Quantcast
Channel: Politika – Tacno.net
Viewing all 4248 articles
Browse latest View live

RTRS I BNTV: SLOŽNO PROTIV REZOLUCIJE O SREBRENICI

$
0
0

Rezolucija o Srebrenici i hapšenje Nasera Orića u središtu su interesovanja obje televizije. Dok za BNTV ovo predstavlja važnu političku temu, za huškačku uređivačku politiku RTRS-a ovo je slamka spasa. Još jedna prilika da se dokaže ugroženost RS-a i ne izvještava o sumornoj ekonomskoj stvarnosti Republike Srpske

 Piše: Gordana Katana, analiziraj.ba

RTRS: IMA LI U DNEVNIKU MJESTA ZA DVOJE?

17. – 23. juni 2015.        

DNEVNIK JEDNOG PREDSJEDNIKA: Da RTRS u Dnevniku 2 ne štedi ni prostor ni vrijeme kada su u pitanju aktivnosti i stavovi predsjednika RS-a Milorada Dodika, uvjerili smo se ponovo i u ovoj nedjelji. U dnevniku 17. juna (urednik Momčilo Ostojić), najava Dodikovog odlaska na ekonomski forum u Rusiji dobila je neprimjeren značaj. Ista tema je kao događaj dana istaknuta i u dnevniku 18. juna, u kojem bilježimo: razgovor sa Miloradom Dodikom u Rusiji, razgovor s Dodikom nakon sastanka s direktorom Zarubežnjefta, najava saradnje i novih projekata s Rusijom uoči sastanka sa Sergejom Lavrovim, prilog naslovljen “Osjete se efekti Dodikove posjete Rusiji”, izjava ambasadora Ruske Federacije u BiH, koji je demantovao pisanje federalne štampe o Rezoluciji o Srebrenici, uz naglašavanje Dodikove uloge u kreiranju tog stava, te najava priloga o Dodikovoj posjeti Rusiji u magazinu Pečat.

O SREBRENICI TEMELJITO I “OBJEKTIVNO”: Osim Dodika, ovonedjeljni dnevnici pretvorili su se i u svojevrsnu sagu o Rezoluciji o Srebrenici, s jasnim naglašavanjem RTRS-a “o njenoj štetnosti po RS”. U dnevniku 17. juna, u trajanju od 11 minuta, nizali su se izvještaji posvećeni najavi Rezolucije o osudi genocida u Srebrenici – četiri zaredom. Različiti akteri, a poruka ista: “Rezolucija je za RS neprihvatljiva, genocid nije počinjen.”

O NESRPSKIM RATNIM ŽRTVAMA AGENCIJSKI ŠTURO: U istom dnevniku bilježimo još jedan u nizu primjera različitog odnosa javnog RTRS servisa prema žrtvama i zločinima počinjenim u minulom ratu. Hapšenje dva lica srpske nacionalnosti zbog sumnje da su počinili ratni zločin nad licima hrvatske nacionalnosti u selu Tukovi, opština Prijedor, sažeto je u dvije rečenice koje je iščitao prezenter.

AKO SUD NE PRESUDI, RTRS HOĆE: U Republici Srpskoj, ako je suditi prema sadržaju vijesti i izvještaja koje RTRS prezentira u centralnoj informativnoj emisiji građanima, jedini problemi su već spomenuta Rezolucija o Srebrenici i izručenje Nasera Orića Srbiji, koja ga tereti za ratne zločine počinjene nad srpskim stanovništvom tokom proteklog rata. Najavljujući jedan u nizu priloga posvećenih pitanju izručenja, prezenterka u dnevniku 22. juna kaže: “ratni zločinac Naser Orić”. Malo je vjerovatno da urednik dnevnika Jasenko Todorović ne zna značenje presumpcije nevinosti, pa je stoga očito da on, barem u slučaju Orića, ne važi.

Iz analize Dnevnika 2 tokom ove nedjelje jasno se iščitava namjera da se, i prije nego dođe pred Vijeće sigurnosti UN-a, Rezolucija o osudi genocida u Srebrenici po svaku cijenu potpuno diskredituje. Za to su poslužili ne samo slučaj hapšenja Orića u Švicarskoj nego i gotovo svakodnevni izvještaji o obilježavanju godišnjica “nevino stradalih srpskih civila i vojnika na području Srebrenice”.

Otuda je i u svom izvještaju u dnevniku 22. juna novinar Nenad Petrović nastojao relativizirati grafite koji su osvanuli u Skelanima s porukom “smrt Oriću”. Iako novinar u svom izvještaju emituje i izjavu portparola policije RS-a da u vezi s tim incidentom nisu saslušavana maloljetna lica, fokus izvještaja je na roditeljima (ne zna se čijim) koji tvrde da su “grafite ispisali oni koji su to prijavili policiji”.

PA, NE MORA SE BAŠ O SVEMU U DNEVNIKU: Kada je u pitanju Doboj, podsjećamo da smo u više navrata upozoravali da tendencioznim izvještajima o pristupanju tog grada Zajednici opština turskog svijeta RTRS svjesno doprinosi podizanju međuetničkih tenzija. Vjerovatno iz tih razloga RTRS nije našao za shodno da gledaoce makar jednom riječju informiše o incidentu 21. juna, kada je tokom održavanja iftara na otvorenom u Doboju grupa mladih skandirala “Ratko Mladić!”.

Plus nedjelje

Nijedan prilog nije zaslužio da bude izdvojen kao plus nedjelje.

Minus nedjelje

Prilog novinarke Vesne Vuković o porodici Slobodana Ilića, predratnog sudije iz Srebrenice koji je ubijen na području te opštine tokom proteklog rata. Cijela priča bazirana je na tvrdnji da ga je “ubio, odsjekao mu glavu i izvadio oči Naser Orić”. Ne sporeći da nalogodavci i ubice Ilića moraju biti sankcionisane, pa čak ako je to i Naser Orić, primjećujemo da novinarka gledaoce uskraćuje za ključnu informaciju, a to su dokazi ili iskazi svjedoka koji upućuju na njegovu odgovornost za taj zločin.

Ocjena 1

 

BNTV: PRIORITET EKONOMSKIM TEMAMA

17. – 23. juni 2015.        

DVA MILIONA RAZLOGA ZA BAVLJENJE SREBRENICOM: Da li je Srbija zatražila izručenje  Nasera Orića, te hoće li Orić biti izručen Srbiji, tema je o kojoj je i BNTV u udarnim terminima dnevnika tokom protekle nedjelje informisao svoje gledaoce.

Jednako tako, gledaoci su upoznati i o stavovima zvaničnika RS-a i Srbije o Rezoluciji o Srebrenici pred Vijećem sigurnosti UN-a. Ipak, s tim u vezi treba kao pozitivan primjer pristupa ovoj temi izdvojiti prilog novinara Mite Travara o okruglom stolu koji je o toj temi organizirao takozvani Istorijski projekt Srebrenica. Novinar se nije bavio tim događajem, već mu je to bio povod da podsjeti da je “idejni tvorac” tog projekta Stefan Karganović, čovjek koji je od Vlade RS dobio dva miliona KM, čiju potrošnju nikada nije opravdao, zbog čega se protiv njega vodi istraga pred Specijalnim tužilaštvom RS. (Dnevnik 2, 17. juni, urednik Slobodan Durmanović)

A GDJE SU PARE? Iz tog bloka vijesti treba izdvojiti izvještaj novinarke Mirjane Minić o sudbini bijeljinske Šećerane, koja je nakon jednog sudskog spora prešla u vlasništvo Vlade RS. Novinarka je podsjetila da šećerana već tri godine ne radi, što se direktno odrazilo na semberske poljoprivrednike, ali i na nemar Vlade RS koja nema nikakvu strategiju u vezi sa šećeranom.

BNTV je ponovo potvrdio svoju dosljednost kada je u pitanju ukazivanje na afere koje godinama potresaju RS. Ove nedjelje nastavljeno je praćenje razvoja događaja oko izdavanja upotrebne dozvole za objekt kompanije Grand Trade kontroverznog banjalučkog biznismena Mile Radišića.

Plus nedjelje

Izvještaj novinara Mite Travara o najavi dokapitalizacije Banke Srpske, čiji je vlasnik Vlada RS. U kratkoj retrospektivi, novinar je podsjetio da je do 2013. godine ovo bila Balkan Investment banka. Bivši vlasnici – litvanski državljani – izvukli su kapital iz banke, a potom napustili RS.

Minus nedjelje

Prilog novinarke Mirjane Minić o, kako je navela, većinskom srpskom selu Ratkovica kod Srebrenice. Novinarka je podvukla kako srpske kuće ni 20 godina od rata nisu obnovljene, što onemogućava povratak. U ovom izvještaju ne bi bilo ništa sporno da Minić ne tvrdi kako postoji etnička diskriminacija te ističe: “Put do srpskih kuća je zarastao, dok do muslimanskih vodi asfalt.”

Ocjena 7

 

Komparativna analiza

Analiza ukazuje da dvije centralne informativne emisije RTRS-a i BNTV-a daju dijametralnu sliku stanja u RS-u. RTRS i dalje svjesno ignoriše ili marginalizuje sve složeniju ekonomsku situaciju u RS-u i pažnju, u skladu sa praksom vlasti, nastoji skrenuti ka političkim dešavanjima. BNTV ostaje dosljedan u razotkrivanju svih negativnih pojava koje opterećuju RS.

The post RTRS I BNTV: SLOŽNO PROTIV REZOLUCIJE O SREBRENICI appeared first on Tacno.net.


Uputstvo za zainteresovane o tome šta je levica

$
0
0

Foto: Flickr

Kad čujemo „levica i desnica ne postoje“ po mom mišljenju ovako to treba čitati: „Postojim samo JA i slučajno sam blizu vlasti, ne bih sad da još neko postoji“.

Piše: Vladimir Milutinović, Dvogled

Naši novinari i analitičari, ima tu i „filozofa“, vole da političku stvarnost posmatraju kroz prizmu rečenica poput „ideološke podele su prevaziđene“, „nema više ni levice ni desnice“, „levica nema šanse“ i sličnih. Nekako se vidi da oni imaju nešto protiv sveta ideja, posebno ideja u demokratskom prostoru, nekako im se iz ovih izjava vidi želja da njihove ideje dođu do izražaja, ali tako što će sve ostale, a posebno leve ideje, biti diskvalifikovane kao „prevaziđene“ „nepostojeće“ „nerealne“, „neostvarive“. Sve sami stručnjaci za levo i desno, stručnjaci u čijoj „nauci“ je levom istekao rok, nekako bi želeli da ga nema, da ne kvari trenutnu idilu.

Više je razloga za ovaj ideološki izbor, ali se iz ovih argumenata kao jedan od bitnih razloga vidi i ideološka okamenjenost, neka vrsta anahronog misaonog aparata, nefleskibilnog i zastarelog. Svi ovi „analitičari“ misle da levičar mora biti za „plansku privredu“, „Staljina“, „kontrolu cena“ itd., a ako slučajno nije, onda mu se spočitava da je „neiskren“, a ako jeste, da mu je program nerealan i neostvariv.

Mogli su analitičari skratiti ove argumente tako što bi jednostavno rekli da u svom životu računaju na novac koji dolazi od onih koji ga imaju puno, da vole blizinu novca i luksuza i da kupuju sve neoliberalne mantre današnjice. Mogli bi da dodaju i da većina njih radi u državnim institutima i fakultetima za svaki slučaj, a da samo popodne smišljaju argumente protiv levice.
No, da ostavimo ovu vrstu razloga po strani. Zašto su stavovi sa početka teksta ne baš najbolje gledanje na stvari? Zašto levica i desnica ipak postoje i nisu prevaziđene?

Pa, prvi razlog je da su levo i desno osnovne logičke kategorije analize, kao što su pozitivni i negativni brojevi u matematici osnovne kategorije matematike. Ne postoje brojevi, koji nisu nula, a koji nisu levo ili desno od nule na nekoj osi. Tako je i u politici, ako imate neki stav, taj stav je ili levo ili desno na političkoj skali.

Drugo je pitanje koliko osa je moguće imati u analizi. Ako za primer uzmemo ekonomsku osu, onda će onaj ko je levo biti za više javnih dobara (do nekog optimuma), a onaj koji je desno za više privatizacije. Onaj koji je levo nikada neće reći „privatni vlasnik je uvek bolji“.

Ako uzmemo opštu političku osu, onda je desno onaj koji preferira odnose hijerarhije, a levo onaj koji preferira odnose jednakosti (ekonomska osa je samo poseban slučaj ove ose). Pa je onda desno onaj koji je nacionalista i svoju naciju (etnos) stavlja iznad drugih etnosa u državi (drugi su samo „gosti“ na „njegovoj“ teritoriji), a levo je onaj ko misli da su u jednoj državi svi jednaki. Desno je onaj ko je autoritaran, pa smatra da su on ili vlast uvek u pravu, uvek „iznad“ mereno po snazi, dok je levo onaj ko smatra da su svi u prostoru argumentacije jednaki i da u startu svako ima jednaku mogućnost da bude u pravu.

To su osnove. Ali život, naravno da dovodi do raznih mikseva ovih stanovišta. Neki komunista će biti da sva dobra budu javna, ali da nema političke jednakosti. Neki nacionalista će biti protiv privatizacije ako je kupac stranac, neki pacifista će biti za NATO jer misli da će tako doći do mira, neki libertarijanac koji ne voli da „država“ bude iznad njega, nema ništa protiv da to bude vlasnik preduzeća, itd.

Ako bi u društvu postojali dijalog i tolerancija, btw, kao osnovne leve vrednosti, ove razlike bi se lakše razjašnjavale i prevazilazile.

Ali, mi odavno nismo levo društvo. Kod nas čak i „analitičari“ izlaze na kraj sa suprotnim, konkurentskim mišljenjima tako što utvrde da ova „ne postoje“ iako postoje, ili da su „prevaziđena“ iako nisu, ili da su nerealna, a da ih nisu ni pročitali itd. Za nas je neki desničar sklon dijalogu misaona imenica – mi smo više desni autisti, koji umesto o realnosti više vole o svojim željama „levica nema šanse“ – iako je Siriza na vlasti, moje stanovište je „zdravo“, iako sve skoro propada, slediti neku „ideologiju“, zapravo neki javan sistem mišljenja, je „avanturizam“ iako ne znamo o kom mišljenju se radi.

Kad čujemo „levica i desnica ne postoje“ po mom mišljenju ovako to treba čitati: „Postojim samo JA i slučajno sam blizu vlasti, ne bih sad da još neko postoji“.

Ako su levo i desno jedino što može postojati, a vi hoćete da oni u politici ne postoje, onda ste jednostavno protiv politike, odnosno, protiv demokratije.

A ako su levo i desno i jedini stavovi koji se mogu imati, a vi ste protiv takvih stavova, onda ste, po našem starom običaju, protiv intelektualnosti kao takve.

Samo treba „gledati od čega se živi“, u ovom autoritarnom neoliberalizmu, a zna se da nas u njemu „privatnici sve hrane“. Pa, šta oni kažu, tako je.

The post Uputstvo za zainteresovane o tome šta je levica appeared first on Tacno.net.

ATV SERVILNO, FACE NERAZUMLJIVO

$
0
0

U sedmici koju smo odgledali, ATV je umjesto oblikovanja rasprave o poskupljenju struje radije ustupio prostor SNSD-ovim kadrovima da opanjkavaju opoziciju. Na drugoj strani, patriotska Face TV branila je “ugroženu bh. zajednicu u Austriji”, a dobra stvar je što se čini da Face polako dorasta tematskoj obradi informacija

 Piše: Uglješa Vuković, analiziraj.ba

ATV: DA LI MEDIJ MOŽE ISPROVOCIRATI POLITIČKI SUKOB?

18. – 24. juni 2015.

MEDIJSKO OBLIKOVANJE POLITIKE: Srđan Traljić je u nedjeljnim Vijestima napravio sveobuhvatan prilog o najavljenom poskupljenju struje u Republici Srpskoj. Tema koja zaslužuje i privlači pažnju, a ATV je opet pokazao umijeće da napravi atraktivan presjek najzanimljivijih okolnosti, iznoseći stavove privrednika, sindikalaca, političkih lidera, ali i građanstva. Svi stavovi su dati u punoći njihove navodne suprotstavljenosti. ATV-ovi novinari znaju napraviti narativ koji počiva na sukobljenim gledištima povodom bitnih političkih odluka, rezonujući valjda da mediji vape za konfliktnim situacijama. Do te mjere da se katkad čini da je sam konflikt znatno slabijeg intenziteta od njegovog TV ruha. No, zašto ipak treba pozdraviti ovakav pristup? Zbog toga što on ponekad uspijeva stvoriti politički sukob i dinamiku tamo gdje ih nema, a bilo bi poželjno da postoje. To samo govori koliko mediji mogu uticati na političke prilike izlažući ih pažnji, ili ih čak gurajući u sukobe koji nisu postojali. Poskupljenje struje zaslužuje sukob jer u pitanju je prvoklasno političko pitanje koje najdirektnije utiče na kvalitet života građanstva, ali i na privredna kretanja.

POLITIČKO OBLIKOVANJE MEDIJA: E, sad, problem je što moguće poskupljenje struje zaslužuje i javnu raspravu. Nešto što nije ni pokušao Igor Požgaj ugostivši Branislavu Milekić, direktoricu Elektroprivrede. Gošći su servirana unaprijed pripremljena pitanja bez da se prate njeni odgovori, njihovo značenje i ukupan tok razgovora. Koliko Požgaj nije pratio sagovornicu najočiglednije je bilo u trenutku kada mu je otvoreno saopštila da “ovdje mora biti neprijatna”, nakon što je on predočio mišljenje opozicije da je poskupljenje suvišno i da je uštede moguće postići internom racionalizacijom. Neprijatnost se sastojala od stranačke tirade rukovoditeljke javnog preduzeća čiji bi rad trebao biti nestranački i zasnovan na profesionalizmu. Ipak, to je nije spriječilo da se upusti u opanjkavanje opozicije, prozivajući ih zbog doba kada su oni bili na vlasti. Najtužnije u neprijatnosti koju nam je Milekić pripremila je novinarska ćutnja. Neprepoznavanje da se direktorica javnog preduzeća upušta u stranačke igrarije. I, na kraju, dopuštanje da ih razradi sve do samozadovoljnog vrhunca poslije kojeg je uslijedio njen samouvjereni osmijeh na licu. Jer poskupljenje struje je, izgleda, vesela tema prema usaglašenom viđenju Požgaja i Milekić.

BEZ KOMENTARA I INTONIRANJA: Slaviša Bajić je u vijest o mogućoj dokapitalizaciji Banke Srpske uvrstio sve bitne informacije. Vijest je prezentirana kroz činjenice, čak i u dijelu kada se prostor ustupa komentaru ekonomskog analitičara. Novinar se suzdržao od intonacije i komentarisanja iako se radi o novom potresu u finansijskom sektoru i ispravno se odlučio za obradu činjenica vodeći računa o terminima koji su korišteni.

IZDVOJENO: ATV ima praksu da u svojim Vijestima za vrijeme reklamnog bloka automatski pojača zvuk, naglašavajući gledateljstvu valjda da sada moraju biti naročito pozorni. Pored toga što se radi o klasičnom uznemiravanju, krajnja poruka je i da je propagandni materijal važniji od svih ostalih sadržaja. 

PLUS SEDMICE:

Pažnja koja je data poskupljenju struje, naročito političkom sukobu koji se tu sramežljivo nazirao.

MINUS SEDMICE:

Razgovor, tj. monolog direktorice Elektroprivrede. Igor Požgaj nas je podsjetio zašto kod nas ne postoji javna rasprava.

OCJENA: 6

FACE TV: PRIPAZITI NA RJEČNIK!

18. -24. juni 2015.

MAHNITI PATRIOTIZAM: Nedjeljno izdanje dnevnika Face TV-a obilježeno je upotrebom neprimjerene vrednosne kvalifikacije urednice Erne Saljević, koja je zločin u Grazu u kojem su ubijene tri osobe, a povrijeđeno je na desetine ljudi, nazvala “teškom saobraćajnom nesrećom koja je zadesila Graz”. Ili, Alen Rizvanović, počinitelj ovog bezumnog zločina, “koji je skrivio nesreću”… Vjerovatno se dijelom radi o jezičkoj omašci, ali posljedice nisu male jer tragični događaj se predstavljao kao nesreća koja se dogodila ili koja je samo skrivljena. To djeluje i kao namjerni eufemizam za ono što se desilo na terenu, posebno ako se uzme u obzir ostatak priče koju je Saljevićka stvorila prozivajući predstavnike udruženja dijaspore da se oglase. Vijest je uporno predstavljana kroz etničko porijeklo počinitelja zločina, ali i kroz stanje u redovima bh. zajednice u Austriji, s neuvjerljivim isticanjem da to zapravo uopšte nije važno. Način izvještavanja i obrade uznemirujuće vijesti počivao je na mahnitom patriotizmu i potrebi da se brani stav ugroženog domaćeg kolektiva u inostranstvu, a da nam nije saopšteno u čemu se sastoji ugroženost.

KAD TV ANKETA IMA SMISLA: Dva dana prije, Saljevićka se odlučila za podužu anketu pitajući građane Sarajeva da li žele vidjeti Aleksandra Vučića u Srebrenici nakon što je srpski premijer izrazio želju da posjeti Memorijalni centar. Mnogobrojni slučajni prolaznici objašnjavali su kratko svoj stav ili su ga samo saopštavali, te se čini da itekako ima smisla o pojedinim pitanjima upitati građane za mišljenje. Posebno u situacijama kada postoji jasno za ili protiv, a pitanje je aktuelno i izaziva različita mišljenja.

TEMATSKI PRISTUP: Iseljavanje građana BiH bilo je u središtu pažnje urednika Kureljušića u ponedjeljak (22. juni) i priča je građena razgovorom sa stručnjacima, ali i smještanjem u širi ekonomski i politički kontekst. Dobra stvar je što se čini da Face TV polako postaje dorasla tematskoj obradi informacija jer se izdvajaju značajne činjenice i nude mogući razlozi koji objašnjavaju fenomen.

