunikacija s drugima bila bolja nego sa mnom. Ipak je to razlika šest godina. I tek smo mi trebali… da nije bilo rata, da postanemo prijatelji. On je u ratu prošao put od tinejdžera do odrasle osobe. Imaće nepunu 21 godinu kad bude ubijen.

– Zapisuješ u pećinama iznad Luke da ste zajedno i da ima neki fluid koji vas veže.

Mi smo se u toj surovoj sredini ponašali kao jedno. Ta je sredina i prije rata bila surova.

– Surova, u smislu to su gorštaci?

Surovo je sve. Priroda, ljudi. Tamo se radi po cijeli dan i nema sjedenja previše. Da bi živio moraš stalno raditi. I u tom ratnom periodu ljudi su stalno radili, snalazili se. Bukvalno, ako ne doprinosiš svojim radom, ti si za njih bezvrijedan. Nisi ravnopravan član zajednice ako ne pomažeš. Iako su oni mog oca cijenili od prije rata jer je bio jedan od rijetkih koji je završio fakultet i bio direktor. Ali sve je to kratko trajalo. Kako koji dan bude prolazio, sve će manje biti bitno ko si bio prije rata. Samo postaje bitno ko si ti sada u ratu. Šta možeš uraditi? Koliko doprinijeti? Koliko si opasan? Koliko si opasan prema neprijatelju da te niko ne smije dirati? To će se još više pokazati kasnije u Srebrenici. Bilo je solidarnosti, suosjećanja ali je surovost preovladavala tokom cijelog rata. Taj fluid koji spominjem odnosi se na nas četvoro. A svi ostali su nešto sasvim drugo. Znali smo, ako ti se nešto desi, padne granata, budeš ranjen, niko te drugi neće nositi osim oca ili brata.

– Tvoj otac Ibro Nuhanović završio je ekonomski fakultet?

Da. Kad je diplomirao u Subotici vratio se u Vlasenicu.

– Tu je našao posao?

Tu je već radio. On je studirao i radio. Moj otac je završio srednju šumarsku školu na Ilidži. I sa tom školom radio je u šumarskim preduzećima Istočne Bosne. I onda je kroz rad završio i fakultet.

– U međuvremenu se i oženio?

Da. Pamtim kad sam imao pet godina, brat se još nije bio rodio. Živjeli smo tada u Srebrenici. Otac se vratio iz Italije sa službenog puta. Na ulaznim vratima, pune ruke poklona. Donio mi je kompletnu kaubojsku opremu, od mamuza, opasača sa pištoljima do šešira. Donio nam je, i to sam vidio prvi put – špagete. To mi je kao djetetu bio praznik. Te špagete sa sosom i parmezanom. Ispričao nam je tada kako je ta cijela delegacija iz Srebrenice bila u Veneciji i kako su, između ostalog, pili i vino sa poslovnim partnerima, Italijanima. Postoji sačuvana i slika sa tog puta. I među njima je bio jedan Mićo iz Srebrenice, koji je valjda tako govorio da mu je jedan od Italijana rekao: Piccolo uomo, grande comuniste. Mali čovjek ali veliki komunista.

I zamisli, u toku rata na jednom od sastanaka UN posmatrača sa srpskom stranom, u Skelanima, jedan od konobara koji je donosio kafe i vode poče zagledati u mene. Prevodio sam. I kad sam pošao u toalet zaustavi me on i kaže: Je si li ti Ibrin? Radio je ranije u Vlasenici u jednoj kafani. Moj je otac išao u kafane, volio je družiti se sa ljudima. Ono, zajedno i Srbi i Muslimani, kako je već bilo prije rata.

– Očigledno da je imao posebno iskustvo prijateljstava, društva, do rata.

Ništa od toga više ne postoji. Sad smo u ratu. I to smo shvatili na tom putu od Stoborana do Luke i Srebrenice. U tim uslovima nema puno izbora. Uzimaš pušku u ruke, ako je imaš, ako je otmeš od neprijatelja. I postaješ ravnopravan. Postaješ borac. Nisi relevantan ako nisi bio borac.

Pogled na Žepu. Snimak iz 2012. Snimio B. Kontić

– To mora da mu je teško bilo?

On nije bio od toga. Nije bio taj tip. S druge strane stalno vidim kod njega to užasno opterećenje što je dozvolio da mi tu zaglavimo. Puno mu ljudi spočitava – Otkud ti ovdje? Zapravo je vrlo mali broj intelektualaca ostao u Istočnoj Bosni. Oni koji nisu ubijeni, već su otišli dalje, vrlo ih je malo ostalo.

– Čitajući tvoju knjigu imao sam godina koliko i tvoj otac. Nekako sam mogao fizički osjetiti tu njegovu zebnju, nemogućnost da pomogne a želio bi.

Njegov strah je bio da ćemo poginuti, da će nas odvesti na liniju. On je balansirao. Ne toliko za brata jer je imao malo više od 17 godina koliko za mene. Imao je ogroman strah za nas. Ne vjerujem da se ikad plašio za sebe ili majku. Prioritet smo bili mi.

– Pišeš da si ga prvi put nazvao imenom Ibro, a ne tata, u junu 1992.

U toku granatiranja Stoborana dok bježimo u šumu. U tom selu niko ne zove tata. Zovu po imenu ili babo. Ja sam ga zvao tata i zvaću ga tako do jula 1995. U kući. Pred ljudima Ibro. I sad bježimo kroz šumu i ja vičem – Ibrooo. Ne možeš tada ni izgovoriti tata.

– Tražio si mu pištolj da braniš položaj. I dao ga je.

Mi smo u jednom momentu bili bez odbrane, boraca i vidim treba Srbi da uđu u šumu i govorim hajde da pripucamo da pomisle da tu ima nekoga. To je jedan zbijeg. Moj brat i ja smo tu najmlađi. Sve su to stariji ljudi. I ja zovnem par njih sa lovačkim puškama i ja sa očevim pištoljem, kao da ćemo ih zaustaviti. Nismo ni zapucali. Niko nije ušao.

– Ti si pomalo počeo i preuzimati komandu u porodici.

To je prvi put u životu da mi on daje malo prostora unutar porodice da se pitam i ja za nešto. Od te šume u Stoboranima. I to će sve biti izraženije. Posebno kad počnem raditi za UN u Srebrenici. Da mogu da doprinesem, da uspijevam naći rješenje.

– Mora da je za njega bio ogroman problem ta očita nemogućnost da učini nešto?

Jeste. Bila je. I kasnije kad dođemo u Srebrenicu gotovo nikad mi neće dozvoliti da idem s njim u neku riskantnu akciju potrage za hranom. Bojao se da ću poginuti. On je svoj život stavljao u torbu išavši deset, dvadeset, pedeset kilometara od Srebrenice tražeći hranu. Na tim putevima prolazio je i pored sela Kravica gdje su mnogi nestali. Par puta smo se uhvatili za prsa.

– U raspravi?

Nije mi dozvoljavao odlazak na najopasnija mjesta – na primjer, na obalu Drine. Jeste možda grozno ući sa ocem u fizički sukob, ali sve je to ništa da neko pogine ili bude osakaćen od granate. Mi smo imali dogovor – što se dešava između nas četvoro, riješićemo nekako, može neko i da pukne ili poludi. Tako da ti incidenti verbalni ili fizički koji su se dešavali između nas zaboravljani su odmah. Sutradan niko o tome nije pričao.

– Negdje vam je u svemu tome obećao novi svijet.

To se dešava kada smo bili u šumi, na brdu, poslije dvodnevnog granatiranja. Poslije pakla. Uz sve to granatiranje počinje kiša. Zamisli sebe u šumi, kiša ne prestaje dva dana a ti nemaš skloništa. Pa to je za običnog čovjeka i u miru tragedija. Nemaš se gdje osušiti a ne smiješ zapaliti vatru. Možeš samo od toga umrijeti a da ne spominjem granate. I onda sve to prestaje. I granatiranje i kiša. Pojavljuje se sunce. I otac kaže: Ako sve ovo preživimo vodim vas u Australiju.

– Na kraj svijeta.

Idemo odavde da više nikad ne budemo tu. Nije ovo bilo slučajno. Mamina rodbina je tamo živjela već desetinama godina. I zvali su brata da ide pa se vjerovatno i toga sjetio. Nije ga htio pustiti sa 16 godina da ide u Australiju.

– To su ga zvali preko ljeta?

Zvali ga za skroz. Vidjeli su 1991. da se zakuhava kod nas i zvali ga. Sad se vjerovatno kajao što to nije uradio.

– Koje je godište tvoja majka Nasiha?

1947.

– Kad su se vjenčali tvoji roditelji?

Oni su se vjenčali 1967. Pretpostavljam. Ja sam rođen 1968.

Ibro i Nasiha Nuhanović. Septembar 1987. Porodična arhiva.

– Gdje su se upoznali?

U Bratuncu. Očev prvi posao je bio u jednoj pilani kod Han Pijeska.

– Tu pilanu si mi pokazao na putu od Han Pijeska prema Stoboranima.

On je došao iz srednje škole što je bilo kao fakultet sad. On je jedini u cijelom tom području imao šumarsku školu. Ostali su uglavnom bili sjekači šume. Njega su čak zvali inžinjer. Kasnije je dobio posao u Bratuncu i tu je sreo svoju buduću ženu, moju majku. Ona je na vikend došla kod sestre koja se tu već bila udala. Majka je imala 20 a otac 24 godine kada sam rođen.

– Kao ti kad je počeo rat.

Da. Brat je rođen u Srebrenici 1974. godine. Otac je tada radio tu.

– Iz koje je porodice tvoja majka.

Mehinagić. Kažu neko poznato zvorničko prezime.

– Ona se uvijek brinula o vama, nije radila?

Ona je završila srednju školu i sjećam se precizno, imam tu sliku u glavi, u Srebrenici, u našem malom stanu ona mene pita: Da li bi se ti ljutio Hasko, mene su čitav život zvali tako. Brata su zvali Braco. Pita me: Da li bi se ti ljutio da ja počnem da radim? Posao je nekih 300 metara od stana.

– Koliko si imao godina?

Možda pet. Onda je ona počela da radi u očevoj firmi – Drina, Šipad. Otada je uvijek radila. A ja sam otada ostajao sam kod kuće. I tu ima raznih priča i anegdota. Kakve sam budalaštine pravio. Izgubio sam jedno dvadeset ključeva od stana. Ali bio sam prilično samostalan cijeli svoj život. Kao desetogodišnjak bio sam zadužen za Bracu. On je imao četiri godine. Od kako su oba roditelja radila, moja je obaveza bila da ga vodim u vrtić. Nije mogao izgovoriti moje ime nego je uspjevao samo: Hako, dodajući daj mi ruku. Stanovali smo u tim novim zgradama u Srebrenici. To su bila dva jedina solitera u gradu.

– To neće biti daleko od kuće u kojoj ste našli sklonište kada se ratne 1992. pojavite u Srebrenici?

Ma, sve je to blizu. Srebrenica je mala. Sve je to unutar par stotina metara.

– Kako se ona snalazi dok se iz Vlasenice, Stoborana, Luke krećete prema Srebrenici?

Ona je tada imala 44 godine. Kao moja žena danas. Ona je uvijek fizički izgledala slabije. Možda ne slaba ali blijeda, osjetljiva. Povremeno se žalila na neke zdravstvene probleme, ali kako god da je bilo, ona je morala svojom nogom da pređe sve te kilometre zajedno sa nama.

– Koliko je taj put od Stoborana do Srebrenice koji ste vi prešli u ljeto 1992?

Jedno 70 kilometara.

– Kad stignete u Srebrenicu njen je život briga o vama i raspoređivanje tih malih količina hrane koju nađete?

Ona ne ide nigdje. Mi smo skupljali, a njena je briga da to skuha ili izmišlja iz ničega nešto.

– Onda je u jednom trenutku sav svoj nakit prodala za čašu brašna.

Za ćasu brašna. Nisam ja znao ni koliko toga ima niti sam je pitao o tome. Jedino što sam znao jeste da smo imali 1200 njemačkih maraka na početku rata. Slušam na radiju kako ljudi u Sarajevu govore: Dosadili su nam hljeb, makaroni – mi to očima nismo vidjeli. Jedan jedini konvoj humanitarne pomoći je u Srebrenicu stigao – ja pišem u knjizi novembra, a rođak me zove i ispravlja – decembra 1992. godine.

– I nakon toga?

Nijedan do marta 1993. kad stižu Danci i koji će kad istovare hranu voziti za Tuzlu žene i djecu iz Srebrenice. Nakon toga počinje jedan veliki napad na grad i tada se uspostavlja zaštićena zona Srebrenice; počinju da dolaze tri puta sedmično. I tako će biti do proljeća 1995. Izračunaj, tri konvoja hrane sedmično će biti dovoljno da mi preživimo. A tokom cijele 1992. godine imali smo samo jedan. Osim granatiranja i srpske vojske koja je uvijek bila opasnost da probije linije, najveća opasnost je bila glad. I to nikad ne prestaje.

– Ratna Srebrenica je glad?

Bukvalno. Ja sam izgubio nekih 25-30 kila. Otac skoro 40. Šta smo jeli? Ne znam. Nemaš ništa. Majka napravi kukuruzni hljeb, prečnika jedno 15 centimetara, podijeli ga na četiri komada. I to je to. Uvijek smo jeli dva puta. U 9 ujutro i u pola 4 popodne. Ma ni kukuruza nije bilo dovoljno.

– U knjizi navodiš da su ljudi umjesto kvasca koristili prah iz aparata za gašenje vatre?

Da. Navodno taj prah sadrži sodu. Mi to nismo koristili jer nismo imali bijelog brašna. Prah iz aparata je za bijelo brašno, ne za kukuruzu. Za kukuruzu ide samo voda.

– Tvoj mlađi brat Muhamed. Zovete ga Braco. On je 17-godišnjak na početku rata?

1974. je godište. Znači osamnaesta. Bio je stvarno druželjubiv. Omiljen. Voljeli su ga ljudi. To sam mogao vidjeti. Njegova komunikacija sa drugima bila je bolja nego između nas dvojice.

– Koju je srednju školu učio?

