Javni servisi, i Federalna televizija i BHT1, ove sedmice nisu čuli da je predsjedavajući Predsjedništva BiH govorio o njihovoj političkoj ovisnosti i to pred Vijećem Evrope, te da je zbog stanja slobode medija u BiH najavljen dolazak OSCE-ove ambasadorice za slobodu medija u Sarajevo. Ni riječi o tome nije bilo niti u jednoj centralnoj informativnoj emisiji, niti su se potrudili da saznaju nešto više o razlozima njenog dolaska. A takve posjete izuzetno su važne i znakovite. Izgleda da se niko u javnim servisima nije potrudio i pogledao u cjelosti nastup predsjedavajućeg Predsjedništva BiH u Strasbourgu

Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

FTV: O POLITIČARIMA BEZ POLITIČKE KULTURE… ALI ONIMA IZ REPUBLIKE SRPSKE

23. – 30. juni 2015.

POLITIZACIJA UMJESTO INFORMACIJA: FTV je i ove sedmice skandalozna. Dana 23. juna (uredio Rasim Borčak), u najavi Dnevnika 2 kažu kako su roditelji djece u dijelu Republike Srpske “užasnuti” što je, umjesto “bosanski jezik”, u svjedočanstva njihove djece upisan “bošnjački jezik”. Da li je to, ipak, preuveličavanje? U istom dnevniku, ali i u još nekoliko navrata ove sedmice, o Naseru Oriću govorili su kao o “komandantu Srebrenice”, te skoro da su glorifikovali njegov lik i djelo. Iz noći u noć, gotovo uvijek u vrhu dnevnika, plasirana je neka informacija koja se tiče Orića. Na trenutke su ovi prilozi imali huškački prizvuk, ali još problematičnije je što su potpuno odslikavali stavove dijela političara u Federaciji.

Takav pristup imali su i u izvještajima o pripremama za komemoraciju u Potočarima 11. jula i eventualnom donošenju rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a kojom se osuđuje genocid. Krajnja politizacija i minimalno relevantnih informacija.

Dajući ovim temama bezuvjetnu prednost u dnevnicima, uspjeli su u drugi plan staviti vrlo važnu odluku Suda BiH o dodjeli kompenzacije ženi koja je preživjela ratno silovanje, ili vijest da se ministrica odbrane Holandije izvinila preživjelim žrtvama genocida u Srebrenici, a koje su prethodno podigle tužbu protiv ove zemlje zbog uloge koju su imali pripadnici Holandskog bataljona tokom 1995. godine.

PROMOCIJA U INFORMATIVNOJ EMISIJI: Nažalost, ovo nije kraj liste propusta u dnevnicima FTV-a ove sedmice. Nastavili su sa promoviranjem drugih emisija FTV-a u dnevnicima, što je neumjesno, a još važnije, nepotrebno u emisiji koja ima svrhu da informiše o dnevnim događajima. Najavili su i koncert Dine Merlina (25. juna u dnevnikuAmre Zaklan), kojem je FTV generalni medijski sponzor. Novinarka Emina Hodžić počinje poludramatičan prilog javljanjem sa travnate površine stadiona Koševo, na kojem će nastupiti Merlin, i podsjeća kako je bilo na prvom, drugom, pa… koncertu Merlina na tom mjestu. Čista reklama za jedan komercijalni događaj, i nikako joj nije mjesto u centralnoj informativnoj emisiji. Pritom, prilog završava izjavom direktora FTV-a koji hvali ovog pjevača. Neumjesno.

FTV i dalje ne propušta da nas izvijesti o lošim stranama života u Republici Srpskoj. Tako su ove sedmice, 27. juna (uredio Rasim Borčak), donijeli prilog o nepostojanju političke kulture kod tamošnjih političara. A federalni su, valjda, primjer u koji se treba ugledati?

PLUS SEDMICE

Teško ga je naći ove sedmice u dnevnicima FTV-a.

MINUS SEDMICE

I dalje koriste termin “županija”, koji ne bi trebali koristiti.

OCJENA 1

BHT1: DESILO SE NA DANAŠNJI DAN

23. – 30. juni 2015.

BEZ SUŠTINSKIH PITANJA: Politizaciji teme “Srebrenica” nije odoljela ni BHT1 ove sedmice. Pitanje donošenja Rezolucije o Srebrenici pred Vijećem sigurnosti UN-a bilo je konstantno u fokusu, no gledaoci su dobili minimum relevantnih informacija. Naprosto, izostala su suštinska pitanja o značaju rezolucije, ali smo čuli niz političkih stavova.

I BHT1 se ove sedmice u informativnim emisijama bavila promidžbenim programom. Tako dnevnik 24. juna (uredilaSvjetlana Vučetić) završavaju najavom emisije o mladima koja je realizovana uz pomoć donatorskih sredstava. Šta je ovdje vrijedno vijesti, nije jasno.

MILICIJA TRENIRA STROGOĆU: U programima javnih servisa često je prisutna promocija vojske i policije u BiH. Tako nas izvještavaju o njihovim vježbama, koje su ništa drugo do demonstracija sile, i o njihovim obljetnicama. Ove smo sedmice čuli i mišljenje osobe, koju tretiraju kao stručnjaka za sigurnost, koja poziva na davanje većih ovlasti policiji, uključujući mogućnost sprovođenja stalnih racija i pretresa javnih i privatnih prostorija. Da neko tako nešto izgovori u bilo kojoj demokratskoj zemlji, to bi se, u najmanju ruku, smatralo jako problematičnim. BHT1 pušta tu izjavu bez komentara, pitanja, kritike, ili suprotstavljenog stava.

Još problematičnija je konstatacija novinarke Aleksandre Aleksić, koja se 28. juna (uredio Slaviša Starčević) javlja iz Beograda. Donoseći priču o talasu migranata, novinarka kaže kako je dio oko željezničke stanice u Beogradu “pravi raj za hiljade migranata”. Na ekranu vidimo umorne ljude koji spavaju na travnjacima i izgubljeno hodaju oko stanice. Raja ni na vidiku.

MINUS SEDMICE

U prvih deset minuta dnevnika 28. juna (Slaviša Starčević), većina vijesti bila je vezana za datume iz prošlosti, te je emisija ličila na onu “desilo se na današnji dan”, umjesto da bude “desilo se danas”. Prvi prilog, za koji je teško naći opravdanje, ticao se 101. godišnjice Sarajevskog atentata. Nikakvog povoda nije bilo za ovaj prilog u kojem ništa novo nije rečeno, nego su ponovljene floskule. Novinarka Željana Mehmedika, pored ostalog, govori o mjestu gdje je navodno izvršen atentat, i kaže kako danas tuda rijetko ko prođe. Riječ je o jednom od centralnih mjesta u starom dijelu Sarajeva kojim dnevno prolazi na desetine hiljada ljudi, građana Sarajeva i turista koji obilaze muzej Sarajevskog atentata. Nakon ovog priloga, sa još manje povoda, emitovan je onaj o obilježavanju bitke na Gazimestanu. I jedan i drugi prilog, ustvari, našli su se u dnevniku isključivo zbog političke pozadine koju ove teme imaju u našoj zemlji, a tako nešto javni servis sebi nikako ne smije dopustiti.

PLUS SEDMICE

Jedini dobar prilog u ovom dnevniku, ali i prilog koji se ističe ove sedmice po svom kvalitetu – prije svega jer postavlja pitanje koje je na mjestu – bio je onaj o festivalu animacije koji se održava u Neumu. Novinarka Martina Krišto Antelj primjećuje da u zemlji koja ima vrijedan međunarodni festival ovog tipa, godišnje se snimi jedan animirani film. Ko je za to kriv i kakvo je stanje u ovoj oblasti, samo su neka pitanja na koja je novinarka pokušala naći odgovor.

OCJENA 5

KOMPARATIVNA ANALIZA

Ukoliko se neko oslonio na naše javne servise kako bi saznao nešto više o onom što se dešava u Grčkoj, saznao je samo jednu stranu priče, i to površno. Dobro je što je dosta prostora posvećeno ovoj temi koja je u centru pažnje javnosti širom svijeta, ali smo čuli samo stavove bliske onima koje imaju zvanični Bruxelles i velike banke, odnosno stavove koje promoviraju veliki korporativni mediji. Nisu se novinari vanjskopolitičkih rubrika pretjerano potrudili da donesu drugačije stavove, pojasne razloge za ono što se dešava, posljedice. Federalna ide tako daleko da etiketira referendum na koji je pozvao grčki premijer kao “ćorsokak”, te ga optužuju da ga je raspisao jer skida sa sebe odgovornost donošenja odluke. Ni jedan ni drugi javni servis, pak, nisu našli za shodno da razmotre političke implikacije dešavanja u Grčkoj, a koje se mogu odraziti na cijeli Balkan, kao i cijelu Evropu, i koje su suština ovog problema. Još gore, i BHT i FTV emitovali su priloge o tome kako se naši političari i predstavnici međunarodnih organizacija tajno sastaju po kafanama da pričaju o istim problemima koji guše Grčku, ali koji se dešavaju nama. No, našim javnim servisima je, izgleda, veći problem što Alexis Tsipras daje mogućnost građanima Grčke da donesu odluku, koristeći demokratska sredstva, nego što nama naši političari uskraćuju mogućnost da barem znamo šta nam se piše.

The post FTV I BHT1: NI RIJEČI O POLITIČKOJ KONTROLI JAVNIH TELEVIZIJA appeared first on Tacno.net.

Nakon mjesec dana završena je velika nacionalna pokazna vježba iz općenarodne obrane i društvene samozaštite. Sudionici su se složili da je vježba polučila upravo spektakularne rezultate, pokazavši kako općenarodna obrana i društvena samozaštita nisu tek neupotrebljivi relikti socijalizma, i kako su odgovorni pojedinac i široka društvena zajednica u potpunosti spremni od države – odnosno policije, državnog tužilaštva i sudova – preuzeti poslove obrane i zaštite od slobode umjetničkog izražavanja, najgore pošasti našega vremena i najpodmuklijeg neprijatelja hrvatskog naroda i njegove mlade države.
Jednomjesečna vježba provedena je u četiri faze.

U prvoj, država je pokazala kako se opasnost prepoznaje i kako se na nju reagira. Za primjer je uzeta predstava Elementarne čestice, koju je po tekstu francuskog pisca Michela Houellebecqa za ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre režirao Ivica Buljan. Društvenoopasnosni potencijal predstave, ispravno je procijenila država u obliku dubrovačko-neretvanskog župana, nije se krio u bezazlenom tekstu, već u njegovom autoru, koji je, kako je poznato, notorni islamofob. Država u obliku župana prepoznala je tako u predstavi uvredu vjerskih osjećaja muslimana, upoznavši s tim državu u obliku ministra unutarnjih poslova, koji je policijskom logikom ispravno procijenio kako predstava koja vrijeđa vjerske osjećaje muslimana predstavlja realni rizik za publiku, Grad i društvenu zajednicu, pa je država u obliku dubrovačkog gradskog vijeća odbila dati novac za predstavu.

U drugoj je fazi prepoznavanje takve opasnosti prepušteno samoj umjetničkoj zajednici i odgovornim pojedincima, pa su svega koji tjedan kasnije iz postava zadarske izložbe Vjačeslava Mizina i Aleksandra Šaburova, članova ruske umjetničke skupine Plavi nosovi, zbog vrijeđanja vjerskih osjećaja muslimana – dakle realnog rizika za društvo – izbačena dva rada: Čečenska Marilyn i portret Osame bin Ladena u društvu Shreka i Harryja Pottera. “Procjena je bila da bi iz sigurnosnih razloga bilo bolje da se ti radovi ne izlože. Smatram da strah nije dobar, ali uvukao se među ljude“, objasnila je cenzuru voditeljica Galerije umjetnina zadarskog Narodnog muzeja, odgovorna pojedinka Ljubica Srhoj Čerina.

Nakon što je tako uspješno demonstriran senzibilitet hrvatskog društva na vrijeđanje vjerskih osjećaja muslimana i izvrsna obučenost za slučajeve realnog straha, dakle rizika, zajednica je u trećoj fazi vježbe dobila zadatak da prepozna vrijeđanje većinskih vjerskih osjećaja, odnosno realnog rizika i opasnosti za društvo koje neće dolaziti izvana, recimo iz Islamske Države, već iznutra, dakle iz same Katoličke države. Svega tjedan-dva nakon cenzurirane zadarske izložbe oglašivačka je tvrtka Divinus Victoria tako na svojim LED-displejima odbila emitirati već naplaćeni video-oglas za predstavu Nečastive Bruna Isakovića, koja je u Zagrebačkom kazalištu mladih bila postavljena u okviru festivala Perforacije.

“S obzirom da se u vašem materijalu spominje riječ ‘nečastive’, koja asocira na nečastivog, sotonu, đavla, vraga, lucifera, kao i to da su u videouratku polugola tijela, a u jednom kadru se vidi gola bradavica ženskih grudi, takav materijal u konzultaciji s gradom i suvlasnicima vrijeđa ćudoređe naših građana i kao takav također ne spada u materijal koji mi emitiramo“, u službenom je dopisu naručitelju reklame, udruzi Domino, objasnio direktor Divinus Victorije, odgovorni pojedinac Hrvoje Topić.

U završnoj, četvrtoj fazi zajednica i odgovorni pojedinci dobili su zadatak prepoznati i eliminirati “materijal“ koji bi vrijeđao općenite većinske osjećaje i “ćudoređe naših građana“, odnosno “materijal“ koji ne bi predstavljao realan rizik i opasnost samo za hrvatsko društvo, već i za samu hrvatsku državu. Rezultat je bio zadivljujuć: već sutradan nakon cenzure video-plakata za Nečastive, sa zida osnovne škole Marija i Lina u Umagu izbrisan je mural akademskog slikara Mirona Milića, nastao u okviru Indirekta, festivala nezavisne umjetnosti što ga organizira Kulturno umjetnička udruga Manufaktura snova. Naizgled bezazleni mural, koji je učenike škole Marija i Lina imao educirati i senzibilizirati za probleme zaštite okoliša, predstavljao je ljudske ruke kako na prste nabrajaju četiri ključna ekološka postulata – Reuse, Reduce, Recycle, Reinvent. Ili je barem tako izgledao za naivne, društveno neodgovorne pojedince: dobro obučeno oko nije, naime, nasjelo gledati u četvrti nabrojeni prst, već u ostala tri, ispružena u zločinački četnički pozdrav.

“Kad su me organizatori došli pitati postoji li mogućnost da jednu stranu škole oslikaju grafitom, ja sam rekao da postoji, ali da ni u kom slučaju poruka ne smije biti vulgarna niti provokativna niti politički motivirana, to jest ništa što će izazvati pozornost u bilo kojem smislu. Prvo me zvalo nekoliko građana i pitalo zašto sam to dopustio, jer se na grafitu vide tri prsta. Tako nešto da bude na školi kad nam razapinju kardinala Stepinca je nedopustivo, te je mural uklonjen“, objasnio je novinaru Večernjeg lista ravnatelj škole, odgovorni pojedinac Mato Vidović.

Dvije stvari valja zapamtiti iz obrazloženja ravnatelja umaške škole, kojim je trijumfalno završena ljetna pokazna vježba iz prepoznavanja i eliminiranja, odnosno cenzure pošasti slobode umjetničkog izražavanja. Prvo – onih budnih, anonimnih i društveno odgovornih “nekoliko građana“, koji su nazvali ravnatelja škole i upozorili ga na četnički pozdrav na zidu škole, kao upravo ogledni primjer društvene samozaštite. I drugo – ravnateljevu uputu organizatorima festivala i autoru murala na školskom zidu kako “poruka ne smije biti(…) ništa što će izazvati pozornost u bilo kojem smislu“.
Društveno neodgovornom pojedincu – istom onom koji na zidu škole od šume ne vidi stablo, pa od deset prstiju ne vidi tri – “poruka koja neće izazivati pozornost u bilo kojem smislu“ zvučat će, dakako, kao nepojamna besmislica, jer biva smisao je umjetnosti da šalje poruke, a smisao poruke da izazove pozornost.
Jasno, “u bilo kojem smislu“.

Nije li, međutim, među “bilo kojim smislovima“ porukâ dubrovačke predstave Elementarne čestice – ili zadarske izložbe Plavih nosova – i “pozornost“ koju će izazvati među glavosječama iz Islamske države? Je li u jednom od tih “smislova“ i “pozornost“ koju poruka iz video-oglasa za zagrebačku predstavu Nečastive izaziva kod “nečastivog, sotone, đavla, vraga, lucifera“? Ili, najzad, poruka o obnovljivosti prirodnih resursa na zidu umaške osnovne škole, koja u jednom, a zapravo jedinom mogućem od svih svojih smislova, izaziva „pozornost“ srbočetničkog agresora i snaga što bi Hrvatsku opet gurnuli u komunističku Jugoslaviju?

Nije li onda jednostavnije – i društveno odgovornije – izbrisati mural, zabraniti predstavu ili izložbu, spaliti knjigu, ukinuti na koncu svaku tu, kako se zove, slobodu umjetničkog izražavanja, odnosno sve “poruke što će izazvati pozornost“? Jedina društveno poželjna pozornost, shvatili ste na kraju ove pokazne vježbe, jest pozornost onih “nekoliko građana“, odnosno odgovornih pojedinaca koji znaju tumačiti poruke što izazivaju pozornost. A jedina društveno poželjna umjetnost onaj svježe obojani, bijeli zid osnovne škole Marija i Lina u Umagu, “veliko bijelo ništa“, ili barem “ništa što će izazvati pozornost u bilo kojem smislu“.

Nema murala, nema umjetnosti, nema poruke, nema pozornosti, nema smisla. Samo čisti bijeli zid i čista bijela hrvatska država.

Tekst preuzet sa portala Stav

The post Boris Dežulović: ONO i DSZ ili kako cenzuru prepustiti odgovornim pojedincima appeared first on Tacno.net.

Marshal Tito, 1961, Yousuf Karsh

Ova božanstvena komedija, koja se događa svugdje od Đeveđelije to Triglava, pomalo čini zagonetnom onu narodnu iz tranzicijskog perioda: ‘Poslije Broza, sve se sroza’. Što je po srijedi? Gdje je radost i oduševljenje među narodima nakon Broza? Građanima nije do pjevanja? Samo bi kukali?

Piše:  Senja Perunović

Jedan moj prijatelj ostaje bez posla sutra. I cijelo njegovo poduzeće. Narodna radost i veselje!   Ljudi će ostati bez sredstava za golu egzistenciju. Fotografijski rečeno, naći će se na ulici. Njegova tvornica se zatvara. Nije ona vlasnički njegova već, onako kako je nekad bilo, društveno njegova, što se danas više ne broji ni pišljiva boba, kakti na našu neizmjernu sreću. Znate već, to je jedna od onih veličanstvenih tranzicijskih priča sa veselim recitiranjem laži radnicima i sretnim završetkom u džepu jednog ili nekoliko bogataša. Raznorazni maheri, premazani svim mastima, praktički su zaustvili proizvodnju, umrtvili tvornicu i radnike i njihove plaće što znači i njihove porodice (koletaralna šteta koja se i ne broji), e da bi usrećili jadnog kapitalistu. Nakon dugog perioda upropaštavanja koje ju je učinilo „bezvrijednom“, tvornica će biti prodana nekome. Veličanstveno čudo će se dogoditi i ta starudija i hrpa ničega odjednom će biti „interesatna“ nekome kapitalu tj. kapitalisti u vidu strane firme, milijardera ili slično. Onda će taj kapitalista, siromašak sa bogatim bankovnim računom, kupiti tvronicu za neki stiniš. Radnici će biti sretni ako budu ponovo pozvani da rade u s v o j o j tvornici, ali ovog put to će biti nečija privatna prćija a ne njihovo društveno bogatstvo. Logika i pravda (mili bože, šta to bješe?) preokretnuti su naglavačke, samo što je to naglavačke postalo normala– koja jede ljude.

Ova božanstvena komedija, koja se događa svugdje od Đeveđelije to Triglava, pomalo čini zagonetnom onu narodnu iz tranzicijskog perioda: ‘Poslije Broza, sve se sroza’. Što je po srijedi? Gdje je radost i oduševljenje među narodima nakon Broza? Građanima nije do pjevanja? Samo bi kukali? Ta me je zagonetka potaknula da pogledam uzrečice nastale u ovom zlatnom dobu dugom dva-i- pol decenija nakon definitivnog gušenja Titovog perioda. A onda se nametnulo pitanje: kako to da ovakve uzrečice, ma koliko samo izraz nekakvog tamo naroda (pod nazivom ko ga šljivi), zvaničnici i stručnjaci ili ne čuju ili ne žele pokazati da ih čuju? Da li uzrečice govore previše jasno o nečem važnom pa stoga premala pažnja zvaničnika i demokratskih predstavnika mora sakriti smisao tih poruka? U uzrečicama, i ne samo uzrečiama, Tito je i danas simbol boljeg života, mira i pravednijeg društva. Zvaničnici to ignoriraju maksimalno. Maksimalno. Građani to misle i čeznu u svojim životima, srcima i šire. Za zvaničnike te su teme prevelika nezgodacija osim kada ih uzimaju retorički ili kozmetički, ili u dnevnim paradama demagogije na TV i ostalim megafonima. Bolji život za sve, pravednije raspodjela bogastva? Ta nemojte me nasmijavati, kažu oni u sebi. I žure da donesu još jedan novi zakon koji će jesti i razjedati građane i radnička prava ali otvarati slavine za tajkunske džepove i garantirano cijediti ljudsku snagu za te iste džepove. Zlatno doba, njihovo.

Gledamo u što moćnici današnjice gledaju tražeći inspiraciju. Sjetili se kojekavih kraljeva, kneževa, kraljica, poglavnika, vojvoda i sličnih ne-narodnih i protu-narodnih „prvaka“ , kao i često sumnjivih i čudnih perioda iz prošlosti koje prizivaju i nameću za slavlje i uzdizanje. Ali da li ćete ih čuti da spominju Tita (osim, dakako, kao diktatora)? Nema toga. Pa ipak, Tito je i danas simbol boljeg života, mira i pravednijeg društva. S pravom. Više je smiješno ponavljati da Tito nije bio savršen (za razliku od nas), pa niti neću. Zlonamjernici će ionako naći njihove građe da tvrde da ja to tvrdim.