IZDVOJENO: “Spas je u drugačijem odnosu politike prema ovom problemu…” (ponedjeljak 22. juni, S. Kureljušić) “Politika mora početi raditi za interese građana.” (nedjelja 21. juni, E. Saljević) “Jednostavno, komplikovano je zakomplikovao komplikovanim.” (petak 19. juni E. Saljević)  Citirane rečenice su odlomci iz najave vijesti u dnevnicima Face TV-a u protekloj sedmici. Prva dva primjera svjedoče o nerazumijevanju konteksta, banalizaciji politike i njihovoj mistifikaciji. Treći primjer je sve ono što treba izbjeći u prezentaciji vijesti. Rogobatna i nerazumljiva konstrukcija kojom se ne postiže željeni efekat upečatljivosti. Sve zajedno, navedeni primjeri svjedoče o nedostatku jezičke kulture i siromašnom i nekreativnom rječniku urednika.

PLUS SEDMICE:

Iako nije bilo priloga koji se naročito izdvojio, ohrabrenje zaslužuje tematska obrada sve češće spominjanog masovnog iseljavanja građana BiH.

MINUS SEDMICE:

Odsustvo jezičke kulture i logike. Prezentacijski jezik mora biti razumljiv, tečan i jasan.

OCJENA: 6

KOMPARATIVNA ANALIZA:

Sedmica nemalih propusta na obje strane, a Face TV mora ozbiljno poraditi na obogaćenju jezika kojim se koriste u prezentaciji vijesti. Stvara se utisak ili da urednici ne poznaju kontekst kojim se bave ili pripremaju najavne tekstove u žurbi, nemajući dovoljno vremena za ozbiljnu pripremu. ATV je opet pokazala da javnu raspravu većih dimenzija ne treba tražiti na njihovom kanalu, jer to ipak zahtijeva određenu dozu integriteta i neservilnosti koje, nažalost, aktuelno uredništvo ne posjeduje.

The post ATV SERVILNO, FACE NERAZUMLJIVO appeared first on Tacno.net.

Brankica Stanković: “Stidećete se jednog dana!”

$
0
0

“Šta znači biti hrabar? Za mene to znači da si dosledan uprkos preprekama na koje nailaziš i naravno da je važna ta moralna hrabrost, ali se ovde sve nekako svodi na fizičku hrabrost, pa zato svuda možete da pročitate komentare: „Ima veća m… od svakog muškarca.” Takvo poređenje mi je odvratno. Ako ćemo sve tako da banalizujemo, evo mogu da kažem da nisam hrabra. Plašim se buba, plašim se da vadim krv, ali se ne plašim da svoj posao radim onako kako mislim da je jedino ispravno. Nisam dovoljno hrabra da svoj posao „otaljavam”. Ne bih se usudila nikada tako da radim jer se plašim pre svega svoje savesti. Novinari imaju ogromnu odgovornost, ali je svest o tome kod većine novinara izgubljena. Vrlo ste odgovorni jer je nečiji život u vašim rukama – bukvalno. Ako objavite nešto što nije tačno, vi ste nekome uništili život.”

Brankica Stanković već nekoliko meseci ne komunicira sa medijima. Njene slutnje koje je pomenula u razgovoru za Esquire su se nažalost obistinile. Manipuliše se činjenicom da već godinama živi pod konbstantnim policijskim obezbeđenjem protiv kojeg se bunila i čak nekoliko puta tražila da se ukine

U četvrtom poglavlju knjige „Insajder – moja priča”, vaši najbliži saradnici, Miša i Mira, pitaju vas: „Odakle ti toliko snage?” I pored opredeljenja za bavljenje novinarstvom koje, zarad istine, ne poznaje kompromise – šta vas svih ovih godina motiviše da se bavite temama o kojima svi drugi ćute?

Nije potreban poseban motiv kada svoj posao volite. Nervira me kada neko kaže da nije dovoljno motivisan da bi dobro i odgovorno radio svoj posao. To je samo izgovor za lenjost i nezainteresovanost. Uostalom, emisija istraživačkog novinarstva kao što je „Insajder” i ne može  da se radi drugačije od ovoga kako mi radimo. Ne možemo mi da kažemo: „Ma dobro, jeste to bila pljačka građana, ali nećemo to da radimo jer ćemo imati problem zbog te teme.” Dakle, nije pitanje zašto se mi bavimo svim tim temama, već je pitanje zašto se i svi ostali ne bave takvim temama.

Šta je najgore što može da se dogodi posle jedne precizno obrađene teme kao što je, recimo, neki konkretan slučaj korupcije?

Često se dešavalo da posle objavljivanja brojnih dokaza nema reakcije predstavnika nadležnih institucija, dešavalo se i dešava se da svi ćute, da ignorišu sve što je objavljeno, od medija do političara, te se zato mnogi pitaju zašto uopšte i dalje radimo „Insajder” kada se ništa ne dešava posle emisije. Obično uslede komentari tipa: „I šta sada? Kao da će neko biti uhapšen posle ovoga sto smo videli.”

Pa kakve veze to ima sa nama što, na primer, niko posle emisije nije uhapšen? Nismo mi ni tužioci, ni policijaci, ni sudije… Naš posao je da objavimo sve ono što smo uspeli da otkrijemo  jer novinari postoje zbog javnosti. To je jedini način kako građani, odnosno javnost, mogu da „kontrolišu” one koji su na vlasti, koji su na raznim funkcijama. Zbog toga su jako glupi komentari koji se svode na pitanje – „Zašto se ovi iz „Insajdera” bave onim čime treba da se bavi policija”.

Svašta! A šta je onda posao novinara? Da izveštavaju o lepom vremenu, strarletama, estradi? Pa čemu onda uopšte treba da služe mediji. ’Ajde da ukinemo novinarstvo kao profesiju i da postoji samo novinarstvo kao zabava za široke narodne mase.

Mnogi su verovatno očekivali da ću jednom konačno odustati i da ću posle svega reći: „Ma  neću više da radim ovaj posao.” Nisam odustala zato što smatram da je ova emisija neopisivo važna za Srbiju. Nisam odustala zato što živim u ovoj zemlji i zato što imam mogućnost da kao novinar ukažem u emisijama na zloupotrebe, pljačku, kriminal, na sve anomalije ovog društva… Baš na takav način mi doprinosimo da se neke stvari menjaju. Možda to ide sporo, ali se ipak nešto menja i kad-tad stigne potvrda da smo svoj posao radili na profesionalan, odgovoran i pošten način. Tako i danas, u vidu raznih optužnica koje su podignute, stiže potvrda da je bilo tačno sve što smo mi u „Insajderu” objavili još pre pet, šest, sedam godina… I ponosni smo baš zbog toga što sve ostaje zapisano i što svako i sada i za deset godina može da vidi ko je šta radio.

Četiri godina živite pod policijskom zaštitom, od 2004. godine radite emisiju „Insajder”, rasvetlili ste brojne pljačke, ubistva, zločine. Ipak, doživljavate ironičan obrt koji ilustruje sav apsurd življenja u Srbiji – da, kao neko ko „nije želeo da tumara u mraku” i ko je radio svoj posao držeći se etičkih standarda profesije postanete meta čitave jedne piramide zločinaca. Bez obzira na vašu nepokolebljivost i istrajnost, možete li da zamislite dan kada će Srbija postati zemlja sa efikasnim pravnim sistemom, nekorumpiranim sudstvom, odgovornim političarima i odgovornim građanima?

I dalje verujem da će Srbija jednog dana postati baš takva zemlja. Ali to se neće dogoditi sve dok se ne izgradi jedan stabilan i jak sistem kojem će morati da se prilagodi svaki stanovnik Srbije. A ne da se sistem stalno prilagođava raznim pojedincima i da onda sve zavisi od toga ko je na vlasti. Kada imate izgrađen sistem u kojem svako snosi posledice za svoje postupke, onda tu više nije važno ko vlada, važno je da i taj ko vlada mora da bude deo tog sistema i jednak sa svim ostalim grdađanima. Prema mom mišljenju, najveći problem ove zemlje jeste pravosudni sistem.

Uvek postoji neko ko je „moćan” i ko može da utiče na policajca, tužioca, sudiju… Ali ako imate policajca, sudiju ili tužioca koji će se usuditi da kaže: „Ej, ovo je moj posao, radiću ga najbolje na svetu, ne zanima me da pravim kompromise i da pristajem na ucene, da pristajem na naredbe…”, onda ni tim moćnicima neće pasti na pamet da uopšte pokušaju da utiču na to da neki predmeti ostanu godinama u fiokama ili da svojim uticajem dovedu do montiranih procesa.

Kada bi svaki sudija ili svaki tužilac ili svaki policajac bio spreman da se suprotstavi i javno kaže ko je od političara ili biznismena pokušao da intereveniše, sve bi se vrlo brzo promenilo u ovoj zemlji. Uvek velike promene u nekom društvu počinju tako što neki pojedinci pokažu svojim primerom da može i drugačije! Možda bi u početku taj neko i snosio posledice, dobio otkaz, ali… pa šta? Bitno je da niste pristali na nešto zbog čega ne biste mogli mirno da spavate, neka cena toga bude i otkaz, ali vas nikada neće biti sramota od svoje dece, svojih prijatelja, roditelja, u krajnjem slučaju – nikada se nećete stideti sebe.

Nažalost, mislim da treba još da se dogodi 105 reformi sudstva, službi, policije da bi uopšte ostali samo oni koji su pošteni i koji su profesionalci. Do tada ćemo imati političke presude, političke optužnice ili nećemo imati ni optužnice ni presude. U takvom sistemu onda naravno da svako može da radi šta hoće. Ako je javna tajna da postoje advokati mafije koji uspešno preko svojih veza u policiji, sudu, tužilaštvu završavaju sve u korist svojih klijenata kriminalaca, onda nemate problem ni da pljačkate ni da ubijate jer posledice nećete ni snositi. Dobar pravni sistem znači pravnu sigurnost za sve građane. Znači da će odgovarati i oni koji su na vlasti ako prekrše zakon, a ne da će to biti slučaj samo kad postanu bivši predstvanici vlasti.

Pitanje koje vam najviše smeta odnosi se na čuđenje zbog vaše hrabrosti. Da li to samo potvrđuje činjenicu da su ljudi pristali na to da ne mogu ništa da promene, da su nemoćni i da je svaka pravdoljubivost uzaludna?

Smeta mi zato što mislim da se tako umanjuje značaj svega što smo uradili i svega što radimo. Zašto se ne kaže na primer: „Ona odlično, profesionalno i odgovorno radi svoj posao“, nego umesto toga kažu: „Auu, ona je baš hrabra.” A to u prevodu znači luda je, nije normalna… E to me izluđuje. Šta znači biti hrabar? Za mene to znači da si dosledan uprkos preprekama na koje nailaziš i naravno da je važna ta moralna hrabrost, ali se ovde sve nekako svodi na fizičku hrabrost, pa zato svuda možete da pročitate komentare: „Ima veća m… od svakog muškarca.” Takvo poređenje mi je odvratno. Ako ćemo sve tako da banalizujemo, evo mogu da kažem da nisam hrabra. Plašim se buba, plašim se da vadim krv, ali se ne plašim da svoj posao radim onako kako mislim da je jedino ispravno. Nisam dovoljno hrabra da svoj posao „otaljavam”. Ne bih se usudila nikada tako da radim jer se plašim pre svega svoje savesti. Novinari imaju ogromnu odgovornost, ali je svest o tome kod većine novinara izgubljena. Vrlo ste odgovorni jer je nečiji život u vašim rukama – bukvalno. Ako objavite nešto što nije tačno, vi ste nekome uništili život. Zato ovaj posao nikako ne sme da se radi površno jer tako nekome možete da naneste štetu ili da ga, bez ikakvih dokaza, javno optužite za nešto što nije uradio! U Srbiji je, nažalost, poremećen sistem vrednosti i ako ste profesionalac u svom poslu, onda vas gledaju kao nekog čudaka sa druge planete. Da se novinari svih medija tako odgovorno bave novinarstvom, pa naravno da se onda ne bi govorilo o hrabrosti nekih pojedinaca, nego bi se to podrazumevalo! U takvoj situaciji na stub srama bi bio stavljen svaki novinar koji radi po nečijem nalogu, svaki novinar koji učestvuje u nekoj sramnoj kampanji i na taj način uništava nečiji život. Ne bismo bili proglašeni za „ludake” mi koji vodimo računa da imamo dokaz za svaku rečenicu u svakoj emisiji.

NUNS je nedavno izdao saopštenje u kojem stoji da policija zna ko pokušava da vas ubije, ali da ste uprkos tome i dalje talac kriminalaca i države. Šta nedostaje da biste zaista prestali to da budete? Da li je politička volja presudna?

Ne razumem to saopštenje NUNS-a. Pa ja sam u knjizi objavila zvanične službene podatke o tome, zato mi nije jasno šta sad NUNS tačno traži? Inače, ja sam član NUNS-a, ali neću više biti zato što se uloga novinarskih udruženja svela na to da se pišu saopštenja i obeležavaju godišnjice ubistva novinara.

Kako to mislite?

Nemam nikakve akcije, nema odlučnosti, nema pokretačke snage, nema suprotstavljanja onima koji su moćni i, samim tim, nema toga da svaka vlast umire od straha kakva će biti reakcija novinarskih udruženja jer takva udruženja moraju da imaju važnu ulogu u svakom društvu, pa i u ovom. Svi su se utoplili u nekakvo mrtvilo i nekakav mulj… I o kakvoj političkoj volji uopšte pričamo kada su „kolege” ućutale povodom svega što se meni desilo.Nema ih nigde! Ali zato ako se njima nesto slično bude desilo, kukaće na sav glas. A dok im se ne desi, nastaviće da se igraju sa naslovima u svojim tabloidima na osnovu kojih sugerišu javnosti kako ja sama tvrdim da je kupljena neka snajperska puška iz koje treba da budem ubijena. Treba da ih bude sramota za sve to što rade jer na taj način vrlo perfidno šalju poruku: „Eto, odlepila je, pa tvrdi da neko hoće da je ubije.”

Pa ne tvrdim ja to. To tvrde predstavnici nadležnih institucija u zemlji. A ja samo više nisam mogla da ćutim o svemu tome, te sam to objavila. Baš me zanima šta bi radio bilo ko od tih i takvih novinara da se našao na mom mestu? Pa dovoljno je da se samo svako od njih zapita da li bi na primer stavio takav naslov za tekst da se njemu to dešava. Naravno da ne bi!

Ne znam da li su mi odvratnije tzv. kolege iz pojedinih medija ili međunarodne organizacije koje su u Srbiji zadužene da prate šta se dešava sa novinarima. Njih to ne zanima. Oni se svi bave nekom visokom politikom. Za njih je problem rešen kada je Milošević otišao sa vlasti. A sada i ako novinarima prete ili ako neko od novinara bude ubijen, pa šta, pa nema veze, važno im je da to nije uradio Milošević. Toliko je sve licemerno i odvratno da bih mogla još tri knjige da napišem, ali ne o sebi i onome što se meni dešava, nego o svima njima. O predstavnicima tzv. druge Srbije, to su valjda predstavnici nekakve elite, intelektualci, borci za ljudska prava. Pa gde su nestali svi oni? Njihovo ćutanje je toliko upadljivo da je i više nego sramno. Zato su oni gori od desničara i huligana jer ovi bar otvoreno prete pošto im je to dozvoljeno, a ovi ćutanjem zapravo podržavaju sve to. Ne znam kako ih nije sramota pošto su im puna usta pravde, istine, ljudskih prava, slobode…

I evo, pošto niko neće da se zamera, moram da kažem da ću se ubuduće, više nego ikada do sada, zamerati svima onima koji lažu, podmeću, prete… Hajde da vidimo da li će da pobedi istina ili njihovi sitni interesi. Pa ako smo mi iz „Insajdera” već ostali sami u svemu, hajde neka onda tako i bude. Dosta više te neke lažne novinarske solidarnosti. Dajte da skinemo maske i da vidmo ko je tu ko. Zašto npr. Dragoljub Žarković pljuje po „Insajderu” da bi odbranio Miroslava Miškovića? Šta tačno taj novinarski mag ima protiv emisije „Insajder”? Zašto vlasnik lista „Svedok” Vladan Dinić menja teze i izvrće činjenice da bi odbranio Luku Bojovića? Da ne nabrajam dalje primere u ovom intervjuu pošto ih ima mnogo. Stvarno, dosta je više bilo da takvi i njima slični glume nekakve moralne gromade koje u ulozi analitičara na gotovo svim televizijama svima nama objašnjavaju i tupe ko je ko. Ko je pošten, a ko je lopov, ko je kriminalac, a ko nije…

Od trenutka kada je počelo emitovanje „Insajdera doživeli ste mnogo napada i od samih novinara. Nazivani ste „prvim Gebelsom Srbije”, plaćenikom stranih službi. Tabloidni urednici su kreatori javnog mnjenja i koliko, samim tim, utiču na rad redakcija poput vaše, na domete objektivnog, istraživačkog novinarstva? Koliko vam otežavaju?

Ako nekome do sada i nije bilo jasno, danas je valjda očigledno da iza takvih tabloida i takvih novinara uvek stoji neko drugi. Nije logično da novinari napadaju novinare koji otkrivaju informacije u interesu javnosti. Zašto je takvim novinarima smetalo to što „Insajder” otkriva? Bar formalno i oni postoje zbog javnosti isto kao što i mi postojimo zbog javnosti. Nismo mi smetali njima, nego smo smetali njihovim „nevidljivim gazdama”, kojima smo se i bavili u emisijama, pa su nas zato i napadali.

Kada smo, na primer, 2009. godine radili serijal  „Službena zloupotreba” o svim biznismenima  i svim političkim strankama, tada je dnevni ist „Pres“ svakog dana imao na naslovnoj strani nekakav skandalozan tekst o B92, da bi nekoliko godina kasnije biznismen Miroslav Mišković javno rekao da je bio prikriveni vlasnik tih novina. Eto, to je možda najbolji primer koji pokazuje baš sve.

Da li je objavljivanje knjige „Insajder – moja priča” promenilo percepciju o vama? Iako to nije bio vaš motiv kada ste odlučili da opišete poslednje četiri godine svog života, da li vas danas ljudi podržavaju više i glasnije nego ranije?

Sigurna sam da svi pošteni ljudi podržavaju „Insajder”. Uostalom, u to sam se uverila milion puta. I kada mi priđu na ulici, u prodavnici, restoranu da bi se zahvalili za ono što radimo. I kada smo odlazili na tribine po raznim gradovima u Srbiji, sale su uvek bile prepune. Svi ti ljudi dolaze zato što poštuju ono što mi radimo. Posle izlaska knjige, prvi put se dogodilo da se mladi ljudi u tolikom broju zainteresuju za „Insajder”. Na svim tim tribinama povodom knjige najbrojniji su bili oni od 14 do 20 godina. Isto je bilo i na Sajmu knjiga, a za mene je to  bilo veliko iznenađenje, no i najveći uspeh „Insajdera” jer su baš ti mladi ljudi budućnost ove zemlje. Njihova reakcija mi je zapravo najvažnija. I kada sve to doživite, naravno da vam ne pada na pamet da odustanete. A ove ostale, koji po nalogu pišu tekstove i imaju radno vreme da bi pisali komentare na svim posećenim sajtovima kako bi na takav način kreirali javno mnjenje, ne bih ni da komentarišem.

Jednostavno, oni koji me mrze ne znaju ni zašto me mrze, nego su negde u nekim novinama pročitali nekakvu laž, i onda kažu: „Aha, to je ona što je plaća Zapad ili neka strana tajna služba.” Muka mi je više i da komentarišem takve gluposti. Ipak, trenutno mi je omiljena optužba kako se mi u „Insajderu” nikada nismo bavili onima koji su na vlasti! I  šta uopšte da kažete na to? Pa postoji arhiva, postoji zapisano kada je koji serijal emitovan. Pa šta smo radili ako se nismo bavili upravo onima koji su baš tada bili na vlasti?

Ali ovo je jedno bolesno društvo, te se onda za nekoga ko štrči u bilo kom smislu kaže: „Nema šanse da oni to rade zato što im je to posao, nego to rade zato što im je neko naredio.” Ili druga teorija – ako je serijal o onima koji su na vlasti, onda kažu: „Pa ako im je dozvoljeno ovo da objave, onda to znači da  vlast stoji iza njih.” Gde tu ima logike?

Posle svih ovih godina jedino što se promenilo jeste to što meni više uopšte nije važno šta o  „Insajderu” i meni misle oni koji su inače puni predrasuda, koji nemaju svoje mišljenje o bilo čemu nego ponavljaju kao papagaji ono što im je neko rekao kao paušalnu ocenu. Meni je iskreno takvih ljudi koji ne misle svojom glavom i koji nisu sposobni da rasuđuju žao jer oni nisu dobri ni za svoje porodice, ni za sebe, a kamoli za druge. To su prosto zatupljeni ljudi, no njima je očigledno lepo što su takvi, pa što bih se ja nervirala.

Običan čovek, korisnik interneta, načelno osuđuje kriminalce, ali ih u isti mah i opravdava. Oni su postali ikone te degenerisane verzije patriotizma. Kao neko ko je bio deo redakcije Radija B92 i svih ovih godina se bavio političkim novinarstvom, šta smatrate ključnim za formiranje takvog društvenog ambijenta?

To je tako zato što se niko ne usuđuje da menja Srbiju, nego se svaki političar prilagođava toj i takvoj Srbiji zbog glasova na izborima. Dakle, kada se neko od onih koji su na vlasti bude usudio da stvari nazove pravim imenom i da kaže lopov je lopov, kriminalac je kriminalac, ubica je ubica – stvari će početi da se menjaju.

U prvom poglavlju knjige „Insajder – moja priča” pišete o tome da je razlog za serijal „Nemoć države” bilo ubistvo Brisa Tatona i vaše nemirenje sa takvim stanjem u gradu u kojem ste rođeni. Kako doživljavate savremeni Beograd, da li je ovaj grad verodostojna slika društva koje neprestano stoji u mestu uprkos deklarativnom opredeljenju za vrednosti civilizovanog sveta?