Išao je u srednju školu prirodno-matematskog smjera. Ali, nije mu išla baš najbolje. Za razliku od mene odličnog učenika, on je bio neka sredina. Zato je bio aktivan izvan kuće. Imao je svoj bend. Ja sam to malo podcjenjivao, smatrao sam više nekom dječijom igrarijom. Bio je bubnjar.

Muhamed – Braco Nuhanović. Srebrenica 1994. Porodična arhiva.

– Da li si ga ikad gledao?

Jesam nešto u prolazu. Imao je smisao za ritam. U to vrijeme su ga zvali Groma. To je valjda dolazilo od ogroman. Bio je snažan. Niži od mene ali krupniji. To je bilo prirodno, nije vježbao. Bio je na oca. Majka je bila puno krhkije građe.

– Ali za vrijeme tog puta do Srebrenice i tih godina, nešto se mijenja?

Ima ona uzrečica iz engleskog Take it for granted. Uzimaš neke stvari zdravo za gotovo. Mi smo i bez razgovora dali jedan drugom do znanja da znamo o kakvoj se situaciji nalazimo, koji su prioriteti i koje su naše obaveze. Mi to riječima nismo izražavali. Inače u našoj porodici nismo se nikad grlili i ljubili. Prije rata. Kao ovo sada. Ja kad dođem iz Sarajeva za vikend, otac me i ne poljubi. Čak se možda i ne rukujemo. Pa ni brata. Jedino me nekad majka znala poljubiti u obraz. Prije rata nikad nisam rekao bratu da ga volim. Pa ni ocu. Ne znam jesam li majci to rekao. Jeste ona nama to govorila. Ni u ratu se to nije previše promijenilo.

– Kako se on snalazi u ratu, kad nijedna definicija više ne važi. Imate ta dva utvrđena zajednička trenutka ujutro i popodne. Kako provodi ostalo vrijeme?

Uglavnom sa mladim ljudima iz ulice. Bolje se uklapao sa ljudima nego ja. Ja sam jedno vrijeme donosio knjige iz biblioteke, nudio sam i njemu ali da li je čitao… ne bih rekao. On je bio u srednjoj školi uoči rata. Škole su obnovljene kad su trupe UN stigle u grad. Da li je završio ni to nisam siguran? Nije bio nešto zainteresovan. Moj je otac predavao njemački jezik u jednoj takvoj školi. Otac je znao njemački prije rata, ali je morao učiti kod kuće da može predavati.

– Da li je time mogao nešto zaraditi?

Ne, nije tu bilo plate. Možda kila brašna. To, što si me pitao o odnosu prema ocu. To se totalno mijenja. Nakon dolaska UN ja ću biti taj koji donosi pare i hranu, praktično. I on će to prihvatiti. Ja sam onaj koji donosi hljeb. Imaću taj osjećaj da sam favoriziran u porodici.

– Da li je Braco imao djevojku?

O tome niko nije razmišljao u ono vrijeme strašne gladi. Do sredine 1993. Onda dolaskom UN to se sve mijenja i mnogi će biti dokoni. Imaš hiljade tih omladinaca koji samo hodaju po gradu i druže se. Intenzivno. Bukvalno su izmišljali nešto da popune vrijeme. Ja sam bio u drukčijoj poziciji. Radio sam svaki dan od rano ujutro do kasno naveče. Bio sam potpuno izvan njegove raje, druženja. Njegovo iskustvo je potpuno drugačije od mog. Koliko se sjećam, imao je tri djevojke u Srebrenici. Jednu od njih vidjeću u bazi UN, 11. Jula 1995. Tanka djevojka sa predivnom plavom kosom.

– Ti si rođen kao Hazim ali su ti poslije dva mjeseca promijenili ime u Hasan.

Umro je djed, očev otac, dva mjeseca po mom rođenju pa su onda dali ime po njemu.

– Ko je bio Hasan Nuhanović stariji?

Znao sam nešto o njemu kao dijete. Uglavnom neko strahopoštovanje. Sad znam mnogo više. Bio je 1945. predsjednik kotara Žepa, bio je partizanski jatak a nedavno mi jedan čovjek priča kako je moj djed bio 1936. godine na nekom valjda komunističkom skupu u hotelu Evropa u Sarajevu zajedno sa Srbima i Hrvatima. To mi zvuči nestvarno da neko iz Stoborana, sela na kraju Bosne, bude u takvim aktivnostima. Čuo sam da su ga četnici u ratu vodili na strijeljanje, da je ranjen ali se spasio, da je poslije rata bio na Golom otoku.

– Šta je bio zločin?

On je kao najuticajniji čovjek iz tog kraja, koga su svi Bošnjaci poštovali, išao da se buni da su partizanske spomenice date i onima koje je on znao kao četnike. Otišao je u Sarajevo da protestuje i nije se vratio. Niko nije znao gdje je. I ode njegov najstariji sin, moj amidža, koji je i danas živ, da ga traži i dođe kod nekog generala – Muslimana. Znao ga je otac. Uđe u kuću i pita za tog generala. Žena mu šuti. Ne znam kako se zvao taj general, možda Asim. Došao sam da pitam za oca veli amidža kad – izađe taj general iz neke sobe. Kaže, Hasibe ja sam u kućnom pritvoru. Gdje mi je otac? Kaže, ne pitaj. Amidža ode u neki zatvor i neki mu je Srbin rekao: Otac ti je u zatvoru, idi kući, ne pitaj puno, jer otićeš i ti kod njega. Nije mu loše. Uglavnom saznali su da je na Golom otoku. Vratio se poslije par godina. Ali je imao boračku penziju i to mu nije bilo oduzeto.

– On je živio u Stoboranima u kući u kojoj vi, aprila 1992, pokušavate da nađete spas?

Mi smo bili u njegovim odajama, tako se to tamo kaže. Na spratu. Kad bi mu nešto zatrebalo on bi samo kucnuo štapom. Tuk, tuk. I neko mora izletiti gore da ga pita šta treba. Imao je jedanaestoro djece. To je bila firma. On je bio direktor a moja nena, njegova žena bila mu je sekretarica. Tu su bile snahe, unuci… Svi stanuju tu. Trideset, četrdeset ljudi. Imaju 500 ovaca. Konje, krave. I tu nema pogovora. Ima čak i bič ako zatreba. I samo kaže, ti vodiš goveda tu, ti vodiš ovce, ti mi osedlaj konja i tako. Do smrti je upravljao. I ja to sve sada saznajem.

– Otac ti nije pričao o njemu?

Jeste nešto malo ali ja nisam bio zainteresovan. Počeo sam svirati gitaru. Vidim postere i neke mršavce i shvatam da možeš biti popularan i da ne treniraš. Ne moraš biti ni razvijen. Tada sam prestao trenirati karate a bio sam jedan od najboljih u klubu u Vlasenici. Muzika, fakultet, vojska. To postaje moj krug. Ja sam, nekako prije rata, te priče iz Stoborana doživljavao kao nebitne. Pred sam rat, kad sam imao djevojku Mirzu, zavolio sam Stoborane.

– Vi iz ratnih Stoborana, preko Luke krajem aprila krećete ka Srebrenici. Zato što je tamo slobodna teritorija?

Mi smo krenuli zbog hrane. Planinska sela nikad nisu imali klimu za kukuruz ili pšenicu. Sijali su eventualno raž. Sad i kad bi htjeli ne mogu. Rat je. I mi bukvalno zavisimo od onog što nađemo. Kad smo pojeli posljednje zalihe hrane krenuli smo ka Srebrenici jer smo čuli da tamo ima. Srebrenica je druga klimatska oblast. To je nekih 200 metara nadmorske visine uz Drinu, plodna ravnica i tu raste sve. A taj kukuruz koji je uzgajan i koji je ostao u rezervi nije bio za ljude. Bio je za stoku. Ja sam nakon par mjeseci vidio razliku. Kažu, ovo ti je hibrid. A ovo je osmak. Osmak baš sladak, ukusan. Šta je osmak? Kad uzmeš klip on ima osam zrna u krugu a hibrid šesnaest. Hibrid je mnogo veći ali nije ukusan. Saznajem ono što su ti ljudi znali uvijek. Tako da smo mi bukvalno pojeli stočne zalihe iz bošnjačkih spaljenih sela. Ljudi iz Srebrenice išli bi pored srpskih linija tražeći po napuštenim selima taj kukuruz i donose ga, jedu ili prodaju u Srebrenici.

– Kad dođete u Srebrenicu, početkom septembra 1992, lako ste našli smještaj?

Da. Tada je više od pola kuća bilo slobodno. Skoro da smo mogli birati gdje ući.

– Shvatio sam da niste željeli ući u srpsku kuću?

Srebrenica. Kuća Bašića u kojoj je od septembra 1992. do jula 1995. živjela porodica Nuhanović. Snimak iz 2012. Snimio B. Kontić

Dotada nismo stanovali u tuđoj kući. Nekako smo željeli da to bude muslimanska, bošnjačka kuća. Bili smo u jednoj par dana i onda smo je napustili, ne sjećam se zašto. Otac je saznao da je prazna kuća koja je bila u vlasništvu Veljka i Razije Bašić.

– Što se kaže – mješoviti brak?

Veljko je poginuo od struje radeći tu kuću. Glačao je mašinom beton na balkonu. Negdje sedamdesetih. Moj ga je otac znao. Razija i djeca su otišli na početku rata kada i većina Srebreničana. Završili su u Kanadi. Kad smo mi došli u Srebrenici tu je živjelo svega 200 prijeratnih stanovnika. Ratna Srebrenica su izbjeglice. Kad smo ušli u tu kuću, bila je slika Veljka Bašića na zidu. Ličio je malo na Clark Gable. Crno-bijela fotografija, lijep čovjek sa onim tanjim brčićima. Frizura kao holivudski glumci. Nikad niko nije dirnuo tu sliku. Bila su bombardovanja, avio napadi, tresla se kuća ali slika je ostala. Ta fotografija na zidu mi je poslednji kadar koji pamtim iz te kuće koju sam napustio 9. jula 1995. godine.

– U te pohode za hranu 1992, 1993. tvoja porodica ne ide?

Nikad nismo išli. Kad su ovi odlasci u napuštena bošnjačka sela postali nemogući, onda počinje period napada na srpska sela. Za ovo se uvijek znalo unaprijed i ljudi su se spremali. Vreće, ruksake, puške, pištolje ko ima. To se zvalo akcija. Glavna motivacija za napade na srpska sela bila je glad. Teško bi neko nekog mogao natjerati da ide u takav rizik, napadaš sela, da bi uzeo hranu iz njegove kuće. Drugo je pucati iz rova a drugačije otići u selo da otmeš hranu iz nečije kuće. Iz frižidera bukvalno. Podruma.

– Oni zapravo nastupaju iza vojske?

Pa da. Ne može hiljadu ljudi sa vrećama osvojiti selo. Ide prvo vojska. To su zapravo male jedinice, pedesetak boraca sa jednim od tih karizmatičnih vođa. Oni zauzmu selo i uzmu sve sebi. Kad se oni povlače onda ovi nastupaju i uzimaju ono što je preostalo. I to je ogroman rizik. Ovi sa puškom su se već povukli a ti dolaziš goloruk. Tu je veliki broj civila izginuo. Izginuo je i jedan dio srpskih civila i njihove vojske. Sjećam se jedne mlade djevojke iz ulice koja je otišla u taj pohod za hranu i nikad se nije vratila. Išli su svi osim male djece.

Srebrenica 1993. Snimio Z. Stevanović.

– U to vrijeme ti radiš u lokalnoj biblioteci?

Ne. Ja radim u Domu kulture koji je potpuno prazan. Dobio sam zaduženje da na šalteru tog Doma, gdje su se nekad prodavale karte, upisujem izbjeglice. Ponekad su to valovi ljudi kao jednom, više od hiljadu njih iz Žepe. Nakon upisivanja imena ja ih upućujem tamo gdje su prazne kuće ili ih jednostavno odvedem tamo. Dok ih čekam uzimam knjige iz biblioteke na spratu. Čitam ih tamo ili nosim kući.

– Šta si čitao?

Najinteresantnija mi je bila knjiga u tri toma sa puno fotografija. Drugi svjetski rat. Čitao sam o stvarima o kojima nikad nisam čuo prije. Saznajem o ratu ono što nikad nisam čuo u školi.

– Istovremeno živiš u ratu.

I poredim moj život i ono što čitam u knjigama. Čak se tješim. Sve je katastrofa ali vidim da je bilo puno gorih stvari ranije.

– Utješilo te, nisi jedini na svijetu?

Skoro. Čitao sam i Derviša Sušića. On je inače iz Vlasenice porijeklom. Zapravo, to sam čitao i prije rata. Ali sada uočavam način na koji opisuje Drugi svjetski rat. I to mi je bilo novo. Njemci napadaju partizanske položaje, ustaše stavljaju sa lijeve a četnike sa desne strane svog krila. Oni se mrze ali zajedno sa Njemcima napadaju partizane a nemaju kontakta jedni sa drugima. Čitao sam o stradanju, zapravo pogromu nad Jevrejima u Poljskoj. Nisam ništa znao o tome. Znao sam za holokaust, naciste. Nisam znao da su ih Rusi ubijali. Poljaci. Da ih je svako ubijao. I to i decenijama prije Drugog rata.

Srebrenica 1993. Snimio Z. Stevanović.

– Da li su ukućani nešto od toga čitali?

Oni su samo razmišljali kako naći hranu. Otac je išao i molio neke prijeratne prijatelje. Nek ti neko da kilo brašna, golemo ti je učinio. Preživiš dva dana.

– Jednu se veče vraćaš kući, zatičeš majku samu i pitaš je da li vjeruje u Boga?

Razgovarali smo puno puta i prije rata. Ovo ratno pamtim jer mi ona u toj hladnoj noći kaže: Pa, ako nema Boga, a mi smo gdje smo, onda nema nade. Jer, ako mi zavisimo od volje čovjeka a ljudi mogu biti jako zli, što smo već upoznali – beznadno je.

– A otac?

Ne sjećam da sam sa njim imao neki ozbiljniji razgovor o vjeri. Mi smo bili sekularna porodica kao i većina drugih do rata.

– Pretpostavljam da je njegov otac, tvoj djed, imao drugačiji odnos prema religiji, kao većina starijih?

U tom smislu ne sjećam se da je pričano o njemu kao o nekom ko ide u džamiju. Ako se govori o partizanskom jataku, načelniku kotara, čovjeku koga su poštovali svi ili da je bio na Golom otoku… Možda je i išao.