I ovog 25. maja, „centralna“ proslava Dana mladosti održana je u Kumrovcu, Titovom mjestu rođenja, a 4. maj, dan njegove smrti, „centralno“ je obilježen u Kući cvijeća, na Dedinju u Beogradu. Izvještaji su javljali o velikom broju građana (samo u Kumorvcu bilo ih je sedam hiljada) i, da, bilo ih je iz svih republika bivše Jugoslavije. I tako iz godine u godinu. Osim na svečarske majske dane, narod odaje počast Titu i u svakodnevnim ćakulama i na internetskim portalima na zafrkantsko-kreativan način kontrastirajući sadašnjost sa Titovim vremenom, u uzrečicama, na primjer. One, najčešće u istom dahu, otkrivaju i ranu i nadu današnjice. Evo ih nekoliko, u njihovom kontekstu.

Nakon nestanka SFRJ, nešto što se naziva tranzicija dobilo je šansu, dužu od dva desetljeća, da se pokaže. Dva desetljeća vremenski je period u kojem je Jugoslavija već uveliko bila procvjetala nakon II. svjetskog rata. Zaključak jednog od grafita poslije Tita poručuje: Bravar je bio bolji!

Dok je bilo Tita bilo je i žita, kaže narod da se potuži na neimaštinu danas.

Dakako, postoje, šta postoje-šikljaju, komentari o Titu koji više varaju i izvrću istinu o njemu i povijesti nego što komentiraju. Oni, u pravilu, izbjegavaju popularni nadimak Tito i radije upotrebljavaju samo prezime, Broz, ili službeno Jopis Broz, kao znak distanciranja. Pa distancirajte se, vaša stvar, narod se zabavlja i sa time: Josip Broz dobar skroz!

Ona spomenuta ‘Posle Broza sve se sroza’ kao da se pita što je sedam šepavih carevina nego siromaštvo i nezaposlenost; cjeđenje, nepravda i OGROMNE socijalne razlike. I da li je mladost pomalo izgubljena u živom pijesku tranzicije bez humanih vrijednosti i osuđena više da luta nego što zna kuda i zašto ide…

Jedna od najduhovitijih zafrkatnskih dosjetki o značenju Tita došla je iz Zaboka. Ivan Kukolja i Miško Balija autori su teksta koji u maštovitom formatu „potjernice za kariminalcem“ izražava kontrast između optužbi na Titov račun i kvalitete života koje su građani Jugoslavije uživali u vrijeme postojanja socijalističke zemlje dok ju je on vodio. Njihov tekst, koji su napisali u ime društva Josp Broz Tito iz Zaboka, korišten je i još uvijek se koristi u raznim varijantama „letka-potjernice“, u više jezičkih varijanti i jezika na prostoru bivše Jugoslavije. Vrijedi pogledati kako su oni to zacrtali.

„Traži se Josip Broz Tito zbog osnovane sumnje da je počinio sljedeća krivična djela:

Tito se traži zbog osnovane sumnje da je 50 godina najstrože zabranjivao rat, izbjeglice, glad, siromaštvo, šovinizam… da je radnicima gradio tvornice, stanove i osiguravao redovite i pristojne plaće… da je svima pružio pravo na besplatno školovanje, liječenje i pristojne penzije… da je građanima osiguravao slobodno kretanje diljem Jugoslavije bez straha i ičije nacionalne i vjerske mržnje…‘

Osumnjičeni je tako uz već nabrojana djela,’ radnicima osigurao stalno zaposlenje, pravo na samoupravljanje i oslobodio ih straha od gubitka posla, a time i egzistencije, u čemu i jeste suština slobode čovjeka, a u zatvorima je držao nacionaliste svih nacija da bi osigurao slobodu narodima.

Svi se istomišljenici imaju smatrati opasnima jer su naoružani argumentima.“

Ovaj letak-potjernica objavljen na slovenskom, uz engleski nadnaslov, na internetu zvuči ovako:

WANTED WANTED WANTED

J O S I P B R O Z – T I TO

ZARADI UTEMEUENEGA SUMA ŠTORITVE SLEDECIH
HUDIH KAZNIVIH DEJANJ:

KER JE PETDESET LET NAJSTROZE PREPOVEDOVAL
VOJNE, LAKOTO, REVSCINO IN SOVINIZEM;

KER J E DELAVCEM GRADIL TOVARNE, STANOVANJA
TER ZAGOTAVLJAL REDNE PLACE IN SOLIDNE
POKOJNINE;

KER JE VSEM ZAGOTAVLJAL PRAVICO DO
BREZPLACNEGA SOLANJA, ZDRAVSTVA IN
POKOJNIN!

Y U – T O P I J A (Goran Sarić, Tačno.net)

Neki kažu da je to sve bio privid – ta nostalgičarska Jugoslavija. Vele: “sve vam sad izgleda lijepo jer ste tada bili mladi”. Narod pomirljivo uzvraća: Bili smo utopija; sad smo Etiopija (siromašna).

Zašto se „priviđa“ ta Jugoslavija? Bit će da su građani zavedeni pa glupavo ljube socijalnu sigurnost i mir, jer, kako kaže Zlatko Gall (Slobodna Dalmacija) „baš danas tako zavodljivo djeluju socijalna sigurnost, državni stanovi, sigurne plaće, minimalne socijalne razlike, zanemariva stopa kriminala, mirne i sigurne ulice, red u školama, puni nogometni stadioni, golema filmska produkcija… U usporedbi s neizvjesnom budućnošću, golemom nezaposlenošću i prijetećom bijedom koja je mnogima već pokucala na vrata, danas se tek tricama i kučinama čine svi grijesi riknute federacije”.

Kako su neki već izvjestili, vide se i parole skovane davno ali očito primjenjive i danas: što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži. Uzrečice koje slave principe uvedene u Titovo vrijeme raširene su kao što su i ankete o velikoj popularnosti njegovoj (o kojima ćemo drugom prilikom) indikativne. To, međutim, ne znači da se šibanja i broj kamenica na Tita smanjuje, pa mi se sve čini da postoje dva svijeta u sedam carevina. A Tito, kao što kaže Marinko Čulić (Portal Novosti) možda tek sada postaje jako, vraški aktualan.

Jedna ozbiljna anti-zabilješka na temu ‘Tito i turizam ‘

U jesen 1979, Tito je već bio bolestan. U to vrijeme bio je planiran samit nesvrstanih na Kubi. Liječnici su savjetovali Tita da nikako ne ide na taj daleki put. Usprkos njihovim upozorenjima, Tito je otišao. Sovjetski Savez se pripremao da svojim imperijalnim plaštem zahvati i zemlje nesvrstane i učini ih svojim pionima. Trebalo je sačuvati samostalnost pokreta nesvrstanih. Tito je odlučio ići i suprostaviti se (još jednom) osvajačkim namjerama Sovjetskog Saveza. Još jedna velika borba, kako piše Ivan Ivanji. Tito je umro sedam mjeseci kasnije. Vlastita bolest bila je drugorazredna u odnosu na dobrobit pravednijeg svijeta. Tito turist.

The post Senja Perunović: Uzrečice i Tito turist appeared first on Tacno.net.

RTRS je nastavio da servisira vladajuće RS strukture, koristeći svaku priliku da podiže međuetničke tenzije. BNTV prenosi ključne informacije pozivajući se na višestruke izvore informacija

Piše: Gordana Katana, analiziraj.ba

RTRS: RTV SERVIS U SLUŽBI PREDSJEDNIKA

24. – 30. juni 2015.

ČIJI JE HELIKOPTER? Javni RTV servis Republike Srpske i dalje nastavlja biti glasnogovornik i promoter lika i djela predsjednika ovog bh. entiteta. Stoga je i u protekloj nedjelji u dnevnicima pomno bilježeno sve što je Milorad Dodik radio i govorio. Najdrastičniji primjer svakako je posjeta predsjednika RS-a bolesnoj majci tri poginula pripadnika Vojske Republike Srpske. Kamera i novinari RTRS-a brižljivo su zabilježili svaki detalj: od prebacivanja starice medicinskim helikopterom iz istočnog dijela RS-a u Klinički centar u Banjoj Luci, pa do razgovora Dodika s njom. S posebnim isticanjem da je predsjednik omogućio helikopterski transport. A čiji je helikopter?

U IME NARODA: Izručenje Nasera Orića Bosni i Hercegovini i Rezolucija o Srebrenici bili su i tokom ove nedjelje centralne teme dnevnika. Kada je u pitanju Orić, RTRS presudu je izrekao. “Za srpski narod i predsjednika RS-a, Orić je ratni zločinac”, najava je priloga o odluci Švicarskog suda da Orića izruči BiH umjesto Srbiji. (25. juni, urednik Jasenko Todorović).

Dan ranije, dok se čekala odluka švicarskih vlasti o tome kome će Orić biti izručen, u titlu koji je pratio prilog o prijetnjama da će komemoracija u Srebrenici 11. jula biti odgođena ne bude li Orić vraćen u BiH, navodi se: “heroj krvavih ruku”. Ova dva događaja tako su poslužila da bi još jednu nedjelju RTRS izbjegao informisati gledaoce o bilo kojoj od gorućih životnih tema u ovom bh. entitetu.

KOGA NEMA, BEZ NJEGA SE MOŽE: Izvještaj o odluci vladajuće većine da podrži inicijativu predsjednika RS-a da Narodna skupština donese odluku o raspisivanju referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH, još jednom je potcrtao naša konstantna upozorenja da je RTRS servis samo vladajućih struktura u RS-u. Opozicija koja se nije pojavila na sastanku, koji je Dodik tim povodom organizovao, dobila je samo dvije rečenice. No, zato je Dodiku ostavljen prostor da nadugo komentariše.

Negativne reakcije Ureda Visokog predstavnika u BiH, Evropske unije i Ambasade SAD u BiH, kao i upozorenja da je takav referendum protivan Ustavu BiH, gledaocima nisu saopštene. (30. juni, urednik Momčilo Ostojić)

Vidovdanskoj mitomaniji nije odolio ni RTRS. U skraćenom izdanju dnevnika 28. juna, koji je trajao 11 minuta, od deset izvještaja polovina ih je bila posvećena obilježavanju ovog vjerskog praznika.

Plus nedjelje

Zbog činjenice da RTRS svjesno, u većini izvještaja, zanemaruje prenošenja stavova opozicije o svim ključnim temama u RS-u, kao plus nedjelje izdvajamo izvještaj Danijela Kovačevića o posebnoj sjednici Narodne skupštine RS posvećenoj političkoj korupciji. Novinar je, bez vlastitih komentara, gledaocima prenio sve ključne stavove i pozicije i opozicije o ovoj temi.

Minus nedjelje

Izvještaj o posjeti Milorada Dodika bolesnoj majci tri poginula borca RS-a. Bez i trunke zazora, ovaj događaj emitovan je isključivo u funkciji promocije predsjednika RS-a.

Ocjena 1

BNTV: INFORMISANJE SVE BOLJE, PODUČAVANJE ISTORIJI – ISTO KAO I 1989.

24. – 30. juni 2015.

DA SE UTVRDI GRADIVO: Vidovdanskoj mitologiji sveprisutnoj kod Srba s obje strane Drine nije odolio ni BNTV. Petnaest uvodnih minuta (28. juni, urednik Slobodan Durmanović) posvećeno je obilježavanju ovog pravoslavnog vjerskog praznika. Osim o proslavama Vidovdana kao krsne slave Vojske RS (ma šta to značilo, ima li se u vidu da ista više ne postoji), krsnih slava brojnih opština RS-a i obilježavanja Vidovdana na Gazimestanu, u centralnom dnevniku emitovan je i specijalni prilog “o podsjećanju na sve Vidovdane u novijoj srpskoj istoriji”.

Zanimljivost te “novije srpske istorije” jeste da navedeni prilog počinje emitovanjem inserata iz igranog filma Boj na Kosovu, a okončava izručenjem bivšeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića Haškom tribunalu.

VIŠESTRUKI IZVORI: Dešavanja na političkoj sceni RS-a, odnosno zasjedanje Narodne skupštine RS na kojem se raspravljalo o političkoj korupciji, Rezolucija o Srebrenici i izručenje Nasera Orića BiH bili su u monitorisanoj nedjelji u vrhu dnevnika BNTV-a.

Izdvajamo zanimljiv pristup izvještajima sa sjednice Narodne skupštine u kojem se uredništvo odlučilo da nakon najava prezentera samo emituje izjave poslanika pozicije i opozicije, te gledaocima ostavi mogućnost da sami zauzmu stav o pitanju da li je nakon prošlogodišnjih izbora vlast u RS-u formirana na osnovu kupovine narodnih poslanika.

Kada su u pitanju Rezolucija o Srebrenici i slučaj Naser Orić, BNTV uspio je zadržati neutralan stav. Sve informacije o ove dvije teme koje su u RS-u ispolitizovane do maksimuma, BNTV prezentirao je samo u formi agencijskih vijesti i izjava političkih aktera Federacije BiH, RS-a i Srbije koji su se na njih referisali.

IPAK SE OD NEČEGA ŽIVI: Unatoč činjenici da je protekla nedjelja bila u znaku brojnih političkih dešavanja, BNTV-a je ipak najznačajniji dio prostora posvetio temama iz oblasti ekonomije ili brojnih nepoštivanja zakona od strane entitetskih institucija. Izdvajamo prilog novinarke Tijane Simović o problemima semberskih proizvođača pšenice koji na početku žetve nemaju ugovorenu otkupnu cijenu. Novinarka je ukazala i na činjenicu da Vlada RS nije ispoštovala svoje obaveze u vidu isplaćivanja poticaja poljoprivrednicima, niti iskazala interes da pšenicu otkupi za potrebe robnih rezervi (26. juni, urednik Slobodan Durmanović).

Plus nedjelje

Mini reportaža novinara Vladimira Kovačevića o životu građana Drvara. Povod za odlazak u tu opštinu bila je dezinformacija o pojavi vehabijskih skupina. Kroz razgovore s građanima i predstavnicima lokalne opozicije, jer su zvaničnici te opštine odbili da daju izjave, novinar je predstavio potpunu besperspektivnost života u Drvaru i sve obmane kojima je lokalni SNSD prije tri godine uvjerio građane da mu daju podršku na lokalnim izborima.

Minus nedjelje

Iako u profesionalnom smislu ne postoje zamjerke na izvještaj BNTV-a posvećen Vidovdanu, petnaest minuta u udarnom dijelu dnevnika posvećenih toj temi smatramo nepotrebnim.

Ocjena 7

Komparativna analiza

Izvještavanje o temama koje su već dvije sedmice u fokusu cjelokupne bh. javnosti – izručenje Nasera Orića BiH i usvajanje Rezolucije o osudi genocida u Srebrenici – potvrdile su i ključne razlike između uređivačkih koncepcija RTRS-a i BNTV-a.

Dok je RTRS, stavljajući se u službu vlasti entiteta RS, ove teme iskoristio za dalje podizanje međuetničkih tenzija, BNTV je gledaocima prenio sve ključne informacije i stavove a da pritom nije upao u zamku da bude sluga dnevne politike.

The post RTRS I BNTV: KLJUČNE RAZLIKE IZMEĐU UREĐIVAČKIH KONCEPCIJA appeared first on Tacno.net.

Zazivajući progone novinara i servirajući liste nepoćudnih, u 7Dnevnom ne računaju samo na medijske i političke gazde, dobrodošao je svaki nahuškani čitatelj koji je spreman nasrnuti na lica s njihove potjernice

Piše: Nikola Bajto, portalnovosti.com

Rijetko se viđa toliko mržnje na jednom mjestu, koliko se cijedi sa stranica prošlog broja desničarske tiskovine 7Dnevno – mržnje prema novinarima, novinarskoj profesiji i slobodi mišljenja. Osokoljeni nedavnim čistkama u Slobodnoj Dalmaciji, odakle su radi prilagođavanja gazde nastupajućoj desnici odstranjene kolumne Davora Krile i Borisa Dežulovića, i otkazom Borisu Paveliću u Novom listu, kasnije prerađenim u prijeteću opomenu, tvorci tiskovine 7Dnevno poredali su posred naslovnice fotografije petero ljudi: novinara Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Maje Sever, glavnog ravnatelja HRT-a Gorana Radmana i predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Saše Lekovića, pa ih potpisali naslovom ‘Radmanovizija i HND: posljednja utvrda orjunašima i kosovčićima’.

Već u prethodnom broju tiskovine, nakon što su iz solidarnosti s Dežulovićem svoje kolumne iz Slobodne Dalmacije bili povukli Ante Tomić iJurica Pavičić, likovao je nad tim čišćenjem suradnik tiskovine Joško Čelan, prebrojavajući po redakciji splitskog dnevnika preostale neprijatelje hrvatstva i pakosno preporučujući gazdi da se riješi još dvojice novinara, Damira Pilića i Vladimira Matijanića. U novom broju Čelanu su se u pripremi lista za odstrel pridružili suradnici tiskovine Ivica Šola, Marko Ljubić i glavni urednik Nikica Gović, svaki sa svoje dvije otrovne stranice. Ljubić napada Milorada Pupovca i feralovce Predraga Lucića, Ivančića i Dežulovića, pišući da su ‘svoje divljaštvo, brutalnost, uvrede i otvoreno neprijateljstvo prema samostalnoj Hrvatskoj skrivali pod pojmom slobodnog mišljenja, a Pupovac pod ugroženošću Srba’. Čelan, bijesan zbog priloga u HTV-ovoj emisiji ‘Hrvatska uživo’ o otkazima novinarima, voditeljicu Maju Sever opisuje kao osobu ‘oštrog, pa i prijetećeg ptičjeg izgleda’, čija ga ‘lažna uglađenost’ nije mogla prevariti: ‘Iz nje i cijele njene emisije osjetio sam ledeni dah jugokomunizma – i to onog najopasnijeg – iz vremena prije nego što je on svojim pancer-divizijama i ubilačkim četničkim hordama nasrnuo na potpuno razoružanu Hrvatsku.’ Potrudio se Čelan da uz ‘spomenutu Severušu’, kako je naziva, imenom i prezimenom navede i trojicu ostalih suradnike njene emisije, a onda se okomio na Dežulovića i dvojicu sugovornika u HTV-ovom prilogu, Viktora Ivančića i Ivicu Đikića, kolumnista i glavnog urednika ovog tjednika, po Čelanu ‘ovodobnog Pupovčeva hrvatožderskog Srborbana na hrvatskom proračunu imenom Novosti’.

Dotaknuo se već i on Hrvatskog novinarskog društva, ali je argumentiranje teze da ono nije ni ‘hrvatsko’ ni ‘novinarsko’ ipak prepustio Ivici Šoli, koji je ustvrdio da ‘mreža novinara suradnika KOS-a obuhvaća veoma poznata imena koja i danas djeluju u veoma istaknutim medijima’. Za to nije iznio nikakve dokaze, iako je uredništvo tiskovine njegov tekst opremilo fotografijom jednog od najboljih hrvatskih novinara, ne navodeći mu ime. Glavna je Šolina teza da hrvatske novinare treba podvrgnuti lustraciji, pod kojom se šifrom na desnici podrazumijeva generalna čistka onih koji drugačije misle. Sam urednik tiskovine, Nikica Gović, u svojem je tekstu o Stepincu usput prokazao Dragu Pilsela kao novinara koji ‘napada sve u Hrvatskoj što ne miriši na jugovinu’ i kao ‘bivšeg ustašu’ koji je ‘profil u KOS-ovim shemama idealan za vrbovanje’, a na dan izlaska tiskovine Pilsel je dobio prijetnje smrću.

Zazivajući progone novinara i servirajući liste nepoćudnih, oni ne računaju samo na trenutačne medijske i buduće političke gazde koji bi trebali provesti ‘lustraciju’, dobrodošao je svaki mržnjom otrovani, nahuškani čitatelj koji je spreman nasrnuti na lice s njihove potjernice.

The post Lica s potjernice appeared first on Tacno.net.

The post Kurspahić: S najmračnijih strana istorije appeared first on Tacno.net.

Ljetna monotonija polako umrtvljuje informativne televizijske programe. Unatoč tome, Face pravi sve bolje vijesti – od izbora tema, pa do načina obrade. Ipak, morali bi razmisliti da li jeftino politikanstvo doprinosi njihovoj kredibilnosti ili ne. ATV, sa druge strane, potpuno je utopljen u referendumski delirij. Ne samo da im političari diktiraju teme o kojima će izvještavati već i definiraju termine koje će upotrebljavati. A oni to ne primjećuju?

 Piše: Uglješa Vuković, analiziraj.ba

ATV: OPET REFERENDUM

25. juni – 1. juli 2015.

BILJEŽENJE REAKCIJA: Prvog jula Rada Kokošar pripremila nam je još jedan referendumski prilog – kako vlasti u Republici Srpskoj opet nameću referendumsko pitanje javnosti. Novinarka je bilježila reakcije javnosti prezentujući mišljenja prolaznika, studentske organizacije, ali i suprotstavljena gledišta dva analitičara. Bio je to dobar pristup temi koja je davno izgubila svoju atraktivnost jer predlagač je prešao dug put od pitanja o nezavisnosti RS-a do pitanja koje nema nikakvo stvarno značenje, pa je razumno izložiti ga različitim reakcijama. Ranijih dana tema je obrađivana sa posebnom pažnjom i napetošću dok se Kokošar odlučila za smireno bilježenje raznovrsnih odjeka.

PROPUŠTENA NAGAĐANJA: U subotu je u Tesliću održan tajni sastanak bh. zvaničnika sa predstavnicima MMF-a, a novinarka Božana Živanović nije se previše upuštala u značaj, karakter ili predmet razgovora. I to je bio propust. Ako je sastanak tajne prirode, novinarka ima odriješene ruke da se bavi nagađanjima. Ili da pokuša približiti publici o čemu se zapravo radi, da ponudi moguće scenarije ili predmet sastanka. Živanović je umjesto toga samo bilježila poznate informacije o akterima sastanka, čineći prilog manje atraktivnim nego što je zaslužio da bude.