Nažalost, to jeste tako jer su glasniji i vidljiviji uvek oni koji su primitivni, koji su nasilni, koji  prave haos po Beogradu, koji stave kapuljače i maske i razlupaju ceo grad kada je neka utakmica, ili prebiju na ulici nekoga ko govori strani jezik, oni kojima je dozvoljeno da sprečavaju održavanje raznih skupova jer se pojave sa palicama i kamenicama. Oni urušavaju sliku savremenog i civilizovanog Beograda jer im to jednostavno dozvoljeno. E to je ono što je neizrecivo poražavajuće za sve nas koji volimo ovaj grad.

Kada ste u razgovoru prenesenom u poslednjem poglavlju knjige saznali da vas se „i moćnici plaše” – kako ste se osećali?

I treba da nas se plaši svako ko nešto „mulja” na štetu građana Srbije. Nas ne zanima ni ko je ko, ni ko je iz koje stranke… Naravno da se niko ne plaši onih koji pišu po nalogu jer svako od tih moćnika zna da ukoliko je danas na naslovnim stranama optužen za ne znam šta,  sutra može da plati, pa da se okrene priča i da onda na naslovnim stranama bude neko drugi  optužen za to isto ili nešto drugo i tako ukrug. E  to je ono što je užasno. Za „Insajder” i oni koji nas mrze znaju da tako nešto nije moguće i da mi sve radimo vrlo temeljno, sa prikupljenim dokazima. Zato nas se i boje. U tom kontekstu to tako i treba da bude.

Koliko vam je podrška B92 svih ovih godina bila bitna? Mislite li da je „Insajder” moguće raditi na nekoj drugoj domaćoj televiziji?

Kada smo počinjali, ta podrška je bila neizmerno bitna i tada je Veran Matić odlučio da stane iza nas i zaštiti nas od svih pritisaka sa strane. Bilo je to jako teško, ali mi smo zahvaljujući takvoj podršci uspeli da napravimo emisiju koja ima kredibiltet i koja je prepoznatljiva baš po tome da u njoj nema zaštićenih. I sada, deset godina kasnije, bitna nam je podrška kuće u kojoj smo zaposleni, ali ukoliko bi se desilo i da nam uskrate podršku, „Insajder” se ne bi „ugasio”. Ako niko ne bi hteo da nas emituje, zakupili bismo bioskop, te bismo emitovali emisije tamo i putem interneta. Dakle, uvek postoji način da objavimo ono što neko može da zabrani.

Koliko je bes prema vama bio pojačan činjenicom da ste žena? Da li ste osetili taj momenat u napadima drugih novinara, političara, hiligana, mase na onalajn medijima?

Mislim da jeste bio pojačan jer primitivci žene vređaju tako što kažu: „Ona je kurva ili ona je nesrećna, nema porodicu ili ona je ružna.” Baš takvi su i smislili pesmu koju su skandirali dok se igra neka utakmica: „Lagaće vas tog četvrtka Brankica kurvetina, niko neće da je j… zato mrzi „grobare”…” U istoj rečenici sam i kurvetina, ali i niko neće da me j… I na sudu sam pitala da li mogu da mi objasne, pošto mi nije logično kako je to moguće.

Eto, to je njihov nivo, dotle mogu da dosegnu. Ne znaju šta će, nego skandiraju sa tribina kurvetina. Nekada mi je stvarno žao što me sport ne zanima, inače bih namerno išla na utakmice da ih nerviram. Oni su obične kukavice, a ja kukavice prezirem. Da je ovo normalna država, koja  je spremna da pokaže snagu, svi ti huligančići bi umirali od straha da se nešto nekome ne desi, pa da ispadne da su to oni uradili. Ovako kada im je dozvoljeno da rade šta im padne na pamet, rugaju se i državi. Kao da stalno poručuju: „Ne možete nam ništa.” To je sramota za svaku ozbiljnu državu. Sramota za svaku vlast koja do danas nije uspela da reši nešto što se rešava za pet sati kada je o huliganima reč. A naravno da nije rešeno budući da  su huligani idelani za manipulisanje. Danas će, na primer, sa tribina da pevaju pesme podrške nekome čije će hapšenje da traže već sutra sa tih istih tribina. Zavisi samo ko im je „gazda” u kom trenutku.

Objasnite tu svoju „hladnoću”, koju na trenutak opisujete i u knjizi. Na koji način vam takav stav pomaže, da li je distanciranost neophodan odbrambeni mehanizam?

Posle svega što mi se desilo nekako sam shvatila da će najgore za mene i meni bliske osobe biti ako počnem da paničim i da živim u strahu slušajući sve te zvanične informacije o tome ko sve hoće da me ubije. Možda izgleda kao da sam hladna, ali nisam imala plan da takva postanem. Jednostavno, sve ovo oko moje bezbednosti suviše dugo traje. Ovo je već peta godina. Kada sam prvi put pročitala zvaničnu službenu belešku o tome ko sprema moje ubistvo, bila sam sluđena i pitala sam se što bi mene neko ubio? Onda sam odlučila da to ignorišem jer znam da nikome ništa loše nisam uradila. Svoj posao sam radila na najpošteniji mogući način. Neke stvari možete da sprečite, a neke prosto morate da pustite, pa šta bude. Ako počnete da se opterećujete stvarima koje ne možete da menjate i koje ne zavise od vas, završićete u ludnici ili ćete se razboleti, a ja imam nameru da živim bar 110 godina (smeh).

U jednom pasusu opisujete deo stana u kojem živite koji izgleda kao parfimerija. Kao televizijski novinar nikada niste isticali svoju žensku stranu, ali u knjizi ste se pozabavili njome. Koja je uloga ličnih detalja u vašoj knjizi, da li ste želeli da smanjite distancu u odnosu na čitaoce, da pokažete da živite kao i svi drugi ljudi?

Nisam imala nikakvu ideju ni da ističem žensku stranu, niti da smanjim distancu. Kada sam odlučila da napišem sve što se dešava, onda sam sela i pisala kao da nekome prepričavam na kafi događanja u svom životu. Tu su se tako našli i neki lični detalji, ali nikako previše lični. Još uvek nisam pročitala knjigu od početka do kraja. Taj deo o parfimeriji sam pomenula verovatno zbog toga što sam objašnjavala da svaka žena mora da vodi računa o svom izgledu i da ja čak i do prodavnice idem sređena. Teško da tako može da se smanji distanca u odnosu na čitaoce. Mogu samo da iznerviram dodatno sve one koji inače misle da treba da sedim zatvorena u četiri zida, zarozana, čupava jer mi se, eto, život pretvorio u pakao. Dakle, sve što sam pisala napisala sam iskreno i uopšte nisam vodila računa ko će kako šta da protumači.

Smatrate li da je „Insajder” moguć bez vas? Ljudi se vezuju za stvarne kao i za filmske, fiktivne junake. Smatrate li da bi vaše odsustvo, čak i u ulozi nekoga ko samo daje podršku redakciji, uticalo na gledanost emisije?

Urednik sam te emisije, no sada postoji više novinara koji rade „Insajder”, tako da se u suštini ništa nije promenilo… Mislim da je za „Insajder” najvažnije da sačuva kredibilitet i da ne napravimo ni najmanju grešku u nekoj emisiji. A ko radi, to je manje važno za javnost. Za mene kao urednika važno je da u toj redakciji rade najbolji novinari. Oni su sa nama već par godina, prošli su našu obuku, prihvatili naš sistem rada i uspeli smo svi zajedno da i u takvim okolnostima sačuvamo „Insajder”.

Da bi novinar radio sa vama, koje osobine mora da poseduje?

Mora da misli svojom glavom, da bude uporan, pametan, vredan, sposoban…

Kako su vaši „drugari”, momci iz obezbeđenja, reagovali kada su pročitali knjigu? Da li im se dopalo kako ste ih opisali?

Pa lepo sam ih opisala. Šalim se. Trudila sam se da napišem sve onako kako jeste, a mnogo toga se dešavalo. Oni su bili iznenađeni kada su shvatili da ja stvarno pišem knjigu o svemu. Mislim da nisu verovali da ću baš sve to da napišem, sva imena, sve događaje. U knjizi ima i citat jednog od njih: „Brankice, ti si luda. Pa ako napišeš knjigu o svemu tome, i nas će neko morati da čuva, a ti ćeš imati obezbeđenje godinama.” Kada mi je Jelena iz „Samizdata” donela prvi primerak odštampane knjige, koja je sutradan trebalo da se pojavi i na kioscima, pitala sam je izbezumljeno da li može sve da se stopira i povuče iz štampe, prodaje. Nije mogla da veruje šta sluša, ali meni je tek tada nastala panika u glavi. Nisam nijednom pročitala od početka do kraja šta sam sve napisala. Tek tada sam postala svesna da je to stvarno knjiga, a ne samo neki fajl u mom računaru. Imala sam užasnu tremu, toliku da do danas nisam pročitala knjigu koju sam napisala. A „drugari” su istog jutra otišli da kupe knjigu i rekli su mi da ipak nisam normalna, no nekako su bili ponosni što baš mene „čuvaju”.

Da li biste mogli sebe da zamislite kao borca za istinu, ali u nekoj drugoj profesiji? Recimo, kao detektivku ili sudiju?

Ne.

Koliko su se vaše predrasude o policiji, o kojoj pišete u knjizi, promenile od kada imate obezbeđenje?

Nisam imala ja predrasude o njima. Policija je policija. Oni su bili puni predrasuda kada smo u pitanju i ja i B92. Kada su nas sve upoznali, shvatili su da ništa od onoga što su godinama slušali o meni i nama nije tačno. Postoji nekoliko njih koji su od samog početka tu u mom obezbeđenju. U međuvremenu, posle toliko vremena, postali smo i prijatelji. Često me nerviraju jer bez njih ne mogu nigde, poludim što nemam svoju slobodu, ali isto tako u svakom trenutku sam svesna da su oni tu zbog mene i da je to njihov posao. Niti su oni tražili mene da čuvaju, niti sam ja tražila da imam obezbeđenje. Nadležne institucije su procenile da mi je bezbednost ugrožena i od tog trenutka oni su sa mnom. Sreća u nesreći je ta što su svi oni pre svega dobri ljudi i pravi profesionalci, te mi je zbog te činjenice bar malo lakše.

Šta vam najviše smeta od predrasuda koje drugi, koji se oslanjaju na tabloidnu sliku, imaju o vama?

Predrasude su predrasude, pa ako će neko na osnovu toga o meni da ima nekakvo mišljenje, neka ima i neka misli šta hoće. Niti me zanima, niti više može da me iznervira bilo šta od svih tih raznih teorija zavere. Ono u šta sam milion posto sigurna jeste to da će se mnogi jednog dana bar stideti onoga što su radili.

Autor: Milan Nikolić

Foto: Marko Cvetković

Styling: Ana Bogojevska

The post Brankica Stanković: “Stidećete se jednog dana!” appeared first on Tacno.net.

Škola jezika XX(N)L: cajke i nacionalizam neće proći!

$
0
0

 Piše: Goran Sarić

Početkom ove godine u Amsterdamu je osnovana škola za učenje našeg/naših jezika “Balkan”. Ova vijest, ma koliko vrijedna pažnje, nikako me, u moru drugih obaveza, nije mogla natjerati da je pribilježim. Jer, uz nju mi je trebalo nešto posebno, nešto što od novinske vijesti pravi – kolumnu. Sve dok prošlog vikenda nisam čuo dvije interesantne anegdotice na “zadanu temu”. Tek tada se stvar napokon uobličila. No, pođimo redom.

Dakle, jezik naš nasušni i mi, izvan domovine. Koliko nam je, zapravo, stalo da naša djeca njime solidno vladaju? Da ne “trokiraju”, ne zamuckuju, ne brkaju i ne lupetaju na nekom “frankeštajn-hibridu” domaćeg i stranjskog, kao u slijedećem citatu, preuzetom od Mirze Softića, jednog od idejnih tvoraca i začetnika gore navedene škole “Balkan”:

Kad sam bila devet, ja sam išla prema tante na hrvatskom moru i tamo sam naučila ficati.

Gospodin Softić u vezi s tim kaže:

Roditelji obično nemaju živaca i znanja da ih ispravljaju, niti da ih uče našem jeziku. Zbog nedostatka znanja i nedruženja sa našima, djeca onda obično ostanu uskraćena ne samo za jezik, nego i za sve ostale pozitivne stvari koje jezik nosi, kao što su knjige, stripovi, domaći filmovi i serije, muzika itd. Pošto smo se mnogo puta susreli sa ovakvim pojavama, odlučili smo pokušati napraviti školu našeg jezika kojoj će baza biti isključivo jezik.

            A Vedrana Halepović sa Univerziteta u Amsterdamu, suosnivačica škole i specijalistica za bosanski jezik, ovom sjajnom primjeru dječije domišljatosti dodaje:

Što se tiče same ideje […], ona je nastala najviše iz osvrta na društvo u kojem živimo. Meni, a i drugima sličnog razmišljanja, je zapalo za oko da mnogi naši vršnjaci, ali i starije generacije sve lošije govore naš jezik. […] Bez obzira što ove osobe u mnogim slučajevima isključivo govore naš jezik sa roditeljima (naročito u slučaju izbjegličkih porodica), njihov vokabular je vrlo ograničen, a da ne spominjem ispravnu upotrebu gramatike. […] Projekat škole našeg jezika koja se neće ograničiti na jednu varijantu (samo hrvatski, ili samo srpski), već ponuditi kako ‘domaćim’, tako i ‘strancima’ (Holanđanima ili drugima), priliku učenja našeg jezika. Ustanovili smo da ima načina da djeca uče naš jezik pri određenim školama, ali da ove škole često znaju biti povezane s određenim politikama, ideologijama, nacijama i sl., kao što je bila škola za učenje bosanskog jezika pri bosanskom džematu. Isti slučaj je i sa hrvatskog i srpskog školom (za djecu). Mi smatramo da ideologije ne treba dovoditi u vezu s jezikom, odnosno da učenje, gramatičko i književno znanje našeg jezika ne treba zavisiti od eventualne ideologije koju pojedinac sljeduje (ako je to uopšte slučaj), već da je to stvar opšte pismenosti i znanja pojedinca(Podvukao: GS)           

Lijep, jasan i plemenit cilj. A još ljepše što ovi poletni “Balkanci” do njega nastoje doći, između ostalog, prikazivanjem dobrih domaćih filmova i serija, zajedničkim čitanjem popularnih stripova, slušanjem naše kvalitetne muzike… Cajke, no pasaran! Jednim udarcem ne dvije, nego 5-6 muha, rekli bismo!

Važno je napomenuti da će u nastavi biti korišten “udžbenik Bosnian, Croatian, Serbian, a Textbook: With Exercises and Basic Grammarautorice Ronelle Alexander koji je napisan na sve tri verzije našeg jezika, jer “ideja je da se ljudi mogu opredijeliti za određenu varijantu (učenje samo srpskog, naprimjer) ali i da se uporedo objašnjavaju i druge dvije varijante, kako bi se shvatile razlike, a u većom broju sličnosti, između tri standardizacije.”

Svaka čast! Ovako nešto nam je bilo prijeko potrebno. Odista znam dosta naše djece koja veoma slabo vladaju maternjim jezikom. Pa kad ih upitaš u koji razred idu bulje u tebe “k’o tele u šarena vrata”. Ili smrse nešto što me uvijek iznova podsjeti na Čorbinu sjajnu pjesmu “Amsterdam”:

 Neko mi je ukrao biciklo
jer ga nisam dobro vezo lancom,
na biciklo ovde sam naviklo
da se ne bi osećalo strancom.
Kučići po ulicama kaku,
cipelu sam umazo govancom,
oće da me grickaju u mraku
da se ne bi osećalo strancom.

 

A uopšte ne mora biti tako.Recimo, čim smo došli u Holandiju, mi smo u kući uveli zlatno pravilo: tu parlamo isključivo “po naški”. Pa su nam djeca, prirodno k’o što ispiju čašu mlijeka, s mozgovima poput sunđera, uskoro vladala s oba jezika. A to ti je već jedan fakultet! Nije li onda skoro-pa-zločin ne potruditi se  da ti se, recimo, dijete ne natakari na paciklo, iliti fiets, nego da lijepo vozi bicikl?!

A sada, evo i obećanih anegdota.

Prošlog vikenda, na rođendanskom slavlju prijateljice-Mostarke, sjeli mi na njenu natkrivenu terasicu. Kiša, vjetar, da se smrzneš! Ljeta ni na vidiku. Domaćica nam, zato, podijeli dekice, posjedne za astal, čaše u ruke, a onda ispriča one dvije anegdotice. O jeziku, (ne)kulturi i ostalom.

“Dolazi,” kaže, “naša kćer jedan dan iz škole i odmah s vrata pita ćaću: ‘Tata, jesi li ti srbinin ili muslimanac?”

‘Musliman, dijete. A šta će ti to?’

‘A jesi li onda i terorista?’

Muž poslao i nju, i učiteljicu, sve skupa sa bin Ladenom, u materinu.”

Anegdota druga.

Ista “ekipa”, za ručkom. Mala mljacka sve u šesnaest. Iziritiran, otac je ukori:

 “Daj, bona, prekini s tim mljackanjem! To uopšte nije kulturno. Čemu vas samo uče u toj školi?”

“Da budemo dobri katolici,” lakonski odgovori malecka, mirno nastavivši sa mljackanjem.

The post Škola jezika XX(N)L: cajke i nacionalizam neće proći! appeared first on Tacno.net.

RECIMO NE „APARTHEID REFORMI OBRAZOVANJA“

$
0
0

Bitka za znanje II. dio….

Za one dežurne „ultra neoliberalne tržišne talibane“ koji će podržati ovakvu ili kratkovidnu ili izdajničku politiku kantonalnih vlada prema obrazovanju, i koja će ponavljati frazu šta će nama npr. filozofija, matematika, historija…napominjem ih samo na činjenicu da su: „filozofija i matematika motorna ulja procesa razmišljanja i promišljanja, a historija naše kolektivno sjećanje“. Baš me zanima kako izgleda čovjek koji ne razmišlja ili koji nema svoje sjećanje…pitanje je ustvari je li to više uopće čovjek.

JužnoAfrička Republika je za vrijeme sustava apartheida imala vrlo zanimljiv i „praktičan“ obrazovno – odgojni sustav, koji je kao i sve u tom državnom poretku bio podijeljen i specificiran prema pripadnosti „rasi“, preciznije rečeno stepenu tamnoputosti nečije kože (Whites, Coloureds, Indians, Blacks). Teorijski, obrazovanje, znanje i odgoj su bili dostupni svakome, ali „štos“ je bio u tome da pripadnici svake od „rasa“ nisu primali isto znanje, obrazovanje i odgoj. Za svaku vještački kreiranu „rasnu“ skupinu je postojala specifikacija obrazovanja, kurikuluma i nastavnih planova i programa. Tako su Whites učili o Platonu, Aristotelu, Njutnu, Ajnštajnu, mogli studirati i astrofiziku i arheologiju, Coloureds (osobe porijeklom iz zajednica koje su nastale miješanje različitih naroda) i Indians su primali nešto slabije obrazovanje, uglavnom da budu administrativni pomoćnici i birokratsko osoblje, da se bave sitnosopstveničkim poslovima (trgovina, turizam). Najlošiji kurikulumi (nastavni planovi i programi) su rezervirani za Blacks, koji su tako učili kako da se dobro peru podovi, kako peglati, kako čuvati djecu od bogatih Whites, kako dobro prati suđe, kako biti kuharica, kako biti kućna pomoćnica, kako biti dobar sluga ili njegovatelj..itd…itd.. Oni najbolji su mogli biti i batleri. Zato je historija lijepa i poučna znanost, čovjek svašta iz nje može naučiti pa između ostaloga i kako se obrazovno – odgojni sustav može vrlo perfidno i efikasno iskoristiti za uspostavljanje kastinskog sustava. Radi toga sam vrlo oprezan kada god neko spomene „reforme“ u obrazovnom i odgojnom sektoru, posebno ako to predlažu neki čudni eksperti koji dolaze iz inozemstva.

U zadnjih pola stoljeća, izredale su se u našem području “reforme“ čiji je cilj bilo da zamijene stari pruski obrazovno – odgojni sustav, zasnovan na vrijednostima klasicizma, a koji je (preko Habsburške monarhije) dominirao na Zapadnom Balkanu još od XIX. st. Prvo se krenulo sa tzv. „šuvaricom“ (nazvanom po njenom idejnom tvorcu Stipi Šuvaru), odnosno uvođenjem srednjeg usmjerenog obrazovanja. Kada su krajem 80tih i početkom 90tih godina bivši komunisti i prikriveni udbaši na vlasti smijenili tadašnje komuniste na području ex-SFRJ, pa u narednoj deceniji desila se promjena ideološke matrice pa je izbačen marksizam, a ubačeni vjeronauka i demokratija i ljudska prava. Bivši komunisti i udbaši, a novi nacionalisti, liberali i „demokrate“ su samo jednu ideologiju zamijenili sa drugima. U pojedinim kantonima Federacije BiH postoji i sustav „dvije škole pod jednim krovom“, što je samo ljepši naziv za segregaciju u obrazovnom sustavu, odnosno suštinski odvajanje djece po religijskom porijeklu, a formalno jer navodno uče tri različita jezika!!!???. Naravno, ta glupost da postoje tri ili četiri potpuno različita jezika se prilično udomaćila u političkom slengu hrvatskobošnjačkosrpskocrnogorskih elita. Nastala je i pandemija otvaranja privatnih fakulteta, koji se u većini slučajeva baziraju na inačici marketing – poslovni odnosi – međunarodni odnosi – menadžment. Pa smo imali čak i škola koje su kao radile po jordanskom nastavnom planu i programu, šta god to značilo. Pa mi imamo i strana obdaništa za našu djecu. Onda je sredinom prve decenije XXI. st. uvedena Bolonjska reforma, koja se nakaradno i provodi i vještački održava na životu već čitavu deceniju. Visokoobrazovni sustav je administratiziran, birokratiziran i papirologiziran do besvjesti, profesori su faktički svedeni na kantonalne činovnike. Osnovna škola je povećana za jedan razred, bez ikakve potrebe. Uvedene su eksterne mature, za čije postojanje nema nijednog logičkog niti realnog razloga osim možda da priređivači testova i vanjski evaluatori znanja uzmu pare i honorare. Namjenski je povećana (duplirana) norma asistenata na fakultetima, kako bi ih se što manje zaposlilo i napredovalo. Muzeji se zatvaraju, kultura je totalno propala. I onda u oktobru 2014. god. dolazi još jedna „reformska“ vlast. I šta onda radi, konkretno u sarajevskom i tuzlanskom kantonu. Započinje naravno sa reformom, koja se sastoji u racionalizaciji, sistematizaciji, štednji. Pod firmom potreba tržišta, te vlade donose odluke o upisnim kvotama u školama i univerzitetima koje su blago rečeno strateška katastrofa. Ustvari, sudeći po kvotama koje su raspisane, te kantonalne vlade su itekako vodile računa o potrebama tržišta zapošljavanja u pojedinim EU zemljama, pogotovu Njemačkoj. Kao da je nekome stalo da naš obrazovno – odgojni/vaspitni sustav bude tako koncipiran da najviše daje onih profesija koje će trebati staračkim domovima po Zapadu ili sluga i batlera. Indikativno je da u BiH nema nijednog studija npr. astronomije, jedne vrlo korisne znanosti.