– Čuvao si jedne farmerice za kraj rata. Šta je bilo sa njima?

Te sam leviske pokupio tog 18. aprila 1992. kad smo napuštali stan u Vlasenici. Da budem iskren mislio sam na svoju djevojku Mirzu. Čuvao sam još jednu lijepu majicu i nove cipele. Razmišljao sam ako se sretnemo treba da izgledam lijepo. Za kraj rata. Da izgledam kao insan. U ratu nisam ličio ni na šta. Kao i drugi. Ali sve se što sam imao poderalo, uprljalo i u jednom momentu usred rata obučem te leviske. Nisam imao šta drugo. Bilo je ratnika sa puškom koji su imali para. Čim imaš pušku, ideš u akciju, šta god doneseš, to se pretvara u pare. I sad šta mu fali? Samo nove leviske.

– Da li si ih prodao?

Nisam, ali oni su više zagledali moje gumene čizme. Nove, novcate, ribarske. Pronašao sam ih u kući Bašića, u kojoj smo živjeli. U ratu su gumene čizme – vrhunac. Cipele se u ratnoj Srebrenici nisu mogle ni nabaviti ni kupiti. Mogao si nabaviti neki drugi odjevni predmet ali obuću ne. Ako izgubiš ili podereš obuću bio si gotov. Nisi mogao nigdje. Posebno ako je snijeg, kiša. Kasnije sam kad je Unprofor stigao i počeo raditi za njih kupio sebi i bratu nove leviske. U tim farmericama je ubijen. Napisao sam o tome priču „Made in Portugal“. Tamo su napravljene. Donio ih je jedan Rus konvojem UNHCR iz Beograda.

– U to vrijeme počinješ da učiš i engleski?

Hodam jedan dan po tom praznom Domu kulture, a moram jer je hladno i tada sam navukao tu bolest koja mi vjerovatno nikad neće proći. Zgrada je od betona, mermera, bez grijanja, strašni minusi, smrzavao sam se i navukao bolest mokraćnih kanala. Bukvalno sam izbacivao krv. Ta će me bolest pratiti do kraja života. I tako hodajući otvorim vrata i vidim cijeli bunt istih knjiga. Kurs engleskog ali sve na engleskom. Što je možda i bilo dobro. Ja sam inače naučen na sistematski rad i učenje. Studij mašinstva naučio me je tome. To sam primjenio na engleski. Za nekih tri mjeseca ja sam sve to prešao bez izostavljanja ijedne stranice. Kraj 1992. početak 1993. godine. Gramatiku sam baš savladao, tako da kad su prvi Unproforci stigli ja sam vladao jezikom. Bio sam među petoro ljudi koji su od tih 50-ak hiljada ljudi kako tako znali engleski.

Srebrenica 1993. Snimio Z. Stevanović.

– To ti je bila ulaznica za posao?

Nalazim posao jer me je otac tri dana ubjeđivao da odem do vojnika i tražim cigarete. On nije zapalio mjesecima. I kad sam tražeći cigaretu progovorio engleski ovaj mi stranac iz UN kaže: Hajde sa mnom. I uđem tamo. Tamo mi je jedan oficir pričao i ja ga gotovo ništa nisam razumio. Klimao sam glavom iako nisam shvatao šta on priča. I on mi dade posao. Radio sam nekoliko mjeseci i nisam bio plaćen. Ali bio sam zadovoljan da iz pepeljare pokupim opuške koje su vojnici ostavljali. Ostavljali su i pola cigare. Istresem to u dlan, stavim u džep, donesem kući. Onda otac i brat to odvajaju.

– I brat je pušio u ratu?

Da. Svi su u Srebrenici pušili. Ja sam imao pristup tim UN opušcima. Znali su svakih nekoliko dana dati, bukvalno baciti kao cuki, MRE – Meal ready to eat. To je zapravo vojnički obrok. Nisam bio nezadovoljan, jer sam podsvjesno znao da ako se opet desi neki napad, da je dobro biti tu oko Unprofrora. Radio sam za vojne posmatrače.

– Ipak su u jednom trenutku počeli da vas plaćaju.

To je pokrenuo Tobi, švedski posmatrač, kad je shvatio da mi nemamo ugovore. On je otišao u Tuzlu, u komandu, i napravio frku – Dajte im ugovore. Ja i Emir Suljagić smo polagali test. Nije nam kontrolor dozvolio ni minut više od dozvoljenih 45 minuta. Dobio sam dvojku, jedva sam prošao. Emir trojku i imao je 100 dolara veću plaću od mene.

– Kolika je bila plata?

Oko 600 dolara. Ja sam do jula 1995. imao ušteđenih 6000 maraka. To sam podijelio na četiri dijela. Svakom od nas po 1500. Imali smo dogovor da ako dođe do kakvog haosa, pogibije, svako bježi bez osvrtanja i eto ima jedan mali fond da se snađe ko preživi. Njihove su pare dakle bile sa njima kad su ubijeni. Ali u Srebrenici je od uspostave zaštićene zone prestao rizik od snajpera i granata.

– Poslije maja 1993. godine?

Da. Bilo je nesigurno prvih mjesec dana, dva najviše. Nakon toga mjesecima u gradu nije bilo rizika od pogibije. Nijedna granata nije pala do proljeća 1995. Granatiranja je bilo u rubnim dijelovima ali život u gradu je bio normalan. Dolazi konvoj što je bio radostan momenat. Djeca trče, traže bombone, svi se raduju i pitaju – šta je unutra? Ima li nešto novo što dosad nije bilo? Ljeti su svi hodali u papučama. Hiljade ljudi. Nema obuće. Bosi, nemaju čarapa. Papuče su od nekih materijala, ručno pravljene. I jednom smo u konvoju dobili svi po jedne cipele. UNHCR dovezao iz Beograda. I sad u masovnim grobnicama nalaze te iste cipele. A ja u svemu tome radim, imam platu, pušim prave cigare i to mi je jedini užitak. Ocu i bratu donosim papiriće za cigarete. Oni su bili privilegovani u gradu, jer su ostali motali duhan u obični papir. Jednom sam, preko nekog Čeha, donio 300 paklica. Slavili su taj dan. Čak sam nabavio gajbu piva. Iz Bratunca od Srba, preko UN. To mi je donio jedan Rus, jer on je imao dobre odnose sa Srbima sa druge strane linije i mogao je da ide na obje strane. To su mi tražila dvojica prijatelja, negdje pred sam pad Srebrenice. Jedan je preživio a drugi je pronađen u masovnoj grobnici. Eto, možda sam mu ispunio posljednju želju.

Srebrenica 1993. Snimio Z. Stevanović.

– Tada pokušavaš da prvi put stupiš u kontakt sa Mirzom, djevojkom?

Mi smo se rastali početkom aprila 1992. Ona je nastavila studij u Prištini i pred sam pad Srebrenice bila je pred diplomiranjem. Ali, ja prvo pokušavam sa njom stupiti u vezu preko radio amatera. To je išlo preko radio amatera iz Srebrenice koji uspostave vezu sa radio amaterima iz Srbije. Kasnije, kad su došli Holanđani koristio sam njihov satelitski telefon. Za 25 dolara bih kupio karticu za 3 minuta razgovora. I tako ja iz Potočara zovem Prijepolje.

– Vi se u tom trenutku niste vidjeli, koliko, dvije godine?

Mi se nećemo vidjeti tri i po godine, a u tom trenutku mi se prvi put čujemo tačno nakon 17 mjeseci.

– Ti si pokušao da se sa njom tada, usred rata, i sretneš?

Dugo sam, mjesecima, molio kolege, posmatrače iz UN da mi pomognu da nekako izađem iz Srebrenice, samo na kratko. I onda se slučajno potrefilo, ne znam je li to bio razlog, ali tri posmatrača su bila iz muslimanskih zemalja. Inače je u posmatračkom timu uvijek bilo pet, šest nenaoružanih oficira iz različitih zemalja. Tako sam upoznao cijeli jedan novi svijet. Od Bangladeša do Rusije. U tom momentu su bila samo trojica. Jedan iz Sudana, jedan iz Indonezije a treći iz Bangladeša. Jusuf, Ahmed i Amin. U Srebrenicu nijedan predstavnik međunarodne zajednice nije mogao ni ući ni izaći ako ti Pale ne daju dozvolu. I Pale svaki dan primaju stotine zahtjeva iz čitave BiH, sa naznačenim maršrutama, brojevima kartice, imenima i prezimenima, vremenima prolaska itd. Onda oni sa Pala šalju faksom ko je dobio odobrenje. I jednog dana poslije toliko pokušaja stigne papir da se ja, Hasan Nuhanović, mogu kroz Bratunac i Zvornik prebaciti do Banje Koviljače. To je kod grada Loznice u Srbiji, gdje je taj posmatrački tim bio stacioniran.

– Koje je to vrijeme?

Bio je tačno 5. januar 1994. godine. Išao sam bosanskom stranom do Zvornika. Džipom UN-a. Trojica posmatrača sa mnom. Ovaj iz Bangladeša mi je dao dvije majice. Jednu, kaže tebi a jednu tvojoj djevojci. To kod nas košta jedan dolar. Ovaj drugi kaže – Imam sobu u Banji Koviljači. Dajem ti je na pet dana.

– To je cijela priča u režiji međunarodnih predstavnika?

Operacija prava. Na prvom check pointu oni Srbi pitaju – Otkud ti, đes to krenuo – velim evo dozvole. Kažu: Opa, dobio si dozvolu za spavanje, onako obradovani, vele mi, sretno za taj moj „reunion“ sa djevojkom. Samo što nisu aplaudirali. Na drugom check pointu, ja se bojim nekog maltretiranja, kad ono posvetiše se ovom Jusufu iz Bangladeša. Natjeraše ga da izvadi cijeli kofer iz gepeka da mu kopaju po vešu. U Zvorniku prije mosta u Karakaju, gdje je inače bilo najteže, prepoznam druga iz škole u Vlasenici. A čuo sam za slučajeve da najgore prođeš kad te prepozna neko s kim si bio dobar. Ja sam se gotovo sageo dole da me čovjek ne vidi. On u uniformi, puška. I prelazim preko mosta u Karakaju još samo sto metara i ja u Srbiji. Sa roditeljima i bratom sam razgovarao. Ostalo je da ja trebam odlučiti da li da se vratim. Moj plan je bio da se vratim nakon 5 dana. Oni su mi govorili da se ne vraćam. Ostavio sam im skoro sve pare, za sebe samo par stotina maraka. Dolazim na granični prelaz, srbijanska strana, neki čovjek ima sto kila, brkovi, velika glava, maskirna uniforma. Samo je mene izveo iz auta, njima nije ni dao da izađu. Nešto mu je sumnjivo bilo tri muslimana posmatrača i ja, Hasan. Tu smo ostali tri sata.

– Nisu ti dali da uđeš?

Nije samo to. Nama, na radio stanicu, javlja ataše UN iz Beograda da se odmah vraćamo jer su dobili informaciju da su srpske vlasti izdale nalog za moje hapšenje. Vjerovatno bih završio u nekom logoru. I prije nego ovi dobiju faks iz Beograda, sa takvim naređenjem, mi okrećemo auto i nazad za Srebrenicu. Idemo nazad iako sam tako poremetio let ovim ljudima koji su išli u Srbiju i nastavljali za svoje zemlje. Zakasnili su na avione i moraju me vratiti u Srebrenicu. Na predzadnjem check pointu, već je bio mrkli mrak, srećem momka koji je bio sa mnom na dvije radne akcije.

– Srbin?

Da. Plav, izrazito. Bili smo nekad veliki prijatelji. Nisam ga vidio godinama. Bato iz Milića. Otvara vrata, gleda u mene kaže tiho, okolo su mu kolege: Otkud ti? Kažem mu, šapćući, mogu li proći onaj posljednji punkt. Veli mi, daj papir. Uze ga, okrenu naopako, napisa nešto i reče: samo pokaži ovo. Jer ja nemam dozvolu da se vratim. Kad dobiješ tu dozvolu sa Pala, to je samo za jedan pravac. I na zadnjem check pointu otvaramo prozor kad tamo isti tip koji nas je jutros ispratio. Šta je Hasane, pita. Ništa, velim: nisu me pustili u Srbiju. A majku mu, pa što to baš se naljutio. I tako se vratim u Srebrenicu.

– Mirza čekala uzaludno?

Nije čekala, plan je bio da je nazovem iz Srbije, kad uđem. Tada bi ona došla.

Sjedište holandskog bataljona u Potočarima. 20. juli 1995. Snimak sa TV.

– I tako sve teče do jula 1995. Ti si o tome napisao knjigu „Pod zastavom UN“ u kojoj do u detalj pratiš djelovanje međunarodne zajednice, sve što se dešavalo uoči, tokom i nekoliko dana nakon 11. jula 1995. godine. Iz tvoje knjige je vidljivo da UN nisu učinile gotovo ništa. Šta je razlog?

To je pitanje za knjigu od 500 strana. Tolika je zapravo, moja. Jedna je stvar šta ja mislim u retrospektivi. Jedna šta sam mislio u tom momentu. Treća je stvar šta sam sve saznavao kasnije. Ima i nešto što se zove naknadna pamet. Do zadnjeg momenta je među narodom vladalo uvjerenje da će biti zračni udari. Da neće dozvoliti da Srbi pregaze zaštićenu zonu. Tek par sati nakon podneva, 11. jula se formira kolona, uglavnom muškaraca koji se pokušavaju probiti prema Tuzli. A ostali, žene, djeca i još dosta muškaraca idu ka Potočarima. To je plan, kojeg nema i koji se pravi u zadnji momenat kad je Mladić već ušao u grad. Do zadnjeg momenta smo očekivali taj spas od međunarodne zajednice. Uvijek su nam tako govorili, dvije i po godine. Ti Holanđani, UN vojnicu u Srebrenici su imali minobacače na svakom punktu. TOW – raketne lansere. Uvijek su se hvalili. Domet 3,5 hiljada metara, probija sve oklope. Teške mitraljeze. Metka nisu ispalili.

– A bili su i napadnuti?