PREDVIDIVO I DOSADNO: Nedjeljni intervju Milijane Kos sa Borislavom Bojićem, potpredsjednikom SDS-a, vođen je na temu referenduma, ali u predvidivo dosadnom tonu. Novinarka nije izlagala gosta neočekivanim, ili barem, manje očekivanim pitanjima. Sve vrijeme gradio se narativ o pretpostavljenom zajedničkom nastupu predstavnika RS-a, čime je obesmišljena svaka mogućnost da se čuje lično mišljenje sagovornika. Kos je takođe propustila priliku da odreaguje na jednu vrlo jaku i, najblaže kazano, neprimjerenu tvrdnju. Gost je kazao da ne postoji čovjek u Republici Srpskoj koji bi podržao Srebreničku rezoluciju.

IZDVOJENO:

Zanimljivo je kako ATV-ovi novinari servilno pristaju na kovanice političke elite u RS-u kojima se stalno ističe odvojenost i posebnost manjeg bh. entiteta. Tako se političari nazivaju zbirnim nazivom “predstavnici u institucijama BiH” ili “zajednički predstavnici RS-a”. Postavlja se pitanje koliko upotreba ovih termina unaprijed utiče na konotaciju priloga u kojima se oni pojavljuju? Koliko je njihovom upotrebom onemogućen proboj bilo kakvog drugačijeg značenja?

PLUS SEDMICE:

Sumorna referendumska sedmica u kojoj se nijedan prilog nije isticao naročitim kvalitetima.

MINUS SEDMICE:

Automatska upotreba termina kojima se političari koriste u postizanju političkih ciljeva kao vlastitih opisnih pojmova.

OCJENA: 4

FACE TV: EMIR SULJAGIĆ EKSKLUZIVNO UZNEMIRUJE GRAĐANSTVO

25. juni – 1. juli 2015.

STUDENTSKI ŽIVOT: Face TV nas nerijetko iznenadi izborom dobrih tema. Tako je bilo i u dnevniku Srđana Kureljušića 30. juna, kada smo imali priliku da čujemo kako, zapravo, živi studentska populacija. Kakvi su uslovi života u domovima? Koji su najveći problemi? S obzirom koliko malo se govori o ovoj populaciji, mogli bismo reći da se radi o jednoj od mnogobrojnih nevidljivih grupa kojima mediji ne posvećuju dovoljno pažnje. Kureljušić je to ispravio pristupajući problemu ozbiljno i posvećeno, uvažavajući mišljenja sagovornika, te prepuštajući njima da ispričaju priču. Na kraju priloga, gledalac je mogao izdvojiti nekoliko najčešćih studentskih problema, i to je znak da je priča bila dovoljno upečatljiva i jasna.

KAKO ISPRIČATI VIJEST IZ SVIJETA? Ne dešava se često da dnevnik bude otvoren vijestima iz svijeta, i da još uz to ta vijest bude veoma kvalitetno obrađena. No, upravo to je pošlo za rukom Esmiru Milaviću koji je, prikupljajući agencijske vijesti, ispričao priču o terorističkom napadu u Tunisu ne propuštajući detalje, širi kontekst, ali ni najnoviji razvoj događaja. Čini se da je najbitnije u njegovom pristupu pažljivo ubrajanje svih spomenutih elemenata, ali i da bi vijesti iz svijeta češće trebale biti na početku dnevnika. Tačnije, kad god se radi o bitnom događaju, koji nije uputno smjestiti na kraj ili u sredinu emisije.

PROMOTIVNI SPOT E. SULJAGIĆA: 25. juna, Erna Saljević najavljuje prilog poprilično uznemirujućeg sadržaja sa pitanjem: Da li se policijske strukture u BiH pripremaju za obračun sa narodom? U nastavku saznajemo da su se sumnje navodno pojavile zbog kupovine novih oklopnih vozila, ali kroz interpretaciju zamjenika ministra odbraneEmira Suljagića, koji ne propušta priliku da od svega napravi vlastitu političku promociju. Dakle, nešto što je u svom pitanju naslućivalo istraživačku priču ili novo ekskluzivno saznanje, ispostavlja se kao podvala, jer se gledateljstvu ukazuje političar koji podgrijava uznemirujuće tvrdnje, praveći od sebe narodnog zaštitnika koji tobože neće da učestvuje u napadu na svoj narod. Face TV ne bi smjela proizvoditi ovakve podvale, ili nasjedati na njih, jer ulog je veliki: povjerenje gledateljstva i ugled televizije.

PLUS SEDMICE:

Kvalitetna obrada vijesti iz svijeta.

MINUS SEDMICE:

Nesklad koji je postojao između najave i samog priloga o mogućim novim neredima u BiH. Konačan ishod: jeftina politička promocija.

OCJENA: 6

KOMPARATIVNA ANALIZA:

Čini se da je ljetna monotonija obuzela naše televizije, pa je zajednički utisak da su sve vijesti pokrivane dosta učmalo. U Republici Srpskoj, referendum je opet potisnuo drugi sadržaj uklopivši se u opšti utisak o nezanimljivoj sedmici koja je pokazivala uobičajene boljke, kao što su nedinamični intervjui ili prilozi koji korištenom terminologijom korespondiraju sa stranačko-političkim vokabularom. Face TV bilježi nešto bolju sedmicu, ali utisak je pokvaren promotivnim spotom Emira Suljagića koji je bio najavljen kao velika priča o bezbjednosnim saznanjima, da bi se pretvorio u najniže politikanstvo.

The post ATV I FACE TV: KAKO RAZBITI LJETNU MONOTONIJU? REFERENDUMOM ILI EMIROM SULJAGIĆEM? appeared first on Tacno.net.

Sve nešto mislim da mladi Kecmanović može bolje – siguran sam štaviše i da može – ali ne da mu neki đavo. Mnogo pre nego što sam junošu imao čast upoznati lično, bejah ušao u nekoliko kafanskih polemika u kojima sam odlučno “branio” (otužne li više reči) njegov roman “Top je bio vreo” od optužbi za “genocidnost”. Ako bih (ponekad i delimično) uspevao da roman odbranim od “genocidnosti”, podsećajući sagovornike na sveto pravo umetničke prezentacije realnosti, morao sam da branim već famozni Kecmanovićev “enter”. Ja, inače, preferiram “neenteričan” prozni tekst, ali – podsećao sam gospodu nadrkane intelektualce – enter, neenter – to je stvar “grafičke obrade teksta”, tehnička dakle. Manite!

Piše: Svetislav Basara- Danas

U svakom slučaju, držao sam da bi Kecmanović- nezavisno od političkih i ideoloških uverenja – mogao da dobaci povisoko iznad Smajlovićkine poetike apsolutizacije i demonizacije relativnog, očiglednog i naprosto banalnog. Kakvu je to, recimo, dobro čuvanu “drugosrbijansku” tajnu Kecmanovićrazotkrio obznanjujući srpskom narodu i senatu da moja malenkost svakodnevno (većšest godina) piše kolumnu u “Danasu” i da – viđi vraga i antićirilične nepravde – ima pravo i na “poduži” godišnji odmor od – opet viđi vraga – cele dve-tri nedelje. Pa, ljudi moji, više odmora – a garant i bolji honorar – ima svaka Baba-Sera u Minhenu.

Da i ne pominjem da je nivo – “tast ti bio nacionalista, družio se s Ćosićem, a ti tako” čak i ispod Smajlovićkinog.

Vreme je za “enter”. Đavo me je pre mnogo i mnogo godina – a kamo sreće da me mimoiđe – navratio da se zainteresujem za srpsku istoriju i priključenija. Tu istoriju manje-više površno svi znate, pa da je ne prepričavam, da me Kecmanovićne bi provalio da – ilegalno i antisrpski – pišem i za NIN. I to na ćirilici. Mala para, ali veseli čoveka.

Evo, prođoše tolike decenije i još uvek mi je vrlo malo šta u vezi s gorepomenutom istorijom jasno. Nikada, međutim, nisam tvrdio – niti mi je to na pamet padalo – da ustvrdim da postoje mnogi ljudi kojima su naši istorijski putevi i stranputice jasniji nego meni, ali isto mi tako nikada nije padalo na pamet da poverujem u postojenje srpskih hiperbića, kremanskih proroka, njihovih prorečenika i gatača u nacionalnu klozetsku šolju.

Nije, Kecmanoviću – ne skreći više pažnju – srpski nacionalizam započeo sa Dobricom Ćosićem, niti je pokušaj serije “neželjenih elita” da se od Srbije napravi uzorna, uređena i prosperitetna zemlja bio jedini u Srbijinoj istoriji. Bilo je još takvih pokušaja. I daće Bog da ih i dalje bude. Pa da jednog dana – ako Gospod Bog da – u toj zemlji bude dobro i naciji i nacionalistima. Mada mi se – iako ne bih da širim defetizam – čini da je za to većkasno. Isuviše nam dugo traje “nacionalni preporod”, ako razumete na šta mislim.

The post Latinka, latinica, enter appeared first on Tacno.net.

Bosna i Hercegovina je etnički podijeljeno društvo, i to ne samo etnički već i politički pa i medijski. Danas u Bosni i Hercegovini postoje tri javna mnijenja – srpsko, hrvatsko i bošnjačko. To je rezultat posljednjeg rata. Ta tri javna mnijenja ne preklapaju se mnogo, ili bolje reći, preklapaju se onoliko koliko to domaći političari žele i dozvoljavaju. Kada dođe do međusobnog kontakta tih javnih mnijenja, najčešće se izrodi sukob, vrlo rijetko konstruktivna kritika, a još rjeđe konstruktivna saradnja. Valjda zbog toga imamo podijeljene, a često i međusobno zavađene, entitetske komore – ljekara, farmaceuta i zubara, udruženja psihologa, lovaca i računovođa – i  sindikate. U tako podijeljenom društvu lakše se vlada društvenim procesima, ali i ljudima. Naravno, taj etnički autizam u kojem sretno žive Srbi, Hrvati i Bošnjaci je omeđen i medijima, koji ne samo da su etnički podijeljeni već se i etnički opažaju i tumače.

Jedan od najznačajnijih modernih kritičara sumorne bosanskohercegovačke svakodnevnice, Srđan Puhalo, analizira za naš portal veze između etničkih, političkih i medijskih podjela

 Piše: Srđan Puhalo

Podiglo se šest drugova
u Indiju, u daleku,
želja im je videt slona,
ne vid’li ga u svom veku.
Rekao im jedan starac:
“Priznajem vam prohtev lepi,
al’ vi, ljudi, videt slona
ne možete, jer ste slepi.”
Jer odista, slepi behu
sva šestor’ca valja znati,
al’ odgovor njihov beše:
“Mi ćemo ga opipati.”
E, pa dobro kad je tako.
I odoše šest drugova
i stigoše u Indiju
do slonova.

Primače se jedan bratac
jednom slonu, i to s boka.
Opipa ga, onda reče:
“Vala, stvar je to široka.
Ne treba mi očnji vid
slon izgleda kao zid!”

Drugi bratac, taj je opet
spreda stao,
pa je slonu zub dugački
opipao.
I on reče: “E, sad mi je
stvar poznata,
slon izgleda kao direk
mojih vrata!”

I treći je spreda doš’o
svome cilju,
on je slonu opipao
samo rilju.
Čim opipa, odmah reče:
“Znam sad i ja,
slon izgleda kao neka
grdna zmija!”

A četvrti, on je opet
drukče stao.
Pa je slonu samo nogu
opipao.
I on reče: “Hvala Bogu,
znam već sada.
Slon izgleda, slon izgleda
kao klada!”

Dođe peti pa ti ruku
gore diže,
opip’o je slonu uvo,
ništa više.
Pa sad mu je sud izreći
bilo lako:
“Slon izgleda ko lepeza,
isto tako!”

A šesti se primakao
odostraga,
njemu opet rep tog zvera
pade šaka.
Čudeći se pip’o ga je
ponajduže,
onda reče: “Slon izgleda
kao uže!”

Posle su se prepirali
dugo zdravo,
koji od njih šest slepaca
ima pravo.
Ta svaki je im’o pravo
nešto malko,
al’ celinu nije pozn’o
baš nijedan,
baš nikako.

Jovan Jovanović Zmaj

MALA BARA, A PUNO MEDIJA

Prema preliminarnim rezultatima popisa stanovništva koji je održan u oktobru 2013. godine, Bosna i Hercegovina ima 3.791.662 stanovnika, od toga su u Federaciji BiH popisane 2.371.603 osobe, u Republici Srpskoj 1.326.991 i u Distriktu Brčko 93.028 osoba. Istovremeno, u Bosni i Hercegovini rade i na neki magični način opstaju 44 domaće televizijske stanice, 140 radiostanica, četiri novinske agencije, devet privatnih dnevnih novina, više od 100 periodičnih magazina i oko 80 online medija[1]. Oglašivačko tržište u Bosni i Hercegovini iznosi oko 50 miliona KM[2] i to nije dovoljno novca za normalno funkcionisanje ovolikog broja medija. Postavlja se pitanje ko to želi ovoliki broj medija i brižljivo ih njeguje? Izgleda da domaći tajkuni i političari umjesto kućnih ljubimaca imaju svoje medije o kojima brinu, a sličnu percepciju imaju i građani BiH[3].

Imamo li u vidu ovoliki broj medija, možemo s pravom da očekujemo da su građani ove zemlje veoma dobro i objektivno obaviješteni o društvenim, političkim, ekonomskim i svim drugim dešavanjima, kao osnovni preduslov za promišljanje društva u kojem žive. Ali da li je baš tako?

SLUČAJ GOSPODINA ANTE

Gospodin Ante ima 43 godine i živi u ulici Blajburških žrtava 56. Ima ženu i dvoje djece i živi kao i svaki prosječan mostarski Hrvat. Radi u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru kao medicinski tehničar i zato svako jutro ustaje oko šest časova. Dok se sprema za posao, obavezno upali HRT 1 – a šta bi drugo –  i pogleda svoju omiljenu emisiju TV kalendar. Voli Ante tu emisiju jer je naučio mnogo toga o povijesti Hrvatske i Hrvata, njihovim patnjama i stradanjima u tisućljetnoj borbi za pravdu, istinu i slobodu. Nema kad Ante da čita povijesne knjige, valja raditi i skupiti novce za more, ali mu je jutarnje gledanje TV kalendara na HRT1 pomoglo da razumije položaj Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, da shvati ko su im prijatelji a ko neprijatelji, da cijeni važnost katoličke crkve za opstanak Hrvata. Svjestan je Ante koliko je važno njegovati vlastiti jezik i identitet, pogotovo u Bosni i Hercegovini.

FAKTI:

– Istraživanja gledanosti TV stanica[4] pokazuju da Hrvati u Bosni i Hercegovini od televizijskih stanica najviše gledaju HRT1, HRT2, RTL i NOVU TV.

– Bošnjaci najviše gledaju FTV, BHT, TV HAYAT, FACE TV i druge sarajevske televizije.

– U Republici Srpskoj neprikosnoveni su RTRS, BNTV i ATV.

PRIČA GOSPODINA BAJRE

Bajro H. rođen je u Doboju prije 52 godine i ima podjednako izbjegličkog i radnog staža. Ima Bajro i porodicu – ženu Mevlidu i kćerke Almu i Azru. Htio je on i sina, ali mu rat ne dade. Ustvari, Bajro sada živi sa Mevlidom, dok su se kćerke poudale – jedna u Travnik, a druga u Njemačku. Paze ga kćerke, što jes jes, ali više ova iz Njemačke. Svakog 10-og u mjesecu, na račun u banci, Bajri legne 200 eura iz Njemačke. Nije to dovoljno za život, ali sasvim dovoljno da čovjek ne crkne od gladi. Podigne Bajro pare iz banke i odnese ih Mevlidi, jer ona nekako bolje raspolaže sa njima, ali ne da joj sve, već sebi ostavi 15 eura. To mu dođe oko 30 KM, da može svaki dan popiti kahvu u obližnjoj birtiji. Nije Bajri do kahve, slađa mu je da je pije sa Mevlidom kući, ali u birtiji pročita besplatno i na miru novine. Voli Bajro da vidi šta se dešava u Sarajevu, Tuzli, Goraždu, Mostaru i Bihaću, u cijeloj Bosni i Hercegovini. Voli da na miru pogleda i čitulje, da vidi je l’ ko od poznanika i prijatelja preselio na ahiret. Voli da na miru protabiri šta pišu naše novine o Bakiru, Fahrudinu, Zlatku, Dodiku ili Željku. Voli čitati novine, iako mu se čini da ga svi zbog toga čudno gledaju, pa i njegova Mevlida.

FAKTI:

– Za samo 18 posto građana Bosne i Hercegovine, printani mediji su glavni izvori informacija.[5]

– Iz nezvaničnih izvora, jer zvanični ne postoje, saznali smo da jedna od najtiražnijih dnevnih novina iz Republike Srpske u Federaciji BiH proda pet posto svog tiraža i to uglavnom u Sarajevu. Imamo li u vidu da je tamo smješten najveći broj press-kliping agencija, postavlja se pitanje koliko primjeraka novina uopšte dođe do građana?

– Plasman najtiražnije dnevne novine iz Federacije BiH na teritoriji Republike Srpske je osam posto od ukupnog tiraža. Koliko se proda i pročita, zasada je misterija.

CASE STUDY MARIJE P.

Marija P. je upravo završila gimnaziju u Banjaluci i planira da upiše žurnalistiku. Ne želi da bude novinarka. To je bljak, ona misli da je in baviti se PR-om. Članica je stranke, ali to nije dovoljno da bi ostvarila svoj cilj i mora da završi fakultet. Problem sa upisom je u tome što postoji prijemni ispit iz opšte kulture i informiranosti. Realno, ona mnogo toga zna o Kim Kardashian, Beyonce, Novaku Đokoviću, ali ne prati mnogo politiku i dešavanja u politici. Zna ona da su partije iz opozicije “sile mraka i bezumlja”, da je Čavić izdajnik, a Bosić probosanski orijentisan. Ipak, ona ništa ne zna o Bosni i Hercegovini i Federaciji BiH. A kako će i znati kada niko u njenom društvu, pa ni ona, ne čita knjige, novine i časopise? Oni su djeca 21. vijeka. Znači – vole ekrane što zrače. Ona ima problem što je samo nekoliko puta išla u Federaciju BiH, i to uglavnom na proputovanju za Crnu i Mokru Goru, i nema pojma šta se tamo dešava. Ona ne zna koliko ima kantona, koliko kantoni imaju ministara, kolike ministri imaju plate, ko je premijer Federacije BiH. Čula je da postoji nešto na nivou države što se zove Vijeće ministara. Ako ne prevlada razum, već pobijedi probosanska opcija, na prijemnom će se pojaviti pitanja o društvenim i političkim dešavanjima u BiH, i onda je gotova. Biće joj krivo zbog toga, ali ona neće osjećati krivicu jer ona je žrtva domaćeg obrazovanja i svog kosmopolitizma, a ne bosanskog nacionalizma.

FAKTI:

– Istraživanje znanja o politici[6] pokazalo je da građani o politici znaju manje od očekivanog matematičkog prosjeka.

– Građani Bosne i Hercegovine više poznaju same političare iz izvršne vlasti nego pojedine aspekte funkcionisanja same vlasti (broj ministarstava, vrijeme rotacije na mjestu predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ili način biranja Predsjedništva Bosne i Hercegovine).

– Stanovnici jednog entiteta znaju više o predstavnicima izvršne vlasti iz svog entiteta nego iz drugog entiteta.

– Analiza medija za vrijeme predizborne kampanje za opšte izbore 2010. godine[7] pokazuje da je podijeljenost javnog i medijskog prostora prema teritorijalnom i etničkom načelu dominantna. Najviše prostora pred opšte izbore u Bosni i Hercegovini u novinama HDZ BiH dobija u Večernjem listu i Dnevnom listu, a SNSD u Glasu Srpske  i Nezavisnim novinama. Pogodite ko je najviše dominirao u Avazu!

– 83,5 posto mladih često koristi internet; 13,1 posto mladih internet koristi ponekad.[8]

– Istovremeno, mladi najviše vremena provedu na društvenim mrežama (74,3 posto), čitanju vijesti (47,6 posto), chatu (46 posto), traženju informacija (45 posto), te gledanju videa i slušanju muzike (39,2 posto).

KAKO PERCIPIRAMO NAS I NJIH

Osim toga šta gledamo, čitamo ili slušamo, veoma je važno znati i kako to radimo. U jednom psihološkom istraživanju u Americi, navijači dva kluba posmatrali su videosnimak ragbi utakmice koju su upravo uživo odgledali. Njihov zadatak je bio da bilježe faule koje su počinili igrači oba kluba. Rezultati su pokazali da navijači faule kluba za koji navijaju manje primjećuju, dok faule protivničke ekipe prenaglašavaju. U našem slučaju to praktično znači da u zavisnosti od pripadnosti određenoj grupi varira i naša percepcija. Ljudi svjesno ili nesvjesno biraju različita ponašanja na koja će obraćati pažnju. Isto tako, i tumačenje ponašanja prilično je različito. Istraživanja Tajfela i Turnera  iz 1970. godine[9] pokazuju da se nestašluci kod članova sopstvene grupe opažaju kao manje strašni nego isti nestašluci neke druge grupe. Neka istraživanja pokazala su da što je oštriji kontrast/jaz između grupa, to je više istaknuta unutargrupna identifikacija.[10] To svakako utiče i na percepciju i ponašanje članova grupe. Istraživanja Feshbacha i Singera[11] pokazala su da osjećanje ugroženosti grupe dovodi do povećanja njene homogenosti i razvoja stereotipa, što svakako utiče na percepciju grupe kojoj ljudi pripadaju, ali i na percepciju drugih grupa.

Zašto je sve ovo važno?