Za one dežurne „ultra neoliberalne tržišne talibane“ koji će podržati ovakvu ili kratkovidnu ili izdajničku politiku kantonalnih vlada prema obrazovanju, i koja će ponavljati frazu šta će nama npr. filozofija, matematika, historija…napominjem ih samo na činjenicu da su: „filozofija i matematika motorna ulja procesa razmišljanja i promišljanja, a historija naše kolektivno sjećanje“. Baš me zanima kako izgleda čovjek koji ne razmišlja ili koji nema svoje sjećanje…pitanje je ustvari je li to više uopće čovjek.

Publicola

Bitka za znanje I dio

The post RECIMO NE „APARTHEID REFORMI OBRAZOVANJA“ appeared first on Tacno.net.

Bezuvjetno potpisujem invalidni govor srbijanskog ministra Aleksandra Vulina nad još otvorenom hrvatskom moralnom katastrofom Jadovna

$
0
0

Baš kao što smo do pred par dana na ovom portalu (su)potpisivali tekst zbog kojega je Borisu Dežuloviću otkazana suradnja u Slobodnoj Dalmaciji, dolazi mi da, rezimirajući nagomilane reakcije, pokrenem akciju potpisivanja govora srbijanskog ministra Aleksandra Vulina na nekidašnjoj  komemoraciji bezbožne ustaške likvidacije nekoliko desetaka tisuća (mahom) Srba u par (pro)ljetnih mjeseci 1941-ve u kompleksu logora Jadovno.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

No, za razliku od Dežulovića, koji je nadrastao naše novinarske limite (srpski: naš, a svetski!), baš zbog toga što na sebi svojstven način nemilice šiba poglavito po svojima odnosno našima; Vulin je u svom nadahnutom, možda za neke  prepatetičnom, skoro desetminutnom spontanom, nečitanom govoru propustio stotinu  prilika  da iskoči iz svoje (veliko)srpske kože odnosno istovrsne (političke) misije. Pa čak i pri kraju govora, kad je, sva je prilika, uvlačeći se u g….u svome šefu, veličao spremnost „predsednika srpske vlade“ da se pokloni svakoj žrtvi, što da su geste svojstvene velikim (svjetskim) državnicima, opetovano poručujući  da kamo sreće da „svi pognemo glavu pred žrtvama onog drugog naroda“, da primjerice navodeći  Jadovno,  Jasenovac, pa i Prebilovce, nije u taj popis ubacio i npr.Vukovar, ili npr.Srebrenicu ili npr.Prijedor… A stvarno graniči s (velikosrpskim) idiotizmom njegova naknadna pojašnjavajuća izjava, da je on svojim govorom zapravo  nastojao pomoći  svojim hrvatskim kolegama u borbi protiv zajedničkog im šovinističkog odnosno neofašističkog neprijatelja, odnosno u nastojanju da se napokon na ovim prostorima dogodi suočenje s najtamnijim poglavljima vlastite prošlosti. Kakvu je to pomoć na tom obostrano najtežem zadatku pružio svojim kolegama, hrvatskim političarima, kad se iz njegova govora ne može iscijediti nijedan protuargument orkestriranoj paljbi  hrvatske desnice, od sudionika neoustaškog kontraskupa na licu mjesta, preko lokalnih i centralnih HDZ-ova, do Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu, pa i hrvatskoga političkog centra, pa čak i ljevice, da je on i ovom  prilikom, kao i „bezbroj“ puta dosad, nastupao isključivo s pozicija velikosrpstva, odnosno srpskog revanšizma. Da se tu radi o još jednoj u nizu, ovaj put  još i na „svetom hrvatskom tlu“, drskih provokacija najvećih hrvatskih vrednota od strane dokazanog velikosrbina odnosno hrvatomrsca iz vrha aktualne srbijanske vlasti…

Da, da je ministar Vulin u svom desetminutnom govoru nad bezdanom Šaranove jame u Jadovnom, gdje su pripadnici njegova naroda 1941.katastrofalno stradali, makar i samo ovlaš naznačio da i u njegovu narodu ima  izroda koji su na tlu zemlje mu domaćina (i susjedne zemlje) činili slične zločine, te da i njegovu narodu, kao i srpskoj politici, kao i hrvatskom narodu i hrvatskoj politici, tek predstoji suočiti se svaki sa svojim povijesnim i aktualnim šovinističkim zlom…., mogao je to biti uistinu veliki, „povijesni“, prekretnički, državnički govor. Jer obje ključne teze koje je hrabro i uvjerljivo elaborirao su mu uistinu, valjda ne samo po mom sudu, izvrsno odabrane:  i ona o „vikaru ustaške vojske“, vojske koja je počinila predmetna i mnogobrojna druga zvjerstva, a čiji je vrhovni dušobrižnik „preporučen za sveca“  Katoličke crkve,  čime ta crkva, za Vulina, a i za moju malenkost, eksplicite  preuzima (moralnu) odgovornost  za te zločine; kao i ona o nemogućnosti odnosno uzaludnosti  odnosno štetnosti mirenja mrtvih, jer da „mir treba živima“, pa da „ne može isti vijenac u Jasenovac i na Bleiburg“.

Zaista je hrvatskim (vladajućim) političarima mogla biti dragocjena  pomoć  gospodina Aleksandra Vulina, ministra za rad, zapošljavanje i boračka i socijalna pitanja u Vladi Republike Srbije izražena u njegovom hrabrom i jasnom stavu iskazanom na pravom mjestu, u pravo vrijeme i s pravom mjerom: da povijesni odnosno moralni  račun za to što su ustaše učinile, između ostalih, na tom mjestu, treba ispostaviti u prvom redu moralno najodgovornijem za ta zvjerstva – prvom dušobrižniku, odnosno „vikaru ustaške vojske“ . I da takva osoba samo zbog toga, sve da je u svemu ostalome i bila svetački neporočna, ne bi mogla ni smjela biti posvećena. Jer tako nešto o Stepincu ne usuđuje se ni promisliti, a kamoli javno izreći ni jedan aktualni hrvatski pozicijski, a o opoziciji da i ne govorimo, političar. Kao ni, na primjer, nijedan preostali člankopisac u još (tako)zvanoj „Slobodnoj“ Dalmaciji, gdje je stvar izgleda definitivno riješio nedavno (baš za ovakve prigode?) reinstalirani vrhovni kolumnistički guru  Tihomir Dujmović  diskvalifikacijom „Vulinovih ocjena koje su stare partijske ocjene o Alojziju Stepincu“, odnosno poništavanjem njihove dokazne snage odnosno vjerodostojnosti, jer „Pogledajte srpsku drskost: rehabilitirati Dražu Mihailovića koji je ubio na tisuće Hrvata i u isto vrijeme doći u Hrvatsku i nama pljuvati u lice da je Stepinac bio ustaški vojni vikar!“. Dakle, po Dujmoviću, ali i po Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu, i po Darku Milinoviću i ostalim ličkim hadezenjarama, i po Željku Reineru i ostatku vrhuške HDZ-a, ali izgleda i po milanovićima, i po josipovićima i po pusićkama: tvrdnja odnosno „ocjena“  Srbina odnosno srpskog političara Vulina da je Stepinac bio „ustaški (vojni) vikar“ je povijesno i činjenično irelevantna, iz razloga poput onih koje je za ovu prigodu Dujmović isisao iz maloga prsta svoje domoljubne državotvorne  desnice:  generalno srbo-diskvalificirajuće teze da se njegovi stavovi poklapaju  sa apsolutno i apriorno protuhrvatokatoličkim jugokomunističkim  „starim partijskim ocjenama“; te recentnog srpskog političkog autogola s rehabilitacijom četništva i Draže Mihailovića. Indirektan dokaz da je gospodin Vulin izrekao na pravom mjestu u pravo vrijeme i u pravom kontekstu nepodnošljivu istinu za sve gore spomenute i nespomenute hrvatske crkvene, političke i medijske čimbenike, je taj da nitko od njih nema petlje (pučki: muda) niti korektno citirati njegove riječi. A on je, provjerio sam, sva  četiri (sic!) puta izrekao navlaš istu sintagmu: „vikar ustaške vojske“. O tome da Alojzije Stepinac uistinu jest bio vikar svekolike ondašnje hrvatske, dakle i ustaške, vojske, te suštinskoj razlici između Vulinovog  preciznog termina „vikar ustaške vojske“ i hrvatske državotvorne (auto)cenzorske transkripcije istoga u  „ustaški (vojni) vikar“, vidi u iscrpno dokumentiranom članku uvaženog kolumnista ovog portala g.Ladislava Babića „U-tuk na Vulinov tuk“.

A drugi dokaz da je g.Vulin s ovom, „službenim“ Hrvatima očigledno nepodnošljivom, istinom pogodio ravno u srce hrvatske šovinističke aždaje, je činjenica da nitko više niti ne spominje onu drugu njegovu ključnu poruku. Ako ste zaboravili, to je ona da ne može ista ruka nositi vijenac u Jasenovac i na Bleiburg. Premda je svima (u Hrvatskoj) znano da se tu radi o Predsjedničinoj ruci, dakle ruci koja po ustavu predstavlja (cijelu) Hrvatsku, to je zanemareno,  i sve političke, crkvene i medijske snage pregrupirane su na obranu od velikosrpske „ugroze“, nadam se da pretjerujem, najveće hrvatokatoličke vrednote uopće: časti i ugleda blaženoga kardinala A.Stepinca. Sa najsvetijom nacionalnom zadaćom, braniti ga pod svaku cijenu sve dok se od Vatikana ne iskamči njegovo posvećenje, a onda … jao si ga nama! Nakon što „vikar ustaške vojske“ bude i službeno kanoniziran od vrha Katoličke crkve , tko će i kako više moći spriječiti definitivno potonuće Hrvatske u (neo)ustašluk, a univerzalne  rimske Katoličke crkve  u (jedno)nacionalističku Crkvu u Hrvata?

Zašto gospodine, a jedva se susprežem da Vas ne nazovem idiotom, jer prilika od političara čini i državnika i/ili  idiota, Aleksandre Vuline u svom potencijalno povijesnom govoru nad Šaranovom jamom u kompleksu ustaške tvornice smrti Jadovno, u koji kompleks je spadala, na primjer, i gospićka Ovčara, niste makar samo i jedan jedincati put spomenuli, na primjer, i vukovarsku Ovčaru?

Ovako ću ja, kao Hrvat  koji se beskrajno i bezuvjetno srami onoga  što su ustaški divljaci zloupotrebljavajući ime moga naroda uz (prešutni) blagoslov svoga vikara iščinili pred sedamdeset (i četiri) godine po Lici, e da je samo po Lici!, bezuvjetno i bez ijednoga „ali“ (su)potpisati cjelokupni Vaš, s Vašeg, srpskog, aspekta invalidni,  govor kojega ste 21.06.2015.izgovorili nad Šaranovom jamom u Jadovnom. Problem je  što zbog spomenutoga Vašeg propusta, to neće s istim učinkom moći učiniti i pripadnici Vašeg naroda.

Pozdravljam (Vas) s mojom verzijom znanog  pozdrava: Mrš kleroustašama, sloboda hrvatskoj i susjednim  nacijama!

The post Bezuvjetno potpisujem invalidni govor srbijanskog ministra Aleksandra Vulina nad još otvorenom hrvatskom moralnom katastrofom Jadovna appeared first on Tacno.net.

Uzavreli politički odnosi u zoni Zapadnog Balkana: SRBIJA (PREMIJER VUČIĆ) NA TRI FRONTA

$
0
0

Po svemu sudeći, izgleda da mojoj nedavnoj prognozi u kojoj je izražena mala vjerovatnoća da će se premijer Srbije Aleksandar Vučić 11. jula ove godine u Srebrenici pokloniti žrtvama genocida – rapidno opada vrijednost. Moja tadašnja hipoteza bila je postavljena na tri (bar se tako činilo) stabilna stuba: na priličnoj upitanosti usvajanja Nacrta rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN; na decidnom odbijanju oficijelne Srbije da prizna srebrenički genocid; i na vrlo nejasnoj sudbini  Nasera Orića koji je, prema Interpolovoj potjernici iz Beograda, uhapšen i pritvoren u Švajcarskoj.

Piše: Stipe Sikavica

     Ako je suditi prema medijskim izvještajima, ovaj treći razlog moje pretpostavke izazvao je salve negodovanja u strukturi organizatora obilježavanja dvadesete godišnjice rečenog genocida, pa i u cijeloj bošnjačkoj populaciji. Štaviše, u pitanje je dovedena i sama jubilarna komemorativna svečanost u Potočarima ne bude li Naser Orić na slobodi. Međutim, tzv. međunarodna zajednica, u ovoj (ne)prigodi u sastavu EU i SAD, svoj su balkanski politički i diplomatski pogon ubacili najmanje u treću brzinu, te su Bakiru Izetbegoviću, članu  Predsjedništva BiH, poručili da bi bilo poželjno i jako lijepo s njegove strane da Aleksandru Vučiću, srbijanskom premijeru, uputi makar i „prijateljski“ poziv da dođe na poklonjenje u Srebrenicu, a Vučiću – da ne povlači ispruženu ruku prema Bošnjacima. Iza toga, švajcarske su vlasti promptno odlučile da bosanskohercegovački zahtjev za izručenje Orića Sarajevu (o čemu je oficijelni dokument u međuvremenu, istina u posljednjem trenutku, stigao u glavni grad Švajcarske) ima preimućstvo u odnosu na isti takav zahtjev iz Beograda.

     Ovakva hitnja nije prouzrokovana samo time što se datum dvadesetogodišnjice srebreničke tragedije približava velikom brzinom, već i (a možda i prije svega) namjerom Zapada da u navlačenju političkog konopca preko ex-yu državica stekne preimućstvo nad Rusijom koja uživa naročitu naklonost većinske, pogotovo desnokrilne Srbije. Takav, „bratski odnos“ (većine) Srbalja prema Vladimiru Vladimiroviču Putinu i Moskvi ispoljio se ko zna koliko puta i u tekućoj godini, pa u neku ruku (i samo – u neku ruku, jer srebrenički genocid ne tangira Rusiju izravno!) i na sednici srbijanske Vlade, održane koncem druge junske dekade, na kojoj se raspravljalo osim ostaloga i o tekstu Nacrta već pomenute rezolucije: jedino je potpredsjednica Vlade i ministarka čiji resor obuhvata građevinu, saobraćaj i infrastrukturu, gospođa Zorana Mihajlović, podržala tekst!

     Naravno, taj hrabar i iznad svega duboko human čin ove dame, kojoj je stvaralac podario i um i ljepotu, ima i adekvatnu cijenu: ne samo da su društvene komunikacijske mreže do vrha pune pogrda ispisanih na adresu ove dostojanstvene i stamene žene, već nisu rijetke ni fizičke prijetnje koje joj se upućuju iz širokog opsega srbijanskog političkog taloga. Svemu uprkos, i naročito uprkos pismu što ga je predsjedniku Tomislavu Nikoliću i premijeru Aleksandru Vučiću uputila cijela brigada studentica i studenata, njih čak četiri stotine (i to je utoliko više poražavajuća činjenica po Srbiju što je riječ o mladom svijetu koji, nažalost, nema pojma šta se i kako se događalo i dogodilo ne samo u Srebrenici, već u cijeloj BiH!), u kojem (pismu) ova grupacija apeluje na dvojicu svojih državnika da se ne pojavljuju u Srebrenici 11. jula, potom, i da traže od Rusije da stavi veto na prijdlog pomenute rezolucije – dakle, svemu tome uprkos, gospođa Mihajlović izrazila je spremnost da, zajedno sa premijerom otputuje u Srebrenicu, odluči li se on zaista na taj poštovanja dostojan korak. I upravo taj nedvosmisleni stav premijerove pomoćnice podupire nadu da će se oni zajedno naći u Potočarima na Dan jubilarne komemorativne svečanosti! Suština tog očekivanja se ne mijenja bez obzira na to što je Vučić izručenje Nasera Orića Bosni i Hercegovini okvalifikovao kao politički čin (a kakav bi drugačiji i mogao da bude!) i što je za njega Orić – ratni zločinac. (Što će reći da ignoriše presudu Haškog tribunala, i tek bi mu, valjda, srbijansko pravosuđe osiguralo fer i pravedno suđenje, isto onako kao što je, na primjer, sudilo i presudilo Ejupu Ganiću, generalu Jovanu Divjaku, ili Iliji Jurišiću!)

     Drugi srbijanski (Vučićev) front odavno je otvoren naspram Kosova. Ovih se dana na dnevnom redu za pregovaračkim stolom u Briselu našao set različitih pitanja (organizacionih, imovinskih, tehničkih), ali se rješenje za svaki problem ipak tražilo pod budnom paskom politike (politika je svagda sveprisutna!). I jedino što bi se u ovom času suvislo moglo reći o pregovorima Prištine i Beograda jeste da se parafrazira lapidarna rečenica premijera Vučića po povratku iz glavnog grada Belgije: Razgovori su bili teški, ali ima napretka! (Biće da se premijeru potkrao  lapsus, jer nisu posrijedi razgovori nego pregovori.) U štampi („sa ovih naših prostora“) mogle su se pročitati najave da „nova runda pregovora“ slijedi uskoro. Dakle, novinari su koristili englesku, odnosno njemačku riječ (round, Runde) koja se odavno odomaćila i u politici, a inače se redovno rabi u boksu i u kafanama („narudžba pića za sve oko stola“, B. Klaić). Izgleda da ovaj boksersko-kafanski termin „runda“ baš pristaje pregovaračkim timovima Srbije i Kosova, pa ćemo vidjeti ko će iz Brisela izaći grogiran, a ko pijan.

     Najposlije, evo i trećeg fronta, fronta iza kojeg se sa druge strane našla Hrvatska. Moglo bi se bez preterivanja reći da je političke odnose između Srbije i Hrvatske u posljednjih nekoliko sedmica obilježio Vučićev skandal-ministar Aleksandar Vulin. Ta uistinu neotesana politička figura – koja je, kao što se zna, diplomirala na „Diplomatskoj akademiji“ dr Mire Marković – ostala je zarobljena u vlastitom neznanju, primitivizmu i neprimjerenoj retorici i u nedjelju, 21. juna, na komemoraciji žrtvama ustaškog terora u kompleksu logora Jadovno. Naročito ekstremna hrvatska desnica, a zajedno s njom i Nadbiskupski duhovni stol, obrušili su se pravom lavinom negodovanja ne toliko na samog Vulina  koliko na ministra kulture u Hrvatskoj vladi Berislava Šipuša zato što nije Vulinu „žestoko uzvratio“ na njegovu tvrdnju da je blagopočivši biskup Alojzije Stepinac bio „vikar ustaške vojske“. Na ovom mjestu pozivam u pomoć kolumnistu riječkog „Novog lista“ g. Predraga Lucića. On je u tekstu pod naslovom „Razina vike oko vikara“ napisao i slijedeće:

     „Zanimljivo je da se najveća vika digla oko onoga što je u čitavom govoru Aleksandra Vulina najmanje sporno – oko povijsne činjenice da je Alojzije Stepinac obnašao dužnost vikara ustaške vojske. Na tu je činjenicu upozorio i Ivica Maštruko, sociolog religije i bivši veleposlanik pri Svetoj Stolici, podsjetivši kratkopametne kako ni sam Stepinac nikada nije negirao da je bio vojni vikar za sveukupne Oružane snage NDH, pa samim tim i za Ustašku vojnicu. I povjesničar Miroslav Akmadža je, makar mu to nije bila namjera, zapravo potvrdio da fakti ne stoje ništa drugačije: ’Kardinal Stepinac bio je vojni vikar, ali ne ustaški, nego za sve katolike vojnike na području bivše Kraljevine Jugoslavije i kasnije NDH’“

     Još citiram rečenog kolumnisu: „Baš čudno kako nikome nisu zasmetali oni zaumni i šuplje patetični dijelovi Vulinova govora, koji sasvim sigurno ne doprinose pomirenju među živima, i u kojima se srpski ministar uživio u morbidnu ulogu izaslanika s onoga svijeta i ovlaštenog pregovarača s mrtvima… Nitko Berislavu Šipušu nije zamjerio što nije odreagirao na Vulinove pozive nazočnima na komemoraciji da ’svojoj deci pričaju o svim strahotama sve dok u njihovim očima ne vide strah nad užasom koji se događao’, niti na njegove retoričke floskule tipa ’Šta da kažem pobijenoj srpskoj deci?’ ili ’Šta da kažem dušama pravednika srpske i jevrejske braće’“.