Da. Hajde da ne računamo na njih. Naši su ljudi pokušavali da zaustave srpske snage. Pet ili šest dana je trajala ta bitka za Srebrenicu. Srbi su izgubili dosta vojnika. Nije grad tek tako pao. I mi smo do zadnjeg momenta očekivali te avione. Mi nemamo pojma šta se dešava izvan Srebrenice. U Sarajevu, Hagu, New Yorku. Tek kasnije ja slažem te kockice ali nismo gubili vjeru do posljednjeg momenta. Nas je ukopala ta lažna nada, prisustvo UN, status zaštićene zone i prisustvo aviona koje smo mogli čuti.

– Iz svih tih dokumenata vidljivo je da nije ni postojala želja da vas sačuvaju.

Uoči pada Srebrenice Akaši je situaciju opisao kao fluidnu. 10. jula naveče u vezi sa eventualnim bombardovanjem srpskih položaja on piše da je situacija na terenu fluidna. Ako je fluidna onda se preliva. Hoće da kaže ako dođu avioni neće se znati gdje su srpske snage, gdje je UN a gdje su civili pa može doći do kolateralne štete. Postoji sačuvan UN notes pisan dijelom stenografski. Tu se prenose rečenice Jasuši Akašija specijalnog predstavnika. On 11. jula sjedi u Zagrebu sa svojim savjetnicima, znaju da je pala Srebrenica i vijećaju. I on kaže: Da, to je povoljna situacija za UN. On kaže: Desireable. Poželjna. Isto je i sa Žepom i Goraždem. Zašto. Bukvalno kaže: Dugo priželjkivani scenarij kada mi, dakle UN, možemo da izvršimo redeployment, prebacivanje snaga, hoće reći iz tih istočnih enklava negdje drugdje. Po tim dokumentima ovo je bio pozitivan rasplet događaja jer su te enklave, Srebrenica, Žepa, Goražde, stajale na putu mirovnog procesa koji je trebao biti realizovan u nekom narednom periodu. Ove se istočne enklave, jednostavno, nisu uklapale u mape koje su trebale biti iscrtane. Ali jedini problem koji se napominje u Akašijevom notesu jeste kako to prodati medijima. I koristi riječ: chalenge. Izazov, dakle. Neko je u zagradi stavio: Imposible. Nemoguće. Sad ne znam jesu li to riječi Akašija ili ovog koji je to pisao. Čovjek koji je ovo zapisivao i danas je živ. Zvao sam ga telefonom nekoliko puta. Amerikanac. Tony Bunberry. Tu sam bilježnicu dobio od američkog novinara Davida Rhoda. Kad sam Bunberry-ja zvao prvi put, bio je u Kambodži. U UN misiji. Pitao sam ga mogu li koristiti ovo što si pisao. Kaže možeš. Rekao je zapravo: Ti, možeš.

– Pad Srebrenice se naslućuje već 9. jula?

Te sam večeri mislio da će Srebrenica pasti. I to su mislili svi oko mene. To je jedna vrlo upečatljiva scena. U zgradi Pošte su se našli gotovo svi komandanti. Svih tih malih četa, odreda iz Srebrenice. Razgovara se šta uraditi. Odlučuju da pošalju vozača. To je mercedes sa vozačem na službi jednog od srebreničkih komandanata.

– Kako se mercedes sačuvao sve vrijeme rata?

Čovjek ga je prevezao preko Drine splavom. Popaljena su sela višegradske opštine 1992. godine. On je bio iz Župe, jednog višegradskog sela i bježao je u Žepu. Dakle, iz Župe u Žepu. On je na splavu prebacio taj mercedes i parkirao ga u Žepi. Onda je negdje kasnije kad je, par dana, bilo prohodno, sišao sa njim u Srebrenicu. I stavio je na raspolaganje sebe i mercedes nekom od komandanata. I tog kritičnog 9. jula njemu naređuju da ode kolima do Štaba i vidi šta se dešava. I on sjeda, nas trideset gleda, i baš je neka tišina, kobna. I čovjek se vraća nakon par minuta iz tog gornjeg dijela grada odakle već danima napadaju četnici. Izlazi iz auta svi gledaju u njega, šute i neko upita: Šta je? Prvo šuti pa onda kaže: Nisam stigao ni do škole. To je kilometar od nas a komanda, gdje je krenuo, je tri, četiri kilometra dalje. Pitamo ga: Što? Pa, kaže: kad sam stigao do škole zvižde meci oko mene. Tada smo pomislili da bi grad mogao pasti. Emir Suljagić sa dvojicom UN posmatrača odlazi u Potočare u bazu, a ja se upućujem prema gornjem dijelu grada gdje se nalazi moja porodica. Znači prema prostoru koji je sada na samoj granici borbi. I trčim ja gore uz te metke, granate. Bio sam u izuzetnoj kondiciji. Stižem do Robne kuće i srećem Hakiju Meholjića, šefa policije, stoji i viri iza zida zgrade. I stanem uz njega, držim ga za rame. On je imao, mislim automat Thompson. Pitam ga: Đe su četnici? Kaže: Ne znam ni ja. Gore negdje. I ja sam jurnuo, što kažu sto na sat, uzbrdo prema kući u kojoj živimo. To je na putu prema Guberu. Tu se nalazim sa roditeljima i bratom.

Ulica u Srebrenici. Kuća u kojoj su stanovali Nuhanovići, prva sa desne strane. Snimak iz 2012. Snimio B. Kontić

– Da li ste vi tog 9. jula napustili kuću?

Ne. Samo ja i brat odlazimo iz kuće. Mi se zapravo rastajemo od roditelja i mislimo da se više nikada nećemo vidjeti. Oni ne žele ići jer je cijela ulica tu. Otprilike je nekih hiljadu ljudi živjelo u tih 20-tak kuća. Ja i brat izlazimo, on nosi neki ruksak. Na prozorima kuća pojavljuju se ljudi. Među njima i naša prva komšinica, Zumra Šehomerović. Znaš ko je ona? Ona žena koja u BBC dokumentarcu govori kako joj je vječno ostala ruka muža na ramenu kad su se zauvijek rastali 11. jula. Već je noć a u to vrijeme obično prestanu borbe. I sad ne smijem ni ja napraviti paniku među ljudima. Ne mogu im reći bježite jer se ipak još ništa ne zna.Vide me da odlazim pa mogu to i pomisliti. Kažem bratu, polako idi, kao da šetamo. Mi smo sišli u grad i negdje kod škole vidimo stotine ljudi trči. Kažu stižu avioni. Mi u podrum, čekamo nekih sat vremena, izlazimo, nema nikakvih aviona. Tu sam ga veče ostavio u jednoj zgradi koja je najbliža Pošti gdje je UN bio. Kod nekog njegovog druga. Plan je bio, ako dođe do nekog kritičnog momenta, da ga povučem sa sobom. Da bude uz mene jer mi je to bila garancija sigurnosti.

– Šta se dešava nakon toga?

10. jula on je i dalje kod tog prijatelja. Vode se borbe, granatiranja, ubiše teškim granatama baš to područje. Tu je i bolnica. I ona je gađana. I ja sam par puta dolazio u taj stan, u nekim pauzama. Da provjerim šta se dešava, je li sve u redu? Puna je soba bila momaka i djevojaka, njegovih prijatelja, koje sam ja znao. Ne soba, cijeli stan. Bilo ih je dvadesetak. Šta je moja dilema? Ja izvlačim brata a tu je još dvadeset ljudi. Ali nije to njima nikakav problem. Ne ljute se. I to mi je jedna od najtežih stvari u životu. Tog sam njegovog prijatelja Abida, iz tog stana, sreo u Tuzli u avgustu 1995. On je sa tom kompletnom ekipom iz tog stana uspio, nakon pada grada, doći iz Srebrenice u Tuzlu. Šest dana su išli šumama i bili na čelu kolone i među prvima su preživjeli Marš smrti. Oni su meni govorili: Ostavi ga sa nama, ići ćemo zajedno. Međutim ja njega izvlačim iz stana. Kažem mu: Braco, ideš sa mnom. Teško mi je govoriti o tome. Imao sam najbolji plan ali nisam mogao ni pomisliti da će Holanđani biti isto što i četnici. Mi se te večeri krećemo prema tom malom holandskom punktu u gradu i upravo oni, iz avlije, ispaljuju projektile ka gornjem dijelu grada.

– Znači ipak su reagovali na napade Srba?

To me je dodatno zbunilo jer mi je to više značilo da je grad pred padom. Tek kasnije ću saznati da su ovo bili signalni a ne bojevi projektili. Tako da mi idemo prema Potočarima, to je šest kilometara od grada. Idemo pješke, zajedno sa drugim prevoditeljom Emirom Suljagićem. Nas dvojica smo bili jedini koji su obavještavali sav Unprofor, komande u Tuzli, Sarajevu, Zagrebu, šta se dešava u Srebrenici 9, 10. i 11. jula. I tu na putu naiđe jedan džip, holandskih komandosa. Stadoše nam, uskočimo sva trojica i ja na taj način prošvercam brata u UN bazu. Vojnik je samo otvorio kapiju i džip je uletio unutra.

– Tako je tvoj brat 10. jula ušao u UN bazu.

Zapravo bio je prvi koji je tu ušao i biće jedan od zadnjih koji će je napustiti tri dana kasnije. Bilo mi je sve lakše znajući da je Braco na sigurnom. Ja se odmah vraćam u Srebrenicu i biću cijelu noć i sutra 11. jula u gradu. Prevodio sam taj značajni sastanak holandskog komandanta Karemansa sa komandantima odbrane Srebrenice. Kad je u ponoć 10/11. jula obećao zračne udare. Na kraju tog sastanka, prošla je ponoć, čeka nas deset hiljada ljudi napolju. I vojska i civili, porodice cijele. Ja prolazim, svi me hvataju za ruke: Znaš li šta se dešava? Meni Karemans naređuje: Ti ostaješ tu u toj maloj bazi, blizu zgrade Pošte ako u toku noći bude još nekih razgovora ili pregovora. Ja stojim tu na kapiji jer mi nije dozvoljeno da napustim i moja majka, sasvim slučajno, pojavljuje se iz tog mraka i dolazi do te žice. Naslanja se, sva je blijeda i ona se meni zahvaljuje: Hvala ti kaže Hasko što si spasao Bracu. Ta mi je scena bila strašna. Zamisli, da mi se za to majka zahvaljuje. Moji će roditelji sutra, kad uđu Srbi u grad, u toj ogromnoj masi ljudi napustiti Srebrenicu i krenuti ka Potočarima.

– Koliko je ljudi živjelo u Srebrenici početkom jula 1995. godine?

Zvanično 42 hiljade. Niko ne zna tačne brojeve ali između 12 i 15 hiljada kreće prema Tuzli a oko 25 hiljada u koloni idu prema Potočarima

– Potočari su selo oko 6 kilometara od Srebrenice u pravcu Bratunca. Tu je velika UN baza i ljudi računaju tu će naći spas?

Da. I ja stižem sa njima na jednom od kamiona. Unutar baze se smjestilo oko 5 hiljada ljudi. Odmah tu, ali izvan ograde smješta se ostalih, oko 20 hiljada ljudi. Njima nije dozvoljeno da uđu. Holanđani su rasporedili svoje vojnike i oko baze.

– Tvoji roditelji i brat nalaze mjesto unutar baze. Pokušavaš da ih spasiš?

Da. I treći dan ne uspjevam. U ta tri dana holanske trupe će izbaciti sve te ljude iz baze i prepustiti ih srpskim trupama. Bukvalno, brutalno i hladnokrvno.

– Iako vide…

Postoje već i dokumenti. Vide nekoliko smaknuća muškaraca Bošnjaka upravo tu oko baze.

– Šta je u pitanju, goli strah ili…

Čak i da je strah ne može biti opravdan. Ne znam nijednog Holanđanina za kojeg bi mogli reći da su došli Srbi i ošamarili ga. Od čega ih je bilo strah? Niko nije očekivao da oni ginu za nas. Ali mogli su dići glas. Neko je mogao pitati: Šta to radite? Nisam nikad o tome pričao pogotovo na sudu jer sam samo sa činjenicama baratao. Smatram da je u pitanju jedna forma rasizma. Odnosno, predrasude prema bošnjačkom stanovništvu. To mislim sada nakon 20 godina.

– Vidio si te oblike…

I indiferentnosti jedne jedinice koja stiže iz zapadne zemlje u neki, takozvani haos gdje se ne zna ni ko pije ni ko plaća. Njihov komandant Karemans na kraju kaže, na pres konferenciji u Zagrebu, tri stvari koje sam upamtio zauvijek. U Srebrenici nije bilo loših i dobrih momaka, dakle, Srbi i Bošnjaci su bili isti za njega. Rekao je da nije bilo ratnih zločina i rekao je da se divi Mladiću, kao vojniku, za način na koji je zauzeo Srebrenicu. Po meni samo zbog te tri izjave trebao bi biti suđen za ratni zločin. To je rečeno na aerodromu Pleso u Zagrebu, 21/22 jula 1995. godine.

Razgovor u Bratuncu. Ćamila Purković i Ibro Nuhanović. 12. juli 1995. Snimak sa TV.

– Tvoj je otac je 12. jula bio u tročlanoj delegaciji iz Srebrenice koja je pregovarala sa Mladićem. Kako se to dogodilo?

Slučajno. Mladić je od holandskog zapovjednika Karemansa tražio predstavnike izbjeglih. I ovaj našao tri osobe sa fakultetom. Otišli su moj otac, Nesib Mandžić i Ćamila Purković. Nesib je bio direktor škole a Ćamila je bila ekonomista.

– Da li si razgovarao sa ocem, kako je tekao taj razgovor?

Malo, par minuta. Kazao mi je da je, kad su se kamere ugasile, prišao Mladiću. Oni su isto godište. Priđe mu i onako ga, ovlaš, udari po stomaku. Moj je otac koristio taj neki šarm u komunikaciji prije rata, ono u smislu – Daj…

– U smislu da opusti atmosferu?

Udari ga po stomaku i kaže mu: Daj, čovječe, pusti one ljude dole u Potočarima da idu, propatili su tri godine, dosta je bilo… Ima još nešto, mislim, ali to mi je maglovito. Pitao ga je Mladić: Odakle si? On je rekao iz Stoborana a ovaj je rekao nešto kao: A to su oni što su okretali Srbe na ražnju.