Važno je zato što je u Bosni i Hercegovini pripadnost etničkoj grupi od presudnog značaja za opstanak, ali i življenje skoro svakog pojedinca. Grupa nas štiti od neprijatelja, daje nam osjećanje važnosti i pripadnosti, omogućava nam da gradimo karijeru – pogotovo ako je konstitutivna, jer ima opipljivu političku moć koja se lako materijalizuje kroz određene beneficije. Takva pripadnost kolektivitetu itekako utiče na percepciju vlastite i drugih grupa. Imajući to u vidu, ne treba nas iznenaditi što je svaka etnička grupa u Bosni i Hercegovini vodila odbrambeni rat. Što svi sebe opažaju kao žrtve, ratne zločine kao incidente koje je isprovocirao protivnik, a zločince dočekujemo kao heroje.

U PREDRASUDAMA I STEREOTIPIMA JE SREĆA

Marija, Ante i Bajro se vjerovatno nikada neće sresti u stvarnom životu, ali će biti potpuno uvjereni da znaju kakvi su drugi, šta misle o nama, šta žele i čemu teže, i šta mogu da očekuju jedni od drugih. Oni će svoju sliku o drugima stvarati pomoću stereotipa, predrasuda, strahova. Uz pomoć konformizma i putem pripadnosti etničkoj grupi. Kao u ovoj pjesmi o slonu Jovana Jovanovića Zmaja, oni neće moći, ili neće željeti, da stvore pravu sliku o tome šta se dešava u Bosni i Hercegovini, jer će tu sliku stvarati na osnovu ušiju, repova, nogu, surle ili kljova. Oni će znati da su Bošnjaci dvolični i emotivni, Srbi agresivni i naivni, a Hrvati čisti i hladni. U tome će im nesebično pomagati njihovi mediji.

FAKTI:

– Istraživanje Puhala iz 2009. godine[12] pokazuje da šest posto Hrvata formira sliku o drugim etničkim grupama u BiH prateći medije u Republici Srpskoj, a 24,6 posto prateći medije iz Federacije BiH.

– Svoje viđenje Srba, Hrvata i Roma, svaki peti Bošnjak (22,9 posto) formira putem medija iz Federacije BiH, a 10,7 posto prateći medije iz Republike Srpske.

– Kod Srba, svaki deseti ispitanik je svoje mišljenje o drugima formirao prateći medije iz Federacije BiH.

SRETNO PODIJELJENI

Bosna i Hercegovina je etnički podijeljeno društvo, i to ne samo etnički već i politički pa i medijski. Danas u Bosni i Hercegovini postoje tri javna mnijenja – srpsko, hrvatsko i bošnjačko. To je rezultat posljednjeg rata. Ta tri javna mnijenja ne preklapaju se mnogo, ili bolje reći, preklapaju se onoliko koliko to domaći političari žele i dozvoljavaju. Kada dođe do međusobnog kontakta tih javnih mnijenja, najčešće se izrodi sukob, vrlo rijetko konstruktivna kritika, a još rjeđe konstruktivna saradnja. Valjda zbog toga imamo podijeljene, a često i međusobno zavađene, entitetske komore – ljekara, farmaceuta i zubara, udruženja psihologa, lovaca i računovođa – i  sindikate. U tako podijeljenom društvu lakše se vlada društvenim procesima, ali i ljudima. Naravno, taj etnički autizam u kojem sretno žive Srbi, Hrvati i Bošnjaci je omeđen i medijima, koji ne samo da su etnički podijeljeni već se i etnički opažaju i tumače.

REFERENCE

[1] http://fes.ba/files/fes/pdf/publikationen/2014/2015/BH%20Medijski%20barometar%202014%20-%20print%20NSL-%202014_11_20.pdf

[2] http://www.6yka.com/novost/78474/balkanski-barometar-stanje-u-medijima-u-bih-ocijenjeno-mrsavom-trojkom

[3] http://www.media.ba/bs/magazin-novinarstvo/mediji-u-bih-medijske-slobode-profesionalizam-i-izazovi

[4]  Turčilo, Lejla (2011). Zaradi pa vladaj: Politika-mediji-biznis u globalnom društvu i u BiH, vlastita naklada

[5]  Turčilo, Lejla (2011). Zaradi pa vladaj: Politika-mediji-biznis u globalnom društvu i u BiH, vlastita naklada

[6] Puhalo, Srđan (2009).  Koliko stanovnici BiH (ne) znaju o politici, Banja Luka; Art print

[7] http://www.hrvatska-rijec.com/istrazivanje-potvrdilo-medijski-prostor-bih-etnicki-podijeljen/

[8] Žiga Jusuf i drugi (2015). Studija o mladima u BiH. Sarajevo, Friedrich Ebert Stiftung

[9] Tajfel, H. (1970). Experiments in intergroup diskriminations. Scientific American 223. Pp. 96-102.

[10] Oakes, P. J. (1987). The salience of social categories. In J. C. Turner (Ed.), Rediscovering the social group: A self categorization theory Oxford: Basil Blackwell. pp. 117–141.

[11] Feshbach, S., & Singer, R. (1957). The effect of personal and shared threats upon social prejudice. The Journal of Abnormal and Social Psychology, 54(3), pp.411–416.

[12] Puhalo, S (2009). Etnička distanca i (auto)stereotipi građana Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Friedrich Ebert Stiftung

The post ZASLIJEPLJENI MEDIJI appeared first on Tacno.net.

20 godina Dejtonijade ili splet naših narodnih igara i običaja u kratkim ogovaranjima

DEMO(N)KRATIJA UBI(H)

Imati televiziju i televizor nije isto. U posljednjih dvadeset demo(n)kratskih godina, ne samo kod nas, već i u susjedstvu i komšiluku, nekim uvaženim pojedincima je to bila skromna razlika, pa danas imamo čast i neizmjerno zadovoljstvo svašta i svakoga, kako gledati tako i slušati. Ljutili se ili ne, urednici i novinari, te medijski magovi, sebi sam dao za pravo, kada sam se osobno uvjerio kako nema tog deterdženta koji će skinuti fleke sa odjeće od domaćeg ljutog ajvara, da baš sve ne vjerujem što vidim i čujem sa TV ekrana. Ponekad bacim u šake i neku knjigu, te štogod priupitam kakvu načitanu glavu. Kada je to Bet, Super ili siličan men spriječio željezničku nesreću u tamo nekim dalekim indijskim zemljama. Nikad, a kako sada stvari stoje, nikad i neće. Gdje to zebre pjevaju, a lavovi se žene. Gdje? Od mene, starog folkera, našli ste praviti budaletinu. Da ne spominjem nadmudrivanje oko nekih nebitnih stvari, bar u BiH: investicije, zdravstvo, obrazovanje, korupcija, kampanjsko prelistavanje Dejtonskog sporazuma ili monologe revizora prošlosti u službi dnevne politike koji pripovijedaju što glasači vole čuti, itd. Uglavnom, znamenitih neistina na pretek, bez razlike na demo(n)kratsku konstutivnost, spol i starost. Zato daljinski upravljač od televizora uvijek mora biti ispravan i u stanju pripravnosti. Što bi stara narodna rekla – zapet k’o puška. Bez pretis lonca ili figara za kosu, teško, ali bi se preguralo koji dan dok se ne popravi ili zamijeni novim. Ali daljinski, uvijek mora biti ispravan i nadohvat ruke kako bi se na vrijeme sa očiju sklonila bahatost, gluposti, primitivizam i ostala lupetanja, a da se TV prijemnik ne čupa iz struje i da ne leti kroz prozor ili preko balkona. Nije brodolom Titanika najveća plava grobnica u kojem stradaše i četiri bosanca, kako veliš bajna djevo sa TV ekrana. Nije dušo, pogrešno ti napisali, napisalo ih. U blizini Filipina, 1987. godine, više od 4.000 duša proguta more u sudaru trajekta i tankera. Rusi potopiše u II svjetkom ratu njemački brod Gustloff i preko 9.000 ljudi glavom plati. No, na stranu sada geografija i zemljopis, istorija, historija i povijest, te ostale vragolije. Vratiću se ogovaranju televizora što ima status člana obitelji koji nas, kao svaka jedinka iz krvnog srodstva bila ovdje ili u dijaspori, natjera da zaplačemo, nasmijemo se i raspalimo po znanim i neznanim psovkama. Tako i ja, ne štedeći vremena i truda čuvam ovu tradiciju. Izvalim se na kauč, ko ljeti ovca u hladu, pa ošini po kanalima. Omiljene emisije su mi one koje nemaju, nisu imale ili neće imati, sa prebijanjem preko mojih leđa. Gledam i ne sekiram se. Smjenjuju se slike u boji, razni jezici i lijepe voditeljice. Ima i kod nas lijepih, nije da nema. Hoću reći, ima ih kod svih onih što ih razumijem šta govore, a od 90-tih nekako i jesu i nisu naši, ali je to neka druga ljubavna saga iz našeg demo(n)kratskog iskustva. Naočit curetak, obučen u malo robe, sjedne u fotelju, a muškima u studiju uši se zažare. Delije se vrte više nego obično, stalno prebacuju nogu preko noge, ne znaju gdje i u šta bi gledali. Rado bi neke od tih lola pokazale mladoj gdje je nabolji vruć burek ispod sača u gradu. Ali što mi podignu radnu temperaturu voditeljice koje polomiše štikle trčeći da svakom loncu budu poklopac. Ako sve znaš ljepotice, šta će ti gosti. Sjedi sama, pa mi do zore otvaraj oči. Neke opet utanje glas, šapuću, kao da me zovu da se mazimo, a ne da će nam tamo neki brko zavrnuti gas ili da je ponovo poskupio benzin. Druge je neko naučio da se stalno smješkaju, pa tako sa osmjehom od uha do uha čitaju kako je negdje nešto hiljade nesretnika potralo. Ima ih koje su pobrkale uloge voditeljice i učiteljice, pa me ruže li ruže. Samo što ne iskoče iz ekrana i zdrmaju mi šamarčinu, k’o da sam ja kriv što je sve otišlo u pm. Vijesti u dnevnicima, vesela je sveska žalbi. Izbjegavam gledati, ali me ponese znatiželja da vidim i čujem šta se to oko mene goni i pregoni. Gledam, slušam, prebacujem sa jednog na drugi, treći, … osmi, … osamdeset i osmi dnevnik. Vijesti kao da nisu o istim događajima i personama. Ponekad je samo vremenska prognoza tu negdje, ublizu, i rezultati u sportskim takmičenjima. Ostalo, k’o dva različita svijeta. Udri, pljuj, petljaj. Jesi – nisam. Nisam – jesi. Kome vjerovati. Toliko svako vodu navodi na svoj mlin, da ako nastave ovako, voda bi mogla odnijeti i mlin i mlinara. Poslije dnevnika samo dimim jednu za drugom. Negdje bih, ali ne znam gdje. Hodam po kući od zida do zida k’o olinjala divlja zvijer dovedena iz bosanske vrleti i zatvorena u kavez. Prekinuću naklapanja oko televizije i televizora dok mene nije prekinulo. Odoh priždit cigračinu, da ne bih nekog’ ili nešto drugo priždio. O voditeljima i ostalima čija me ozbiljna i neozbiljna lica odmjeravaju sa TV-a, nekom drugom zgodom ili nezgodom.

Uživaj, sutra može biti i gore

Pamet da ti u glavu došla

Jezik naš svakidašnji

Ne volim fitnes, ali dobro pazim šta jedem

Kupuj domaće domaćine

Para svijet raspara

Da ne bi demo(n)kratije, ne bih nosio kravate

Korupcija je fuj, mito je bljak

Umijeće komuniciranja čvrstim argumentima

Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan

Pričam ti priču o dolasku demo(n)kratije

The post Voda bi mogla odnijeti i mlin i mlinara appeared first on Tacno.net.

U toku je nekropolitički okršaj takvog intenziteta da i sam korisnik grobnice na Mirogoju osjeća neobična talasanja u predjelu karlice. Što to radi ova razuzdana politička mladež? – možda se pita. – Zašto su od svih raspoloživih maligana izabrali ovisnost o velikanu?

Ima takvih zemalja gdje se najviši stupanj društvene živosti potiče kroz bitku za leš. Ovih dana svjedočimo upravo tome: dvije mrtvačke politike vode mrtvu trku otimajući se za jednog mrtvaca. Tuđmanomanija na hrvatskoj stranačkoj sceni uzela je tolikoga maha da će blaženopočivši Poglavarko, ako intenzitet glorificiranja ne splasne, na kraju izborne balade imati u svojoj kolekciji više počasti nego grobova što ih je za života posijao, a to se čini nevjerojatnim dostignućem.

Tempo zasad udara premijer i vođa socijaldemokrata Zoran Milanović, koji je u nekoliko navrata Franju Tuđmana proglasio jednim od par najvećih sinova hrvatskoga naroda, neupitnim državotvornim božanstvom, a zatim zavapio kako taj nacionalni gigant u glavnome gradu Hrvatske ‘nema dostojan trg’, već je njegovim imenom obilježena zabačena livada po kojoj – kako je primijetila komentatorica jednog dnevnog lista – ‘psi obavljaju nuždu’.

HDZ je, shvativši da partija na vlasti kani preuzeti patronat nad njihovom ikonom, parirao hitnim prijedlogom da se po Njegovom Veličanstvu Franji Tuđmanu nazove zagrebačka zračna luka – što se sada zove Pleso, Bleso ili nekako slično – da bi Milanovićev ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić to dočekao raširenih ruku. Ova je vlada to ionako planirala učiniti, kazao je, i to bez javne rasprave: ‘Franjo Tuđman je hrvatski predsjednik, antifašist, partizan, on je moj Zagorec.’

Poglavarkov mladunac Miroslav Tuđman smatra kako je premijer tim gestom pokazao ‘da se slaže sa stavovima suvremene hrvatske države, da podržava politiku prvog hrvatskog predsjednika i Domovinski rat’. Što bi to bili ‘stavovi suvremene hrvatske države’,Kim Il Sin nije pojasnio, niti ga je itko priupitao, no u raspravu se energično upleo Tomislav Karamarko, ustvrdivši kako su licemjerni SDP-ovci ‘došli na naše’ i kako će se ‘morati odreći još jednog Zagorca da budu uvjerljivi’. U svakom slučaju, tenzije rastu, letvica se svakom minutom podiže naviše, i nije isključeno da do kraja sezone letećih Zagoraca i sam Zagreb bude preimenovan u Tuđmanovo.

U toku je dakle nekropolitički okršaj takvog intenziteta da i korisnik grobnice na Mirogoju osjeća neobična talasanja u predjelu karlice. Što to radi ova razuzdana politička mladež? – moguće je da se pita. – Zašto su od svih raspoloživih maligana izabrali ovisnost o velikanu? A onda se, budući da mu ni prerana smrt nije ugasila taštinu, možda i smiri: koja god struja njegovih zaraćenih adoranata dobije izbore, pobjednik će biti Tuđman!

Ideološka i pragmatična pozicija Zorana Milanovića, koji se danas zdušno promovira kao pokojnikov politički partner, djeluje kudikamo interesantnije od ostalih, jer je – naizgled paradoksalno – šef SDP-a očito naumio da se uz pomoć osnivača i inkarnacije HDZ-a bori protiv HDZ-a. Reklo bi se da je tu na stvari slučaj drske otmice, bizarni primjer kidnapiranja političkoga vođe. Ako je suditi po sve češćim povijesno-mitološkim ekskurzijama, izgleda da je čak i do jučer obljubljeni Ivica Račan postao ofucan za Milanovićev aktualni ukus, te je ovaj, u maniri nevjernoga nekrofila, odlučio iskazati nježnost markantnijem kadaveru. No pitanje koje ima programsku snagu, a on ga iz nekih razloga sebi ne postavlja, glasi: Mogu li se tuđim Tuđmanom gloginje mlatiti?

Čija je, naime, ‘retuđmanizacija’ vjerodostojnija – ona HDZ-ova ili ona SDP-ova? Jer mora biti da je riječ o gadnom nesporazumu kada dvije zakrvljene političke vojske oštre bajunete i psuju jedna drugoj majke s istim svecem na zastavama. Ili je nesporazum ipak manji nego što se pričinja? Ili vođa SDP-a ipak ima dublji razlog zbog kojeg navlači ideološku uniformu ‘poštenoga hadezeovca’ i upušta se u tako čudnovatu i teško shvatljivu avanturu da jednoj bez sumnje štetočinskoj političkoj grupaciji (‘stranci opasnih namjera’) suprotstavi ugled i veličanstveno djelo njezina tvorca?

Oslonimo li se na svojedobne uvide Georgija Viktorova, taj bi razlog mogao ležati u samoj državotvornoj ideji, to jest u davno usvojenoj navadi da se hrvatska državna realnost, umjesto na činjeničnoj, uživa na spomeničkoj osnovi, a to je ambijent u kojem se ni ‘prvi hrvatski predsjednik’ ne može konzumirati kao povijesna figura, već kao pseudoreligijski kult. Milanovićev je problem, međutim, u tome što je i uz takve uvjete Karamarkova verzija Franje Tuđmana mnogo bliža originalu od one njegove.

Milanovićev dezodorirani Tuđman ima blagi pogled i izvađene očnjake, tragično mu nedostaju kljove na koje se – s druge strane – Karamarko uvelike oslanja. Preobrazba je do te mjere kardinalna da vrhovni leš – a nekadašnji državnik – koji je u doba svoje vladavine do maksimuma radikalizirao hrvatsku društvenu scenu, gazio demokratske principe kao užegle travke i osigurao političko pokroviteljstvo za više masovnih zločina, postaje između ostaloga i sinonim za umjerenjaštvo. Čak i Karamarko razumije kako je to prevelika zadaća za jednu krivotvorinu, makar je možda zatečen činjenicom da je kao protuteža njegovoj nacionalističkoj histeriji isturena ličnost od koje je usisao osnovna znanja o protuhrvatskim vragovima različitih kolorita.

U stvarnosti, Milanovićev Otac Države bio je diktator polovična osmijeha, omražen u civiliziranom svijetu, kojeg je samo blagonaklona smrt spriječila da zauzme optuženičku klupu u Haagu; u stvarnosti je on bez milosti kriminalizirao političku opoziciju i kritički raspoložene intelektualce, progoneći ih uz pomoć tajne policije; u stvarnosti je on režirao etničko čišćenje impozantnih razmjera, održavao mračne kartografske seanse sa Slobodanom Miloševićem, organizirao ratnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, amenovao logore kao idealna odlagališta sa suvišni dio stanovništva; u stvarnosti je on proveo najveću pljačku narodne imovine u tisućljetnoj hrvatskoj povijesti nečim što je nazvano pretvorbom i privatizacijom…, ali što ti suhi fakti vrijede kada je, dogovorom svih političkih tabora, na snazi vladavina fikcije i kada se hrvatska država, pa onda i njezin muški roditelj, pa onda i oslobodilačka epopeja preko koje je ovaj stvarao onu, smiju uzimati u javno razmatranje jedino ako su potpuno otrgnuti od realnosti, dakle kao fenomeni parareligijskog tipa?

Zahuktala tuđmanomanija (ili tuđmanonanija, svejedno) širi predodžbu o Hrvatskoj koja bi mogla biti i službeno konstituirana kao država pod statuom, samostalni, suvereni i ideološki jasno uobličeni entitet gdje će u zoni kolektivne osjećajnosti stolovati bista sa svojih stotinu lobista. Možda bi čak bilo zgodno da izvršna vlast, barem kada su u pitanju odluke od strateškog nacionalnog interesa, zasjeda u onom prostranom mirogojskom apartmanu, kako bi ostvarila što veću bliskost s povijesnim uzorom, a ni Hajdašu Dončiću zasigurno ne bi bilo mrsko ‘svoga Zagorca’ zemljački potapšati po ključnoj kosti. Time bi se na adekvatan način zaokružila premijerova inicijativa da – dižući u nebesa preminuloga velikana – dnevnoj politici osigura odgovarajući muzejski štih.

Kako sada stoje stvari, na nacionalnoj stranačkoj pozornici upadljivo izostaje barem jedan komunalni heroj poput Stipe Petrine, načelnika Primoštena, koji je preklani uz pomoć vijećnika sa svoje nezavisne liste preimenovao Ulicu dr. Franje Tuđmana i vratio joj stari naziv Mala Raduča.

Da je ta sanitarna svijest nešto raširenija, i da se Zoran Milanović nije upeo izgraditi u većeg tuđmanofila od Tomislava Karamarka, i da SDP-ovci ne podupiru premijerovu otmicu HDZ-ova utemeljitelja, i da se društvena živost ne potiče kroz borbu za truplo, i da javne politike nisu nekropolitike, i da povijesne činjenice nisu tijesto što će ga mijesiti suvremeni opsjenari, i da se zločini ne toleriraju zato jer su počinjeni ‘u ime države’, i da se država ne doživljava kao nedodirljiva mitska tvorevina i poprište udruženih tlapnji… ne samo što zračna luka Bleso ne bi bila nazvana po Vrhovnoj Budali, već bi i onoj zabačenoj zagrebačkoj livadi, nekadašnjem Trgu Francuske Republike, bilo vraćeno staro ime, e kako bi – evo izazova za jedan dnevni list – psi mogli obavljati nuždu na dostojnome mjestu.

portalnovosti.com

The post Bitka za leš appeared first on Tacno.net.

Moja je poruka: ovako dalje ne može! I moj je apel upućen kako političarima koji su voljom birača danas preuzeli odgovornost, tako i nevladinom sektoru, u prvome redu Igmanskoj inicijativi, da probiju do sada neprobojni oklop nedodirljivosti Daytona. Sporazume iz Daytona treba mijenjati, i to iz temelja. Tko to ne vidi ili je politički slijepac, ili ne želi dobro Bosni i Hercegovini.