     I nadalje citiram Lucića: „Kao što vidimo, svi se na hrvatskog ministra kulture otresaju samo zato što nije replicirao na Vulinove provokacije o Stepincu kao vikaru ustaške vojske. A pritom nisam siguran da bi se itko od njih snašao išta bolje od Šipuša. I da bi srpskom ministru začepio usta tako što bi mu naprimjer odbrusio da je Alojzije Stepinac bio i dobrovoljac Jugoslavenske legije na Solunskom frontu, spreman da u buduću zajednicu južnoslavenskih naroda ugradi i svoj mladi život“.

The post Uzavreli politički odnosi u zoni Zapadnog Balkana: SRBIJA (PREMIJER VUČIĆ) NA TRI FRONTA appeared first on Tacno.net.


RS: jezik kao znak za aparthejd

$
0
0

foto: press

Milorad Dodik sigurno nije ukinuo bosanski jezik zato što je znanstvenik kojemu je zasmetala partikularizacija jezika. On je to učinio da oduzme prava manjini. I to povratničkoj. I da cementira republičkosrpsku formu aparhejda.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Reakcija šire javnosti na činjenicu da su, u mjestima Kotorsko kod Doboja i Rizvanovići kod Prijedora, učenici dobili svjedočanstva u kojima piše da su djeca pohađala nastavu iz predmeta “bošnjački jezik” je bila blaga. Neki će blagost reakcije pravdati tim da se u ozbiljnijim intelektualnim krugovima već duže vrijeme vodi rasprava o besmislu podijele južnoslavenskih jezika na nacionalne jezike, kao i besmislu jezičnog purizma. Taj argument svakako stoji, no problem djece u Kotorskom pokazuje da jezik u BiH postoji kao dvostruk znak. S jedne strane, istina je da jezik postoji kao ishodište ideje čistog nacionalnog identiteta. S druge strane, jezik fundira i kao sredstvo za ugnjetavanje manjina. A kad se to ugnjetavanje desi, onda nije vrijeme da se raspravlja o problematici jezičnog pruzima. Da stvar prevedemo na praktični politički teren: Milorad Dodik sigurno nije ukinuo bosanski jezik zato što je znanstvenik kojemu je zasmetala partikularizacija jezika. On je to učinio da oduzme prava manjini. I to povratničkoj. I da cementira republičkosrpsku formu aparhejda.

Čije su žrtve djeca?

Neki od analitičara su iznijeli procjenu da su djeca žrtve kako Milorada Dodika i njegove vlasti, tako i svojih roditelja koji umjesto da u tišini prime diplome prave djeci traume. Istina je, zapravo, sasvim drugačija. Potez roditelja građanski je otpor kršenju Ustava BiH. Pobuna je to i protiv činjenice da, ako se praksa s nazivom “bošnjački jezik” ne prekine, djeca neće moći nastaviti daljnje školovanje budući da zakoni ne prepoznaju kategoriju bošnjačkog jezika. Neki će, doduše, reći kako u Ustavu RS stoji da su službeni jezici: jezik bošnjačkog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik srpskog naroda, no ni to ne mijenja spomenutu činjenicu. Iz prostog formalno-pravnog razloga što jezik bošnjačkog naroda i bošnjački jezik nisu jedno te isto.

Osim ovoga, povratnici se bune i protiv prostog demonstriranja sile jer su djeca godinama u knjižici imala naveden bosanski jezik i odjednom, preko noći i bez najave, njihov je jezik preformulisan u bošnjački.

U školama koje su izdale svjedodžbe s nazivom “bošnjački jezik” su medijima rekli da su dobili instrukcije od ministarstva prosvjete RS za takvo nešto. Iz ovog ministarstva nisu našli za shodno da odgovore na naš upit o tome. No, šta o svemu kažu povratnici?

Sudbin Musić, povratnik u Prijedor za Tačno.net tvrdi da je diskriminacija ista kao 1992. godine, ali i da trpe svi povratnici bilo gdje u BiH: “Osjećam se tužno, neshvaćeno, odbačeno kao i većina povratnika i ne samo Bošnjaka već i Srba u Federaciju BiH, onih o kojima se jako malo zbori.

Iza nas je ključnih 20 godina, bojim se izgubljenih. Već deset godina ponavljam da se na terenu odvija posljednja faza etničkog čišćenja. Nas povratnika je sve manje i odavno više nismo narod. Zahvaljujući kadrovskoj politici ključnih pro-bosanskih subjekata politički faktor odavno nismo nikakav. Javni prostor u RS-u ne pripada nama. Izloženi smo diskriminaciji započetoj 1992. godine. No, i ovaj put ćemo biti žrtveni janjci.”

Musić podsjeća i na to da u Ustavu RS nema bosanskog jezika, ali krivicu vidi i u političkim predstavnicima tzv. pro-bosanskih snaga:

“Ono što ne mogu a da ne primjetim jeste činjenica da se ovim problemima tobož ozbiljnije pristupi u predizbornom periodu koji je očito startao. Ustav Republike Srpske nije napisan juče. On je jasan. Tamo nema bosanskog jezika! U Prijedoru osim ispred Čaršijske džamije nema nigdje bosanske zastave. Hoće reći: djeco, bosansko je u stvari bošnjačko a oni su ti tamo koji idu u tu tamo džamiju i vaš su neprijatelj a njihova je samo ona tamo džamijska avlija. A ta djeca su i neku noć klicala Obrenu Petroviću i postačima na zajedničkom iftaru u centru Doboja. U novim mladim generacijama Srba rođenim u postdejtonskom periodu ubijeno je sve bosansko. Stvoren je savršen prostor za nove i dublje etničke podjele na kojima će naravno i na sljedećim izborima – pričom o jeziku, Oriću, Rezoluciji o Srebrenici – ponovo profitirati najpogubniji za državu, društvo i budućnost upravo te bosanskohercegovačke mladosti kojoj je u manjem bh. entitetu satisfakcija zaplivati za krst časni, a u sarajevskim sokacima patriotski klicati polako toneći u klerofašizam.

Nekima će problem s jezikom poslužiti kao opravdanje za zamjenu Foče za Buća Potok ili Vogošću. Neki će roditeljsku muku ponovo pokušati da iskoriste. Predosjećam neka nova šatorska naselja ispred OHR-a ili gdje već, i još jednu dugu i hladnu povratničku zimu… A Dejtonski Ustav je jasan! Danas više nego ikad. Ko je šta jamio, jamio je!”

Dva ustava i tri jezika

U slučaju “bošnjački jezik” političke elite iz Republike Srpske manevrišu između dva Ustava. Ustava BiH koji poznaje bosanski jezik i Ustava RS koji ga ne poznaje. Iako bi Ustav države trebao biti stariji od entitetskog, vlasti u RS godinama pokazuju da ne misle tako. Dennis Gratz iz Naše stranke tvrdi da je to šire pitanje političke pozicije jezika u BiH:

“Kada pogledate Opći okvirni Sporazum za mir, tamo piše da je isti izrađen i potpisan na bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku, te da su sve verzije istog priznate kao jednako autentične. Po mom mišljenju, treba poći od ove činjenice kada govorimo o političkoj poziciji jezika u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud BiH je priznao ravnopravnost jezika konstitutivnih naroda, s tim da je ova činjenica izvrnuta u Ustavu RS-a, te nekim ustavima kantona, gdje se jezici ne zovu po svom nazivu, već se tretiraju kao ‘jezici koje govore Bošnjaci, Hrvati i Srbi’.

Nama je jasno da građani i građanke Bosne i Hercegovine govore, u najmanju ruku – međusobno razumljivim jezicima, pa čak i da je riječ o lingvistički istom, no niko ne bi smio sporiti pravo da se on kao takav zove različito, u skladu sa činjenicom da je na tri strane prošao kroz standardizaciju, te da su tri naziva postala općeprihvaćena, ravnopravna i jednaka u pravima i poziciji.

Ono što se događa u RS-u je situacija u kojoj Milorad Dodik i vladajuće elite pritiskom na bošnjačku povratničku zajednicu žele pokrenuti one teme u kojima je SNSD branilac nekih ‘nacionalnih’ interesa. Obično je to igranje sa simbolikom, pa je tako bilo i u slučaju zastave RBiH, tako je i sa pitanjem naziva jezika.

Najmanje što bi mogli obarati, čak i prateći izvrnute odredbe Ustava RS-a, je činjenica da se službeni jezici ne imenuju u Ustavu, pa da termin ‘bošnjački’ nema osnova. Razumijem roditelje koji koriste ove metode kao posljednje, u borbi za osnovne slobode građana. Odnos ministarstva prosvjete i kulture RS-a je niz godina maćehinski prema bošnjačkoj i hrvatskoj povratničkoj zajednici. Posljednji svijetli primjer u tom odnosu bio je za vrijeme mandata Antona Kasipovića, koji je napravio pozitivne pomake, naprimjer u Prvoj osnovnoj školi u Srebrenici.”

Prema Gratzu problem nadilazi strogo pitanje jezika i spada u kontinuitet negiranja svega državnoga RS, ali i simbolizira maćehinski odnos vlasti RS prema povratničkoj populaciji:

“Danas kada bojkot nastave još uvijek traje u Konjević Polju i Vrbanjcima, te kada se dešavaju ove provokacije, zapravo više tema nije ‘naziv jezika’. Tema je odakle se crpi motivacija da se konstantno kreiraju novi etnički problemi, te da se uvijek kola Vlade RS-a slome na najmlađim u tom dokazivanju moći.”

Povratnicima su odavno zatvorena sva vrata. Bošnjački i hrvatski političari ih vide samo kao dobru predizbornu kartu, a RS jasno demonstrira ono što je Gratz nazvao maćehinskim odnosom. Otuda je nevladin sektor jedino u šta se povratnici, eventualno, mogu pouzdati. Edin Ikanović, koordinator Koalicije nevladinih organizacija Prvi mart tvrdi da su iz koalicije Prvi mart još prošle godine ukazivali na ovaj problem no nikoga nije bilo briga. Ikanović ističe i da je sada potpuno besmisleno voditi jezičke rasprave već da treba insistirati na poštovanju Ustava:

“Nama je jasno da je ovo još jedna u nizu Dodikovih igara kojom i na ovaj način želi negirati državnost Bosne i Hercegovine. S druge strane ne postoji ništa bolje od toga da se skrene pažnja sa teške ekonomske situacije u kojoj se nalazi ovaj entitet i njeni građani, od nacionalnih istupa i uvreda prema drugima. Pogrešan je pristup da mi njemu sad trebamo dokazivati postojanje bosanskog jezika, kao što mnogi rade ovih dana, nego tražimo samo da se ispoštuje Ustav Bosne i Hercegovine.

Mi iz koalicije Prvi Mart smo već ranije, tačnije u mjesecu decembru 2014. godine ukazali na ovaj problem, kada se tek počelo govoriti o Instrukcijama i Direktivama Ministarstva prosvjete i kulture RS, ali za to niko nije imao sluha. Očito da više volimo liječiti, nego spriječiti.”

No, Ikanović ističe i koja su njegova očekivanja od političkih predstavnia povratničke populacije u RS:

“Mišljenja sam da roditelji trebaju ustrajati na odbijanju da prihvate takvo kršenje Ustava, a od predstavnika Bošnjaka u RS-u, pa i BiH očekujem da umjesto oglašavanja u medijima i deklarativne podrške, čim prije podnesu Apelaciju pred Ustavnim sudom RS, a onda i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine i zatraže mjeru kojom će se spriječiti upisivanje nepostojećeg ‘bošnjačkog jezika’ u svjedočanstva i knjižice na području entiteta RS.”

No, kako bi vlast u RS prihvatila odluke Ustavnog suda BiH – institucije koju je odlučila da ne priznaje – ostaje da se vidi. Roditelji su, neprihvatanjem đačkih knjižica, napravili prvi potez. Na redu su predstavnici vlasti u RS i na državnom nivou, sudovi ali i Ured visokog predstavnika u BiH koji je do sada tek izdao saopštenje da su tri jezika u BiH bosanski, hrvatski i srpski.

The post RS: jezik kao znak za aparthejd appeared first on Tacno.net.

Snježana Kordić o problemu s nazivom jezika u školama: „Postoji praktično rješenje“

$
0
0

Škole bi se trebale ravnati prema znanstveno dokazivim činjenicama, a ne zaglupljivati mlade ljude nacionalističkim bulažnjenjima. Netko sa strane kad bi slušao što ovdje pričaju o jeziku i nazivu jezika pomislio bi da su ovdje svi ludi.

Nakon što je Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske naložilo da se naziv predmeta iz materinskog jezika djeci bošnjačke nacionalnosti u školama manjeg bh. entiteta promijeni iz „bosanski“ u „bošnjački“, ističući kako je ovaj postupak u skladu s Ustavom Republike Srpske, došlo je do toga da su roditelji osnovaca od šestog do osmog razreda područne Osnovne škole “Milan Rakić” u naselju Kotorsko kod Doboja odbili preuzeti svjedočanstva za svoju djecu.

Trenutnu situaciju za naš portal komentira lingvistica Snježana Kordić: „Nacionalne politike koje žive od stalnog podgrijavanja međunacionalnih tenzija sada žrtvuju budućnost određenom broju djece kako bi proizveli željeno stanje.“ Smatra da srpski nacionalistički političari demonstriraju tko je gazda na tom području, a izmanipulirani roditelji nepodizanjem svjedodžbi svoje djece stvaraju sliku žrtve svoje nacije i time pojačavaju homogenizaciju iste, čime pušu u jedra bošnjačkim nacionalističkim političarima.

„Cijela priča je apsurdna jer svi oni govore zajedničkim jezikom, a ne različitim jezicima.“

Na pitanje što vidi kao rješenje, Kordić navodi da „praktično i privremeno rješenje u situaciji kada dominira nacionalizam postoji, i primjenjivano je u svijetu u sličnim situacijama, pa bi se moglo i kod nas primijeniti. Tako se u Austriji neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada je vladala velika odbojnost prema svemu njemačkome, sedam godina predmet u školama nije zvao “njemački”, nego “jezik nastave”, što se može vidjeti u austrijskim školskim svjedodžbama izdatim od 1945. do 1952. godine.

Da bi kod nas došlo do implementacije tog rješenja, potrebno je da što veći broj ljudi kroz medije počne ustrajno inzistirati da se predmet u školama naziva “jezik nastave” ili “jezik i književnost”. Roditelji bi ove godine trebali podići svjedodžbe svoje djece da im ne koče nastavak školovanja, a za narednu generaciju školaraca neka se predmet zove po spomenutom austrijskom modelu“, kazala je dr. sc. Snježana Kordić.

Škole bi se trebale ravnati prema znanstveno dokazivim činjenicama.

Napominje da bi se to rješenje moglo proširiti umjesto svih naziva za predmet iz materinskog jezika koji se danas koriste u školama BiH i u susjednim zemljama.

„Jedino na taj način ne bismo bili u kontradikciji sa stvarnošću i sa zdravim razumom. A ni sa znanošću jer i njemački jezik ima nekoliko različitih standardizacija pa je svejedno jedan jezik s jednim imenom. Svaki veći evropski jezik ima nekoliko različitih standardizacija, ali jedno ime jer je jedan jezik. Škole bi se trebale ravnati prema znanstveno dokazivim činjenicama, a ne zaglupljivati mlade ljude nacionalističkim bulažnjenjima. Netko sa strane kad bi slušao što ovdje pričaju o jeziku i nazivu jezika pomislio bi da su ovdje svi ludi.“

The post Snježana Kordić o problemu s nazivom jezika u školama: „Postoji praktično rješenje“ appeared first on Tacno.net.

Viktor Ivančić: Slovo o olovu

$
0
0

Gadan je usud hrvatskih novinara, razmišlja čitatelj, cenzuriraju ih kad pišu o cenzuri i onda još moraju tu cenzuru opslužiti dodatnim radom, a k tome se oko njih događaju takvi društveni poremećaji da svastika osvane na nogometnom travnjaku umjesto na zgradi medijske kompanije

Piše: Viktor Ivančić- Novosti

Mediji njeguju čudnu praksu da obilno reklamiraju sami sebe. Toliko je taj običaj uzeo maha da se ponekad čini kako pretežan dio sadržaja medija čine reklame za te iste medije. Čovjek se pita bi li u ovim okrutnim vremenima masovni mediji uopće uspijevali opstati da nije sadržajne građe u vidu reklama za masovne medije. Izgleda kao da su pronašli način da zaobiđu i nasamare sadašnjost, jer su, posredstvom automarketinga, mediji stalno desnom nogom u budućnosti. U tiskanim izdanjima to bude naročito uzbudljivo. Otprilike: Kupite naše novine i pročitajte što ćete uskoro moći pročitati u našim novinama. Bit će da se na taj način pokušava profilirati čitatelj koji stalno kaska za informacijom. Čitatelj je u neprestanom očekivanju onoga što će se dogoditi jučer.

Čitatelj koji je prošloga petka kupio Jutarnji list mogao je, s punom sviješću da se radi o najatraktivnijem štivu za taj dan, udubljeno čitati što će moći pročitati u sutrašnjem, subotnjem broju Jutarnjeg lista. Tu je naišao na pregršt primamljivih tema s kojima će se, kupi li sutra novine, biti u prilici pobliže upoznati: na primjer o tome kako se odvija ‘drugi egzodus iz Imotske krajine’, kako je ‘mladi bračni par uredio stan od 60 kvadrata za samo tri dana’, kako su ‘bermude ponovo u modi’ te se ‘s blejzerom i košuljom nose u uredu, a na tulume sa štiklama i majicama’… Ipak, čitateljevu pažnju najviše privlači najava komentara vodećih kolumnista u subotnjem prilogu Magazin, a među njima posebno bliješti jedan: ‘Jelena Lovrić: opet medijska olovna vremena’.

Čitatelj se ozario i odmah odvojio sedam kuna za sutrašnje novine. Čitatelj, naime, voli saznati što više o ‘olovnim vremenima’, pogotovo ako su ona ‘medijska’. Kolumnistica JL će se, drži čitatelj, zasigurno osvrnuti na sramotni pokušaj uprave Novog lista da novinaru Borisu Paveliću uruči izvanredni otkaz jer je ovaj napisao najobičniju informaciju, pritom nedvojbeno istinitu, koja je šefa HDZ-a Tomislava Karamarka prikazala u nepovoljnom svjetlu. Nema sumnje da će analizirati i otkazivanje suradnje kolumnistu Slobodne Dalmacije Borisu Dežuloviću, navodno zbog teksta o desničarskim gnjidama napisanog prije nekoliko godina, uz prozirno obrazloženje uprave da je medijska kuća radi tog članka izgubila sudski proces. Neće moći izbjeći ni ukidanje kolumne u Slobodnoj Dalmaciji talentiranome i pismenom Davoru Krili, da bi na njegovo mjesto bio instaliran netalentirani, nepismeni, ali nacionalistički zapjenjeni Tihomir Dujmović.

Naročito čitatelja intrigira to što je kompanija koja izdaje SlobodnuDalmaciju – čije se poslovodstvo po kratkome postupku riješilo ponajboljih novinara, jer su kritički pisali o hrvatskoj desnici – ujedno i vlasnik Jutarnjeglista, koji, eto, pompozno najavljuje slobodarski osvrt na ‘medijska olovna vremena’. Živo ga zanima kako će kolumnistica JL, pišući za JL, opisati takvu kompanijsku praksu, budući da nije upitno kako su ‘medijska olovna vremena’ generirana upravo iz korporacije koja posjeduje JL. Bilo bi normalno, smatra čitatelj, da kolumnistica JL tu praksu rasturi, da je prikaže kao skandalozan napad na slobodu govora i novinarsku profesiju, da se zgrozi nad zahuktalim pogonom sistemske cenzure, da izvrgne ruglu bijednu pripremu novinskog terena za dolazak Karamarkovih falangi na vlast, jer je po svemu očito da EPH– tvrtka koja izdaje JL – obavlja korporativnu prilagodbu novoj fašizaciji hrvatskoga društva. No nije na čitatelju da piše, već da čita.

Sutradan je požurio do kioska kupiti svježe novine i saznati nešto više o novinskoj cenzuri. Halapljivo je listao da što prije stigne do 23. stranice, gdje se raskomotio članak kolumnistice JL, kad tamo – iznenađenje – u naslovu stoji pitanje bez upitnika: ‘Tko je profitirao od svastike’. Kakve sad svastike? Kolumnistica JL, koliko čitatelj uspijeva razaznati, u svome podužem traktatu mudro i podrobno analizira kako je nacistički simbol što je nedavno osvanuo na nogometnom igralištu ‘postao sredstvo u međustranačkim obračunima’.

Čitatelj je zbunjen. A gdje su ‘opet medijska olovna vremena’, najavljena u reklami? Opet pažljivo čita tekst, ali ‘medijskih olovnih vremena’ nema ni između redaka. Nestala su bez traga. Je li to neka grješka? Ako je grješka, kako je do grješke došlo? Tko je grješkin autor? Ili možda ipak nije grješka? Možda je kolumnistica JL mislila da, pišući o kukastome križu, zapravo piše o ‘olovnim vremenima’, što zvuči dosta logično, no ako su ta olovna vremena ‘medijska’, kao što stoji u jučerašnjem oglasu, zbog čega je svastika na nogometnom travnjaku, a ne na crnoj staklenoj zgradi u zagrebačkoj Koranskoj ulici, gdje je smještena uprava EPH?

Postoji i ta mogućnost, čak vrlo vjerojatna, razmišlja čitatelj, da je kolumnistica JL za subotnje izdanje JL-a doista napisala tekst o ‘medijskim olovnim vremenima’, upravo onakav kakvoga je čitatelj iščekivao, ali joj ga je uprava kompanije u suradnji s podatnim uredništvom, vidjevši najavu u jučerašnjem JL-u, bez premišljanja zabranila, te je kolumnistica JL, na izričit zahtjev poslodavca, sastavila zamjenski prilog, na zamjensku temu. Cijela epizoda onda ispada dodatni argument za sjajni članak o ‘medijskim olovnim vremenima’ što ga kolumnistica JL nije objavila u JL-u. Možda i kolumnisticaJL tako razmišlja, razmišlja čitatelj, možda se ona bavi novinarstvom s konceptualnim aspiracijama. Ne možeš pisati o cenzuri dok cenzuru ne osjetiš na svojoj koži, a kad je osjetiš – pitomo se prihvati zamjenske teme.