– Ne mogu se oteti misli da tvoj otac do kraja nije znao sa kakvim se zlom suočio?

Nikad nećemo znati šta je on stvarno mislio. Ponekad mislim da je krio svoj strah da ne prepadne nas troje. Kasnije sam saznao da ga je jedan četnik udario ispred baze UN, 12. jula. Vikao mu je: Jeste li vi Turci a on je odgovorio: Mi nismo Turci, mi smo Bošnjaci. Onda ga je ovaj vojnik udario. To mi je ispričao Nesib Mandžić.

– Ti si pokušavao da ih staviš na listu ljudi koji ostaju u UN bazi ali nisi uspio. Oni su 13. jula 1995. istjerani iz tog kakvog takvog skloništa. Taj trenutak mora da je bio strašan.

Ja o tome ne mogu da pričam.

Oni su istjerani pred mojim očima. Gledao sam svog brata. Njegove plave oči i blijedo lice. Izgledao je mirno. Možda bi neko rekao da izgleda zabrinuto ali ne uplašeno. Da li je to bilo zato što je toliko mlad da jednostavno nije mogao pojmiti šta se dešava oko njega. Ili je samo mislio da je to samo još jedan u nizu groznih događaja kroz koje naša porodica prolazi od aprila 1992. kad smo napustili dom u Vlasenici. Da li se pretvarao da nije uplašen, jer se njegova bivša djevojka takođe nalazila unutar UN baze? Tanka djevojka sa predivnom plavom kosom. Morao ju je vidjeti u onoj gužvi juče. Ja sam je primjetio. U tom trenutku je Christina Schmidt, koordinatorica Ljekara bez granica rekla jednom od UN posmatrača kapetanu Andre de Haan-u „Da li si vidio onih devet mrtvih tijela izvan baze“. Ja sam se okrenuo i rekao svojima.“Ubijaju ljude izvan baze. Ubiće nas sve“. Moja je majka odmah izgubila svijest. Jednostavno se nije mogla izboriti sa mišlju da će joj Srbi pred njom ubiti djecu. Iako je trebala hitnu pomoć, niko se od stranaca nije ni okrenuo. Čak ni profesionalni medicinari. Bili su samo metar od tog prizora. Otac je smirivao: „Neće nas ubiti. Zašto bi to uradili? Nemoj tako govoriti“.

Tada su tri holandska vojnika došli u kancelariju i zajedno sa tri UN posmatrača rekli mi „Hasane, tvoja porodica mora napustiti bazu. Sve su izbjeglice već to učinili i oni više ne mogu ostati ovdje“. Počeo sam plakati. Moji su roditelji ustali. Holanđani i posmatrači su stajali tačno ispred nas. I čekali. Izgledalo je kao će čekati neko vrijeme i onda upotrijebiti silu da ih istjeraju. Ponovili su:“Hasane, nema više vremena za čekanje“. Moj brat je naglo ustao sa stolice i gnjevno izgovorio:“Neću ih moliti. Idemo. Hasane, nemoj ih više moliti za mene. Nek se jebu svi“.

Moj se plač pretvorio u viku. Urlao sam: „Idem s vama. Neću dozvoliti da odete sami“. To je tek uplašilo moje roditelje. Oboje su mi govorili:“Neka je Braco sa nama. Nas troje idemo kao porodica. Nemoj brinuti, on je sa svojim roditeljima. Ništa nam se neće desiti“.

Krenuli smo prema izlazu. Bratu sam dao svoju staru UN legitimaciju. Govorio sam mu da je pokaže Srbima jer bi možda neko od onih koje sam sretao na sastancima sa UN mogao pomoći. Savjetovao sam ga da ako ga neko od Srba udari da ne reaguje. Da ih ne provocira bilo čime. Učinilo mi se u trenutku da bi njegova kožna jakna mogla biti provocirajuća i dao sam mu svoju teksas a skinuo njegovu kožnu. Poljubio sam ga, plačući i onda glasno rekao: „Idem s tobom“ dok smo se kretali prema izlazu. On se okrenuo i viknuo: “Ne ideš sa mnom. Ostaćeš ovdje i nećeš da ideš“. Majka ga je pratila. Stajao sam sa ocem koji se želio oprostiti od mene. Tada se pojavio holandski major Franken rekavši: „Hasane, reci ocu da može ostati. On je bio na listi predstavnika za razgovor sa Srbima i tako stekao pravo da može ostati“. Moj je otac rekao pokazujući na majku i brata:“Šta je s njima“? Oni su bili 30-ak metara ispred nas na putu ka izlazu iz baze. Franken je odgovorio meni:“Ako ne želi ostati, može napustiti prostor sa porodicom. To je njegov izbor“. Moj je otac pružio Frankenu ruku, rukovao se, nasmiješio se prema njemu i okrenuo za majkom i bratom.

(Hasan Nuhanović, „Under the UN flag / Pod zastavom UN“, poglavlje Lunch at my mother’s / Ručak kod majke, str. 550-555)

Razgovor u Bratuncu. Ibro Nuhanović. 12. juli 1995. Snimak sa TV.

– Da li si ikad mogao rekonstruisati šta se sa njima desilo, kakav je bio njihov dalji put?

Brat je odmah odvojen od roditelja. Onda su i roditelji razdvojeni. Majka je najvjerovatnije ugurana u autobus. Došla je do Tišće, to je mjesto gdje su svi izlazili. To je nedaleko od Kladnja. Uđe se u kanjon i ide se pješke prema prostoru Armije BiH.

– Ona je znači bila oslobođena?

Da. I prema nekim svjedocima ona se samovoljno okrenula u suprotnom smjeru i otišla prema Vlasenici.

– Vjerovatno da bi ponovo našla muža i mlađeg sina?

I mene. Ona nije znala ni da ću ja ostati živ.

– Ona je nestala na tom putu između Tišće i Vlasenice?

Čuo sam da je zaustavljena na srpskom punktu, da su je odveli u Vlasenicu. Koliko je tamo provela, koliko su je maltretirali, ne znam tačno. Vjerovatno je provela par dana u nekom zatvoru i jedan je, krvnik, ušao, uzeo joj pare, onih 1500 maraka. Čuo sam da se hvalio po Vlasenici za te pare. Navodno joj je rekao da će biti puštena a ona, navodno, rekla: Znam da ćeš ti mene sada ubiti. I ona je, vjerovatno, sljedeći dan ubijena baš od te osobe. To mi je rekao očevidac kome sam platio za tu informaciju. On mi je takođe rekao da su je, zajedno sa nekih pet muškaraca, dovezli kamionom. Otvorili su one stranice, oni su izašli, i naoružani su pucali na njih. Na moju majku izbliza. Zatim su ih polili benzinom i zapalili. Nađena je tu, ispod smeća, koje su bacali Srbi iz sela Jarovlje u jedan potok, 15 godina poslije. Nađeni su nagorjeli posmrtni ostaci ispod naslaga smeća. Komandir policije u Vlasenici, jula 1995, danas je šef sektora za podršku Ministarstva sigurnosti BiH. Zove se Radenko Stanić. Tužio sam ga na Sudu prije skoro deset godina. Osim što mu je jedno vrijeme bio oduzet pasoš, ništa se nije desilo. Pa, ne moram ga ja tužiti. On je u Vlasenici bio komandir policije od 1992. do 1995. godine. Broj ubijenih u Vlasenici u tom periodu je bio nekoliko hiljada. Tu je i logor Sušica. Otvoren i zatvoren u tom periodu. Ne treba slučaj moje majke da bi se taj čovjek procesuirao. Ali eto on i danas radi u zgradi, bukvalno pored moje kancelarije. Kad uđu u lift nepoznate face, ja pomislim možda je i on tu.

– Kad si našao oca i brata?

Otac je prvi pronađen. Odnosno identifikovan. 2007. I to u sekundarnoj grobnici.

– Znači, ubijen i sahranjen na jednom mjestu pa onda ostaci prebačeni i sahranjeni na drugom mjestu.

Najvjerovatnije su i otac i brat ubijeni u Pilici – Branjevo. Nađeni su u jednoj od 13 sekundarnih grobnica u Čančarima – Snagovo.

– Koliko ima kilometara između te dvije lokacije?

Mogu ti samo reći otprilike. Oko 30 kilometara.

– Otac i brat su bili zajedno u tim posljednjim trenucima?

Najvjerovatnije. To su tragovi koje imam. Kad je otac ekshumiran, nađena je moja UN kartica koja je istekla. Tu sam službenu karticu dao bratu, a nađena je pored oca. Iz toga zaključujem da su bili zajedno. Brata sam identifikovao pomoću patika. Ovaj ih je jedan Rus, posmatrač, donio iz Beograda. Adidas. Crne sa bijelim prugama. I leviske na kojima je pisalo „Made in Portugal“. Sačuvala se sintetika. To i oznaka – Lewis 501. Sve ostalo od pamuka je istrulilo.

– Njihovi posmrtni ostaci su sahranjeni na mezarju u Potočarima?

Da. Otac, majka, brat i amidža. Očev brat.

Naslovnica knjige Hasana Nuhanovića „Zbijeg“. Crtež Dejan Slavuljica (Fabrika).

– Šta ti radiš između 13. i 20. jula 1995. Od trenutka njihovog napuštanja baze i odlaska cijele UN baze iz Srebrenice u Zagreb?

To mi je totalno maglovito. Ja sam u tih sedam dana jeo a ne pio valium. Našao sam jednu cijelu hrpu i to sam uzimao kao bombone. Onda sam razmišljao da se objesim ali me je Dulo – Abdulah Purković odvratio. Sjedio je pored mene danima i samo mi govorio: Nemoj Hasane. I ja sam pokušao ali vjeruj mi nema uzaludnije stvari od toga.

– Dulo je onaj čovjek koga reporter srpske televizije Snježan Lalović nakon pada Srebrenice tjera pred kamerom da prizna kako je narod radostan zato što su ga oslobodili od islamskih terorista i prijetećim glasom mu sugeriše šta da odgovori?

Da. On je nakon tog maltretitranja pokušao da se objesi ali su ga skinuli sa vješala. I njegova sestra Ćamila, koja je sa mojim ocem bila na pregovorima, i ona je pokušala samoubistvo tih dana. Ćamila je umrla od moždanog udara prije šest, sedam godina. Dulo je umro prije dvije godine.

– Napuštaš Potočare 20. jula 1995?

Da. Napustili smo bazu zajedno sa svim vojnicima UN. Preko Bratunca do Ljubovije na granicu sa Srbijom. Tamo su nas čekali neki ljudi u crnim odijelima, crnim naočalama i crnim kolima. Pratili su nas negdje do Rume. Onda smo okrenuli prema Zagrebu, Hrvatskoj. Tu sam bio nekoliko dana i onda nazad u Bosnu, u Tuzlu. Imao sam samo jedan plan, da budem blizu njih da ih pronađem. Ispostaviće se da ću boraviti nekih desetak, petnaest kilometara od mjesta gdje su oni strijeljani. Bio sam smješten na aerodromu Dubrave kod Tuzle.

– Radiš u UN?

Najviše zbog toga što sam imao mogućnost da zovem i srpsku stranu, ali i da idem na pregovore sa Srbima. Narednu godinu dana biću jedini prevodilac koji volonterski ide na srpsku stranu.

– Da li si dobio neku vrijednu informaciju?

To je bilo više sklapanje mozaika. I to je trajalo godinama. Tu imaš svakakvih informacija i dezinformacija.

– Da li si plaćao za informacije?

U početku ne. Niko nije želio da priča. Ni za pare ni onako. Tek kasnije su počeli da pričaju za pare.

– Istovremeno, u Tuzli se suočavaš sa trenucima kada međunarodna zajednica umije vrlo brzo da reaguje, kad hoće.

To je bio avgust 1995. Srbi su počeli bombardovati aerodrom Dubrave. Gađali su sa jedne kote kod Kalesije. Ubili su dvojicu Norvežana oko piste. Svi stranci bježe iz komande, traže zaštitni bunker. Ostajem samo ja. Na neki način lud čovjek. Zamisli izgubiš oca, majku i brata. Šta si ti sad? S jedne strane šta i ako poginem. S druge, ako sam preživio Srebrenicu, šta će mi uraditi tih dvadesetak granata. Napravio sam kafu, sjedim. Iz te komande nije pobjegla još samo jedna Izraelka, civil, koja radi u UN. Ilana Betel. Ona pita: Odakle ove granate stižu? Ja joj kažem. Znaš li kote, pita? Odemo u operativni centar, izdiktiram joj koordinate sa vojne mape na zidu. Ona ih prenese telefonom komandi u Sarajevu. Za desetak minuta naiđoše Nato avioni i baciše dvije bombe. I prestade granatiranje.

– To izgleda nevjerovatno. Samo jedan poziv i eto aviona. To u Srebrenici nije moglo i pored čitave UN baze.

To je živa istina. Bili smo samo nas dvoje u operativnom centru. Zgrada je bila prazna. Svi ostali su pobjegli. Ta žena će se nekoliko godina kasnije udati za generala Ruperta Smitha koji ljeta 1995. komanduje UN trupama u BiH. I danas sam sa njom u kontaktu.

– U Tuzli pokušavaš ponovo da stupiš u kontakt sa svojom djevojkom Mirzom.

Kad sam došao u Tuzlu u početku sam mislio, šta će mi iko. Nemam oca, majku, brata, niko me ne interesuje. Susretao sam se sa ljudima po gradu i kad bi pokušao da im kažem ko sam, šta mi se desilo, vidio sam da većinu ljudi to ne interesuje. Onda shvatim da je Mirza jedina osoba koja zna moje roditelje i brata, jer ih je upoznala prije rata. Barem njoj ne moram ništa da pričam.

– Gdje ste se vi upoznali?