NVO Inicijativa za regionalnu saradnju Crne Gore koja je dio mreže Igmanske Inicijative, u saradnji Ministarstvom vanjskih poslova i evropskih integracija, organizirala je danas konferenciju “Dejton  i region – 20 godina kasnije – perspektive Zapadnog Balkana”. Namjera Igmanske Inicijative je da se ovakve Konferencije održe u sve četiri države potpisnice Dejtonskog sporazuma. Organizatori će se, nakon održanih razgovora, sa dobijenim zaključcima, nalazima i preporukama obratiti: predsjednicima država regiona i Evropskoj Uniji, sa molbom da razmotre ocjene, nalaze i preporuke, kako bi i njih koristili u traženju najboljih rješenja za unapređivanje situacije u pomenutim zemljama i u regionu u cjelini. Na konferenciji je, pored predstavnika Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore i kopredsjednika Igamsnke Inicijative za Crnu Goru, Srbiju, Hrvatsku i Bosnu i Hrercegovinu, govorio i Stjepan Mesić bivši predsjednik R Hrvatske. Njegovo izlaganje donosimo u cijelosti:

“Drago mi je što mogu sudjelovati u raspravi koju bi bilo najbolje nazvati: što i kako dvadeset godina nakon Daytona? Još preciznije: što i kako s Bosnom i Hercegovinom? Jer, o tome je riječ, o budućnosti jedne države i njezinih građana, kako onih koji su pripadnici triju konstutivnih naroda, tako i onih koji pripadaju manjinama.

Govorimo, dakle, o državi i o ljudima, a važno je i jedno i drugo.

To nikada ne smijemo zaboraviti. Ne smijemo, naime, upasti u klopku ramišljanja o budućnosti države, zaboravljajući njezine građane, niti smijemo postati preokupirani samo građanima, pogotovo ne samo nacijama, a zaboraviti da je država onaj okvir unutar kojega oni žive.

Moram reći da sam već umoran od onoga što ponavljam godinama. A pretpostavljam da sam i vama zamoran. Ipak, ponovit ću i danas, i ovdje. Previše je toga na kocki, materija o kojoj razgovaramo previše je važna, a da bih smio šutjeti. Govorim i kao bivši predsjednik Republike Hrvatske koji se upravo zbog politike prema BiH razišao s Franjom Tuđmanom, a potom činio sve što je bilo moguće da se uspostave što bolji bilateralni odnosi između dviju država.

A govorim, naravno, i kao član Igmanske inicijative koja je u prošlosti pokazala da ima sluha za potrebe ne samo trenutka, nego i budućnosti.

Pokazala je da ima sluha i više od mnogih političara, a pokazuje to i ovim tematskim zasjedanjem. I kao što sam nekada iskreno podupirao aktivnosti Igmanske inicijative, a i sudjelovao u njima, nastavljam to činiti i sada. Uvjeren sam da smo opet jednom došli do točke na kojoj politika ne zna kako dalje, odnosno: zna, ali neće. Potreban je impuls sa strane. Taj impuls može i mora dati Igmanska inicijativa.

I da se vratim onome što godinama ponavljam, a počeli su ponavljati i neki slijedeći me – ali, bez vidljivih rezultata. Naime, prije dvadeset godina imperativ trenutka je bio prekidanje rata. Pod svaku cijenu. Odgovorni državnici regije toga vremena pozvani su u Dayton i – sada malo karikiram – zatočeni u vojnom uporištu, tako dugo dok se nisu složili. Ono o čemu su se složili, pod enormnim pritiskom velike sile koja ih je pozvala, to su Daytonski sporazumi.

Kompleksan set dokumenata, uključujući i ustav Bosne i Hercegovine. To drugim riječima znači da je jednoj međunarodno priznatoj državi u kojoj je bjesnio rat uz otvorenu asistenciju iz dviju susjednih država, mada u različitom obujmu, nametnuto unutrašnje uređenje i to uz institucionalizirani nadzor međunarodne zajednice.

Rat je prekinut.

I to je ono što uporno ponavljam, ali kod onih koji bi trebali čuti i razumjeti, nailazim na gluhe uši. Naime, čuju oni dobro, ali se prave da ne razumiju. Ponavljam sljedeće: Daytonskim sporazumima prekinut je rat u Bosni i Hercegovini, ali je stvoren takav sustav da ona naprosto nije mogla postati funkcionalnom državom.

I nije ni postala.

Sada, puna dva desetjeća nakon Daytona, ta spoznaja kao da dopire do svijesti i onih kojima sam to govorio još dok sam bio predsjednik Hrvatske, a koji su me tada uvjeravali kako je Dayton temelj mirnog života u Bosni i Hercegovini, pa i više od toga – u regiji. I još jednom: da, mir je nametnut, uspostavljen, ali funkcionalna država – nije. I s takvom nefunkcionalnom Bosnom i Hercegovinom imamo posla danas i mi, njezini susjedi, ali i Evropa, na čija vrata ona kuca.

Pri čemu, tek usput, mada je krucijalno važno, moram postaviti pitanje koliko je Evropa iskrena kada kaže da želi Bosnu i Hercegovinu u svojim redovima. I moram to pitanje ostaviti bez odgovora.

Daytonska struktura BiH je zakazala, pokazala se promašenom. Budimo pošteni sami prema sebi i priznajmo to. Entitetska podjela protivna je samome biću Bosne i Hercegovine, nema nikakvoga utemeljenja u njezinoj povijesti i tradiciji. Ta je podjela, priznajmo i to, sankcionirala rezulate dotadašnjeg rata, uz neke manje korekcije, ona je „amenovala“ rezultate ratnih zločina i etničkih čišćenja.

Ona je proizvela jedan nacionalno mješoviti entitet u kojemu pripadnici jedne nacije u ne malom broju i dalje sanjaju o pripojenju susjednoj državi, dok je drugi entitet, praktično etnički čist, od samoga početka pokazivao neskrivene ambicije da razbije Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu, videći svoju budućnost u prisajedinjenju drugoj susjednoj državi.

Ta je podjela, naglasit ću još jednom, neprirodna i ona je u osnovi svih problema što ih ima današnja Bosna i Hercegovina.

Osim toga, mada se opredijelila za demokraciju, Bosna i Hercegovina, kao i još neke tzv. tranzicijske države, nije funkcionirajuća demokracija, nego je u znatno većoj mjeri ono što se naziva partitokracijom. Njome dakle vladaju, a točnije bi bilo reći: iscrpljuju se u borbi za vlast, političke stranke. Pri tome one i njihovi lideri usredotočeni su na vlastiti probitak mnogo više, neću ipak reći isključivo, nego na dobrobit građana.

Grube riječi – znam. Ali, ako hoćemo pridonijeti razrješavanju gordijskog čvora Bosne i Heregovine, onda moramo imati i snage i hrabrosti stvari nazvati pravim imenom. Pa i onda, ako se to nekome neće svidjeti.

Po meni Bosni i Hercegovini trebaju novi ustav i nova unutarnja organizacija države, treba joj zapravo potpuna reorganizacija države. U toj reorganizaciji u prvi plan moraju doći građani, dakle Bosna i Hercegovina mora biti ustanovljena kao građanska država, pri čemu je samo po sebi razumljivo da se potpuna jednakost i jednakopravnost pripadnika konstitutivnih naroda ni na koji način ne dovodi u pitanje.

Razlika je samo u tome, ma koliko to nekima nezamislivo i neprihvatjivo zvučalo, da se stanovnike Bosne i Hercegovine primarno gleda kao ljude, kao građane, a tek potom kao pripadnike ovih ili onih etniciteta. A to znači da se odustaje i od getoiziranja pripadnika nacija, jer to je upravo ono čemu danas svjedočimo – kroz odvojene škole, odvojene televizijske programe, da navedem samo najeklatantnije primjere.

Inzistiram na konceptu građanske države, jer Dayonski je ustroj podijelio građane Bosne i Hercegovine na pripadnike triju konstitutivnih naroda i na „ostale“, pri čemu su ti „ostali“ u nekim, sve prije nego nebitnim pravima zakinuti u odnosu na konstitutivne narode. I to je samo jedan od apsolutno neprihvatljivih i neodržavih apsurda koji su proizašli iz Daytona.

Oni koji su na izborima u Bosni i Hercegovini dobili povjerenje birača da upravljaju zemljom, to očito u ovakvoj situaciji, nisu u stanju. Krajnje je licemjerno, kada iz svijeta čujemo poruke tipa: neka se oni međusobno dogovore, a mi ćemo svaki dogovor prihvatiti. Da se mogu dogovoriti, već bi se bili dogovorili.

Ali nisu! I neće!

Međunarodna zajednica preuzela je dogovornost zaustavljanja rata prije dvadeset godina. U tome je uspjela. Mislila je da može preuzeti i odgovornost za uređenje države u vremenu mira. I u tome nije uspjela. Pa koliko je još pogrešaka i promašaja potrebno, da veliki priznaju da i oni mogu pogriješiti?

Bosna i Hrcegovina, ovakva kakva jest, nema snage da se reformira, da se pretvori u funkcionalnu državu. Ako je rješenje kojim je prekinut rat moralo doći izvana, a moralo je, onda i ovo ispravljanje, nadograđivanje Daytona –nazovite to kako hoćete – mora doći izvana.

Naravno, uz sudjelovanje predstavnika Bosne i Hercegovine i zemalja regije, supotpisnica Daytonskih sporazuma. Ja sam prošle godine u Mostaru predstavio svoje viđenje mogućeg rješenja sadašnje krize, jer kriza je prava riječ da se opiše stanje u kojemu su i država i društvo u Bosni i Hercegovini. Upoznao sam s tim viđenjem članove Predsjedništva BiH i ministra vanjskih poslova, imao sam podršku trojice nekadašnjih Visokih predstavnika međunarodne zajednice.

Što se dogodilo? Ništa, apsolutno ništa.

Otpor i samoj ideji mijenjanja Daytonskih sporazuma bio je previše jak, partikularni interesi, ne samo u BiH, nego i u svijetu, bili su tako snažni, da ono što je predstavljeno kao razrađeni plan i program nitko nije ni uzeo u razmatranje. Da se razumijemo: ja se ne tužim zato, što ono, što sam predložio nije naišlo na očekivani odjek.

Žao mi je, međutim, što je propuštena šansa da se makar otvori razgovor o tome zašto stvari u BiH ne idu onako, kako bi trebale. Pa smo čekali više od godinu dana, potrošili smo zapravo to vrijeme, a da ništa nismo učinili. Svjedočili smo višemjesečnoj agoniji nakon parlamentarnih izbora, kada nikako nije bilo moguće formirati vlast, pratili smo krah jedva uspostavljene koalicije u Federaciji BiH i nastavljanje prijetnji o odvajanju iz Republike Srpske.

I danas smo ovdje. Moja je poruka: ovako dalje ne može! I moj je apel upućen kako političarima koji su voljom birača danas preuzeli odgovornost, tako i nevladinom sektoru, u prvome redu Igmanskoj inicijativi, da probiju do sada neprobojni oklop nedodirljivosti Daytona. Sporazume iz Daytona treba mijenjati, i to iz temelja.

Tko to ne vidi ili je politički slijepac, ili ne želi dobro Bosni i Hercegovini.

Otvorimo proces, stavimo prijedloge na stol, neka budu i potpuno različiti, ustanovimo međunarodni okvir unutar kojega će se voditi dalji razgovori, definirajmo ciljeve i rokove i pomaknimo stvari s mrtve točke. Održavanje sadašnjega stanja opasno je ne samo za Bosnu i Hrcegovinu, ne samo za regiju, nego i za Evropu. Samo funkcionalna i funkcionirajuća država Bosna i Hercegovina, država jednakopravnih i ravnopravnih građana, moći će odoljeti naletima terorizma kojemu smo svi iz dana u dan sve više izloženi.

A i to je nešto o čemu treba voditi računa. Dok nije prekasno. Mnoge smo šanse propustili. Ovu ne smijemo!”

The post Stjepan Mesić: Sporazume iz Daytona treba mijenjati, i to iz temelja appeared first on Tacno.net.

foto:philosophersforchange.org

Bijedna Naša, 20 godina po okončanju Domovinskog rata, nije ništa rizičnija zemlja od mnogih ne samo u balkanskom okruženju nego i „u obitelji kojoj oduvijek pripada“. Ako to stranim bankama-kćerima nije po volji i ne žele primijeniti iste poslovne običaje kao u svojim državama, vlast RH im treba pokazati gdje su granični prijelazi, pa… široko im polje

Marijan Vogrinec

Traljavo, lijeno i nevjerodostojno hrvatsko pravosuđe, koje više služi javnom podsmijehu, nego antičkoj božici zavezanih očiju, s vagom u lijevoj i mačem u desnoj ruci, ipak je zadnjih mjeseci smoglo prvostupanjske snage za desetak presuda u korist građana, bezdušno opljačkanih bankarskim reketom. Dakako, riječ je o kreditnim dužnicima s deviznom klauzulom u švicarskim francima (CHF) kakvih je u Bijednoj Našoj više desetaka tisuća. Banke bi im, tragom odluke Vrhovnog suda RH o kamatnoj ništetnosti, morale vratiti preplaćene rate kredita sa zateznim interesom, jer su samovoljno mijenjale kamatu naviše i time gurnule klijente u dužničko ropstvo. Nekima su ovrhom oduzete kuće i stanovi, ljudi su masovno doživjeli teške stresove, oboljeli, neki su u očaju digli ruku na sebe, cijele obitelji su se raspadale i zemlji je nanesena nepopravljiva šteta.

Takvih je nesretnika više stotina tisuća i u ostatku regije, osobito u Srbiji i BiH, gdje je također na djelu kapitalistički obrazac (Merkel: „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“) neoliberalnog zatiranja svake čovječnosti i demokratskih stečevina socijalne države za račun umnožavanja profita i tržišnog monopola (pre)bogate manjine vlasnika kapitala. Iako su bili dužni i ovlašteni, ni Hrvatska narodna banka (HNB) niti ijedna vlada od 2000-tih godina nisu stali u obranu svojih sugrađana od dužničkog ropstva, što su ga počeli drastično prakticirati kapitalistički/bankarski zelenaši iz „obitelji kojoj je Hrvatska oduvijek pripadala“.

Model reketarenja država i čak vlastitih građana, izmišljen na Wall Streetu u SAD-u i degenerativno raširen svijetom, prava je narav kapitalističkog sustava bez ljudskog lica i duše. Grčka tragedija s javnim dugom od 320 milijardi eura ili 175,1 posto BDP-a, odnosno dugom stranim reketarima od oko 500 milijardi eura sa zaduženjima domaćih banaka i tvrtki, upravo je rezultirala tzv. tehničkim bankrotom Helenske Republike. U bankrotu je karipska država Portoriko s javnim dugom od 70 milijardi dolara te nekoliko afričkih zemalja, također u beznadnom dužničkom ropstvu. Suština svega što ovih dana bez daha pratimo u grčkom sukobu sa stranim vjerovnicima, njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i čelništvom EU-a, signifikantna je za propitivanje samog smisla i (ne)mogućnosti opstanka društveno-političkog sustava, koji novac i moć pretpostavlja čovjeku.

Mlađahni grčki premijer Alexis Tsipras i njegova Syriza odlučili su makar olabaviti, ako već ne odmah i raskinuti dužničke negve svojoj zemlji i građanima, ali to neće biti ni lako niti bezbolno. No, poslije nedjeljnog referenduma u Grčkoj ipak više ništa neće biti isto. Bez obzira na ishod, scenaristi dužničkog ropstva i domaći gospodarsko-politički logističari morat će staviti prst na čelo. Odsad više neće moći kako je dosad moglo! Ne samo u Helenskoj Republici, nego nigdje u Europi. Kritičko – doskora i revolucionarno!? – propitivanje kapitalizma kao poželjnog sustava vrijednosti „slobodnog svijeta“ odmaknulo je i na Starom kontinentu i drugdje na globusu, gdje je kobna bešćutnost vlasnika kapitala već izvukla osigurače dviju samoubilačkih eksplozivnih naprava: masovno siromaštvo i terorizam u njegovu okrilju. Terorizam se ne napaja obiljem, nego neimaštinom!

Je li to normalno!?

Hrvatske prvostupanjske presude u korist desetak dužničkih robova, koje su tek prvi korak na dugačkom i neizvjesnom putu do povrata preplaćene kešovine u novčanik, najvjerojatniji su predizborni, populističko-demagoški trik vladajućih. Na tu sumnju navodi i činjenica da će administrativna škrinja-ledenica za švicarski franak raditi samo godinu dana (tečaj CHF-a 6,39 kuna), a što dalje!? Tko će platiti razliku!? Što s dužnicima koji nemaju novca za odvjetnika i neizvjesnu pojedinačnu tužbu protiv reketara!? Iz najudaljenije se galaksije vidi kriminalno, a legalno zelenašenje zajmoprimaca: XY je prije sedam godina uzeo 60.000 CHF-a zajma u kunskoj protuvrijednosti, uredno ga otplaćivao i danas je još dužan 80.000 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti! I pojma nema kada će otplatiti kredit, odnosno koliko će ga dugo još otplaćivati njegovi potomci. Ako zakasni koju ratu, banka mu ovrhom uzima jedini krov nad glavom, a obitelj leti na ulicu.

Je li to normalno!? Je li normalno da državni financijski regulator HNB ne čini ništa, jer drži sasvim normalnim porast nečijeg zajmovnog obroka s oko 1950 kuna mjesečno na 3600 i više kuna!? A plaća dužnika nije porasla ili je čak ostao bez nje!? To nije normalno! Vlada i HNB su bili dužni brzo i oštro reagirati u korist svojih građana, zabraniti stranim bankama da se u Bijednoj Našoj ponašaju kako im ne pada na pamet ponašati se u svojim matičnim zemljama – Austriji, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj… Nema nikakvog opravdanja da su kamatne stope na kredite u RH najviše u Europi, da otplatni rizik 100-postotno snosi dužnik i, kolateralno, država domaćin strane banke-kćeri umjesto da se dijeli…

Također nema nikakvog opravdanja da se zajmovi ne odobravaju u kunama, u valuti RH, službenom platežnom sredstvu države u kojoj banka posluje. Na toj se osnovici dade urediti razumna cijena posuđenog novca, pa i to da se svi sadašnji krediti s deviznom klauzulom prevedu u kune, po tečaju na dan odobrenja. Kakvi švicarci, euri, dolari i što sve ne! Devizna klauzula je smišljena radi komotnije pljačke, a ne zaštite vrijednosti kapitala, jer on već samim svojim optjecajem – donosi korist. Drugo, Bijedna Naša, 20 godina po okončanju Domovinskog rata, nije ništa rizičnija zemlja od mnogih ne samo u balkanskom okruženju nego i „u obitelji kojoj oduvijek pripada“. Ako to stranim bankama-kćerima nije po volji i ne žele primijeniti iste poslovne običaje kao u svojim zemljama, vlast im treba pokazati gdje su granični prijelazi, pa… široko im polje.

HNB i državna vlast su odobravali kriminal!? Udruga Franak je tužila bivšeg guvernera Željka Rohatinskog i njegova nasljednika, aktualnog Borisa Vujčića. Bit će, najvjerojatnije: vuk pojeo magarca! Opljačkani će ići dalje, do Strasbourga i, najvjerojatnije, opet naletjeti na zid. Sada na zid „međunarodne pravde“ po volji kancelarke Angele Merkel i političko-ideološkog joj parnjaka, predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junkera: „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“ Čak i dugovi nabildani kapitalističkim reketom izvan svake pameti!? Banke su, dakako, poludjele na to što „Vlada administrativno želi mijenjati tržišna pravila ponašanja“. Zamrzava tečaj CHF-a, smanjuje visinu zateznih kamata, ide na ruku dužnicima…

Ako treba pomoći nesretnicima, a banke „nemaju ništa protiv toga“, kaže notorni predsjednik Hrvatske udruge banaka (HUB) Zoran Bohaček, „treba pomoći onim najugroženijima, koji uistinu nisu sposobni otplaćivati rate, a ne svima odreda“. S malom cakom, To što bi „socijalno osjetljiva“ banka progledala kroz prste samo nekim dužnicima, dakako, očekuje da joj nadoknadi država iz džepa poreznih obveznika. Jer, to je, kaže, normalna logika tržišnih odnosa za kakvu se zalažu i MMF, Svjetska i Europska banka, Europska komisija, Angela Merkel… Banke ne smiju biti na šteti ni pola centa, a reketareni građani mogu ostati i bez krova nad glavom i država završiti u bankrotu!? Tu kapitalističku praksu treba srušiti, milom, silom ili na bilo kakav treći način. Ali treba je definitivno srušiti, jer je neljudska!

„Dosta nam je dvostrukih kriterija, neće nama netko u Italiji određivati kolike ćemo imati zatezne kamate i kamate na potrošačke kredite!“ – poručio je s HTV-ovog ekrana ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras ljutitom Bohačeku. Ovaj je nesretni poslovođa stranih zelenaša i reketara u Bijednoj Našoj zaprijetio Vladi Europskom komisijom koja da će poništiti njezine mjere za snižavanje lihvarske bankarske kamate za 30-50 posto. „Banke su trgovačka društva i kao i ostali trgovci prodaju svoj proizvod“, pokušava argumentirati Bohaček; zaboravlja da „svoj proizvod prodaju“ i krivotvoritelji, lopovi, prostitutke, vjerski opsjenari, razni iscjelitelji i kojekakvi drugi prodavači magle. „Administrativno određivanje cijena naših proizvoda je kršenje temeljnih prava igre na tržištu. Tuđim novcem ne smije se kupovati popularnost… Ako je htjela pomoći građanima, Vlada je mogla odrediti cijenu mlijeka.“

Licemjerno i bezobrazno od čovjeka koji je za enormnu stranu plaću pristao uložiti svoj obraz u opravdavanje legalizirane pljačke vlastitih sugrađana. Jer, to što strane banke čine i državi i građanima u Bijednoj Našoj, ali ne i u zemljama-sjedištima svojih vlasnika, nema blage veze s poštenim „prodavanjem svog proizvoda“, jer je „proizvod“ perfidno podvaljen mačak u vreći. Krajnje lihvarski potrošački krediti, uključujući kartične minuse na računima, gdje banke sinkronizirano i samovoljno određuju i mijenjaju čak i ugovorene uvjete otplate te ne dijele rizik s dužnikom – legalizirana su pljačka. To je svjesno, sofisticirano i dugoročno držanje u dužničkom ropstvu pojedinaca, cijelih obitelji i država. Bez izgleda i bilo kakve nade. Pred neoliberalnim oltarom na kojem je, među svetim slikama tržišta i profita, razapet krupan natpis: „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“ Mora se samo umrijeti, drugo se ništa ne mora.