Čitatelj opet zdvaja nad epidemijom novinske samopromocije. Pomišlja kako iscrpne reklame za medije u medijima imaju i drugu svrhu, kako su one razrađene da budu neka vrsta korporativnog sustava uzbunjivanja, s učinkom koji je sličan avionima za protupožarni nadzor ili onim akcijama za prevenciju i rano otkrivanje raka na vitalnim organima. Svakako je mnogo bolje da medijski menadžment žurnalističke nepravilnosti uoči u najavi, dok još ima vremena da ih otkloni, nego da nepoželjan sadržaj bukne na novinskim stranicama u punom intenzitetu. Bolje je spriječiti nego liječiti.

Moguće je, s druge strane, da kolumnistica JL bolje od čitatelja razumije karakter suvremenih medija, pa tako i karakter JL-a. Moguće je da razmišlja ovako: ako novine danas postoje samo zbog reklama, ima li išta normalnije nego da ono najvažnije što želim reći – naime, da su došla ‘opet medijska olovna vremena’ – poručim kroz marketing, dok ću se u novinarskim sastavcima baviti temama koje mi neće ugroziti egzistenciju? U slučaju da je strogo poslovodstvo (u suradnji s podatnim uredništvom) optuži za sabotažu – ‘Kako se vi, gospođo kolumnistice JL, usuđujete preko JL-a uznemiravati javnost nekakvim medijskim olovnim vremenima, ako su ta medijska olovna vremena rezultat samoprijegornog rada kompanije koja vam daje kruh?’ – uvijek se može pozvati na prirodu promidžbenog žanra. Zna se što su reklame, gospodo. Reklame su medijske forme kroz koje gospodarski subjekti šire laži o svojim proizvodima.

Čitatelj, vraćajući se prvoj varijanti, zamišlja kako je kolumnistica JL – ukoliko su joj zbilja cenzurirali tekst koji je u petak najavljen u JL-u, a u subotu nije objavljen – mogla s tim nasilnim činom upoznati javnosti i tako pokazati da su ‘medijska olovna vremena’ još olovnija nego što je ona to uzaludno napisala, a usput i raskrinkati satrapske manire poslovno-uređivačke družine koja bez milosti gazi novinarsku profesiju, no tada bi se izložila riziku da doživi sličnu sudbinu kao kolege Pavelić, Dežulović i Krile, pa je umjesto toga radije krotko sročila zamjenski članak, na zamjensku temu, zadržavši pritom dostojanstvo i punu autorsku autonomiju: njoj čak ni uprava tvrtke ne može zabraniti da misli ono što ne objavljuje.

Gadan je usud hrvatskih žurnalista, razmišlja čitatelj, cenzuriraju ih kad pišu o cenzuri i onda još moraju tu cenzuru opslužiti dodatnim radom, sve zbog kruha, mlijeka i sladoleda od borovnica, a k tome se oko njih događaju takvi društveni poremećaji da svastika osvane na nogometnom travnjaku umjesto na zgradi novinske kompanije. Čitatelj odluči ne trošiti novac na tisak dok traju ‘medijska olovna vremena’. Unaprijed zna da će sljedećega petka u JL-u izaći najava za subotnji traktat kolumnistice JL, štivo cvrkutava naslova: ‘Kad se bratska srca slože, i olovo plivat može!’

The post Viktor Ivančić: Slovo o olovu appeared first on Tacno.net.

Pamet da ti u glavu došla

$
0
0

20 godina Dejtonijade ili splet naših narodnih igara i običaja u kratkim ogovaranjima

DEMO(N)KRATIJA UBI(H)

 

 

 

Sjedim, i nešto te gledam. Znam od kojih si. Znam od kakve si, dragi moj, pure odskočio. Otac i mati da su ti živi, fasov’o bi poštenog degeneka. Dobri ljudi od poštene kuće. Samo te nešto gledam. Šutim i gledam. Lijepo si spario odijelo sa košuljom i kravatom. Kada si bio na razgovoru za ovaj posao, prvi sam poletio staviti križić – kružić pored tvog imena. Ruku bih sada odsjekao sa kojom sam za tebe glasao, kada bi to nešto promijenilo na bolje. Velika ti glava, a tanka pamet. Tebi kad je vruće, upališ klimu na turbo. Ostaviš je ponekad cijelu noći da radi. Ujutro da te dočeka fino, svježe. Tebe se je…, znaš već šta, ja ću platiti. Kada ti je hladno, nahajcaš skoro na trideset da se možeš komodati samo u košulji. Može ti se, ne plaćaš ti grijanje. Nemaš cipela za kišu, ni za snijeg. A, Bosna je ovo, bude dobre kiše i dobrog snijega. Ne trebaju ti. Čujem te kada prođeš, ispred ili iza policija zavija i pijuće, letite k’o da idete nekome kuću gasiti od vatre. Sebi si zatamnio stakla, a nama pred očima. Vidiš li šta kroz ta stakla? Slabo, čini mi se. Ne tresu rupetine i šahtovi, jel’? Dobro amortizuju amortizeri na toj limuzinčini, a da ih i polomiš, opet, tebe se, znaš već šta. Nećeš ti hodati po prodavnicama i tražiti koji pasuju, a koji ne, te gdje su jeftiniji. Kupio sam ti ovo auto, pa ću i drugo. Ti kada ogladniš, kupiš mesine. Misliš da može svako. Mogu i ja, al’ znam mnoge koji ne mogu. Poznajem ti jednog zemljaka koji je nedavno, kada se ženio, posudio pare da kupi vreću brašna. Veli, prvih dana braka, makar da imamo taze hljeba. Radio bi on za male pare, ali nema šta. Možda ti je i rođo, roćko, iz tvojh je krajeva. Neću reći ko je, hoće čeljade u zemlju propasti od stida. A, jeli tebe stid svoje pameti što ne umiješ nakurikati da svako sebi može kupiti mesa. Koliko vidim, nije. Prije nego što ti dadosmo ovaj posao, obećao si da neće biti gladnih. Ispravićeš nepravdu, futuristo moj, sve ti je samo u budućem vremenu. Ja ću …, mi ćemo …, biće samo da … Isti si kao onaj što mu dadosmo otkaz. Zasjeo si na njegovo mjesto i goniš li goniš po istom. Gledam vas, k’o da ste u jednoj igri što se igrala u vrijeme tvog djeda i njegova oca po sijelima i prelima. Posjeda se u krug po stolicama, sećijama, jedan hoda u sredini, vikne “Mjeni se mjesec”, svi skoče i moraju ugrabiti novo mjesto. Najsporiji ostane na nogama i na njega je red prohodati, pa reći “Mjeni se mjesec” i ugrabiti sjesti. I tako sve dokle im je do igre. Izgleda, igrao bi se ti dokle god nas ima. Skačete i grabite jedan drugom mjesta. Ugrabi, ugrabilo te. Iste stražnjice vrte se u krug. Stražnjici milo kada sjedi na toplom i mehkom. Lijepi moj i zgodni, pamet, da ti u glavu došla. Dobro ti u ovom cirkusu, ali pitaš li se jeli nama do cirkusijade. Klatariš se po žici, bljuješ vatru, gutaš noževe, visiš na trapezu, kleberiš se i glumataš klovna samo da si gdje jesi. U lijepo ste se ti i tvoji kompanjoni kolo uhvatili. O tvojim pajdašima nekom drugom zgodom ili nezgodom. Postao si stručan za sve. Na svaku imaš nešto dodati. Ekspertu moj, da li ti sebe čuješ. Vjeruješ li u to što govoriš. Ako vjeruješ, mrka nam kapa. Ukoliko ne, što onda laprdaš. Samo te nešto gledam. Kada već spomenuh glasanje i kolo, sjećam se kako se ogovaralo 1927, da mještani sela Selenac nisu htjeli glasati na izborima za Narodnu Skupštinu. Okupili se u blizini biračkog mjesta, igrali, bacali kamena sa ramena, ali glasačka kutija osta prazna. Ljuti su bili na državu, jer im svaki učitelj kojeg su poslli pobježe poslije desetak dana. Ovo selo je u Srbiji. Za ljepog vremena, preko Drine se vidi Bosna. A, u toj Bosni, na istim izborima, na glasačkom mjestu Smrdan u Maglaju, ranjen je neki Ramo i njegova dva druga. Pobili se sa nekom banditima koji su htjeli glasati u ime mrtvih. Bilo je onih koji su se u toj Kraljevini javno hvalili da su glasali više puta, i za mrtve i za žive. Govorili su – kad se može, iskoristi priliku. Članovi nekih partija išli su automobilima od kuće do kuće kako bi glasače nagovorili za koga će ubaciti kuglicu i odvozli na glasanje. Neki bi rekli – odvezi me prvo tu i tu, pa ću glasati za tvoje. Zboriti o ovim izborima moglo bi se od toga da su se u Beogradu kod Slavije, stranački suparnici malo pomlatili izbornim plakatima na veselje prolaznika, pa preko zabrana točenja alkohola kako bi se sačuvale trijezne glave i ne bi se pravio nered, mada se taj dan popilo više nego obično, do toga da su u Zagrebu za narodnog zastupnika Hrvatskog bloka izabrali Antu, rodom iz sela Bradina na Ivan planini, koji poslije posta ustaški poglavnik. Svašta se ogovara od kako je demo(n)kratije u Bosni i Hercegovini, ali u zadnje vrijeme se trudim što manje upamtiti, postaću staro proćelavo zajedljivo zlopamtilo, zato na stranu geografija i zemljopis, istorija, historija i povijest, te ostale vragolije.

 

Uživaj, sutra može biti i gore.

Pričam ti priču o dolasku demo(n)kratije

Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan

Umijeće komuniciranja čvrstim argumentima

Da ne bi demo(n)kratije, ne bih nosio kravate

Korupcija je fuj, mito je bljak

Para svijet raspara

Kupuj domaće domaćine

Ne volim fitnes, ali dobro pazim šta jedem

Jezik naš svakidašnji

The post Pamet da ti u glavu došla appeared first on Tacno.net.

Može li cirkus iz serijala „Čavarijada“ glave doći i Demokratsku frontu?

$
0
0

Zbog nedavno potpisane peticije napadoše me, rekao bi narod, na pasja preskakala. Peticija je, pita li se njih, samo još jedan u nizu dokaza moje antihrvatske ujdurme – i da sam najobičnija marioneta u rukama velikomuslimanske ideologije. Ali, znam ja, ako im je vjerovati, svome petku post – sve to sam i više nego dobro naplatio, što titulom „sarajevskog akademika“, što političkim i pozicijama u nadzornim odborima, i posebno činjenicom da sam, dok narod gladuje, kusao kao rijetko tko.

Piše: Slavo Kukić

Treba li na tu vrstu „čašćavanja“ i odgovarati? U pravilu, ne. Ali, u vezi s dva grijeh bi bio prešutjeti. Jedno se tiče moga „antihrvatstva“. E pa, ako ih već golica, ni na kraj mi pameti nije biti u društvu Hrvata po zanimanju, hohštaplera koji vlastito „hrvatstvo“ naplaćuju preko leđa sirota naroda. Potpuno suprotno, značajan dio moga intelektualnog angažmana je posvećen pokušaju prosvjetiteljskog otvaranja očiju Hrvatima ove zemlje da nisu nikakvo središte svijeta onih koji se zbog njihovih interesa izudaraše po „hrvatskim“ prsima, nego, sasvim suprotno, samo paravan iza kojeg se krije kriminalna interesna družina – a ceh će u konačnici platiti oni, ti isti Hrvati sami.

I drugo, istina je, akademik sam – i ponosan sam na to. Ali, za njihovu informaciju, nisam ni sarajevski, ni akademik pola stranačkih, pola privatnih akademija, preko kojih politički moćnici pokušavaju ući u društvo, u koje preko svoga intelektualnog opusa ne bi „prismrdjeti“ uspjeli ni za devet života. Za razliku od njih, bilo im krivo ili pravo, moja malenkost je član državne, ANUBiH – a takva je u svakoj državi na svijetu samo jedna. Član sam, da ih podsjetim, akademije u čijem radnom sastavu su skoro dvije trećine ljudi hrvatskih etničkih korena – čiji član je, uostalom, i rektorica Sveučilišta u Mostaru. I u koju se, ako se već hoće, ne ulazi temeljem političke moći nego isključivo zahvaljujući znanstvenom opusu. Što se, primjerice, moje malenkosti tiče, tamo me preporuči 26 objavljenih knjiga, više no što ih potpisa pola sastava privatne Čovićeve „akademije“ – i preko 150 drugih znanstvenih radova. I, ako misle kako me tom vrstom floskula vrijeđaju, varaju se – na činjenicu da sam dio društva u bh. znanosti probranih, ponavljam još jednom, sam i posebno ponosan.

A ostale bljuvotine – treba li i na njih odgovarati? Ne daj Bože! Jer, to bi im došlo k’o kec na deset – da se bavim sobom a ne zlima što ih etnonacionalističke interesne družine svakodnevno čine. A zla su im i više nego brojna. U prilog tome, uostalom, govori i tjedan koji samo što napustismo. U Republici Srpskoj, recimo, vladajuća oligarhija čini sve da onemogući istinu u vezi s aferom „dva papka“ – kupovinom zastupnika kako bi se formiralo svoju parlamentarnu većinu. Ne daj Bože da bi se javnosti omogućio susret s audiozapisom koji kupovinu i potvrđuje. Potpuno suprotno, provaljivanje afere se koristi kako bi se, zbog neovlaštenog snimanja privatnog razgovora tamošnje premijerke, na kazneni progon primoralo one koji narušavanje iskazane volje biračkog tijela provališe u javnost – jer to je, k’o biva, budući je objavljivanje snimka povjereno portalu izvan jurisdikcije RS-a, čvrst dokaz antisrpske ujdurme opozicije u Narodnoj skupštini manjeg bh. entiteta.

Priču o zloupotrebi političke moći, i ignoriranju volje vlastitih birača, amortizirati se pokušava i drugim, po sebi zapaljivim formama manipulacije. Ovaj put čini se to stilom koji neodoljivo asocira na Sjevernu Koreju. Republika Srpska, poručuje banjalučki vožd, može i sama, pa i u uvjetima totalne izolacije. Jer, eto, „godinama je bila isključena iz sistema donatorstva i dobivala novac samo za projekte koji su bili na bitnim strateškim pravcima za Muslimane“ – pa je, ne samo preživjela, nego su joj i ekonomski pokazatelji sve povoljniji.

Ne bi, doduše, Dodik bio tako arogantan da nema i vjetar u leđa. Istina, sa Zapadom mu ne ide. Ali zato ga, sudi li se po najnovijemu, sve čvršće stoji „matica“. Vremena su, poruči ovih dana srbijanski predsjednik, teška – i stoga, Srbi s obje strane Drine moraju biti i jedinstveni i složni. Samo što nije dodao – baš kao u drugoj polovici osamdesetih i prvoj polovici devedesetih. A što se „matice“ tiče, ona je – uz četničkog vojvodu potvrdi to i njegov pobočnik u tamošnjoj izvršnoj vlasti – spremna prekodrinskoj braći u pomoć priteći kad god zatreba, pa i bude li problema s likvidnošću RS-a, države na koju su privremeno osuđeni.

Zauzvrat, dodaju, ne traže ništa spektakularno – tek da Dodik i družina, neovisno o interesima BiH, budu na fonu njihovih međunarodnih interesa. Da sada, primjerice, odbace prijedlog britanske rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti. To, istina, ni nije trebalo tražiti – vlada gospođe Cvijanović bi tako nastupila i bez zahtjeva starijega brata. Ali, problem je hoće li to učiniti i zvanični organ BiH kao države – njezino Predsjedništvo. Iako, ni to nije najvažnija stvar na svijetu. Važnije od toga je da na dnevni red kolektivnog šefa njegov srpski član stavi pitanje odnosa prema britanskom prijedlogu. I da se pred cijelim svijetom opredijeli – jeli mu važnija zemlja kojoj je na čelu ili srpska sloga kako je zamišljaju Mile i stari četnički vojvoda. Ne bira li ovo drugo, to će biti najuvjerljiviji dokaz da je na fonu antisrpske politike – i da ga definitivno treba prestati tretirati kao borca za srpsku stvar.

Bilo bi, istina, nepošteno prešutjeti da dio vjetra u leđa Dodiku dolazi i iz Sarajeva – iz centrale SDA i od njezina prvog čovjeka, ujedno i člana državnoga predsjedništva. Kojemu je, ponovimo i ovom zgodom, bio dovoljan čak i slučaj Orić pa da zaustavi čitav proces otopljavanja – ako se o tome uopće i može govoriti – odnosa s istočnim susjedima. I ne samo to. Nisam siguran da mu prsti nisu upleteni i u prijetnju otkazivanja dolazeće obljetnice srebreničke tragedije i sahrane u prethodnih godinu dana identificiranih ostataka u Srebrenici pobijenih. Ispade, dakle, jedan čovjek važniji je i od države i od prava rodbine da 11. srpnja sahrane identificirane ostatke najmilijih. Što na to reći? Jednostavno, sačuvaj nas Bože.

Ipak, da ne bih zaboravio – sva ta tuga i jad, koji su i raznovrsni i golemi, dodatno su obogaćeni onim čime, u tragikomičnom cirkusu serijala „Čavarijada“, javnost svakodnevno zasmijava prvi čovjek Federacije. Napokon je dočekao da ministri DF-a podnesu ostavke na funkcije u federalnoj vladi. A onda je postupio na način kojeg ni sam nisam mogao pretpostaviti. Predviđao sam, i o tome prije nepun mjesec i javno zborio, da bi se iz igre, netom nakon ljetne pauze, iz Vlade moglo torpedirati ministra Bajrovića – jer, on im u startu zagorča život principijelnošću koja im, otkad postoje, nikad nije značila ni „pišljiva“ boba.

Ali, i tu je DF pogriješio, Komšićevi – ili još bolje, moralni dio njegova društva – su mu nabacili sami. Budući su shvatili da se s HDZ-SDA družinom može samo sebi na leđa tovariti dio odgovornosti za sunovrat koji neumitno kuca na vrata, ljudi se odlučiše za ostavke – i to neopozive, one o prihvaćanju kojih se ne razgovara nigdje na svijetu. One se, naprotiv, svugdje samo primaju k znanju. Ali, tako ne misli i Čovićev jastreb – ili je to, možda, pamet i šefa sama. Dapače, ostavke mu omogućiše nastavak igranke kojoj se pametan svijet sve glasnije smije – i koju je, kako stvari stoje, šef i osmislio. A na jastrebu je samo operativni dio posla – da ostavku Bajrovića usvoji, a s ostalima nastavi igru ping-ponga. Njihove, veli, neće usvojiti – jer, eto, oni su korektni ministri. I, usput, obaveza im je raditi svoj posao. A vlada? Ma, tamo ni ne moraju dolaziti – tamo će se, tako i tako, s SDA razigravati bez njih.

Nije problem, međutim, Čavara. Problem je što mu ostatak ministara DF-a i sam upire u kola. Umjesto da se spakiraju i odu – jer, ostavke im nisu ponuđene nego su neopozive – oni su i dalje na „bojištu“. Zašto? Vrag bi ih znao. Ali, ne treba isključiti ni mogućnost da im se svidjela ministarska fotelja – i ne kane je svojevoljno napustiti. A lojalnost stranci? A moralnost? Ma, mani. Osobni je šićar iznad svega.

Ako sam u vezi s mojom intuicijom u pravu, a mogao bih biti, pravo je pitanje što je činiti vrhu DF-a – a i Komšiću osobno. Jer, ovim pod udar dolazi neokaljanost i njega sama. Želi li, naime, sačuvati imidž i principijelne i moralne političke filozofije, ne ostaje mu puno mogućnosti. Ili, gospodo ministri, napuštate pozicije u federalnoj vladi ili vam se zatvaraju vrata preko kojih ste do njih i došli. Moguće je, doduše, da se DF odluči i za logiku „strpljen-spašen“ – očekujući da bi u vlastitim ministrima mogao proraditi osjećaj i odgovornosti i elementarnog poštenja. Pita li se mene, to bi bila greška. Jer, da im je do toga, ministarske kabinete bi napustili kad i njihov kolega. Ovako, sve izvjesnije je da su prihvatili ulogu prirepka onih koji im na dispoziciju, iako krajnje privremeno, nude “državnu sisu. A to cijenu može ispostaviti samo stranci zbog koje i jesu tu gdje jesu – nikako i onima kojima danas služe kao najobičnije lutke na koncu.

Je li to jasno i lideru DF-a? Nadam se – da. I da će sukladno tome i postupiti. U protivnom, vrag bi mogao odnijeti šalu – i ceh bi, ni kriva ni dužna, platiti mogla Demokratska fronta.

The post Može li cirkus iz serijala „Čavarijada“ glave doći i Demokratsku frontu? appeared first on Tacno.net.

Stoljeće Vučjaka: Zašto je Krleža aktualniji nego ikad?

$
0
0

Aktualnost Krležina rukopisa ne zrcali se u konačnici isključivo u odnosu prema stvarnosti današnje Hrvatske, nego i u pogledu analize europskoga konteksta. Kad čovjek ne bi znao o čijem se rukopisu radi, niti kada je nastao, vrlo lako bi mogao pomisliti da je riječ o analizi današnjega europskoga trenutka u rečenicama: Evropsko bogatstvo, usred sveopćeg rasapa i nereda, danas je perverzno kao krletka od suhog zlata, optočena draguljima, u kojoj skakuću crveno­zeleni tropski kolibrići s jedne srebrne šipke na drugu, i dok ta milijarderska igračka stoji nekoliko hiljada funti sterlinga, pred izlogom prolaze gladna, zelena evropska lica, sjene nerada i besposlice, što umiru od glada, jer umjesto njih rade strojevi.