U studentskom domu u Sarajevu. Dva puta sam je dovodio svojima u Vlasenicu. Zvao sam je iz komande UN ponovo, satelitskim telefonom i rekao: Ja sad još imam samo tebe. Trebalo nam je još par mjeseci da se sretnemo. U Segedinu, u Mađarskoj. Iz trećeg pokušaja. Prvo sam pokušavao preko Rima pa onda preko Zagreba i Skopja da bi uspjeli tek u Mađarskoj. Pravim ogroman krug iz Tuzle preko Dalmacije, cijele Hrvatske i cijele Mađarske do sjeverne granice sa Srbijom. Ona dolazi vozom iz Prijepolja i prelazi u Mađarsku i tu se poslije skoro četiri godine srećemo. Ali ona ima problem da uđe u Hrvatsku, jer ima srpski pasoš. Platio sam na hrvatskoj granici 500 maraka, šteku Marlbora i litar viskija da je prošvercujem u Hrvatsku. I onda smo preko Splita putem prema Livnu ušli u Bosnu. I dok smo u Mađarskoj čekali da krenemo ka Tuzli, u kafani upoznam jednog čovjeka koji takođe čeka tu vezu. Frizura kao Karadžić. Odmah mi je bio antipatičan. Ali šta ćeš, tu smo sami, okrenuti jedan drugom. Htjeli ne htjeli – pričamo. Kaže živio je u Srbiji četiri godine, ali hoće da se vrati u Tuzlu. Tamo je prije rata imao neku malu fabriku. Sada je to firma Vulkan. Dugo vrijeme, čekamo pa i nastavljamo razgovarati. Kad je krenuo autobus za Bosnu, on je jedini Srbin unutra. Sve ostalo Bošnjaci. Ima tu i djece, odraslih. Mi stižemo na prelaz Kamensko, put Split – Livno. Oktobar je 1995. Ulazi tip unutra, ja kažem ustaša, ne znam kako bih ga drugačije opisao. Pijan, naoružan, maltretira, i na kraju izvede ovog čovjeka.

– Ovog što liči na Karadžića?

Da. I sad ova žena koja je naš vodič, vlasnik firme, obavještava nas o svemu. Ona je, inače, tada imala tri pasoša, tri imena i tri nacionalnosti. Ni danas ne znam ko je ona bila. Ali je odrješita i uspjela je istjerati ovog vojnika iz autobusa. Onda se vratila i kaže: Dali su nam dozvolu da idemo, ali bez ovog čovjeka. Ako ga pustimo on je gotov. I bio bi gotov. Kaže, da skupimo para da ga otkupimo. Bilo nas je petnaestak, dvadeset u autobusu. Ja dadoh 50, neko još toliko maraka i tako ukrug. Dade ona te pare onim vojnicima i vratiše nam čovjeka. I otada svaki praznik Stojan Davidović se meni javlja, čestita. Nikad ovuda nije prošao da se ne javi.

Hasan Nuhanović. Snimak iz 2012. Media centar – Sarajevo

– Ti počinješ novi život sa suprugom Mirzom. Dobijate djevojčicu Nasihu. Po imenu tvoje majke.

Nasiha se rodila 1998. godine. Danas pohađa gimnaziju i pjeva u rock’n’roll bendu. Doselili smo u Sarajevo. Radim kao stručni saradnik u Memorijalnom centru Potočari, Srebrenica. Namjera nam je da se još više obogati muzejski sadržaj. Centar se nalazi prekoputa mezarja Srebreničana gdje su sahranjeni i moji i na istom mjestu gdje je bila baza UN. Istovremeno tražim roditelje, brata. Pišem knjige o Srebrenici. Vodim veliki sudski spor sa državom Holandijom. Moj proces protiv države Holandije trajao je 11. godina. Tužio sam ih za izbacivanja roditelja i brata, odnosno svih Bošnjaka izbjeglica iz UN baze i predavanje u ruke Srbima. Odbrana Holandije, kad su u pitanju činjenice vezane za taj 13. juli 1995, zasnivala se na tri, četiri tvrdnje. Između ostalog da moj brat nije imao pravo da ostane jer su tako govorila pravila koja je uspostavio Franken, zamjenik komandanta holandskog bataljona. Pravilo da niko ne može ostati ko nema karticu UN. To nije bilo tačno, jer su ostali i ljudi koji nisu imali tu karticu. Ukupno je oko 30 Bošnjaka ostalo u bazi, što ja nisam znao u tom momentu. Oni su čak toliko izmijenili moje tvrdnje da su u jednom trenutku tvrdili da sam ja tražio da falsifikuju karticu UN i daju je mom bratu.

– Ti to nisi tražio?

Ja nisam tražio ništa da falsifikuju. Tražio sam samo da brat ostane u bazi. I onda je bila ta tvrdnja da je moj otac, Ibro Nuhanović imao izbor. Da mu je ponuđeno da ostane. A to mu je ponuđeno u posljednih desetak sekundi, prije samog izlaska iz baze. Na prvostepenom suđenju, ja sam izgubio. Sud je stao na stajalištu da je Ibro Nuhanović imao izbor. Na drugostepenom suđenju ja sam pitao sudije: Da li smatrate da je to za jednog oca izbor. Da ostane sa starijim sinom živ ili da ode sa mlađim sinom u vjerovatnu smrt. Znači, da ne pusti mlađeg sina samog. I na kraju će u presudi pisati: Ibro Nuhanović nije imao izbor. To je možda moja najveća pravna pobjeda.

Ali kakva je to pobjeda kad se boriš protiv nekoga koji svjesno laže. Jer govorimo o slučaju krivice za genocid. Uloga Holanđana u onom što zovemo – genocid u Srebrenici – je sastavni dio priče. Ja znam da to i Holanđanima i Bosancima i svakome zvuči nevjerovatno: Pa Srbi su ih ubili. Jesu ih Srbi ubili, ali holokaust nad Jevrejima, ne poredeći holokaust i genocid, nisu počinili samo nacisti. Počinili su ga i oni što su izdavali Jevreje. U ovom slučaju si imao direktno izučenje iz baze UN. I ovo sam pitao sudije. Ako je UN proglasio Srebrenicu zaštićenom zonom i ako je od cijele zaštićene zone ostala samo ta mala površina, te UN baze, zašto su oni moje roditelje, brata i sve ostale koji su tu tražili spas izbacili iz te zaštićene zone. Ovo nije crno – bijelo. Ovo je ozbiljna priča u kojoj je UN u Potočarima bukvalno okrvario svoju zastavu.

– Napisao si dvije knjige. Jedna čisti dokument, jezikom činjenica i pisanih dokumenata govori šta se dešavalo uoči, tokom i nakon pada Srebrenice. O ulozi međunarodne zajednice. Druga je hronologija tvoje porodice od aprila 1992. do maja 1993. Dokumentarno ali čista literatura. Šta ti je bilo teže pisati?

Bilo mi je teško sve. Vraćaš se u te dane. Drugo, bilo šta da pišeš moraš satima sjediti. Ljudi koji ne pišu ne znaju da je to i težak fizički posao. To su stotine i stotine stranica. Možda bih mogao reći da mi je prvu knjigu, dokument o ulozi UN u Srebrnici bilo lakše pisati jer sam ja zaista vladao tom materijom. Ja ništa nisam napisao tamo do 2000. godine, misleći, vjerujući kad sam sve to ispričao jednom, i kad je bilo na televiziji, da sada svi znaju. Doduše, to govori koliko sam naivan ali uvijek me začudi da nakon tri dana ljudi postavljaju ista pitanja. Čak i ljudi koji su me jednom pitali, opet kasnije postavljaju ista pitanja. Hiljadu puta sam ponavljao novinarima, strancima, našim ljudima, svakog 11. jula me pitaju: Gospodine Nuhanoviću zašto je UN odgovoran? Pa da sam mašina i dugme koje neko pritišće, više bi se i ta mašina umorila. I tako sam stavio sve to na papir, crno na bijelo, hronološki obrazložio, izanalizirao. Drugo, kad me sutra više ne bude, ko će pričati onda? Evo čitajte. To je bila moja motivacija. U svemu tome ima još jedna bitna stvar. Po meni vlast BiH nije uradila svoj posao. Postoji li relevantniji posao od rasvjetljavanja uloge UN i međunarodne zajednice u Srebrenici? Ima li takva knjiga osim moje, kod nas ili izvan našeg prostora. Šta je moje razočarenje? Zašto da ja usamljen pišem tu knjigu a ne tim istraživača, pravnika, politologa, vojnih analitičara itd. Žena mi kaže nedavno: Kad se ti ne bavio ovim ti bi poludio. A ona me poznaje bolje nego iko. Postoje periodi koji su užasno naporni. Zima je obično lakša a uoči jula, bolje da ne pričam. Meni godišnje dođe više od 100 ljudi povodom Srebrenice. Uvijek je intervju a da li je novinar, student koji radi magisterij, doktorat, predsjednik nevladine organizacije, stručnjak za nešto… Podijeli to sa 365 dana. A nikog ne odbijam.

Što se tiče druge knjige, ona ima posebnu težinu. U njoj sam morao dočarati slikovito sve te događaje iz 1992. i 1993. godine koji su potpuno zasjenjeni onim što se desilo jula 1995. Ima se utisak da je Srebrenica samo taj početak jula 1995. kao da nismo preživjeli ništa strašno do tada. A zapravo su prve dvije godine rata bile strašnije. Izabrao sam u drugoj knjizi drugačiju formu zato što sam vidio da naši ljudi neće da čitaju prvu knjigu. Ta prva knjiga je bila interesantna rijetkim novinarima, magistrima, studentima, doktorantima koji pišu o ovome. To mi je bilo čitalaštvo. U toj drugoj knjizi su u prvom planu emocije, moji stavovi, poredim stvari, dakle ima sve što nije bilo u prvoj knjizi.

– Šta je bilo sa fakultetom koji si studirao do rata.

Imao sam ogromnu pauzu. 10 godina. Fakultet je nekako ostao u drugom planu. Diplomirao sam tek 2009. godine u svojoj 39. godini i dobio diplomu mašinskog inžinjera, ali ne radim taj posao. Ostalo mi je bilo 13 ispita a polagao sam u prosjeku dva godišnje.

– Kad si položio Mehaniku fluida koju si vježbao noć uoči odlaska u rat, aprila 1992?

Priznali su mi one zadatke koje sam spremao. Teoretski dio sam uradio ranije. Tražio sam asistenta koji je sveske sa zabiljeskama odnio u Ljubljanu. On je bio Slovenac. Nazovem ga telefonom i pitam – Gdje je ona tvoja sveska? Kaže, nemam pojma. Nađi je, velim mu, tamo su mi urađeni zadaci. I tako su mi na kraju priznali da sam, prije rata, položio ispit iz Mehanike fluida.

Sarajevske sveske 47-48, septembar 2015.

Peščanik.net

The post Mehanika fluida appeared first on Tacno.net.

U vikendu kojeg ostavismo obilježena je dvadeseta godišnjica srebreničke tragedije, godišnjica najvećeg zločina na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, zločina kojeg Haški tribunal označi genocidom. I poricanje kojeg, a to u Srebrenici ponovi i glavni haški tužitelj, smatra uvredom – srebreničkim žrtvama i ljudskoj savjesti. I, iskreno, u pravu je. Jer, za samo nekoliko dana tamo je, prije dvadeset godina, ubijeno preko osam tisuća nedužnih ljudi – odraslih muškaraca prije svega, ali i žena i djece isto tako. I ne samo to. Ni dvadeset godina poslije – a i u vikendu iza nas ih je sahranjeno 136 – preko tisuću žrtava srebreničkog genocida nije identificirano, i nije našlo vječni smiraj uz pogubljene sumještane.

Piše: Slavo Kukić

I u vikendu iza nas srebrenička tragedija, usprkos i činjenici da se dogodi prije punih dvadeset godina, okupi svijet. Na jednom te istom mjestu, i iz istog razloga, skoro devedeset delegacija iz različitih dijelova svijeta, državnici koji i samom pojavom nose poruku. Ali, i jedinstvena poruka kako srebrenička tragedija mora biti pouka čovječanstvu da se srebreničko zlo nikada više, i nigdje ne smije dopustiti – kao što je dopušteno u ovom istočnobosanskom gradiću. Gotovo dirljivo je, a on nije i jedini koji takav osjećaj izazva, bilo slušati bivšeg američkog predsjednika – i najiskrenije molbe liderima regije da jedino na priznanju genocida i traženju oprosta, ali i oprostu s druge strane, mogu graditi budućnost drugačiju od prošlosti čiji je sastavni dio i srebrenička kalvarija.

Na srebreničkom stratištu je, konačno, i premijer zemlje istočnih susjeda – koja će zbog sulude ideologije, i Srebrenice kao njezina najgnusnijeg proizvoda, biti obilježena kroz čitavu povijest svoga postojanja. Prije dvadeset godina, istina, u službi sulude ideologije bio je i premijer sam. Ali, za najnoviju je Srebrenicu, treba biti pošten, slao poruke ozbiljna državnika. Uoči odlaska na mjesto genocida, recimo, upamtiti mu vrijedi barem tri poruke – a vrijedi ih i ovdje ponoviti. Ne postoje, priznade Vučić, „riječi kojima bilo tko može izraziti žal i tugu za nastradalima, kao i bijes i ogorčenje prema onima koji su taj monstruozni zločin počinili“. A onda i nastavi – da „Srbija jasno i nedvosmisleno osuđuje taj užasni zločin, gnuša se onih koji su u njemu sudjelovali i nastavit će ih privoditi pravdi“. I, na koncu, da je njegova ruka Bošnjacima pružena – i da će pružena i ostati.

Svoju posjetu Srebrenici u istom duhu je i okončao. Upisao se u knjigu žalosti, i to porukama kajanja, ali i relativiziranjem fizičkog nasrtaja kojemu je bio izložen. U Srebrenici je, naime, dobio kamen u glavu, ostao bez naočala, ali ga sve to nije priječilo da po povratku kući izjavi kako to nije čin osvete obitelji žrtava nego čin budala kojih ima u svakom narodu – kojima, kako izjavi, u deficitu nije ni Srbija sama.

Mora se priznati, Vučić je od strane organizatora bez mržnje i dočekan – s poljupcima, kako sam priznaje, srebreničkih žena i molbama majki tamošnjih žrtava da pomogne u procesu pomirenja.

Ali, ni dvadeseta godišnjica srebreničkog genocida nije prošla bez one druge, ružnije strane. Najveći dio toga je, dakako, obilježavanju ove tragedije prethodio – a bez ponečega nije mogao ni sami čin obilježavanja. I, teško je reći kako među onima, kojih se Srebrenica tiče više no ostalih, ima nevinih – ni na srbijanskoj, i uopće srpskoj, ni bošnjačkoj strani priče.