Maras zakasnio

Još prije 5000 godina su drevne civilizacije u Mezopotamiji, Kini… jednostavno brisale nagomilane dugove, koje više nije bilo moguće vratiti i koji su ometali uredno funkcioniranje društvene zajednice. Rimsko Carstvo je imalo tu praksu i tek je priznanjem kršćanstva kao službene vjere počela jačati nova praksa: „Dug se mora vratiti s kamatama!“ Razvijeni kapitalizam je usavršio naplatu dugova do te mjere da je financijsko porobljavanje, nametanje dužničkog ropstva i ovisnosti o vjerovničkim interesima učinkovito zamijenio vojsku u imperijalnim presizanjima globalnih razmjera. Posudiš novac za koji znaš da ga dužnik ne može vratiti (npr. 300 posto dopušteno prekoračenje na tekućem računu) i muzeš ga dok je živ! Tako je i s cijelim državama. „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“

To, kako je ministar Maras istupio u javnosti, rekavši u bebu bankaru Bohačeku što ga ide i što građani i sami misle, trebao je kazati prije više od tri i pol godine. Čim je SDP s partnerima pobrao plebiscitarnu potporu birača za obnašanje vlasti. Iako nikad nije kasno za stati za vrat bankarskom reketarenju, ipak, prošla je baba s kolačima što se tiče ostanka Marasove družine u Banskim dvorima. A mogli su vladati tko zna koliko još mandata, ali – pas je kakao, pa nije ulovio zeca. Baš zato i jest dobro, kad je već lovački gonič zatajio u ključnim trenucima, ne samo glede i u svezi s bankarskim javašlukom, da nije iznevjerilo građansko samoorganiziranje. Očajni i samosvjesni ljudi upustili se u neravnopravan boj u kojem ih je država ostavila na cjedilu.

Ministar Gordan Maras, istina, trbuhozborac predizbornog populizma/demagogije vladajućih, ima pravo kad poručuje Bohačeku i gazdama mu u stranim bankama-kćerima neka se ne junače prijetnjama u Bijednoj Našoj, jer bi mogli izvući kraći kraj. Ako je premijer Zoran Milanović ozbiljno mislio kad je lani poručio njemačkoj kolegici Angeli Merkel da RH nije ptičji rezervat, onda ima obvezu i dužnost zaštititi interese svakog svog sugrađanina i cijele zemlje. Ne volju stranaca koji su došli nepošteno zarađivati u RH. Ma što mislili u Bruxellesu i Strasbourgu, njihov kapitalistički interes ne smije biti na štetu hrvatskog, socijalnog i državnog.

No, je li Milanović ozbiljno zagrizao u problem? Nije. Da jest ne bi Udruga Franak u petak, 3. srpnja, sazvala veliki prosvjed pred Vladom na Markovom trgu u Zagrebu, a saborski se zastupnici uobičajeno jalovo i papagajski prepucavali nesrećom dužničkog ropstva. HTV je istog dana navečer posvetio toj vrućoj temi svoju gledanu emisiju Otvoreno, a nedavno osnovana Radnička fronta priredila je u subotu, 4. srpnja, indikativan prosvjedni skup potpore Grcima koji su se i referendumom suprotstavili ultimatumu zapadnih kapitalističkih moćnika i vodstva EU-a da građani prihvate još veća odricanja, štednju i bijedno životarenje eda bi bili u stanju – vraćati dugove. Grčka sudbina je i hrvatska nesreća, i zlo u koje prebogata manjina sa Zapada gura najveći dio svijeta, izaziva patnje, migracije biblijskih razmjera i humanitarne katastrofe. „Ne kapitalizmu bez ljudskog lica!“ – nedvosmislena je borbena poruka sa zagrebačkog skupa Radničke fronte.

Bijedna je Naša 10 godina čak i sadistički ucjenjivana uključivanjem u EU i za to je vrijeme ponižavajuće skinula gaće. Krivnjom HDZSDP-ove vlasti, kakva i ovog trenutka ima najmanje 60-postotnu potporu biračkog tijela. Paradoksalno, stalno nezadovoljnog baš tom vlašću! Isti ti političari, udobno/unosno razmješteni po utjecajnim položajima u zemlji, stranačkim vodstvima, diplomatskim službama po bijelom svijetu i međunarodnim institucijama (od EU-a do UN-a, itd.), predali su središtima kapitalističke moći najvažnije poluge državnog suvereniteta Bijedne Naše i stavili na kocku sudbinu građana.

To je tragedija koja već četvrt stoljeća (i tko zna dokad će!?) rađa gorke plodove i beznađe, čiji je vidljivi izdanak i dužničko ropstvo. Čini se, Hrvatska se vratila u „obitelj kojoj je oduvijek pripadala“ samo zato da bi plaćala pet milijardi eura godišnje članarine, svršavala na debelim svežnjevima EU-eura što joj „stoje na raspolaganju“ i pustila vršljati po svom tlu gramzljive strane bankare, trgovce, perače novca, lažne ulagače, veleposlanike magle i kojekakve „strategijske“ suflere/lobiste koji preskupo prodaju muda pod bubrege. A ovi s vlasti – jučer HDZ s klijentelistima, danas SDP s istim takvima! – arče sirotinjski novac za blesavo tapšanje po ramenu u stranim salonima u kojima, objektivno, drže do našim grabar-kitarovićki i milanovića kao do lanjskog snijega!?

Zašto se pjeni u Hrvatskoj taj Bohaček, ako država doista želi zaštititi građane od bankarskog lihvarenja!? Zato država i postoji! Zbog dobrobiti svojih građana, a ne stranaca i njihovih banaka. „Neka Europskoj komisiji najprije prijavi talijansku vladu“, odgovara bankaru Bohačeku ministar Maras i navodi podatak da su banke samo lani ostvarile u Hrvatskoj 2,5 milijardi kuna dobiti. „Dosta nam je dvostrukih kriterija!“ A ti su dvostruki kriteriji, tri-četiri puta skuplji i stroži u Bijednoj Našoj, nego u zemljama iz kojih su došle banke-kćeri. I to kako su došle, priča je s psihijatrije. RH danas ima samo Hrvatsku poštansku banku (HPB) u svom vlasništvu, a ostale su (ponajprije najveće – Zagrebačka, Privredna i Splitska) prodane strancima za smiješnu bagatelu. Domaći porezni obveznici su ih dokapitalizirali s oko 87 milijardi kuna, da bi ih stranci napunjene kao brod kupili za oko pet milijardi. Posao, svaka čast! Nacionalna veleizdaja? Možda.

Jednosmjerna karta

Potezom pera neodgovornog režima Franje Tuđmana, banke su promijenile vlasnika i uključile se u serijsku pljačku ratom i ratnim profiterstvom devastirane Hrvatske. Ni vlasti ni HNB nisu ni pomišljali to spriječiti, a mediji su povremeno objavljivali „ekskluzive“ o kriminalnoj sprezi pojedinaca iz vlasti i pri vlasti sa sebi sličnima u novčarskim ustanovama, mitu, korupciji širokih razmjera, odljevu nezamislivih količina novca na tajne privatne i stranačke račune… Živi rusvaj, koji traje i danas. I tko onda šiša onih 320.000 malih ljudi s blokiranim računima, isto toliko ovršenih, dužničke robove bez ikakvih egzistencijalnih izgleda…!? Ljude bez posla, oko 10.000 putnika godišnje s jednosmjernim kartama za bijeli svijet!?

Kakvo vražje Bohačekovo evanđelje o temeljnim tržišnim pravima kad se tu radi o krajnje nehumanoj, neekonomskoj i tržišno nedopustivoj bankarskoj praksi u kojoj banka tuži i sudi po vlastitom nahođenju, a dužnik se može žaliti samo sv. Petru. Mora plaćati dok je živ, a dug se faktorom x! umnožava do u nedogled te su ga dužne preuzeti sve nove i nove obiteljske uzdanice. Nije Bohaček ni glup niti govori neistinu kad tvrdi da iza prakse „slobodne prodaje svog trgovačkog proizvoda na slobodnom tržištu“ stoji moćna europska/svjetska struktura i da se Vlada Bijedne Naše ne smije šaliti s tom moći i voljom.

Zna se tko su i što su MMF, Svjetska i Europska banka, rejtinške agencije, specijalizirani instituti, korporativni vlasnici multinacionalnog kapitala, vlade najmoćnijih zemalja, vodeći političari EU-a, Skupina G-7… Možda je upravo Grčka najdrastičniji primjer kako se posudbom i zelenaškim okamaćivanjem često i vrlo prljavog novca masovno uništavaju građani, razbijaju njihove obitelji i robovski podčinjavaju cijele države. Masovni su nemiri/prosvjedi širom Starog kontinenta protiv tzv. politike štednje, bolnih rezova i odricanja (bankarski reket) na koje se prisiljava prezadužene zemlje i građane. Ultimatum glasi: „Morate vraćati dugove ili ćete propasti! Sve ćemo vam uzeti! Na koncu i sam život!“

Srećom, jača kritička svijest širom globusa, uključujući sam SAD, koja borbeno baca neoliberalnom Frankensteinu rukavicu u lice: „Zelenaški se dugovi ne moraju i neće vraćati! Ljudski je živjeti važniji od tržišta i novca!“

The post Dužničko čudovište neoliberalnog Frankensteina appeared first on Tacno.net.

Piše: Marino Badurina

Pristup i mišljenje kako bi se Srbija sa svojom hipotekom 90-ih morala nositi na isti način kao i Njemačka s hipotekom nacizma i Drugoga svjetskoga rata u današnjoj Srbiji nemaju gotovo nikakve šanse. Političke i intelektualne elite na takav scenarij niti ne pomišljaju, dapače, one spremno prelaze u protunapad. Nikada Srbija u novije vrijeme nije, kao sada pod Aleksandrom Vučićem, više i jače isticala vlastite žrtve i stradanja. Ove godine po prvi puta je na pompozan način obilježena godišnjica NATO bombardiranja, pri čemu nije ostavljeno mnogo prostora za kritički (a kamoli negatorski) odnos spram Miloševićeve politike koja je uzročno-posljedično suodgovorna za takvu radikalnu reakciju Zapada. Takođe, unatoč svoj deklarativnosti mijenja se i odnos srbijanskih vlasti prema Srebrenici. Vučić tako unaprijed otklanja svoj dobrovoljni odlazak na srebeničku komemoraciju (ograđuje se uz infantilno opravdanje „doći ću ako me baš budu željeli“), a cjelokupni državni vrh de facto negira sve relevantne ocjene o genocidu. No zato  5. kolovoz (august) i godišnjicu „Oluje“ spremno proglašavaju Danom sjećanja na srpska stradanja. Pri čemu opet neće biti prostora za preispitivanje politike koja je od 1991. dovela do raspleta 1995. Stoga se nameće jedno logično pitanje: Plovi li današnja Srbija na valu povijesnog revizionizma?

Ako su već okolnosti omogućile da ondje izostane suočavanje s prošlošću slično onom njemačkom nakon 1945. (kakvo ionako nitko u svijetu osim Nijemaca dosada nije postigao, a ni oni svojevoljno), mogu li se određene paralale povući makar s Njemačkom nakon 1918? To bi već bila realnija usporedba. Njemačka je nakon 1918. poražena, ponižena i voljom pobjednika, u Versaillesu proglašena najvećim i jedinim krivcem za izbijanje svjetskoga rata, što je rezultiralo i konkretnim teritorijalnim i financijskim reperkusijama. No, Nijemci su unaprijed dali do znanja kako se ne slažu s takvim ocjenama, te kako svoju krivicu prihvaćaju samo zato jer su na to prisiljeni, na temelju prava jačega. Stoga će ondje ubrzo početi široka „kampanja nedužnosti“ gdje će se sva njemačka politička i intelektualna mašinerija biti upregnuta u publiciranje dokumenata, povijesnih izvora i interpretacija kojima će pokazati kako Njemačka ne može snositit odgovornost za početak rata. Naposljetku, ta kampanja, u koju su uložena enormna sredstva, početi će pokazivati rezultate, te će čak i u zapadnom javnom mnijenju ocjena o Njemačkoj kao jedinom krivcu biti najprije dobrano relativizirana, a onda i odbačena. Tako su Nijemci postigli svojevrsnu redistribuciju ratne krivnje, čime su sa svojih leđa skinuli veliki politički, psihološki, a s vremenom i financijski teret. Postupno, zapadni saveznici (posebno Velika Britanija) sve više su popuštali Njemačkoj. Kruna svega bila je kada je čak i Lloyd George, britanski premijer i jedan od konstruktora za Njemačku tako neprihvatljivog i ponižavajućeg Versajskog ugovora, u svojim memoarima zapisao da su naprosto „narodi skliznuli preko ruba u kipući kotao rata bez traga straha ili očaja“.

Gdje su sličnosti s današnjom Srbijom? Prije svega, ni većinska Srbija, kao ni Njemačka nakon 1918., nikada nije prihvatila tezu kako je ona najveći, a pogotovo ne jedini, krivac za posljednje ratove . Ipak,  htjela-ne htjela, morala je prihvatiti činjenicu da je u tim ratovima najviše poražena. Iako nije morala plaćati nikakve reparacije (jer službeno u ratu i nije sudjelovala) ipak je kažnjena teritorijalnim gubitkom Kosova. No Kosovo je samo dodatni, točnije nepresušni, rezervoar srpskih frustracija i osjećaja nepravde. Stoga danas svoje ratne poraze  Srbija prikazuje gotovo isključivo kroz prizmu vlastitih žrtava i stradanja, ne povlačeći iz njih krajnje zaključke i konzekvence. Na Zapadu prevladava mišljenje kako je Srbija dosta kažnjena i kako ju treba stabilizirati i postupno privući u euroatlantske integracije. Stoga, budući da se od nje uglavnom više ne očekuje posipanje pepelom slično onom „denacifikacijskom“ nakon 1945., ona to shvaća kao praktičnu dozvolu za prevrednovanje svoje uloge u 90-ima. Pritom se polazi od premise kako je pitanje odgovornosti za rat obrnuto proporcionalno broju vlastitih žrtava. Pojednostavljeno rečeno: što imamo više žrtava to smo manje krivi. Takav stav, uvjerene su srbijanske političke elite, djelomično im je omogućen i postojećim međunarodnim okolnostima. Kao što je Njemačka nakon 1918., na račun toga što je opasnost broj jedan postao SSSR,  sve više „kamčila“ popust od strane zapadnih saveznika, tako i Srbija danas kroz svoj dvostruki ples s oslabljenom Europskom Unijom i Rusijom nastoji izvući maksimum. No, niti je Srbija Njemačka, niti su okolnosti istovjetne. Dapače, trenutna problematika s Rusijom dodatno oneraspoložuje Zapad spram Srbije, koju određeni krugovi doživljavaju kao nepouzdanu i labilnu. U tom kontekstu trebalo bi promatrati i najnoviji niz pritisaka, od rezolucije o Srebrenici, pritisaka za uvođenje sankcija Rusiji pa do zahtjeva da se Kosovu omogući članstvo u UN-u. Ipak, postoji i druga strana medalje. Ukoliko Europa, uključujući i  Hrvatsku, bude zaoštravala poziciju spram Srbije to bi moglo opasno radikalizirati (doslovno) tamošnje krhko biračko tijelo. No ključno je pitanje je li ova nova revizija povijesti već sama po sebi opasnija od takvih izvanjskih pritisaka. Neće li njeno toleriranje dovesti do upadanja u zamku sličnu onoj u koje su zapadne sile upale početkom 30-ih godina glede odnosa spram Hitlerove Njemačke. Britanska vanjska politika tada je zauzela stajalište, koje danas djeluje tragikomično, kako Njemačku ne treba dodatno “tlačiti”, inzistirati na ratnoj krivnji, prevelikim reparacijama itd., jer bi se moglo dogoditi da umjesto Hitlera ondje “na vlast dođe netko stvarno opasan”. Dakle, Hitler je, neovisno o naravi njegove vlasti i ideologije, u igru ušao kao good guy. Takav dobrica je sada, na ovoj balkanskoj mikro-razini, i Aleksandar Vučić, pri čemu je, naravno, usporedba s Hitlerom sasvim relativna. Za Europu i europsku Srbiju prava opasnost bio bi neki političar poput Šešelja, šovinist, rusofil, antieuropejac. Upravo u skladu s time, Vučić bi, upotrebljavajući svu svoju političku inteligenciju i pronicljivost, pri izlaženju na kraj sa nagomilanim recentnim problemima i pritiscima, mogao pokušati zaigrati na stari politički trik – izvadi se iz problema preko svoje opozicije. Stav koji bi pritom zauzeo spram Europe i SAD-a sveo bi se na sljedeće: Gospodo, ako tražite od mene da prihvatim rezoluciju o Srebrenici, gradite zid na granici sa Srbijom, tražite da Kosovu dozvolimo članstvo u UN-u, onda de facto potkopavate moju političku poziciju, ja kao proeuropski političar i vaš partner gubim, a tjerate vodu na mlin političkim ekstremistima, protivnicima EU itd. Dakle, sutra ćete umjesto sa mnom morati razgovarati sa njima. Pa vi birajte.

No hoće li takva stara i prokušana politička taktika uistinu i proći  ne ovisi o samoj Srbiji i Vučiću, već opet o odnosu snaga na međunarodnoj pozornici, koliko će Zapad biti spreman na ustupke, o podršci koju će Srbija za takvu politiku dobiti od Rusije i o tome koliko će biti spremna ponuditi zauzvrat. Ishod takvog političkog ekvilibrizma mogao bi biti krajnji test Vučićeva političkog habitusa i njegove vladavine.

The post Vučićeva Srbija na putu povijesnog revizionizma appeared first on Tacno.net.

Ponovo sam na meti Čovićeve medijske paščadi. Koja, dobiju li kost, reagiraju kao i sva paščad ovog svijeta – laju li, laju. To, doduše, i nije nešto zbog čega bi se trebao zabrinuti. Ali, zato mi godi poglavnikovo javno priznanje kako mi je realna moć veća no što bi običan smrtnik mogao i sanjati. Jer, eto, za koješta optužujem njega, a i danas upravljam Aluminijem, HT-om, polovinom javnih poduzeća na prostoru kojeg je on sam „zapišao“.

Piše: Slavo Kukić

Čovjek, očito – a vjerovao sam da sam mu uspio izmaći – ima dobre informatore. Nisam, istina, siguran znade li i ono najvažnije – da sam u polovici tih istih poduzeća izgradio vlastite informacijske punktove kojima promaći ne može ni najsitniji lopovluk operativaca programirane pljačke koju je, uvjeravaju me ljudi iz njih, on sam osmislio. I za koju bi, prema informacijama koje mi iz tih istih centara dolaze, one u Sokolu i Eronetu mogle biti gotovo pa mačji kašalj.

Takav odnos prema vlastitoj državi najčešće ispostavi i cijenu. Prije koji dan, recimo, pročitah da nam je trenutni dug prema različitim financijskim institucijama gotovo dvanaest milijardi maraka – ili gotovo pa pet puta više nego prije samo šest-sedam godina. Ni pol muke, dakako, da je on napravljen zbog investiranja u razvoj. Zemlja se, na žalost, sve to vrijeme zaduživala kako bi se financirala mamutska javna potrošnja – i kako bi se pokrivale sve veće proračunske rupe.

Ali, ni to nije najgora stvar na svijetu. Pametni, naime, iz grešaka u prošlosti znaju izvući pouke – zbog sadašnjosti, ali i još više zbog budućnosti. U ovoj zemlji, na našu nesreću, takvi uglavnom ne stanuju. U prilog tome svjedoči i nedavna najava premijera federalne vlade kako bi se – i opet zbog megalomanskih izdataka koji idu na javnu potrošnju, i opet zbog krpanja proračunskih rupa – moglo posegnuti za novim zaduženjima, ovaj put i kod komercijalnih banaka.

Treba li biti posebno bistar pa znati kako rješenje nije u stalno novim zaduženjima nego u prepolovljavanju džinovskog državnog administrativnog aparata koji neodoljivo asocira na jamu bez dna. Treba li biti posebno pametan pa znati kako će sve to u konačnici platiti građani?

Ne. Sve to je jasno i posljednjoj fukari. Kao što je jasno da ne postoji ni politička volja da bi se moglo zasjeći tamo gdje rješenje jedino i jeste. A, u tim uvjetima je logično očekivati samo nove namete kako bi se do nedostajućeg novca došlo. Za koju će se formu nameta vlast i odlučiti još uvijek nije i poznato. Ekonomski stručnjaci predviđaju da bi se čitava priča mogla vrtjeti oko dvaju scenarija – da se poveća PDV i još neki doprinosi, da se ide na rasprodaju preostale državne imovine ili da se, eventualno, kombinira i jedno i drugo.

Što god, pak, od toga bilo – a nešto, očito, jeste – ugrađeno je u agendu o reformama koje BiH mora provesti kako bi se dokopala nove tranše kredita MMF-a. I stoga tekst agende kriju k’o zmija noge. Zaludu zahtjevi i zakonodavne vlasti – a i zahtjevi svih ostalih u ovoj zemlji. Zašto? Pa, valjda zbog straha kako bi informacija o sadržaju reformi, na koje se državna i dvije entitetske vlade obvezaše, mogla i prije no što se misli pokrenuti val socijalnog nezadovoljstva – i kako bi na krilima istog nestati moglo i njih samih.

Što u toj i takvoj situaciji činiti? Vlast se, izgleda, odlučila za davno isprobanu strategiju – za novo etničko političko talasanje. A u podtekstu mu je ideja – zabavljaj se ti narode opasnostima od Srba, Bošnjaka i Hrvata dok mi ne završimo ono što moramo.

Nažalost, pri tome se ne preza ni od najdubljih rana na tijelu ove zemlje. Pogledajte, uostalom, storiju u vezi s britanskim prijedlogom rezolucije o Srebrenici – i genocidom kojeg prije dvadeset godina u njoj počini jedna od velikodržavnih ideologija. Genocidom kojeg, dodajmo i to, utvrdi i Haški tribunal – a kojeg bi se najradije protjeralo iz povijesnog pamćenja. Takva rezolucija, uporno ponavlja Dodik – a pridružuju mu se, što je-je, i svi ostali na barikadama obrane srpstva, i to, u gotovo istoj mjeri kao i koncem osamdesetih i početkom devedeetih, i istočno i zapadno od Drine – je dokaz organizirane hajke i na Srbe i na pravoslavlje. Ali, neće ići. Spreman je vožd, ustreba li – uz pomoć majke Rusije dakako – i treći svjetski zametnuti.