Piše: Dragan Markovina (Gledišta)

To što je Krleža danas aktualniji nego ikad, govori puno više o suvremenom hrvatskom društvu, nego što komplimentira samome piscu. On, naime, takvih komplimenata nikada nije trebao, dok se, s druge strane ono očito propuštalo, istinski čitati Krležu. Jer, da ga se čitalo s razumijevanjem, ne bi se i dalje robovalo svim vrstama patetičnih, malograđanskih mitova, niti bi se ponašalo tako dosadno predvidivo kao što se ponaša. U oba slučaja odnosa države prema njemu i njegovu djelu, bilo da je riječ o neupitnoj kanonizaciji Krleže u socijalističkom razdoblju ili o planskom prešućivanju iz devedesetih godina, iz vida je nestao sadržaj. Tako se njemu dogodilo sve ono protiv čega je čitav život pisao. Pretvoren je u bistu i simbol, dok je njegova pisana riječ, koja je danas življa nego ikada, gurnuta u stranu. Time je, kada je o suvremenoj Hrvatskoj riječ, postignut osnovni cilj, usmjeren ka tomu da nitko ne postavi pitanje aktualnosti čitava tog opusa danas.

Međuratni Krleža bio je sve ono što ta kultura nikada nije uspjela biti, ali je na njegovu primjeru bolno uočila kako bi to izgledalo da je bilo više spremnosti na obračun s nacionalističkom mitologijom i kulturom netalasanja. Sposoban istodobno biti romantičan idealist i čovjek koji se nagonski odupire svakomu prisilnom kolektivnom umu, radeći u korist vlastite štete i svjesno odbijajući svaku pomisao na kompromis sa sredinom sazdanom od neprincipijelnosti svake vrste, Krleža je bio idealna meta manje­više kompletnoga mislećeg svijeta koji ga je okruživao. Način na koji se odnosio prema proizvodnji herojskih mitova nasušno je potreban današnjoj hrvatskoj historiografiji i kulturnoj javnosti općenito. Teško je pronaći bolje suočavanje s političkim nasljeđem, ali i s mnogim elementima suvremene političke realnosti od njegove tvrdnje kako je karakteristika malograđanskog hrvatstva da prije svega misli krivo, a zatim korekture svog krivog mišljenja provodi prekasno.

Kako je riječ o čovjeku beskrajnog talenta, ne treba čuditi činjenica da se Krleža našao na vjetrometini. Napadnut sa svih strana, bilo s desna ili s lijeva, u pogledu ispravnosti vlastita stava i puta nije imao nikakvih dvojbi. On je znao s kime ima posla, na isti način na koji su to o njemu znali i njegovi osporavatelji. Na kraju ostaje činjenica kako je Krležino pisanje izvanvremensko, dok su napadi oponenata danas bitni jedino utoliko što ukazuju na poslovičnu reakciju hrvatske sredine kad se suoči s istinom.

Krleža je u punom smislu riječi naš suvremenik i kao takav zaslužuje uvijek nova čitanja i aktualizaciju svih pitanja koja je još davno postavio. Sam je vlastito pisanje u međuratnom razdoblju, o kojemu je ovdje riječ, opisao u jednoj razgovornoj tezi: Barjaci naše lijeve knjige, sa svim svojim pozitivnim i negativnim književnim iluzijama i programima, vijorili su se na čelu književne povorke već od Prvog svjetskog rata (1914 ­1918 ­ 1939), ali razmaci između osamljenih barjaka i konzervativnog književnog kvantiteta (romana, drama i pjesama) bili su nepremostivi, jer se gusta melasa demokratske književne većine kretala po zakonu duševne tromosti, s pogledom zavrnutim u davnu, arhajsku, romantičnu prošlost. Taj njegov raskid s romantičnom vizijom prošlosti nužno ga je vodio ka ljevici, a posljedično i prema prešućivanju u devedesetim godinama. Jer kako istinski čitati čovjeka koji je napisao: K’o ima smisla za istinu, ne vjeruje hrvatskim spomenicima, a tko ne vjeruje spomenicima, on ima protiv sebe sve one malograđane kojima je jedina razbibriga, da između jednog i drugog političkog posla skupljaju priloge za te spomenike, u kontekstu društva koje iznova podiže spomenike i gradi mitološku sliku nacije? Krleža je uostalom i sam svjedočio jednom porazu nacionalističkih ideala i masovnom konvertitstvu nakon 1918., što je prilično vjerno opisao, pa je više nego očito kako bi povratak takvom tekstu proizvodio nelagodu novim kulturnim elitama. Stoga mu je određena paradoksalna mjera istodobne kanonizacije i temeljita prešućivanja. S jedne strane prevelik da bi ga se izbrisalo, a s druge preopasan da bi ga se čitalo. Kakav bi dojam tih godina ostavljale riječi: Nije li nacionalizam opasnija narkoza od bilo kakve religije? ne treba posebno isticati.

Izbjegavajući promatrati društvo i svijet kao statične pojave, Krleža je postigao da mu rukopis i danas izgleda svježe, dok je s druge strane, unatoč činjenici da angažirana umjetnost nije prevladala u hrvatskoj kulturi, za sobom ostavio ideju otpora i umjetničkog angažmana, na koju se buduće generacije mogu osloniti. Znakovito je stoga upozorenje i izvjesna proročanska komponenta teksta napisanog u Pečatu 1939. godine: Evrope, civilizacije i našeg vlastitog života revnosni promatrači, mi ne možemo, da ne vidimo, kako su uvjerenja, tabori, vojske, ideologije i raznovrsne vjere, rasjekle tu jadnu zemlju na pola, kako su nazori i religije i nauke i morali ostali razoreni kao hramovi biblijski, kako čitavo to jadno tijelo današnjeg čovjeka krvari, a usta su mu suzama nakvašena i jedino što tražimo od opisivača današnjeg stanja fakata, jest da ne budu frazeri i da ne pišu fraze, a to je upravo ono što frazere najbolnije vrijeđa i kako bi oni na tu našu molbu i mogli da reagiraju, nego frazerski, tako da su nas opet jedanput proglasili mrtvacima?

Aktualnost Krležina rukopisa ne zrcali se u konačnici isključivo u odnosu prema stvarnosti današnje Hrvatske, nego i u pogledu analize europskoga konteksta. Kad čovjek ne bi znao o čijem se rukopisu radi, niti kada je nastao, vrlo lako bi mogao pomisliti da je riječ o analizi današnjega europskoga trenutka u rečenicama: Evropsko bogatstvo, usred sveopćeg rasapa i nereda, danas je perverzno kao krletka od suhog zlata, optočena draguljima, u kojoj skakuću crveno­zeleni tropski kolibrići s jedne srebrne šipke na drugu, i dok ta milijarderska igračka stoji nekoliko hiljada funti sterlinga, pred izlogom prolaze gladna, zelena evropska lica, sjene nerada i besposlice, što umiru od glada, jer umjesto njih rade strojevi.

Iskustvo koje je Krležu trajno obilježilo, povezano je u prvome redu sa spektakularnim raspadom višestoljetnoga svijeta Habsbuške Monarhije. Trenutak je to u kojemu se istodobno bude nade i raspršuju iluzije. Dok je nestanak toga svijeta, primjerice u Trstu stvorio ozračje melankolije i dugoga trajanja, izrodivši u konačnici jednoga Claudija Magrisa, u Zagrebu su se faze euforije i poraza smjenjivale teško shvatljivom brzinom. U tom času, još od Balkanskih ratova deziluzionirani Krleža, u zelenom kaderu vidi nadu i izglede za revoluciju. Kaotičan pokret dezertera, u svjetlu uspjele revolucije u Rusiji i pobune mornara u Boki Kotorskoj logično se Krleži mogao učiniti inicijatorom društvenih promjena koje bi mogle odnijeti pobjedu. No dok je pobuna mornara u Boki, s početka veljače 1918. godine u znatnoj mjeri imala ideološki osviještenu pozadinu, što se očitovalo u isticanju crvene zastave i jasnom iskazu četvorice ljudi koji su predvodili pobunu (František Raš, Jerko Šižgorić, Mate Brničević i Antun Grabar) prije strijeljanja, zeleni kader nije imao jedinstvenu viziju izgradnje novoga društva. Već je brutalni obračun nove države sa zelenim kaderom, definitivno učvrstio Krležinu potrebu za razgradnjom mitoloških koncepcija unitarističke države, da bi ga njezin obračun s komunističkim pokretom do kraja gurnuo na političku marginu, koja mu se pokazala jedinim logičnim izborom.

Ako su propuštena prilika i poraz zelenog kadra možda i mogli biti zaboravljeni u svjetlu činjenice da je KPJ na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine dobila 198.736 glasova ili 59 mandata, postavši tako, iza Demokrata, Radikala i Radićeve stranke, četvrta politička snaga u zemlji, donošenjem Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi, od 2. kolovoza 1921., kojim je KPJ službeno zabranjena, zatvoren je svaki prostor za uzgajanje iluzija o karakteru nove države. S jedne strane to je rezultiralo činjenicom da je partija koja je na izborima u Zagrebu dobila 24,64 posto glasova, u Beogradu 32,25 posto, a u Splitu 35,7 posto, 1924. godine, pala na brojku od 688 članova, točnije na manje od dva posto članstva iz 1920. godine. Takav pad broja članova nije bio nimalo iznenađujući, s obzirom na to da su politički progoni i mučenja komunista postali pravilom, pretvarajući se u uhodanu praksu policijske države.

U tim okolnostima Krleža je napisao Vučjaka, djelo u potpunosti uronjeno u društveni i politički kontekst vremena. Pišući petnaest godina poslije, 1935. godine, o ranim danima partije, Krleža je napisao: Bivši zbunjeni nacionalisti romantici, u svojim predratnim pogledima i uvjerenjima u pitanju narodnog oslobođenja nacionalistički orijentirani, djeca iz predratne jugoslavenske (nacionalističke) omladine, koja je mitski ginula na balkanskim ratištima, socijalnorevolucionarno nastrojeni divlji pojedinci, ne razlikujući individualni anarhistički teror od masovnog pokreta, odeski pobunjenici, anarhoindividualistički literati, stari srbijanski rutineri političari, neukrotivi pojedinci, čija je ambicija bila nerazmjerno viša od subjektivne sposobnosti…novi disidenti jugoomladine, koja je pristizala od terorističkih kraljevskih organizacija, prilično mnogo trabanata sa univerziteta iz raznih političkih grupacija, a veoma malo proletera manuelaca, od takvih su elemenata bile sastavljene prve falange (našeg) lijevog pokreta.

Krleža naravno u tom društvu egzistira, istodobno ne gubeći organsku povezanost s progonjenom ljevicom i radničkom klasom. Tako je s jedne strane zgrožen malograđanskim hrvatstvom, u kojemu je vidio uzroke propasti zelenog kadra, dok je s druge, užasnut politikom državnih vlasti i sve brojnijim progonima komunista i ostalih neprijatelja režima. Takav ga osjećaj navodi da napiše predgovor knjizi Glavnjača kao sistem, beogradskog odvjetnika Rajka Jovanovića. Činjenica da je predgovor napisan u kolovozu 1928. godine, nedugo po atentatu na Radića i ostale pripadnike seljačke stranke, dodatno je potencirala dramatičnost napisana teksta. Po gospodinu Milanu Marjanoviću, hrvatskom proroku Vidovdanskog misterija, mi momentalno kao narod živimo u četvrtoj etapi naše evolucije, u epohi Ivana Meštrovića, sa Stvaranjem Države i Vidovdanskim Hramom. To religiozno stvaranje države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja, 3.000 političkih emigranata i bezbrojnu masu političkih izgona. Pred našim očima ubijaju se politički uhapšenici i nestaju netragom iz zatvora, tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punim pijeska, žilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po četiri čovjeka žive na prostoru od jednog kvadratnog metra, i sve to traje već punih deset godina, a da se do današnjeg dana nije našao još nitko da napiše sistematski prikaz ovog našeg rasnog, vidovdanskog, klervoajantnog, paklenog misterija. Ova brošura Rajka Jovanovića dobro je i potrebno djelo: jedan memento svima koji neće da sagnjiju u ovoj balkanskoj klaonici!

Je li u pravu onda Radovan Ivšić u svojoj tvrdnji kako je Krleža najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi ?(2001.) Mogla bi se ta tvrdnja svesti na optužbe za kukavičluk i politički oportunizam i na činjenicu da je Krleža preuzeo na sebe neku mesijansku ulogu u hrvatskoj književnosti, ne ispunivši zadaću koja bi se od njega očekivala. O apsurdnosti tvrdnje kako se usamljen i principijelan čovjek može naći na čelu neke književnosti, čak i ako ostavimo relevantnost tog termina po strani, ne treba trošiti previše argumenata. No ono što nas ovdje zanima je tvrdnja o oportunizmu čovjeka čije je cjelokupno djelo posvećeno borbi protiv tog istog oportunizma. Aludirajući naravno na uklopljenost u socijalistički režim i bliske odnose s Titom, Ivšić je jednostavno zanemario Krležino životno iskustvo koje mu je omogućilo da nasluti što nas čeka kad se režim uruši. Da je kojim slučajem danas živ, Krleža bi vrlo vjerojatno bio maknut na marginu, u neki spisateljski geto, pri čemu bi stalno bio promatran kao komunjara i sve u svemu nepouzdan čovjek. Znakovit je pritom splitski primjer odnosa prema Miroslavu Krleži. Kada je, naime, splitska gradska vlast odlučila temeljito izbrisati dotadašnje povijesno sjećanje grada i proizvesti nov mitološki konstrukt, prema kojemu je čitava logika povijesnoga razvoja bila usmjerena ka stvaranju samostalne hrvatske države, dok se 20. stoljeće gradu nije ni dogodilo, oduzeli su ulice svemu što je imalo ikakve veze s lijevim nasljeđem ili antifašističkom borbom.

Takva situacija s imenima ulica, koja je do danas ostala ista, ima samo jednu iznimku. Jedna ulica, daleko na periferiji, zove se Ulica Miroslava Krleže, što je posljednji preživjeli spomen na ikakvu lijevu baštinu u tom gradu. Teško je povjerovati kako su članovi komisije za imenovanje ulica imali svijest o njegovu društvenom i književnom angažmanu u međuratnom razdoblju. Poznavajući članove tadašnje komisije i ozračje iz kojega su došli, prije će biti da im se on učinio dovoljno velikim klasikom, kojega k tomu nitko i ne čita, da bi mogao figurirati kao smokvin list ideološkog preoblikovanja grada. No da je ljevica tražila pogodniju osobu, spremnu na vječnu usamljenost, unutrašnji egzil i obračun sa statičnom i malograđanskom društvenom svijesti, mogla bi se osloniti jedino na Krležu. Stoga nije ključno pitanje može li Krleža sam protiv svih  protiv struje. Naravno da može. Pravo pitanje je, do kada ćemo ga pustiti da ostane sam.

The post Stoljeće Vučjaka: Zašto je Krleža aktualniji nego ikad? appeared first on Tacno.net.

DO KADA ĆE POLITIČARI KONTROLISATI JAVNE TELEVIZIJE?

$
0
0

Iako svjedočimo vremenu u kojem političari javno priznaju da kontrolišu medije, treba znati da su, ne tako davno, u BiH postojali mediji sa integritetom, koji su se sami izborili za slobodu i profesionalizam

Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

Odgovarajući na pitanje jednog od zastupnika u Vijeću Evrope o tome šta vlasti u BiH namjeravaju uraditi kako bi osigurali slobodu medija, član Predsjedništva Mladen Ivanić priznao je da situacija nije dobra. Štaviše, rekao je kako i dalje postoji praksa prema kojoj se odgovorne osobe naročito u javnim servisima imenuju u strankama, te kako “postoje političari” koji koriste javne servise kao “sredstvo” prije izbora. Ogradio se od toga da on lično to radi, “ali, to je realna situacija”, rekao je.

One koji poznaju situaciju, ovako nešto nije iznenadilo, no tužno je da je došlo vrijeme kada političari javno priznaju da kontrolišu javne medije. To znači da priznaju kako manipulišu javnošću, u što se uvjeravamo svaki dan gledajući informativne emisije.

U godinama neposredno prije rata, prije prvih parlamentarnih izbora na kojima su pobijedili skoro pa isti ovi političari koji su i sada na vlasti (ili njihovi istomišljenici i članovi porodica), novinari Oslobođenja i tadašnje Televizije Sarajevo nisu dozvolili političarima da ih kontrolišu. Oslobođenje je donijelo interni pravilnik prema kojem nijedan novinar nije smio biti aktivan niti u jednoj političkoj stranci. Naravno, neki ipak nisu odoljeli, ali većina jeste, i zato je tadašnje Oslobođenje ostalo pojam neovisnog i profesionalnog novinarstva. Tadašnja redakcija izborila se za to da sami, između sebe, biraju urednike, što je za to vrijeme bilo pravo čudo. A i sada bi, izgleda, bilo.

Skoro trideset godina kasnije, političar na međunarodnom skupu priznaje da su javni mediji pod kontrolom i da ih političari koriste kao sredstvo da dobiju izbore. Nakon te njegove izjave ništa se nije desilo. Nijedan novinar, urednik, direktor javnog servisa nije se oglasio. Gotovo da je nemoguće naći primjer glasnog otpora unutar javnog servisa ovakvom političkom pritisku. Tako je i sa drugim javnim medijima, uglavnom novinskim agencijama i kantonalnim televizijama. Štaviše, nije teško naći novinare i urednike koji će i sami javno priznati da je to tako, ali ima i onih koji u tome ne vide nikakav problem.

Teško je shvatiti zašto se novinari ni ne pokušavaju izboriti za svoju slobodu i nezavisnost. Niko im je neće dati. Naprosto, za te privilegije se mora izboriti. A sigurno unutar javnih medija ima dosta onih koji se protive ovakvom stanju, ali ih niko ne čuje jer nisu dovoljno glasni. Jednom, kada sve ovo prođe ‒ kako se danas sjećamoOslobođenja i TV Sarajeva po hrabrosti i profesionalizmu ‒ ako ne pruže otpor, sjećat ćemo se današnjih javnih servisa po tome što nisu bili ni hrabri ni profesionalci. Još uvijek nije kasno. Sloboda se osvaja, ne dobija se na poklon.

The post DO KADA ĆE POLITIČARI KONTROLISATI JAVNE TELEVIZIJE? appeared first on Tacno.net.


Oboriti glavu i zatvoriti usta

$
0
0

Foto: Tarik Samarah

Ode li premijer Aleksandar Vučić u Potočare da se pokloni senima pobijenih, neće mu biti lako. I ne treba, niti sme – zna se dobro zbog čega

Filip Švarm, Vreme

Što ste radili 11. jula 1995? Aleksandar Vučić, Tomislav Nikolić, Ivica Dačić i još dosta drugih trebali bi da se dobro pogledaju u ogledalo i iskreno objasne zašto su bili uspaljeni zagovornici politike koja je prije dvadeset godina dovela do genocida u Srebrenici. Reći “grešio sam” i odmah dodati “nemam problem s tim” nije odgovor već arogantna relativizacija; pozivati se u istom kontekstu na ratne zločine nad Srbima – kažnjene i nekažnjene – nedostatak je elementarne empatije; tretiranje komemoracije u Potočarima isključivo kroz prizmu američkog i evropskog discipliniranja Srbije i ataka na Republiku Srpsku, puko je dnevnopolitičko skretanje teme.

Dakle, gospodo, pitanje je prosto: što ste radili 11. jula 1995? Samo je to u ovom trenutku važno – za sve ostalo biće i vremena i mjesta i prilike, i treba da ih bude.

Ode li premijer Vučić u Potočare da se pokloni sjenima pobijenih, neće mu biti lako. I ne treba, niti smije. Njegova izjava “hoću li ići ili ne u Srebrenicu biće odluka Republike Srbije, a ne SAD, Velike Britanije ili Ruske Federacije”, ništa ne olakšava i samo nepotrebno podiže tenziju. Naime, ona je ponovno skrivanje iza naroda kao što se iza istih tih leđa krilo i prije dvije decenije. Nema narod u Srbiji i Republici Srpskoj ništa sa genocidom u Srebrenici. Imaju – i te kako – svi oni čije su se moć i politička karijera temeljile na šovinizmu, najnižim strastima, ratu, mržnji; imaju je svi oni što su svojim činjenjem i nečinjenjem stvorili i održavali sistem i okolnosti u kojima je bilo moguće da osvane 11. jul 1995. Kolektivna odgovornost ne postoji – postoje konkretni postupci, imena i prezimena.

Ključnim akterima aktualne vlasti u Srbiji trebalo je nekih petnaest godina da se distanciraju od genocida u Srebrenici, a i tada neuvjerljivo, poluglasno, procijeđeno kroz zube, prije svega iz razloga političke konjunkture… Moguće je da Nikolić svoje imenovanje za četničkog vojvodu 1992. i Vučić izjavu sa skupštinske govornice 1995. “da ćemo za jednog Srbina ubiti sto Muslimana” ukoliko međunarodna zajednica napadne položaje Vojske Republike Srpske, objašnjavaju neiskustvom, duhom ratnog vremena i njegovih povišenih strasti. Ali, može li predsjednik Srbije sebi i svima drugima jasno reći zašto je još 2008. bio glavni govornik na mitingu podrške Radovanu Karadžiću; može li premijer suvislo razjasniti zbog čega je 2007. preljepljivao tablu “Bulevar Zorana Đinđića” natpisom “Bulevar Ratka Mladića”? Rat je tada bio završen prije više od decenije i o Srebrenici su obojica znala isto što i sada znaju, ništa se tu nije promijenilo… Zato kada je riječ o komemoraciji u Potočarima i odnosu prema žrtvama, nacionalni interes je posljednje što bi smjeli uzeti u usta. Nisu građani Srbije – niti smiju biti – taoci njihove sumanute i promašene političke prošlosti.