Srpskoj političkoj klasi, i istočno i zapadno od Drine, britanski je prijedlog rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti bio povod da srebreničku tragediju izdigne na ravan planetarnog nerazumijevanja – pa i nove planetarne polarizacije. U lobiranju kod Putina, a i svih ostalih, prednjačio je četnički vojvoda – danas, nažalost, prvi čovjek Srbije. Ali, po revnosti zaostajao nije ni laktaški „socijaldemokrata“ – danas Srbin kojemu se, po onome što čini, titula vojvode sve ozbiljnije i samom „smiješi“.

Da, u Srebrenici se, priznaju, dogodio zločin. Ali, ni na kraj pameti im – zaludu i haški tribunal i mišljenje svega demokratskog svijeta – priznati da je u osnovi srebreničkog zločina genocid. Zašto? Po njihovu, priznanje onog što je čitavu svijetu jasno bilo bi uvod u demontažu Republike Srpske. A ona je, Bože moj, srpska svetinja – i, zbog nje prezalo se ne bi ni od izazivanja, ne novog lokalnog nego, ako ustreba, i svjetskog rata.

Što se, pak, mene tiče, nespremnost srpske političke bulumente, i istočno i zapadno od Drine, uteg je o vratu vlastitom joj narodu. Jer, njemu – kao, uostalom, i drugima na ex-ju prostoru – prozor u budućnost može biti samo kolektivna katarza. A nje, bilo im krivo ili pravo, nema bez svijesti o prošlosti – i vlastitoj ulozi u njoj dakako. Onim, pak, što srpskom narodu, pa kad je i Srebrenica po srijedi, čini vlastita politoligarhija, katarza se odgađa, i to na neodređeno vrijeme – a time i produžavaju kolektivne zablude, i kolektivna nesreća.

Nisu Srebrenicu u susretu s vlastitom savješću očekivali ni bošnjački jahači na logici status quoa. Prisjetimo se, uostalom, švicarskog hapšenja Nasera Orića. Ne ulazim u to je li bivši komandant obrane Srebrenice nevin ili nije. Ali, nitko pojedinačno ne može biti iznad svih zajedno. A njega se izdiglo baš na tu ravan. Zbog njega je zaprijećeno čak i pravom obitelji novih 136 identificiranih žrtava srebreničkog genocida da konačno, dvadeset godina nakon njihova umorstva, pokopaju najmilije. A tu je ludost opravdao i bošnjački član kolektivnog šefa ove zemlje. Orić je, poruči on, danas najvažniji čovjek ove zemlje. Kome? Tko je on da bi bio iznad svih ostalih? I što to treba značiti – i Bošnjacima i svima ostalima?

Istim porukama se, potom, zahvaljujući ruskom vetu, nastavilo i nakon odbijanja rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti. Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, danas političar, tada poruči kako na dženazi u Potočarima zbog toga treba otkazati gostoprimstvo i srbijanskom premijeru. Kome takve poruke mogu pomoći? Bošnjacima? Definitivno – ne! A ne ni svima ostalima.

Bez mrlja i očiglednih simptoma tereta prošlosti, nažalost, nije mogla ni obljetnica sama. U Srebrenici se, ako dobro upratih, ne pojavi nitko iz vrha Republike Srpske. Kao da ih se to i ne tiče. Nema u Srebrenici formalno prvoga, predsjednika manjeg bh. entiteta – ali, ni bilo koga drugog iz ovog dijela zemlje.

Netko bi mogao reći – pa, naivno je očekivati da bi se itko, tko je u političkom savezu s Dodikom, u Srebrenici i mogao naći. Ali, tamo nije bio nitko ni od onih koji u savezu s Dodikom nisu. Ne bi, među inima, tamo ni prvog čovjeka predsjedništva BiH – iako, iza 11. srpnja kao dana žalosti su stali ministri i iz njegove partije. Zašto Ivanić ne dočeka goste iz svijeta – jer, on bi im, a ne ni Čović ni Izetbegović, trebao biti domaćin? I znači li to da je politički pragmatizam ispred suštine čak i njemu? A usput, sveučilišni je, pa kakav-takav profesor – i, ako je po tome, osoba kojoj bi principi morali biti iznad gole pragme.

Nije li, drugim riječima, i Ivaniću, od zemlje kojoj je formalno na čelu, važnije kako diše Srbija? Jer, i tamo – nastranu Vučićevo nastojanje pokazivanja javnog suosjećanja s žrtvama srebreničke tragedije – nema puno znakova kajanja. Uostalom, država i tamo, a nije to bez njegova znanja, zabrani mirno okupljanje, kojim se pred Skupštinom ove zemlje htjelo iskazati pijetet zbog genocida u njihovo ime – i omogući javno likovanje haškog optuženika Šešelja jer je, tako on pojasni, izravno zaslužan zašto su im izrazi suosjećanja sa srebreničkim žrtvama od državnih struktura onemogućeni.

Ali, ni to nije sve. U Srebrenici se ne pojavi ni ministar vanjskih poslova Kosova. A, želio je, kako na društvenim mrežama naknadno pojasni, doći – i želio se pokloniti u Srebrenici nevino nastradalima. No, nije išlo. Zašto? Zato što mu je, pojasni Tachi, jasno dano do znanja da je na prostoru Republike Srpske, pa radilo se i o obilježavanju srebreničke tragedije, nepoželjan. Put za Srebrenicu se, drugim riječima, priječi komu ga je god, pa ma na kakav način, pripriječiti moguće.

Dužni, dakako, i to na sami dan obilježavanja srebreničke tragedije, ostali nisu ni oni koji brinu o „bošnjačkoj sreći“. Čitav svijet je mogao svjedočiti zvižduke čovjeku koji je pred srebreničkim žrtvama došao javno pognuti glavu – i pred čitavim svijetom priznati da je u ime njegove zemlje, i njegova naroda, počinjen zločin. Čitav svijet je, potom, zahvaljujući TV kamerama, mogao registrirati pokliče allahu akbar – ne u funkciji zahvalnosti Allahu nego, bilo je očito, borbene pokliče – zbog kojih je, među inima, reagirati prisiljen bio i predstavnik Islamske zajednice u BiH. Čitav svijet se, na koncu, i opet zahvaljujući TV kamerama, mogao uvjeriti u fizički nasrtaj na premijera jedne suverene zemlje – što je vandalizam bez presedana, koliko god da su, i on i njegova zemlja, za srebreničku kalvariju odgovorni.

Čitav svijet je, da zaključim, na licu mjesta imao priliku vidjeti da su razlike među nama puno manje od sličnosti koje nas povezuju – i to sličnosti zbog koji nam se žig barbarstva prišiva kao zajednička civilizacijska crta. Bilo kako bilo, i dvadeseta obljetnica srebreničkog genocida potvrdi ono što je, pošteno govoreći, već znano – da nas opametiti ne uspijevaju ni civilizacijski najkatastrofičnija iskustva. Balkan, jednostavno, ostaje Balkan.

The post Opametiti nas ne uspijeva ni katastrofično iskustvo Srebrenice appeared first on Tacno.net.

Postoje žrtve i kosti. Postoje svjedoci. Sve postoji, samo krivaca nema. To je svakom vidljiva slika organizovanog zločina koja o istini Srebrenice govori više od bilo kakvog suda i bilo čijeg poricanja

Razgovarao: Veseljko KOPRIVICA, Monitor

MONITOR: Srebrenica je ovih dana jedna od najaktuelnijih tema u BiH, Srbiji, pa i u Evropi i SAD. O tome šta se u njoj desilo prije 20 godina javnosti se plasiraju kontroverzna tumačenja, sve do negiranja genocida u Srebrenici. Da li se danas može reći da je o događajima u Srebrenici utvrđena puna istina?

BAJTAL: U modernom civilizovanom svijetu sudske odluke, zasnovane na činjenicama i logici međunarodnog prava, inkarnacija su utvrđene istine koja se prihvata. Međutim, Srbija haški sud smatra političkim sudom. Ali ne uvijek, nego samo onda kada njoj tako odgovara. Odnosno, kad haški sud oslobodi njene generale, poput Momčila Perišića, onda je to pravda i istina. Kada im sudi i kada ih osudi, onda je to zavjera i politikantstvo neprijateljskog Zapada.

Međutim, pogledajmo pitanje genocida s druge strane. Sa stanovišta pukih životnih činjenica: postoje masovne grobnice – one primarne, kao slika zločina. A onda skundarne, pa čak i tercijarne kao evidentni pokušaj njegovog organiozovanog prikrivanja od strane počinilaca. Postoje žrtve i kosti. Postoje svjedoci. Sve postoji, samo krivaca nema. To je svakom vidljiva slika organizovanog zločina koja o istini Srebrenice govori više od bilo kakvog suda i bilo čijeg poricanja.

MONITOR: U Vašoj najnovijoj knjizi “Ujed zmije sjećanja” navodite da se uprkos davnoj sudskoj presudi genocid službeno-politički negira i da “međunarodna zajednica nijemo šuti i pasivno posmatra baš onako kako je to činila i krvavog jula 1995”.

BAJTAL: Sve se poriče, a ne samo genocid. Milošević je na sudu tvrdio da je „Sve o Bosni i Hercegovini čista laž“. Karadžić u Hagu tvrdi da čak ni opsade Sarajeva nije bilo. Da ni metak na Sarajevo nije ispaljen. „Sarajevo nije ni ogrebano“, „savjest mi je čista“, tvrdi on pred sudijama. Kako nazvati i kako shvatiti to sistematsko ludilo laganja i poricanja elementarnih činjenica koje svi znamo? Koje zna čitav svijet.

Uostalom, i paraleno tome, još uvijek ima i onih koji poriču Aušvic i Jasenovac. Ali sve to ne može sprati istinu njihova postojanja. Krv Aušvica, Jasenovaca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideološkom lažima ili relativizacijama. A tzv. „međunarodna zajednica“, tj. jedan njen dio poput Rusije, Kine i njima sličnih, svojom sramotno izlobiranom ili navijačkom šutnjom postaje naknadni, dobrovoljni saučesnik počinjenog genocida. Međutim, kad je BiH u pitanju, ne radi se samo o genocidu u Srebernici. Za sada samo za taj postoje sudski dokumentovani dokazi. Tekuća i predstojeća istraživanja i vrijeme će pokazati da se radi o genocidu na znatno širem prostoru u još petnaestak genocidno okrvavljenih gradova BiH.

MONITOR: Holandski mediji pišu da su u ljeto 1995. godine Velika Britanija, Francuska i Sjedinjene Američke Države tajno donijele odluku da više ne izvode vazdušne napade na mete Vojske Republike Srpske i da se to nije desilo možda su pad Srebrenice i genocid mogli biti spriječeni. Šta Vi o tome mislite?

BAJTAL: Ništa se ovdje nije dešavalo bez znanja Zapada i njegove tajne umiješanosti u krvavi pir agresije na ljude, žene i djecu Bosne i Hercegovine. Nemam nikakvih iluzija o tome da rat nije mogao biti spriječen ili bar prekinut znatano ranije, čime bi broj nedužnih žrtava bio znatno manji. Ali, očito postoji neka računica velikih Gazda kojoj je Srbija vjerno i sramotno služila čineći sve ono što je činila širom Jugoslavije, tog sigurno najboljeg političkog okvira za sve narode s jugo-prostora. Uostalom, kako se živjelo u SFRJ, a kako se danas živi u novonastalim državicama sa etno-vlastima na čelu? Iskustvo današnje propasti i poniženja govori samo za sebe. Ideološke magle ne mogu prikriti činjenicu sveopšte bijede i životno poraznu istinu velikdržavnog etnopolitikantstva u čije ime je nemilice paljeno, silovano, ubijano …

MONITOR: Ibran Mustafić, jedan od osnivača SDA, tvrdi da je Alija Izetbegović sa Bilom Klintonom dogovorio genocid u Srebrenici. Je li to tačno?

BAJTAL: Za tačnost Mustafićeve tvrdnje morate pitati Klintona. Ja to sa svoje, građanske, nestranačke pozicije ne mogu znati. Ne znam ono što Mustafić, kao tadašnji čovjek stranke zna. Sve ostalo je jasno i neupitno: izvođači, žrtve u civlinim odijelima, masovne grobnice, kosti, ožalošćene porodice, Mladićeva čuvena srebrenička TV izjava o „konačnoj osveti Turcima nakon 600 godina“, groblje u Potočarima … itd.itd. Dakle, sve je stvar istrage i sudova. Pa i provjera stvarne utemeljenosti Mustafićevih vrlo ozbiljnih tvrdnji.

MONITOR: Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je u obraćanju na obilježavanju 23 godine od stradanja srpskog stanovništva u okolini Srebrenice i Bratunca rekao da neće prihvatiti genocid u Srebrenici…

BAJTAL: Evo Vama i Vašim čitaocima link, pa pogledajte jednu Dodikovu TV izjavu iz nekih ranijih godina (https://www.facebook.com/orgbih/videos/10150570073494991/), na kojoj, bez imalo uvijanja, o Srebrenici kaže sljedeće: „Dakle, ja znam savršeno dobro šta je bilo. To je bio genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu. I to je nesporna pravna činjenica“.

Zašto danas, uprkos vlastitom „savršeno dobrom znanju“ i „nespornoj pravnoj činjenici“, da je „to bio genocid“, Dodik, negirajući samog sebe, govori potpuno drugačije? Pa valjda zato što vjeruje da je lakše negirati genocid nego nespornu glad, bijedu, siromaštvo, pljačku, nezaposlenost, opštu propast i nezadovoljstvo građana manjeg bh entiteta, kao, uostalom, i građana cijele BiH. Moralno i ljudskim očima gledano, negiranje genocida danas, nakon svega što se zna, jednako je svrstavanju na stranu njegovih počinilaca i indirektnom pozivanju na nove zločine te vrste.

Upravo tome zahvaljujući, i danas širom Srbije i manjeg entiteta imate nekažnjeno, javno, transparentsko zagovaranje tipa: „Nož, žica, Srebrenica“. A imate i direktno, također nekažnjeno, pozivanje na novi genocid. Čini se to, otvorenim, javnim kolektivnim pjevanjem: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“. Zar još nešto treba da se kaže o sistemu i vlastima koje to zlo svojom višegodišnjom šutnjom i ideološkom tolerancijom licemjerno ohrabruju.