Pogledajte, potom, halabuku u vezi s državnim institucijama – sudom i tužiteljstvom prije svega. Koje Mile, zbog straha da mu i samom ne dođu glave, uporno odbija priznati – jer, hvala ti Bože, odbijaju i optuživati i suditi prema nalozima koje im sam izdaje. I zato će, svakodnevno poručuje, već u rujnu organizirati referendum kako bi i od sunarodnika dobio placet za ono što sam kani učiniti – na prostoru vlastita begovata, i s obrazloženjem da time brani i sam Daytonski sporazum, nenadležnima proglasiti sve što pripada BiH kao državi.

Ataka na državu, istina, oslobođen nije ni veći bh. entitet. Manje je tu, doduše, etnopriče nego s onu stranu entitetske crte. Ali, zato je sve intenzivnije nepoštivanje i izigravanje zakona kako bi se moglo pljačkati ono što desetljećima generacije stvaraše. Pogledajte samo ovo najnovije – koje pročitah doslovno u vrijeme pisanja ovog teksta – zaključak vlade kojim se na snagu ponovo vraća uredba zbog ukidanja koje je federalnu vladu napustila Demokratska fronta. Što taj zaključak ima značiti? Jednostavno, priznanje da je ukidanje uredbe bio nezakoniti čin. I ne samo to. Zaključak je i dokaz da je halabuka o zaštiti nacionalnih interesa najobičniji paravan za nastavak pljačke onog što opljačkano još uvijek nije – i da su zbog toga spremni, ne samo kršiti zakone vlastite zemlje nego, zatreba li, i državni udar izvršiti kako bi se u javna poduzeća uvelo vlastite pljačkaške horde.

Što u toj i takvoj situaciji činiti – i jeli išta uopće moguće? Radi li se o domaćim akterima, bojim se da su mogućnosti sve tanje – i da je put BiH u ambis sve otvoreniji. Što se, pak, svjetskih centara moći tiče, još uvijek nije sve izgubljeno. Budu li se, međutim, ponašali na način kako to čine i prethodnih desetak godina, za godinu-dvije pomoći neće moći ni oni.

A što bi, ako je tako, svijet pod hitno morao činiti? Pita li se mene, morao bi prvo temeljito iščitati obveze koje je u Daytonu sam preuzeo – i sukladno njima konačno početi i djelovati. Morao bi se, potom, nanovo vratiti posezanju za Bonskim ovlastima visokog predstavnika – i to, bojim se, intenzivnije no što je to ikad do sada činio. Jer, bez njih i upozorenja – poput onih koja ovih dana, u vezi s prijetnjom referendumom, uputiše i OHR i Ambasada SAD u BiH – gube bilo kakvu realnu snagu. Bez bonskih ovlasti, potom, vlast s većinskom potporom parlamenta u Federaciji nećemo imati do 2018. – a to je bogomdano za alkaponeovske družine koje u ovom dijelu zemlje već uvelike trljaju ruke. Bez bonskih ovlasti nam, da zaključim, barem je to moj dojam, ni Svevišnji više ne može pomoći.

The post Bosnu i Hercegovinu spasiti mogu jedino bonske ovlasti appeared first on Tacno.net.

Grci su nedjeljnim referendumom poslali jasnu i glasnu poruku. Ona glasi: ne prihvaćamo da nas prisiljavate na ono što nas uništava; spremni smo na pregovore o pravednom i prihvatljivom rješenju, ne želimo izaći ni iz Euro-zone, ni iz Evropske unije. I, najvažnije od svega: vrijeme je da se Evropska unija podvrgne procesu unutarnjeg preispitivanja sa ciljem redefiniranja. Ili, drugim riječima: vrijeme je da Evropska unija shvati kako više nije u pitanju budućnost Grčke, nego i njezina.

Piše: Tomislav Jakić, Forum.tm

Evropska unija i famozne “institucije” – Međunarodni monetarni fond, Evropska komisija i Evropska središnja banka – pokazali su se potpuno nesposobnima i nekompetentnima. Najprije su godinama doslovno nametali Grčkoj mjere rigorozne štednje (recept što su ga s poraznim rezultatima primjenjivali i u drugim zemljama) sve do točke na kojoj je stanje u Grčkoj bilo moguće opisati samo jednom jedinom rječju: katastrofa.

Potom su (uglavnom) lijevu vladu Alexisa Tsiprasa što je došla na vlast prije nepunih pola godine zahvaljujući obećanju da će se oduprijeti pogubnoj politici štednje, izložili ne samo dodatnom pojačanom pritisku, nego i neskrivenom omalovažavanju, pa i jedva prikrivenom vrijeđanju. Zatim su potpuno potcijenili Tsiprasa, smatrajući ga jeftinim šarmerom koji ne zna što radi. I, napokon, kada su mislili da su Tsiprasa pritisnuli uza zid, on je učinio i opet ono što se i moglo i moralo očekivati – raspisao je referendum s pitanjem podržavaju li Grci politiku koja im se nameće. I time je on potpuno zatečenu Evropu postavio pred zid. Dakle, zamijenio je uloge.

No, u svojoj zarobljenosti neoliberalim modelom, ali i u samodestruktivnoj tvrdoglavosti Evropljani (u prvome redu Nijemci) nisu mogli povjerovati u to, da bi se Grci mogli usuditi reći “ne” ujedinjenoj Evropi. Pa su poveli neviđenu negativnu medijsku kampanju protiv Tsiprasa i njegovog ministra financija Varoufakisa (“kada sve propadne, on će sjesti na svoj skupocjeni motor i odvesti se”), a mediji njima skloni, ili pod njihovom kontrolom (u čemu su oni u Hrvatskoj pokorno slijedili), uporno su proricali pad popularnost Tsiprasa i vrlo tijesni rezultat, s većom vjerojatnošću da pobijede oni koji će biti spremni prihvatiti politiku EU i “institucija” što ju je Tsipras otvoreno nazvao diktatom, ucjenom i terorizmom.

Pa se dogodilo ono, što se dogodilo. Naime, svjedočili smo nečemu što je mogao predvidjeti svaki trijezni i neopterećeni politički analitičar, a euro-političari i usmjereni mediji nisu. Grci su se, naime, na nedjeljnom referendumu uvjerljivom većinom izjasnili protiv programa štednje što im ga godinama nameće Evropska unija. Dakle ni govora o tijesnom rezultatu. Većina, i to uvjerljiva. U nedjelju, 5. srpnja godine 2015. Grčka je – da parafraziramo riječi velikog britanskog državnika Winstona Churchilla (mada nismo sigurni da bi ih on ovim povodom izrekao) – ponovo našla svoju dušu. I Grci su slavili, radosno, bez mržnje prema bilo kome (nije bilo nikakvih spaljivanja njemačkih zastava, ili deranja fotografija Angele Merkel i Wolfganga Schaueblea, inače nedvojbeno nejnepopularnijih evropskih političara u današnjoj Grčkoj), slavili su to što su donijeli odluku o svojoj budućnosti, ma kakva ona bila. Jer zaista, sada se postavlja pitanje: što i kako dalje?

Što se Grčke tiče, sve je jasno. Premijer je najavio spremnost da ponovo sjedne za pregovarački stol, očekujući – naravno – ne pregovore u kojima će biti suočen s dilemom: ili onako, kako mi tražimo, ili nikako, nego prave pregovore u kojima će obje strane iskreno tražiti rješenje problema. No, prve reakcije iz Evrope (čitaj: Njemačke i Evropskog parlamenta) pokazuju da poruka iz Grčke nije shvaćena, mada je evidentno prouzrokovala panku. Dapače: posve neočekivani (a zapravo itekako očekivani) rezultat referenduma, strah od tzv. domino efekta u kojemu bi grčkim tragom mogle uskoro poći još neke zemlje, prije svih Španjolska (ali onda i Portugal, Italija, pa i Francuska), rezultirao je odbojnim porukama, punima jedva prikrivenih prijetnji (“Grci su porušili sve mostove komunikacija, pregovori jedva da su još zamislivi”, ili “stanje je vrlo komplicirano i dramatično”, pa sve do “ovo je katastrofa”, i “Grčka je demokratski odlučila za sebe, ali postoji i evropska demokracija”). Tračak nade u mraku zaslijepljenosti neoliberalnim modelom i njegovom nezaobilaznošću (usprkos tome što pogubne rezultate štednje, doduše samo na primjeru Grčke, priznaje sada i Međunarodni monetarni fond) ulijeva činjenica da je francuski prejsednik Hollande praktično jedini evropski državnik koji već nekoliko godina upozorava da štednja ne smije zasjeniti razvoj. Nije nebitno da je premijer Tsipras, nakon što je bio siguran u rezultat referenduma, najprije nazvao upravo fnancuskog predsjednika, a sve je prije nego nevažno da je već objavljena inicijativa šefa francuske države i njemačke kancelarke da se održi hitni sastanak na vrhu zemalja tzv. Euro-zone (dok će se njih dvoje susresti već u ponedjeljak).

Tu bi bile bitne dvije stvari: da Hollande ne podlegne utjecaju Angele Merkel (Schaueblea, banaka i krupnoga kapitala) i da “pravo građanstva” dobije ideja da se grčki problem, ali i problem ostalih visoko zaduženih zemalja EU ne može rješavati u sklopu sustava unutar kojega se sve do sada radilo.

Grci su nedjeljnim referendumom poslali jasnu i glasnu poruku. Ona glasi: ne prihvaćamo da nas prisiljavate na ono što nas uništava; spremni smo na pregovore o pravednom i prihvatljivom rješenju, ne želimo izaći ni iz Euro-zone, ni iz Evropske unije. I, najvažnije od svega: vrijeme je da se Evropska unija podvrgne procesu unutarnjeg preispitivanja sa ciljem redefiniranja. Ili, drugim riječima: vrijeme je da Evropska unija shvati kako više nije u pitanju budućnost Grčke, nego i njezina. I da će u tjednima i mjesecima što dolaze postati legitimno i sve češće postavljano pitanje: kakvu Evropsku uniju želimo i jesmo li zadovoljni s Unijom, onakvom kakva jest. Demonstracije solidarnosti s Grcima koje su se na dan referendum održavale u gradovima širom Evrope, tek su nagovještaj onoga što dolazi. I u toj situaciji, u to ne treba ni najmanje sumnjati, premijer Tsipras koji očito ima razrađen plan budućih koraka, neće biti taj koji će zauzeti mjesto na optuženičkoj klupi kao onaj koji ugrožava Evropsku uniju i ideje na kojima je zasnovana.

The post Tomislav Jakić: I SADA – ŠTO? appeared first on Tacno.net.

Takozvana Reformska agenda kojom se namjeravaju napraviti oštri ekonomski rezovi koji će utjecati na veliki dio bh. populacije predstavlja jednu od najznačajnijih poslijeratnih ekonomskih tema. Na koji način bosanskohercegovački mediji predstavljaju javnosti ovaj proces? Da li mediji služe javnosti tako što informiraju o širokom spektru mišljenja ili sluganski nastoje proizvesti konsenzus u interesu vladajućih političkih elita koje panično nastoje popuniti budžetske rupe? Jesu li mediji u BiH konačno svedeni na puke glasnogovornike dnevne politike? Pročitaje britku analizu Aleksandra Brezara

KAPITALIZAM KATASTROFE: U knjizi Doktrina šoka, kanadska autorica Naomi Klein još prije desetak godina detaljno je opisala kako neoliberalne kapitalističke institucije i vlade koriste vanredno stanje u državama – izazvano prirodnim katastrofama ili ljudskim djelovanjem – da u toku stanja šoka, u stanovništvu legalno postignu svoje prevashodno ekonomske ciljeve. Taj fenomen Klein je nazvala “kapitalizam katastrofe”. U Doktrini šoka jedno ime se ponavlja 364 puta: Milton Friedman. Friedman, profesor ekonomije na Univerzitetu u Chicagu, doveo je antikeynesijansku neoliberalnu ekonomsku teoriju do svog dehumanizirajućeg savršenstva. Sljedbenici njegovog pristupa uključuju neke od najmoćnijih ljudi svijeta, od američkih predsjednika (kao što je Ronald Reagan) i britanskih premijera (Margaret Thatcher) do direktora MMF-a. Friedmanov princip, koji se očitavao u politici gore navedenih, jednostavan je: sačeka se velika kriza, zatim se vrijedniji segmenti države prodaju privatnim “igračima” dok se građani još uvijek oporavljaju od šoka, a onda se što prije takozvane “reforme” proglase trajnim.

Pritom ne govorimo ni o kakvoj teoriji zavjere; sam Friedman je rekao da “samo kriza – stvarna ili percipirana – proizvodi prave promjene. […] Naša [je] osnovna funkcija da razvijemo alternative u odnosu na sadašnju politiku, da ih održimo na životu i prisutnim dok ono što je politički nemoguće ne postane politički neizbježno”. U trenutku krize “nova administracija ima šest do devet mjeseci unutar kojih treba postići važnije promjene; ako ne zgrabi priliku da djeluje odlučno tokom tog perioda, neće ponovo imati takvu priliku”, savjetuje Friedman. Makijavelijanski pristup, kako ga je Naomi Klein okvalifikovala, Friedmanu očito nije bio stran – govorimo, ipak, o čovjeku čija je prva ozbiljnija gaža na terenu bio posao savjetnika čileanskog diktatora Augusta Pinocheta.

REFORMSKA AGENDA: Zastrašujuće je zato primijetiti eho friedmanovske ekonomske misli u reformskoj agendi koja je prvobitno u domaćoj javnosti spomenuta kao Sporazum za rast i zapošljavanje krajem maja 2014. (dakle, netom nakon katastrofalnih poplava), a koji je nastao na inicijativu Njemačke i Velike Britanije. Sporazum, poznat i pod imenom Compact, sastavili su i potpisali Evropska unija, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Evropska banka za razvoj. Reformska agenda je četvrti termin koji se koristi u medijima u manje od godinu dana za razne verzije istog plana koji uključuje šest oblasti: smanjenje opterećenja na plate, smanjenje barijera pri zapošljavanju, bolje poslovno okruženje, razvoj poduzetništva, borbu protiv korupcije i bolju socijalnu skrb. Agenda se u javnosti predstavlja kao glavni uslov za posljednji voz BiH za Evropu, a njime su također uslovljene i sve buduće tranše kredita MMF-a. Analizom Compacta, iako je čitav paket predstavljen kao set pozitivnih i afirmativnih promjena, iole pažljivijem čitaocu između redova teško će promaći činjenica da je, uz očit orvelovski novogovor o “državi koja brine”, na djelu najobičniji sistem mjera štednje koji će najteže pogoditi upravo građane BiH. Dugoročne posljedice promjena opisanih u Compactu, posebno novog Zakona o radu koji je pisan u saradnji sa MMF-om, restrukturiranje poreza i privatizacije za našu ekonomiju elementarnih preduzeća ‒ prije svega elektrodistribucija i BH Telecoma ‒ zasigurno će dalje osiromašiti i državu i već izuzetno ugroženu radničku klasu, te stvoriti još veći jaz između najbogatijih i najsiromašnijih.

NAJVAŽNIJA POSLIJERATNA PRIČA: Ovaj dokument, koji je u početku predstavljen kao paket preporuka, kasnije je u nešto drugačijoj formi (ali držeći se osnova zacrtanih u Compactu), pod nazivom “Nacionalni program ekonomskih reformi”, potpisalo Vijeće ministara nakon što je Parlament BiH jednoglasno potvrdio Odluku o potvrđivanju i usvajanju izjave Predsjedništva BiH u februaru 2015. Sve bi vjerovatno prošlo bez previše pažnje javnosti da u junu ove godine, u procesu prihvatanja programa reformi, nije došlo do krize Vlade Federacije BiH i razilaženja ministara DF-a u ključnom momentu za izglasavanje pristanka na ovaj paket reformi. O reformskoj agendi se još uvijek zna malo. Djelimično zbog toga što je sadržaj samog dokumenta još uvijek obavijen velom tajnosti dok ga ne odobre svi nivoi vlasti (mada su određeni mediji poput Oslobođenja i portala Fokus uspjeli doći do njegovogprednacrta), ali i zbog katastrofalno ispolitiziranog, neinformativnog i nekritičkog pristupa bh. medija najvažnijoj priči od rata naovamo.

NJEMAČKO-BRITANSKA INICIJATIVA ILI DOMAĆA REFORMSKA AGENDA: Za bilo kakvo razumijevanje toka događaja i osnova sadržaja reformske agende, potrebno je konsultovanje velikog broja izvora, a zatim i mukotrpno sastavljanje bar osnovnih obrisa dokumenta od opšte važnosti za svakog građanina i građanku BiH. Također, najviše informacija od pomoći za stvaranje slike o reformskoj agendi pojavilo se tek u proteklih mjesec dana upravo radi eksponovanja priče o reformi kroz krizu Vlade FBiH. Nama je za ovu analizu tako najvažniji period između 09. 06. 2015. godine, kada je Vlada FBiH usvojila reformsku agendu, i 18. 06., kada je premijer Vlade FBiH Fadil Novalićodržao konferenciju za medije povodom agresivnijeg pristupa reformskim tačkama sa posebnim naglaskom na privatizaciju državnih firmi i reorganizaciju federalnih uprava.

Iako je o događajima vezanim za nepojavljivanje ministara DF-a na sjednici Vlade FBiH 09. 06. i razlozima njihovog odbijanja da učestvuju u njenom radu većina medija pisala vrlo opširno, ali i često jednostrano, rijetki su mediji koji su obratili pažnju na sadržaj same sjednice. Zvonko Komšić je u članku na bosanskom dijelu portala TV kuće N1 jedan od rijetkih koji je kontekstualizirao problem izostanka DF-ovih ministara, te primijetio da je ono što su drugi portali nazivali reformskom agendom Vlade FBiH ustvari njemačko-britanska inicijativa prerasla u inicijativu Evropske unije, a da je Vlada FBiH samo njen prvi potpisnik. Nažalost, umjesto da članak fokusira na bitniji dio priče, Komšić se vratio na špekulacije oko krize Federalne vlade i potencijalnih koalicionih partnera.

STRANAČKI PROGLAS UMJESTO VIJESTI: Krizu Federalne vlade i nejasnoće oko razloga za krizu najbolje su iskoristili sami političari. SDA, na čelu sa Bakirom Izetbegovićem, uspješno je preusmjerila vodu na svoj mlin i intenzivno lobirala za izglasavanje reforme uz insistiranje da je reforma jedini put iz krize. Dobra ilustracija stranačkog politiziranja situacije putem iskorištavanja nedostatka volje i/ili interesa medija radi vlastitih ciljeva je saopštenje SDA, koje je u obliku članka pod naslovom “SDA pozdravlja odluku Vlade FBiH kojom je usvojena reformska agenda” objavio čak i portal turske državne televizije TRT na bosanskom jeziku (kao izvor je na kraju navedena Anadolu Agency). Identičnu vijest prenijeli su i Klix (koji je kao izvor potpisao agenciju Fena) i portal Radio Sarajevo (koji je kao izvor potpisao samog sebe). Indikativno je da je u prvom paragrafu reformska agenda minimizirana u odnosu na obnovu pregovora BiH o pristupanju EU, te da se, bez ikakvog kontekstualiziranja ili argumentacije, bilo kakvo protivljenje izglasavanju reformske agende predstavilo kao negativno. Ideja zadnjeg voza za BiH koji se ni po koju cijenu ne smije propustiti, a koja stavlja u drugi plan bilo kakvu kritiku reformi ‒ jer je takva kritika a priori ocijenjena opstruktivnom ‒ jasno se vidi iz zaključne rečenice: “‘Šansa koja je pružena BiH ne smije biti propuštena. Neprihvatljivo je da BiH i njeni građani budu kažnjeni zbog ponašanja pojedinih političkih stranaka’, stoji u saopćenju SDA.” Neprihvatljivo u ovom slučaju je, ipak, to da je stranački proglas u medijima predstavljen kao agencijska vijest uz minimalne ili nikakve naznake izvora informacija. Naprotiv, jednoglasje bez talasanja trebalo bi da bude nedopustivo.

BOMBASTIČNI NASLOVI, A SADRŽAJA NEMA: Koliko je problematičan odnos medija prema ovoj tematici primijeti se i u članku na portalu Klix “Šta sadrži reformska agenda Vlade FBiH: Zakon o radu, oporezivanje toplog obroka, ukidanje institucija”. Suprotno naslovu, sam članak ne sadrži praktično nikakvo objašnjenje sadržaja reformske agende, već služi kao puko glasilo premijera Federacije Fadila Novalića. Pozitivna strana ovog članka, koji većinom citira ili parafrazira ono što je Novalić rekao na konferenciji za štampu, jeste činjenica da se po prvi put nazire stvarna motivacija iza kampanje za reformsku agendu ‒ Vlada, po riječima premijera, nije u stanju da izmiruje svoje obaveze, a agenda je način da se sredstva dobiju od međunarodnih finansijskih ustanova. Iako je logično popratno pitanje da li smo svjedoci klasične ucjene, nijedan od novinara prisutnih na konferenciji nije se usudio da to pitanje postavi ili objavi.