Negiranjem genocida i njegovim svođenjem na prihvatljivost „velikog zločina“, veliki zločin se afirmiše kao nešto sasvim normalno i samorazumljivo, nešto zbog čega se ne treba uzbuđivati, niti nekakvim rezolucijama podsjećati svijet na to. Odnosno, govoreći jezikom Nikolića, Vučića i Dodika – nije to bio genocid. Počinjen je (samo) veliki zločin. Pa šta? Toliko je zločina iza nas. U čemu je sada problem?

MONITOR: Premijer Srbije Aleksandar Vučić poslije dužeg vaganja najavio da će ići u Srebrenicu. Kakav će značaj imati njegov eventualni dolazak u Srebrenicu?

BAJTAL: Već sama činjenica „vaganja“, simptomatična je u svojoj politikantsko-pragmatskoj dilemi. Ako Vučićevo „vaganje“ prevedemo na moralni jezik, to znači da njega više od genocida zanima dnevno politički efekat dolaska ili nedolaska u Potočare. Koliko znam on oko Jasenovca, kao mjesta genocida – nema nikakvih dilema. Očito, dva aršina, o jednom i istom. Upravo zato postaje sasvim nebitno da li će Vučić doći ili ne.

Za razliku od njega, predsjednik Filip Vujanovići jasno je rekao šta je bilo u Srebrenici i da dolazi u Srebrenicu.

prod.dr. Esad Bajtal, foto: šg

Rusko licemjerno veto

MONITOR: Kako komentarišete veto Rusije na Rezoluciju o Srebrenici?

BAJTAL: Rezolucija je značajna iz moralnog, ali iz povijesno pravnih razloga, jer bi njenim usvajanjem bilo obesnažena relativizacija i uporno poricanje genocida srpske strane. Tako bi trebalo da bude u kontekstu normalnog poretka stvari, koji očito nije poredak našeg vremena. Ruski veto je upravo izraz te nenormalnosti i paradoksa da jedna od članica Vijeća sigurnosti stavlja veto na odluku suda čijem je svojevremenom osnivanju sama dala zeleno svjetlo. Tako su Rusi porekli sami sebe zarad ko zna kakvih politikantsko-prizemnih interesa.

Međutim, sa stanovišta života i svjetski poznate istine onoga šta se zaista dogodilo u Srebrenici, i Rezolucija i veto su sasvim nevažni. Život će ovdje ići dalje, a nastaviće ga i Rusija, ali sa malo manje ljudskog obraza nego ga je imala prije ulaganja licemjerno kukavičkog veta kojim se svrstala na stranu zločina a protiv žrtve. Upravo to pokazuje živim njen nasilni staljinistički lik koji se nemoćnoj, obešćašćenoj i okrvavljenoj žrtvi besramno cereka u lice.

Dejton – maska za etno-destruktivce

MONITOR: U Podgorici je prošle subote održana konferencija „Dejton i region – 20 godina kasnije – perspektive Zapadnog Balkana“. Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić kazao je „Sporazum iz Dejtona treba mijenjati, i to iz temelja“.

BAJTAL: Gospodin Mesić nikada nije imao dilema oko toga šta se događalao u BiH, i šta danas treba činiti da bi postala uljuđeno društvo kakvo poznaje moderni demokratski svijet. Naravno, Dejton je maska za etno-destruktivce i sve one koji krijući se verbalno iza Dejtona, praktično, čine sve da disfunkcionalizuju i destabilizuju državu BiH koja ih debelo plaća, a oni je, uz sve to je još deblje pljačkaju.

Kako shvatiti, npr. Dodikovo uporno pozivanje na Dejton i istovremeno iredentističko-separatističko negiranje BiH. Upravo zato, za srječavanje njega i njemu sličnih, a još više za dobro svih bh. građana, Dejton valja zamijeniti potpuno novim demokratskim ustavom koji će svim bh. građanima garantovati jednaka prava i obaveze. I koji će onemogućiti manipulaciju vjerskim i nacionalnim osjećanjima koja su ključni oslonac sadašnjeg jeftinog i životno poraznog etnopolitikanstva lažnih etno-demokrata svih bh. strana.

Popisni inžinjering

MONITOR: Zašto ni nakon dvadeset mjeseci nema konačnih rezultata popisa stanovništva u BiH?

BAJTAL: To objašnjavam popisnim inženjeringom, odnosno time da popis nije rutinsko-demografsko, kao u normalnim zemljama, nego prvenstveno, i nažalost – političko pitanje. Sad kada je sve to gotovo, uz sve moguće tehničko-proceduralne mahinacije tokom popisa, koji je na kraju postao propis, zapravo politkantski imperativ građanima kako da se pišu, umjesto da normalno kažu samo ono šta jesu, nikako da zvanično saznamo koliko nas ima. Već vremenski enormna dužina “obrade” podataka čini cijelu stvar ne samo sumnjivom nego očigledno sofisticiranom igrarijom politikantskog nadmudrivanja, u kome bi svi da ih brojčano bude više nego što ih zaista i realno ima. Tako etnopolitizacija demografije završava u vremenskom ćorsokaku civilizacijskog besmisla u kome konačni “rezultati’ neće značiti ništa više od puke projekcije etno-politikantskih volja za dominacijorn u svom, krvlju ispisanom, poratnom etno-ataru.

The post Esad Bajtal: Krv Aušvica, Jasenovaca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideološkom lažima ili relativizacijama appeared first on Tacno.net.

Ni u memorijalni muzej se nisam uspio probiti. Ni napad na srbijanskog premijera nisam vidio. Ali sam se, možda kao jedini nemusliman u tom trenutku, zatekao u krugu musale čitajući abecednim redom nanizana (prez)imena i godišta rođenja na onim beskonačnim kamenim pločama, baš kad je zagrmio opominjući i smirujući glas reisul-uleme Kavazovića koji je ultimativno, citirajući proroka Muhameda naredio svojim vjernicima momentalni prestanak bilo kakvih manifestacija neprijateljstva prema predstavniku drugog naroda koji im je došao u goste. I tek kad se uvjerio da su te njegove riječi polučile željeni efekt, nastavio je s pripremljenim govorom… A imao je 8372 tu pred njim ležeća razloga da se solidarizira s izgrednicima ili makar da ignorira izgred.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Rado sam prihvatio ponudu nekolicine dubrovačkih Muslimana (molim i njih i čitatelje da mi toleriraju ovaj ovako pisani termin, jer se cijelo moje biće protivi srozavanju termina Bošnjak na aktualni jednovjerskonacionalni limit) da pođemo u Srebrenicu na ovogodišnju komemoraciju dvadesetogodišnjice posljednjeg evropskog genocida, kojega su, je li, to mi Hrvati, dakako i Bošnjaci, nećemo propustiti punim plućima naglasiti, mogli počiniti samo divljaci iz redova (bosanskih) Srba nad apsolutno nevinim bosanskim ( sic!) Bošnjacima. Izračunali smo da ćemo prispjeti ako krenemo u 4 ujutro, pa da radi izbjegavanja vjerojatnih gužvi na graničnim prijelazima u Neumu i Metkoviću, krenemo na Trebinje, pa preko Ljubinja, Stoca, Mostara… Kud nas vrag navede baš na tu hercegovačku, najgoru zamislivu trasu za svrhu ovoga našega balkanskog putešestvija. Naime, ta hercegovačka magistrala prolazi krajem bogatim kraškim jamama poput onih oko Ljubinja u Ržanom dolu, Pandurici, Kapavici Gornjoj, do one najizdašnije u Šurmancima… Prema najnovijim istraživanjima tima znanstvenih eksperata s Hrvatskog instituta za povijest pod vodstvom dr.sc.Ivice Lučića, subspecijalista za hrvatsku, a ponadasve humsko-hercegovačku povijest XX stoljeća, a koja istraživanja su ukoričena u obliku izmjena i dopuna kapitalnog enciklopedijskog projekta rečenoga instituta i njegova subeksperta „Hum i Hercegovina kroz povijest“, konačno je razjašnjeno i nepobitno znanstveno argumentirano da su rečene jame u ono par (pro)ljetnih mjeseci 1941-ve dupkom napunili bezbožnici iz plemena Hutsi provodeći genocid nad pripadnicima susjednog plemena Tutu.

Dalje ta cesta vodi preko razvalina Stoca, do ljeta 1993-će gizdave orijentalne, od UNESCA zaštićene ljepotice na Bregavi , koju su, prema najnovijim istraživanjima eksperata Hrvatskog instituta za povijest predvođenih rečenim dr.sc.Ivicom, te za ovu prigodu pojačanim kolegama iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata pod vodstvom doživotnog ravnatelja istog dr.sc.Ante Nazora, kolektivno silovali potomci onih istih Hutsa, počinivši nad njom tako akt urbicida, odnosno kulturocida, odnosno, po nekim autorima, čak i genocida. Intenzivna znanstveno-kriminalistička istraga spomenutog hrvatskog instituta i rečenog hrvatskog centra o nacionalnoj odnosno plemenskoj pripadnosti žrtava toga genocida još je u tijeku.

Zaobilazeći Mostar već se potpuno razdanilo pa su nas bukvalno ubole u oči stršeće urbanističko-arhitektonske pretpostavke za treću bosanskohercegovačku prijestolnicu: od apsolutno u visinama dominirajućeg križa, preko zvonika koji se odozdo uzdiže maltene do razine temelja toga križa, pa do dvora, sukladno današnjem demokratskim uzusima, apsolutnom većinom izabranog predstavnika Hutsa u Predsjedništvu BiH, temelji kojih dvora poniru duboko u podzemlje (nesuđene) prijestolnice zadirući pri tom u korito lokalnog vodotoka. Učinilo nam se da posluga na gornjim katovima već provjetrava posteljinu, pa smo zaključili da je gazda toga jutra poranio kao i mi.

A, da malo ubrzam putopis, pred Vlasenicom i kroz cijelu Vlasenicu, pa sve do Bratunca i kroz cijeli Bratunac, sve do samih Potočara svaka bandera (dubrovački: pala) oblijepljena plakatom na smrt ozbiljnog Vladimira Visarion…., pardon, Vladimiroviča Putina s, dakako, ćiriličnim natpisom ISTOČNA ALTERNATIVA, a potpisom REPUBLIKA SRPSKA. Na izlazu iz Vlasenice velika ploča s krupnim ćiriličnim napisom: TEŠKO BOGU S NAMA KAKVI SMO, te prezimenom i imenom autora, Vlaseničanina. Kasnije na povratku u jednom od listom pretrpanih restorana poznanici koje smo tu zatekli su se kleli da su zaustavivši se kako bi fotografirati onu poruku, u avliji obližnje kuće ugledali četvoricu potpuno uniformiranih i s kokardama na kapama zakićenih bradatih spodoba kako bezbrižno kartaju.

U Bratuncu smo već upali u kolonu vozila koja se sve sporije kretala, a livade i avlije pretvorene u ad hoc parkirališta bivale su sve popunjenije, pa smo prihvatili velikodušnu ponudu lokalnog gazde da u njegovoj avliji možemo parkirati za 10 KM (s mogućnosti upotrebe zahoda u obližnjoj radionici), i ostatak od cca 1,5 km propješačili, tako da smo pred memorijalni centar u Potočarima došli i stočili se s nesagledivim mnoštvom ljudi i vozila tek nešto prije podne, baš kad je predstavnica Italije završavala svoj govor na iznenađujuće dobrom engleskom.

A odmah nakon nje – naša KGK! Iako je bespoštedno rešetanje od strane Tihomira Dujmovića, prekaljenog novinarskog lisca i nove-stare zvijezde Slobodne Dalmacije za najspecijalnije novinarske zadatke, a kojemu je u nastavcima bila izložena prethodnih dana, moralo ostaviti traga na njezino ukupno psihofizičko stanje, ona je smogla snage i, kao i uvijek, besprijekorno sređena, tečno, kao i uvijek, pročitala svoj, kao i uvijek, formalno korektni, a, kao i uvijek, sadržajno (is)prazni govor.

Uslijedio je slovenski predsjednik Pahor, koji se zaista potrudio svojim porukama, posebice o nužnosti oprosta, opravdati svoj silazak u paradigmu balkanskog pakla.

Na koncu je, nećete vjerovati, baš onaj jednodušno izabrani predstavnik hercegovačkih Hutsa u svom nadahnutom govoru najoštrije osudio ne samo ovaj zločin, kojega je čak hrabro i neuvijeno nazvao genocidom, koji se upravo komemorira, već svaki takav ili sličan zločin , koji su bilo kada i bilo gdje počinili, ili bi ga u budućnosti mogli ponoviti, bilo koji, bosanski, hercegovački ili srbijanski – Srbi.

Da rezimiram, zapravo ništa od onoga zbog čega sam pošao na ovo putešestvije i ništa od onoga medijski najbitnijega što se tamo zbilo nisam vidio. Kao bio sam na komemoraciji u Srebrenici, a Srebrenice ni primirisao. Ni u memorijalni muzej se nisam uspio probiti. Ni napad na srbijanskog premijera nisam vidio. Ali sam se, možda kao jedini nemusliman u tom trenutku, zatekao u krugu musale čitajući abecednim redom nanizana (prez)imena i godišta rođenja na onim beskonačnim kamenim pločama, baš kad je zagrmio opominjući i smirujući glas reisul-uleme Kavazovića koji je ultimativno, citirajući proroka Muhameda naredio svojim vjernicima momentalni prestanak bilo kakvih manifestacija neprijateljstva prema predstavniku drugog naroda koji im je došao u goste. I tek kad se uvjerio da su te njegove riječi polučile željeni efekt, nastavio je s pripremljenim govorom… A imao je 8372 tu pred njim ležeća razloga da se solidarizira s izgrednicima ili makar da ignorira izgred. Da postupi, na primjer, onako kako mutatis mutandis to redovito čine na odnosne obljetnice njegovi kolege po dušobrižništvu, visokodostojnici tzv. „Crkve u Hrvata“, npr. biskup gospićki u odnosu na komemoracije u Jadovnom, nadbiskup zagrebački u odnosu na obljetnice u Jasenovcu, s jedne strane, a jedan i drugi ili bilo koji treći njihov kolega koji je odnosne godine na redu na misnim dernecima Hutsa sredinom svakoga svibnja u Bleiburgu, s druge strane.

The post Bosanski Srbi i hercegovački Hutsi appeared first on Tacno.net.