U RS-u ŠTURO I BANALNO: U međuvremenu, mediji u Republici Srpskoj pokušali su priču o reformskoj agendi banalizirati do besmisla. Nezavisne novine, u članku od 16. 06. pod nazivom “Reformska agenda pred NS RS?”, temu su konstruisali oko važnosti održavanja vanredne sjednice, a ne samog pitanja agende i njenog sadržaja. Jedini citat u prvom dijelu članka je onaj Radovana Viškovića, šef Kluba poslanika SNSD-a u Narodnoj skupštini RS-a, koji je kazao: “Nemamo ništa protiv održavanja posebne sjednice, ali ne znam kuda to sve vodi ako ćemo za svaki problem sazivati posebnu sjednicu”, pritom jasno implicirajući da je, po njemu, rasprava o agendi nedovoljno vrijedna njegove i pažnje njegovih kolega. Nezavisne su šturo izvijestile da je razlog neusvajanja agende rasprava o mogućoj privatizaciji Elektroprivrede RS, što je, kako se da zaključiti iz teksta, glavni razlog protivljenja i vladajućih stranaka i opozicije. Međutim, banjalučka ATV je u članku na svom sajtu “Reformska agenda posvađala poslanike” posvetila više prostora predstavnicima drugih stranaka u RS-u i njihovim mišljenjima, kao i mogućim drugim razlozima nepotpisivanja reforme. Iz izjave premijerke Željke Cvijanović jasno je da je glavni kamen spoticanja zahtjev da se u agendu uvrste prijedlozi iz RS-a, i to nakon sastanka sa MMF-om i Svjetskom bankom, što je svojom izjavom potvrdio i Mladen Bosić iz SDS-a. On je rekao da je “Vlada RS-a u finansijskim problemima i da ucjenjuje svojim potpisom”. Nažalost, osim prenošenja šturih navoda pozicije i špekulacija opozicije, niko od medija u RS-u nije našao za shodno da direktno istraži šta je sadržaj prijedloga iz RS-a na kojima se toliko insistiralo u proteklim sedmicama, a za koje će kasnije iz Delegacije EU u BiH biti potvrđeno da će biti uvršteni u konačnu verziju dokumenta Reformske agende. Zato bi se moglo zaključiti da u RS-u vlada još manja informisanost, ukoliko je tako nešto uopšte moguće.

FEDERALNI MEDIJI NEKRITIČKI UZ VLAST: Vratimo se kratko Vladi FBiH ‒ nakon usvajanja reformske agende 09. 06., u narednim danima uslijedili su i prvi intervjui sa premijerom Novalićem. Avaz je prenio vijest Srne da je Fadil Novalić na sastanku sa članovima Misije Međunarodnog monetarnog fonda 16. 06. razgovarao o uvođenju diferenciranih cijena struje, što bi značilo jeftiniju cijenu struje za siromašna domaćinstva u Federaciji, kao i povećanje plata u određenim industrijama i djelatnostima. Novinari ovog dnevnog lista propustili su priliku da postave pitanje kako i na koji način se neki eventualni gubitak namjerava nadoknaditi. Zanimljivo je da je premijer Novalić rekao da u FBiH ne postoji nijedno mišljenje protiv dokumenta Reformska agenda – što su novinari ponovo nekritički prihvatili. Izvještačeno pozitivnu sliku sastanka premijera Novalića sa MMF-om nadopunilo je jedino Oslobođenje u članku o sjednici Federalne vlade dan ranije. Novinarka Mimi Đurković Rukavina ipak je navela i činjenicu da je u planu oporezivanje ostalih prihoda (kao što su topli obrok, naknada za prevoz itd.), kao i novo zaduživanje kroz trezorske zapise i obveznice od 430 miliona KM (gdje je možda bilo poželjno naglasiti da će korist od takvog zaduživanja na kraju imati kupci zapisa i obveznica – kao što su komercijalne banke i ostale institucije – kojima će na osnovu tog zaduživanja Federacija BiH morati isplaćivati kamatu). Đurković Rukavina je, doduše, u ranijem članku od 12. 06. detaljno pisala o Reformskoj agendi uz komentar Svetlane Cenić koji je približio povezanost između agende i svih nivoa vlasti u BiH sa novom tranšom MMF-ovih kredita. Također, uključivši u svoj članak reakciju SDP-a BiH, Đurković Rukavina je ukazala na činjenicu da na političkoj sceni ipak postoji mišljenje protiv reformske agende – bez obzira koliko je mišljenje SDP-a trenutno devalvirano. Bitno je reći da je ovo jedan od rijetkih članaka koji je za stav pitao nekog iz opozicije, jer smo do ovog članka mogli čitati samo o stavovima stranaka na vlasti.

DIZDAREVIĆ ‒ DON KIHOT MEĐU NOVINARIMA: Govoreći o Oslobođenju, bitno je reći da je najsvjetlija tačka u medijskom pokrivanju priče o ekonomskim reformama Eldar Dizdarević, koji je u kolumnama za ovaj dnevni list na jednostavan, a precizan način analizirao većinu implikacija agende. U kolumni od 16. 06. pod nazivom “Referendumom do odluke o prodaji elektroprivreda”, Dizdarević, ekonomski analitičar, na stručan a jednostavan način, detaljno je secirao osnovne odlike Reformske agende iz ugla struke, gdje je otkrio niz problema sa ovim dokumentom, uključujući i činjenice koje su političari i mediji ili skrivali ili prešućivali: MMF-ov direktni uticaj na novi Zakon o radu, povećanje PDV-a i planove za privatizaciju telekoma i elektroprivreda “pod paskom ‘ukidanja partijskog funkcionisanja javnog sektora’”.

U narednoj kolumni od 23. 06., Dizdarević je detaljnije analizirao problematiku privatizacije profitabilnih kompanija, prije svega telekoma i elektroprivreda, i odnosa između vrijednosti koje te firme predstavljaju i novca koji se za njih može dobiti. Na pojednostavljen način, Dizdarević na kraju poentira zaključkom iz kojeg je jasno da je dio reforme koji se odnosi na privatizaciju potpuni promašaj. Primjer je to dobre analize i iznošenja činjenica koje drugi mediji nisu bili u stanju (ili nisu imali hrabrosti) da primijete u proteklih nekoliko sedmica ili mjeseci.

DRŽAVNE AGENCIJE, VLADINE INFORMACIJE: Neki od medija, poput Fene, čak su dozvolili premijeru Novaliću da duži vremenski period banalizira, relativizira ili indirektno negira sve implikacije reformi koje će se kasnije pokazati tačnim. Tako je još 18. 04. Fena objavila intervju sa Novalićem u kojem je izjavio da “nevoljko vezuje pitanje zakona o radu za MMF i Svjetsku banku”, iako je od same pojave Compacta jasno naglašeno da su ove dvije institucije učestvovale u kreiranju svih tačaka reformske inicijative. Također, premijer Novalić je izjavio da se od međunarodnih institucija očekuje “samo tehnička podrška”, tj. “da nam predstave primjere drugih zemalja koje su prošle slične probleme”. Ako se uzme u obzir da je čitav paket reformi ne samo urađen u saradnji sa stranim institucijama već su ga zaista i napisale te iste institucije koje na njima insistiraju, jasno je da premijer Novalić svjesno minimalizira čitavu priču, te samim tim legitimitet njegovih tvrdnji se gubi. Međutim, Fena (kao što će kasnije uraditi i Srna) apsolutno nekritički (a sarkastičari će reći, podanički) dopušta ovakve tvrdnje, te prešutno dozvoljava plasiranje samo onakve slike o reformama kakva odgovara federalnom premijeru i ostalim proponentima. Novalićev intervju je još bizarniji ako se uzme u obzir njegov demanti članka u Avazu iz februara 2015., kada je insistirao da ni u kojem slučaju neće doći do privatizacije bh. elektroprivreda – što se kasnije pokazalo netačnim kada je objavljeno da je jedna od tačaka dnevnog reda sjednice Vijeća ministara BiH 09. 06. 2015. upravo izrađivanje planova za privatizaciju elektroprivreda. Nameće se sasvim logično pitanje: da li je moguće da premijer Vlade Federacije nije znao da je privatizacija energetskog sektora dio agende u februaru 2015., kada je agenda, tada još pod imenom “Nacionalni program ekonomskih reformi”, predočena Parlamentu BiH i Predsjedništvu? Također, zašto je premijer u aprilu govorio samo o tehničkoj podršci međunarodnih finansijskih institucija, a onda u junu priznao da se očekuje i finansijska?

ŠTO PRIJE DA SE OPARIMO, A POSLIJE…: Uzevši u obzir sve što je već navedeno u ovom članku, teško da će ikoga začuditi da je premijer Novalić na konferenciji za štampu 18. 06., pri predstavljanju prvih koraka u implementaciji reformske agende, uključujući privatiziranje značajnog broja (sada već bivših) poslovnih giganata, mrtav-hladan rekao: “Bolje da se firme prodaju što prije jer Vladi treba novac.” Ne treba da čudi ni činjenica da se, naprimjer, tri vrlo bitne agencije – Agencija za privatizaciju, Agencija za pasivni podbilans i Agencija za reviziju privatizacije – konsoliduju u jednu, čime će se sigurno smanjiti njihov domet i kvalitet dužnosti koje obavljaju usred nove runde privatizacije. Ono što treba da se zapitamo jeste: kako je moguće da se praktično niko od novinara i urednika nije usudio da dovede u pitanje doktrinu šoka koja nam se prodaje pod reforme? Kolege novinari bi također mogli da se zapitaju da li još uvijek misle da imaju pravo da kažu da je interes građana njihov glavni prioritet? Jer ako jeste, zašto tome nismo svjedočili u ovom periodu? Ako jeste, da li misle da mogu naći hrabrosti i snage da reaguju dok je još vrijeme?

I DA MEDIJI POČNU INFORMISATI: Naomi Klein kroz Doktrinu šoka insistira da za “kapitalizam katastrofe” postoji jedan jedini lijek – informisanost. Najvažnija poslijeratna priča nemušto se odvija pred našim očima. Evidentno je da nas političari tjeraju da na sivu budućnost, koju nam pripremaju, gledamo isključivo kroz ružičaste naočale. Ako mediji konačno ne počnu da rade svoj posao, uskoro ćemo biti potpuno nemoćni i slijepi.

The post ZAŠTO NAS MEDIJI NE INFORMIŠU DA SRLJAMO U PROPAST? appeared first on Tacno.net.

Nije za njih Stepinac svet zato što se suprotstavljao ustašama, nego komunistima. Ali zbog ovih optužbi iz Beograda evo ti sada i naših popova u ulozi antifašista-pripravnika, koja im stoji kao kravi sedlo. Isto gledamo i u Srbiji, tako da sve vrvi od zakrabuljenih ustaša i četnika, koji se navodno grizu do kostiju. Ali, zapravo, kao i obično, pušu u isti rog.

Piše: Marinko Čulić, Novosti

The post Karamarkov harakiri appeared first on Tacno.net.

Ako je vjerovati glasinama koji su u Hrvatsku stigli s jedne press-konferencije održane u susjednoj Sloveniji, postoje osnovane sumnje da bi Gaj Julije Cezar bio predan zaboravu kao jedan od bezbroj običnih rimskih pravnika i da nikada ne bi postao ništa od onoga po čemu ga se i danas pamti – ni proslavljeni vojskovođa, ni najpoznatiji rimski imperator, ni ugledni literat – da uza sve to nije bio i udbaš.

Jer ako jedna od najslavnijih izreka koju povjesničari pripisuju Cezaru glasi »Divide et impera!«, a suvremeni hrvatski polihistor Zdravko Mamić iz Moravskih Toplica poručuje da je to pseudocezarovsko »Podijeli pa vladaj!« ustvari »stara udbaška« krilatica pod kojom Zoran Milanović proganja njega i slične osvjedočene poštenjake koji drmaju hrvatskim nogometom – onda još ostaje samo da se razriješi pod kojim je kodnim imenom djelovao napokon raskrinkani Gaj Julije. Dakle: je li Cezar bio Glavonja ili je bio Garavi, ili je pak u djelovodnicima zloglasne jugoslavenske tajne službe, nakon što je izdao šifriranu zapovijed »Kocka je bačena!« za prelazak Rubikona, bio zaveden kao Kockica?

To bismo mogli doznati u danima koji slijede, sad kada je Zdravko Mamić bacio kocku pa odlučio da zaobiđe Sutlu i da za svoj Rubikon izabere rijeku Muru, odnosno, da se u Hrvatsku iz Slovenije vrati najbližim zaobilaznim putem preko Mađarske. A mogla bi se u tom istražnom postupku raskrinkati i čitava višestoljetna udbaška linija koja vodi od Cezara preko njegova učenika Macchiavellija, također neskriveno sklona dividiranju i imperiranju, pa do Immanuela Kanta koji je maksimu »Podijeli pa vladaj!« držao jednim od temelja svake dobre vladavine, o čemu je njemački filozof iz škole klasičnog udbaškog idealizma ostavio i pisane tragove u deklasificiranom dokumentu pod nazivom »Vječni mir«. I onda, naravno, još dalje i dalje, sve do današnjega ćesara Gaja Julija Milanovića.

Dinamov bi poslovođa tako mogao postati ključni lik i dugo očekivani stvarni mobilizator u razotkrivanju sveukupne povijesti UDB-ina djelovanja od Staroga Rima pa do Nove Hrvatske, a u tom bi mu veličajnom poslu dragocjenu pomoć trebali pružiti i svi oni što kroz hrvatske medije provlače priču o zloglasnoj jugoslavenskoj tajnoj policiji koja je danas – sudeći po njihovim svjedočanstvima – moćnija nego što je ikada bila.

Važan svjedok mogao bi biti popularni pjevač i nacionalno-pomirbeni djelatnik Marko Perković Thompson koji je prije nekoliko dana, govoreći o svojemu »državničkom potezu« odustajanja od paralelne proslave obljetnice oslobodilačke operacije »Oluja« u Čavoglavama i pridruživanja središnjoj nacionalnoj fešti u Kninu, znakovito pripomenuo kako su neki »pokušavali Čavoglave prikazati na loš način, kao okupljanje zadrtih desničara«, i to tako što su u najpoznatije hrvatsko selo ubacivali kojekakve mutne tipove s paklenim namjerama. »Imamo puno dokaza da su mnogi s neprimjerenim znakovljem bili provokatori. Sve to možemo dokazati jer smo te podatke podastirali javnosti, ali nikoga to nije zanimalo«, žali se pjevač i na ubačene došljake na tajnom zadatku, i na javnost koja se navodno oglušuje o te podastrte podatke i dokaze.

Ruku bi mu pritom mogao pružiti i dr. Stjepan Razum – ugledni katolički svećenik, pročelnik odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu i guru Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac – koji se, uza sav svoj angažman na propovijedanju da je zloglasno ustaško stratište na Savi ustvari bilo običan radni logor, stigao baviti i UDB-inim djelovanjem na hrvatskoj estradi u XXI. stoljeću. Razum, naime, na stranicama Hrvatskog tjednika tvrdi da je i »pjesma ‘Jasenovac i Gradiška Stara’ udbaški proizvod bačen u hrvatsku javnost da se ona njime zabavlja«.
Budući da dr. Razum u crkvenim krugovima slovi za ozbiljnog znanstvenika, za pretpostaviti je da on tu svoju tvrdnju o udbaškom autorstvu i tutorstvu nad morbidnom koljačkom poskočicom i njezinim razdraganim vokalnim interpretatorima ne bi javno iznio kada za nju ne bi imao neoborive dokaze. A koliko će ti dokazi, kada ih dr. Razum uz podršku Kaptola najzad ponudi javnosti, kompromitirati sve one udboustaše koji su tu pjesmu zdušno pjevali, time neka glavu lupaju popularni pjevači…

Štošta bi kao potvrdu Mamićeve teze mogao reći i jedan katolički aktivist na službi u Slobodnoj Dalmaciji koji je ove subote iz prve ruke posvjedočio o događajima otprije tridesetak godina, uz koje se vezuje navodna udbaška prošlost sadašnjega predsjednika HDZ-a: »Rimska hodočašća bila su glavni poligon za ubacivanje agenata koji su s nama putovali kako bi odrađivali zadatke koje im je namijenila Služba državne sigurnosti.
Zastavu koju spominje i Karamarko, bez socijalističkih obilježja, redovito su na Trg svetog Petra donosili ubačeni provokatori koji bi se predstavljali da su stigli iz dijaspore.« Valjda ćemo, čim krene veliko raskrinkavanje, dobiti i odgovor na logično pitanje: je li svatko tko je mahao hrvatskom zastavom bez socijalističkih obilježja bio ubačen, kao što je – kako ispada – ubačen svatko tko po Čavoglavama paradira s »neprimjerenim zankovljem« ili tko pjeva onu idiotariju u slavu Maksovih mesara…

Nakon Mamićeva dragovoljno-prinudnog povratka iz Slovenije u voljenu domovinu, za sve bi te istinoljubive ljude mogao svanuti dugo očekivani dan kada će lustracija, što već četvrt stoljeća visi u zraku, najzad tresnuti na hrvatsku grudu. I kada će se pod njezinim udarom, kao prvi među udbašima, zasigurno naći Gaj Julije Cezar. A što se ostalih tiče, znate već kako to kod nas ide… Neki će se izvući, neki će se presvući, a neki nastaviti s pričom da je svatko ubačen svakome, a samo oni nikome. Nikome osim samima sebi.

A neki će iz svega toga stjepanrazumno zaključiti da je čitava ta dernjava oko svemoćnih i svesprisutnih udbaša i današnjoj Hrvatskoj – najobičniji udbaški proizvod bačen u hrvatsku javnost da se ona njime zabavlja.

The post Predrag Lucić: Mamić na udaru udbaša Cezara appeared first on Tacno.net.

Foto: Bljesak

Ili da li će, kada će i kako će država BiH pokazati da je dio antifašističkog bloka u svijetu??!!

Piše: Gradimir Gojer 

Ako u narednih sedam dana, iako mislim da je to prekasno, HDZ i SDA ne osude fažizam na ulicama Mostara, a to bude tolerirao Valentin Inzko, onda je jasno da svi oni koji se ćute antifašistima nemaju mjesta u državi BiH, odnosno da je nama antifašistima mjesto (ponovo!!!) u bh. šumama!!!

Jučerašnji događaj, koji je reklamne panoe u Mostaru pretvorio u jasnu eksplikaciju obožavanja fašizma i pripadajuće mu ideologije, uvjerio me je da u posljednjih dvadeset godina fašistička ideologija i njeni pojmovni derivati nikada nisu niti bili odbačeni od strane dijela građana Mostara. Ova gorka istina koja me čini nesretnim, jer se sve dešava u mom rodnom gradu, izgleda da nikada (!!!) nije postala gorkom i upozoravajućom pilulom za vlastodršce ovoga grada. Nemam potrebe, niti jednog trenutka, imenovati one koji vladaju sudbinom tisuća građana Mostara, a radi se o ljudima i političkoj stranci, koja je dobila golemi broj glasova, dakle apsolutno povjerenje Mostaraca?!? Pojava kukastih križeva na reklamnim panoima, ispisivanje zlogukog i zloglasnog ustaškog simbola, pa da cijela stvar bude još eksplicitnija: ispisivanje pojma – stravične fašističke sintagme: ustaše Mostara samo me učvršćuje u promišljanju kako je kamenovanje skupine antifašista koji su obavili civilizacijsku dužnost da se poklone nedužnim žrtvama iz Drugog svjetskog rata, zapravo bila zorna prološka najava stravičnih događanja, koja naznačuju da budućnost Grada na Neretvi nije u okrilju europskih gradova i europske obitelji, jer su tamo fašizam i kukasti križevi zakonski sankcionirani.

Bojim se da šutnja dijela federalnih medija, a posebice šutnja (ponavljam to!!!) vlastodržaca u Mostaru nije nimalo naivna i pokazuje kamo oni koji se zaklinju, deklarativno, u državu BiH i antifašizam, kao jednu od tekovina na kojima je ova država nikla, vode sunovratno (!!!) nekada crveni Mostar???!!!

Stravični prizor sa kukastim križevima na mostarskim ulicama, bez obzira na sve dosadašnje podjele u gradu, pokazuje da se radikalizacija stanja, prije svega svijesti, razvija nevjerojatnom brzinom, kao i da je fašizam ideologija koja stanuje u Mostaru, a da vladajuće stranke u tom gradu ne žele da se odupru zlu koje sad više nije potencijalno, odnosno da pokazuju da one stoje iza fašizma u Mostaru, koji je odavno stvarnost Grada na Neretvi!

Katastrofalno je djelovala nedavna izjava inače umjerenog i uljudnog gradonačelnika Mostara, Ljube Bešlića, koji je komentirajući odluku antifašista Mostara da postave spomen-ploču na mostarsku Gimnaziju izražavao čuđenje nad ovim aktom, a implicite i eksplicite ga svrstavao u politizaciju školstva???!

Sve ovo govori da je fašistička ideologija poput najopasnijeg kancera pružila svoje pipke, ne samo u političku vrhušku stranaka koje vladaju Mostarom, već da je infekcija fašizmom zahvatila veliki dio populacije. Antifašiste su na Partizanskom groblju kamenovali dječaci, koji nisu niti bili rođeni kada je vođen stravični rat koji je Mostar pretvorio u simbol podjela!

Šutnja HDZ i SDA o događajima na Partizanskom spomeniku, a sad i šutnja o crtanju kukastih križeva i zloglasnog slova U na reklamnim panoima u Mostaru govori samo jedno: federalni partneri odlično se dogovaraju da fašizam (i medijski!) pokriju, odnosno da prekriju istinu da je fašizam vladajuća ideologija u Mostaru!

Mostarski huligani 14. februara 2015; foto: Štefica Galić

Neće me iznenaditi ako uskoro pošteni Mostarci, a posebice oni koji imaju hrabrosti pokazati u javnosti da su antifašisti, budu morali nositi žute trake, jer fašizam vlastodržaca, koji ih izgleda, a sve sam ubjeđeniji u to, uz potporu izvan granica BiH, održava na vlasti, narasta u dimenzijama koje jedino (!!!) može zaustaviti Visoki predstavnik Valentin Inzko, koji bi morao, poput nekih svojih prethodnika, nametnuti Zakon o zabrani fašističkih organizacija i upotrebi njihovih simbola, s naravno, jasnim kaznenim odrednicama za prekršioce.

Ako u narednih sedam dana, iako mislim da je to prekasno, HDZ i SDA ne osude fažizam na ulicama Mostara, a to bude tolerirao Valentin Inzko, onda je jasno da svi oni koji se ćute antifašistima nemaju mjesta u državi BiH, odnosno da je nama antifašistima mjesto (ponovo!!!) u bh. šumama!!!

The post Fašizam ne dolazi, on odavno stanuje u Mostaru appeared first on Tacno.net.