Nikolić ima sklonost da šakom i kapom dijeli ordenje, a Vučić da razne strane državnike i ministre naziva svojim prijateljima. Imaju dobre razloge. Zbog sopstvenog lika i djela u prošlosti, prepoznati su na Zapadu, a moguće i na Istoku, kao politički konvertiti čija je otpornost na zahtjeve velikih sila i njihovih saveznika u regionu ravna nuli; vitlanje barjacima i busanja u nacionalna prsa ovdje nisu ništa drugo do smokvin list za domaće zasjenjivanje prostote. Jer, što se u stvari misli u Evropskoj uniji i Americi o “partnerima i prijateljima” iz Beograda i na kakvo su mjesto smješteni u tom društvu, najbolje svjedoče rezolucije o Srebrenici. Mada se ne može reći da su nezaslužene, nikome u Srbiji one nisu prijatne, otvaraju također i čitav niz drugih pitanja, ali dobro pokazuju i tko su i što su zapravo naši najviši državni predstavnici. Gotovo je sigurno da bi se iste ili slične rezolucije o Srebrenici našle na stolu i da je netko drugi na vlasti. Ali, sigurno je i da bi se svako van političkog korpusa vladajuće koalicije iskrenije i poštenije suočio s njima; ako ništa drugo, makar bi mogao da pokuša da odgovori na pitanje što je radio 11. jula 1995.

Da bude jasno: jedno je Boris Tadić na komemoraciji u Potočarima, a nešto sasvim drugo Vučićev eventualni odlazak na isto mjesto.

Ali, realnost je takva kakva je – Vučić, Nikolić i Dačić zastupaju sve nas u zemlji i inostranstvu. Treba se nadati da su u stanju bar kada je riječ o Srebrenici da zaborave na politički marketing i rejtinge, okanu se bilo kakvih diplomatskih igara, pravničkih cjepidlačenja, relativizacije, nacionalne demagogije i dramatskih istupa, te da poput svih nas crvenih u licu obore glave i ćute. To je najmanje što možemo svi zajedno.

The post Oboriti glavu i zatvoriti usta appeared first on Tacno.net.

Piše se Zorana, čita se Juda

$
0
0

Foto: Flickr

Balkanska retorta etničke netrpeljivosti i mržnje ponovo se zagreva. Svaka nacija čuva svog subašu. Parlament Kosova odbija da prihvati Zakon o sudu za ratne zločine. Amerika je razočarana takvom opstrukcijom Prištine. Ako neće oni, sud će osnovati Ujedinjene nacije, kaže Vašington. Srbi slave Mladića i Šešelja. Orić je za njih krvnik, za Bošnjake nacionalni heroj. Na travnatom tepihu Poljuda nikla svastika. Ako se retorta pregreje eksplodiraće kao velika fabrika municije. Osnovana zajedničkim kapitalom.

Piše: Slobodan Dukić

U Srbiji je u toku ispisivanje nove biblijske priče o Judi. I u ovoj verziji, inače praznoslovne mitološke fatamorgane o izdaji sina božjeg Isusa Hrista, u centru pažnje je Juda. Piše se Zorana Mihajlović, a čita se već danima u štampi i društvenim mrežama Juda Iskariot. Ministarka i podpredsednica Vlade je jedina podržala britanski predlog Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Kabinet je glasao tajno. I Vučić je kao i Hrist na tajnoj večeri, kušao ministre. Četrnaest “apostola” je bilo protiv rezolucije. Onda je neko provalio tajnu i počeo je lov na izdajnicu nacije.

Kao po pravilu tajne iz Nemanjine prvi doznaju tabloidi. Oni su se poput Himere bacili na živo meso, na zlosrećnu Zoranu. Ostalo je nešto i za mudrace koji ubijaju nežno. Tako je Branko Radun, komentator Politike, u tekstu Globalna Srebrenica, rezolutno ustvrdio, kako glasanje Zorane Mihajlović “očigledno pokazuje da se neki više osvrću na stavove stranih ambasada, no na stavove građana ili na naš interes. A to je ono što koči Srbiju danas da krene napred”.  Gde je sad Vučić da drekne na novinare ne dam Zoranu, kao onomad kad je urliknuo ne dam Gašića, ne dam Lončara. Možda meša karte, pa će Zorana da ispadne iz igre. Em je glasala za rezoluciju, em bi išla u Srebrenicu.

Nacija je, uopšte, konsternirana britanskom verzijom Rezolucije o Srebrenici. Državni vrh, čiji kostur čine ljudi iz Miloševićeve ratne nomenklature sad, umesto artiljerije, put Sarajeva šalju poruke mira. Premijer  veli kako su Srbi i Bošnjaci bratski narodi. Ali i dodaje da  usvajanje britanske rezolucije  ne bi doprinelo miru u regionu. Prati ga dvoglas Nikolića i Dodika. Mislim da im se  smrzlo  govno na pomisao da bi priča o genocidu ušla na velika vrata u svet i značila vazda srpsku sramotu. Opteretila pokoljenja. Mladi, indoktrinirani sindromom svetske zavere protiv Srba skupljaju na beogradskom Univerzitetu potpise za otvoreno pismo Vučiću. U  njemu traže da ne ide u Potočare 11. jula. Do sad je pismo potpisalo 1.300 studenata. Ne računajući 400 potpisa  akademaca iz Republike Srpske koji to isto traže od beogradskih zvaničnika. Nenad Uzelac potpisnik, student Fakulteta političkih nauka za E novine Andrić grada “Iskre” govori da je Zapad glavni izazivač svih ratova u bivšoj Jugoslaviji. Da je u Srbiji našao glavnog krivca, kako bi sakrio svoju ulogu u tim događajima.

Tezu o međunarodnoj uroti  gusla i Amfilohije Radović, jedan od najvećih dogmata u vrhu Srpske pravoslavne crkve. Kakav FASCIO – kakav snopić, uvezani mržnjom prema Zapadu jedan uz drugog Amfilohije, dr Milovan Bojić, svojevremeno skutonoša Mire Marković,  lekar haaškog optuženika i Šešelj. Ovaj poslednji ljubi ruku Amfilohiju koji mu predaje novo crkveno odlikovanje. Balkanski bog otrovne mržnje danas je nesumnjivo najomiljeniji lik vrha SPC. Filaret i Amfilohije ga kite ordenjem kao božićnu jelku, a patrijarh Irinej petinguje sa njim pismima. Nedavno se na internetu pojavio poziv mamama i tatama da deci predškolskog uzrasta kupuju crtaće koji će ih podučavati o veri u Hrista. U jednom od njih, u priči o apostolima, kaže se kako je Savle nekad ubijao hristijane, a posle se pokajao pred božjim sinom. Sve mu je oprošteno. Tako je postao apostol Pavle.  Prvi sledbenik Hrista. Tako i Šešelj. Crkva ga mazi i pazi. Voja Savle. Voja Pavle. Bože sačuvaj da je Šešelj hajkačio na ubijanje i slao radikale na krvavi pir u Bosnu i Hrvatsku. On je za arhijereje simbol vere u Hrista i zaštitnik srpstva pred bezbožnim svetom. Ovde razum staje.

Zlato i Srebre(nica) kruže Srbijom. Slave se zlatne medalje koje su iskovali fudbaleri, košarkašice i vaterpolisti. Srbija je sa razlogom ponosna na svoje sportiste. Srebrenica kvari radost nacije. Više od 70 odsto građana je, u nedavnoj anketi, protiv britanskog predloga Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Da li ih je Vučić ohrabrio u tome, govoreći kako je Naser Orić jednom Srbinu vadio oči. Najpre jedno pa drugo. Divljački nožem pred svojim borcima. Koji sad hoće da svedoče o tome. A Sarajevo, kažu u Beogradu, ćuti. Baš kao  i o tri hiljade pobijenih Srba u selima oko Srebrenice.

Balkanska retorta etničke netrpeljivosti i mržnje ponovo se zagreva. Svaka nacija čuva svog subašu. Parlament Kosova odbija da prihvati Zakon o sudu za ratne zločine. Amerika je razočarana takvom opstrukcijom Prištine. Ako neće oni, sud će osnovati Ujedinjene nacije, kaže Vašington. Srbi slave Mladića i Šešelja. Orić je za njih krvnik, za Bošnjake nacionalni heroj. Na travnatom tepihu Poljuda nikla svastika. Ako se retorta pregreje eksplodiraće kao velika fabrika municije. Osnovana zajedničkim kapitalom.

The post Piše se Zorana, čita se Juda appeared first on Tacno.net.

Stečajni postupak nad hrvatskom poviješću

$
0
0

Nikakvo čudo nije što jedan stečajni upravitelj negira povijesnu činjenicu da je u splitskom hotelu »Park« 1943. potpisana kapitulaci-ja okupa-torske talijanske vojske, dok se po hrvatskim novinama kao svjedok svetosti bl. Alojzija promovira zagovornik rehabilita-cije Draže Mihailovića

Piše: Predrag Lucić, novilist.hr

Budite dio naše čarobne priče koju pišemo gotovo 100 godina. Priče koju pamti kamen s balkona, šapuće palma s terase, pjeva more… priče hotela »Park«. Pod tim će sloganom legendarni splitski hotel – raskošno obnovljen, nadograđen i urešen s pet zvjezdica – sredinom ovoga tjedna otvoriti svoja vrata novim i starim gostima.I dok je kod nekih novinara promotivni obilazak hotela izazvao izljeve oduševljenja fantastičnim interijerom, dvoetažnim biznis-sobama, apartmanima s jacuzzijem na terasi, vanjskim bazenom, zimskim vrtom, WC-om kakvoga se »ne bi posramili ni kraljevski dvorci«… neki su se – vrag bi znao kako i zašto – zakačili za onu čarobnu priču iz slogana, točnije: za ono što u njoj nedostaje.

Uhvatili su se kamene ploče koja je desetljećima stajala na pročelju hotela i goste »Parka« podsjećala da je u toj zgradi, koju je za vrijeme Drugog svjetskog rata zaposjelo zapovjedništvo talijanske divizije »Bergamo«, potpisana kapitulacija okupatorske vojske pred partizanskim oslobodiocima. Uhvatili su se te spomen-ploče s imenima Vicka Krstulovića, Ive Lole Ribara i Svetislava Stefanovića Ćeće, koji su od zapovjednika divizije »Bergamo«, generala Emilija Becuzzija, iznudili da se ne povinuje naredbi nadređenoga i blagovremeno odbjegloga generala Umberta Spiga o mirnoj predaji Splita nadolazećim njemačkim trupama, već da kompletno naoružanje svoje divizije i jedinica Osamnaestog armijskog korpusa koje su se nalazile u splitskom garnizonu preda Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije.

Uhvatili su se novinari ploče koja je s hotelskog pročelja nestala devedesetih godina, u vrijeme nacionalističkog uklanjanja tragova antifašističke prošlosti, i krenuli zapitkivati zašto ta ploča pri obnovi hotela nije vraćena na mjesto, da svjedoči o najvažnijem povijesnom događaju koji se u toj zgradi zbio. Splitski im je gradonačelnik Ivo Baldasar, kako i priliči njegovu antifašističkom imidžu i neoliberalnom poimanju povijesti, nevoljko odgovorio da je »Park« privatni hotel, pa je na privatnome vlasniku i odluka hoće li ploču vratiti ili ne. Direktor hotela Jozo Tomaš je bio raspoloženiji od poteštata, pa je u ime tvrtke »Potestas«, koja je »Park« kupila nekoliko godina nakon što je spomen na kapitulaciju talijanske okupacijske vojske skinut, izjavio da bi ploču – kada bi bila pronađena ili rekonstruirana – bez premišljanja stavio na pročelje.Potom je Silvana Uzinić, novinarka Slobodne Dalmacije, krenula u potragu za pločom. Nije ju uspjela pronaći, ali je zato pronašla osobu koju umirovljeni radnici hotela prozivaju kao glavnoga krivca za njezino uklanjanje. Riječ je o Ivi Bučanu, poznatom stečajnom upravitelju nad mnogim tvrtkama – od Jadrankamena do viškog »Vinogradara« – i svojedobnom direktoru »Adriatica«, firme koja je nakon prve pretvorbe splitskoga hotelsko-ugostiteljsko-turističkoga giganta Union Dalmacije došla u posjed hotela »Park« i »Marjan«. Bučan se isprva pravio da nema pojma ni o kakvoj ploči, da bi – nakon što su mu prenesene optužbe radnika na njegov račun – zavapio: »Pa šta ste se uvatili te ploče, šta radite razdor među gladnim ljudima? Reka san vam šta san ima, ostavite me na miru s tim budalaštinama od prije 25 godina.«

Stečajni je upravitelj, osim dirljive brige za očuvanje jedinstva među gladnim ljudima, pokazao i na kakvom bi se tumačenju povijesti to jedinstvo trebalo zasnivati. Čim mu je novinarka – izazvana pitanjem »Znate li uopće šta je pisalo na toj ploči?« – pročitala čitav natpis, Bučan se potpuno demaskirao u svoj svojoj blaženoj ignoranciji i aroganciji svojstvenoj neznalicama takvoga formata: »Pa to su laži, kakva kapitulacija Italije, to je spomenik četnicima. Zašto ne pišete koliko su četnici pobili ljudi u Mravincima, majke ti, vi pišete o budalaštinama. Di je Italija pala, kad je pala, ovdi? Ma dajte, molim vas. A šta bi vi? Šta vi oćete? Vratili bi tu ploču nazad? Pa vratite je, ja je ne bi vratija! I ne zovite me više radi ovoga!«

Ali čemu se čuditi što se nad neželjenom antifašističkom prošlošću ove zemlje danas otresaju čak i stečajni upravitelji, kad se na naslovnim stranicama novina koje izlaze u predstečajnoj Republici Hrvatskoj plakatira mišljenje »uglednog srpskog povjesničara Bojana Dimitrijevića« kako »Stepinac nije ustaški vikar, nego antikomunist« i kad nam Večernji list prodaje sljedeću ugledno-povjesničarsku paralelu: »Stepinac je u Srbiji u suštini nepoznanica. Ali se o njemu prosuđuje na bazi stereotipa. Otprilike kao što se i u Hrvatskoj prosuđuje o Draži Mihailoviću. Na osnovi emocija, osobnog doživljaja i medijske slike.«?!

Dimitrijević, međutim, nije nikakva nepoznanica, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, premda Večernjak – koji s njim njeguje idilične poslovne i svjetonazorske odnose – ustrajno prešućuje činjenicu da je taj »ugledni srpski povjesničar« bio i ugledni član Komisije za utvrđivanje okolnosti ubistva đenerala Draže Mihailovića, te da je kao takav propovijedao kako rečenome četničkom vođi i osuđenom ratnom zločincu – budući da on njegovu ulogu u ratu smatra pozitivnom – »zaista treba odati svaku počast«, da ga »treba potpuno rehabilitovati i vratiti mu zasluženo mesto koje ima u srpskoj istoriji 20. veka«.

Pa kad je već došlo dotle da se u obranu svetosti blaženoga Alojzija Stepinca poziva i srpski povjesničar koji je dio svojega ugleda, pogodnog za reklamiranje u Večernjaku, stekao sakralizirajući Dražu Mihailovića kao nevinu žrtvu komunističke represije, red bi bio da se i službeno objavi da je nad hrvatskom poviješću pokrenut stečajni postupak. I da nad tom stečajnom procedurom zajednički bdiju hrvatski i srpski revizionisti.

The post Stečajni postupak nad hrvatskom poviješću appeared first on Tacno.net.

Bilježnica Robija K.: Toaletna priča

$
0
0

Mama je u dvoru od didine kuće na Šolti gulila kumpire. Tata je sa kacavidom i kombinirkama popravljao šuko šteker. Ja sam na stolu igrao se sa ljubičastim kamioncinom. Onda sam ja roditelje pitao: „A zašto san ja dobija ime Robi?“ Mama i tata su zapiljili se u mene sa čudilom. Mama je rekla: „Ha, pa morali smo te nekako nazvat, sinak…“ Tata se nakeserijo: „Kad se već desila ta tragedija da se rodiš, bilo bi malo bezveze da ostaneš bezimen!“

Ja sam rekao: „Kužim, al zašto baš Robi?“ Tata je rekao: „A zašto, zašto… Mater ti se palila na Roberta De Nira, eto zašto!“ Ja sam pitao: „Ko je Robert De Niro?“ Tata je rekao: „Neki glupi glumac! Ono, komad debila!“ Mama je njemu podviknila: „Aj ti ne pizdi! Da je bilo po tebi, mali bi se zva Pamela!“ Tata je rekao: „Al nije bilo po meni!“ Mama je rekla: „Možda zato jerbo ti je dite imalo pišu!“ Onda sam ja uletijo: „To nikako ne kužim! Zašto mater da sinu ime po glumcu na kojeg se pali?“ Tata je rekao: „To pitaj Sikmunda Fjorda, nemoj mene…“ Mama je meni rekla: „Ne brini se, sinak! Ti si ispa sve skroz obratno od De Nira!“ Ja sam rekao: „E znan, al isto mi je malo koma dobit ime po glupom glumcu!“ Mama je nagnila se prema meni i rekla je: „A zamisli kako je tek zagrebačkoj zračnoj luci! Ona će dobit ime po Franji Tuđmanu!“

Ja sam rekao: „N bava kua? Prvi put čujen da će se zagrebački aerodrom zvat isto ka didin zahod!“ Mama je zinila: „Molin?!“ Tata je zinijo: „Molin?!“ Ja sam rekao: „Aparpman B!“

Onda su mama i tata u roku munja skočili se od stola i zalaufali su se prema didinom aparpmanu B. Kad su ugibali u aparpman B oni su pogledali prema vratima od zahoda. Tamo je sa crnim flomasterom pisalo „WC dr. Franjo Tuđman“. Mama i tata su zlamenovali se i govorili su: „Ujme oca, isina, iduha…“ Onda je sa vrata od aparpmana B nakašljao se moj dida. Roditelji su hića okrenili se prema njemu. Dida je zamavao sa kažimprstom i rekao je: „Svaka pristojna hrvacka kuća mora imat neki spomen na prvog hrvackog presjednika! A jel ima u kući važnije prostorije od zahoda?“

Mama je zapiljila se koljački u dida i rekla je: „Jebešmi mater, čako, ako si ti normalan!“ Dida je raširijo ruke i rekao je: „Šta bi ja bija nenormalan ako vodin računa o redu i higijemi?“ Tata je podviknijo: „Kakvom redu i higijemi, čoviče božji?! Koje su ti to bolesne spike?“ Dida je nasmjehuljio se i rekao je: „Gleaj malo, zete… Kad ti u aparpman ulete domaći gosti, koji su uvik šporki i neredni, bogami će dobro pazit da ne seru previše po Franji Tuđmanu! Jel bereš? Nego će polako, umjereno, na peci bokune! A ne bi se čudija da više puta ulete u more i obave posal u morskin dubinama!“ Roditelji su gledali u dida sa razrogačenim očima. Dida je rekao: „A ako ne skuže sami, ja ću ih upozorit! Lipo ću in reć – gospodo, u ovon de luks aparpmanu možete uživat punu slobodu, samo nemojte previše srat po prvom hrvackom presjedniku! Normalno da će se ljudi toga držat! I onda nećemo za njima tri dana čistit, odštopavat kamalizaciju i te stvari! Jel kužiš taktiku, zete?“ Tata je pitao: „A šta kad ti ulete stranci?“ Dida je rekao: „Za goste iz Evropske unije je predviđen aparpman A!“

Onda su mama i tata u roku munja istrčali iz aparpmana B i zalaufali su se u aparpman A. Kad su ugibali u aparpman A oni su pogledali prema vratima od zahoda. Na vratima je sa crnim flomasterom pisalo „WC dr. Angela Merkel“. Roditelji su zaledili se od strave i horora. Dida je odiza njih rekao: „Ovo nema veze sa higijemom! Ovo je u znak solidarnosti sa herojskom borbom grčkog naroda protiv kapitalističkog ugnjetavanja!“

Posli smo mi obitelj sidili u dvoru i šutili smo. Mama i tata su davali si mote i beljili se kao da moj dida je malo udren u glavu. Samo onda je u didin dvor dogibao jedan barba u uniformi od pandurije. Dida je njemu rekao: „O Grgo, otkud ti? Aj sidi! Jesi za bićerin travarice?“ Murac Grgo je rekao: „Fala ti lipa, al ne pijen dok san na dužnosti!“ Dida je rekao: „Pa šta bi kod mene dolazija po dužnosti?“ Murac Grgo je rekao: „A jebiga bože, dobija san pritiv tebe kaznenu prijavu!“ Didi je uletila zbunjoza: „Kakvu kaznenu prijavu?“ Murac Grgo je rekao: „Anonimnu! Za remećenje javnog reda i mira!“ Dida je rekao: „N bava kua? A zbog čega?“ Murac Grgo je rekao: „Zbog zahoda!“ Dida je opalijo čudilo: „Kakvog zahoda, jebate patak?“ Murac Grgo je rekao: „Aj, aj, nemoj mi sad prodavat spiku da u kući nemaš ni zahoda!“ Dida je rekao: „Iman, iman… Da buden precizan, iman jednog zeta i par klozeta!“

Mama i tata su ukočenili se na katrigama. Murac Grgo je didi rekao: „Okej, saš mi odgovorit na par pitanja da tu stvar raščistimo!“ Dida je rekao: „Pucaj!“ Murac Grgo je pitao: „Jel tačno da imaš dva zahoda, od kojih si jednog nazva WC dr. Franjo Tuđman, a drugog WC dr. Angela Merkel?“ Dida je rekao: „Tačno je! Jedan je u aparpmanu B, a drugi u aparpmanu A!“ Murac Grgo je pitao: „A zašto si narečenin zahodima da baš ta imena?“ Dida je rekao: „U slučaju ovog drugog, u znak solidarnosti sa herojskom borbom grčkog naroda protiv kapitalističkog ugnjetavanja!“ Murac Grgo je pitao: „A u slučaju prvog?“ Dida je rekao: „U znak solidarnosti sa zagrebačkom zračnom lukom!“

Onda je moj tata uletijo: „Skužajte, šjor pandur, al kakve veze imaju privatni zahodi sa javnim redom i mirom?“ Murac Grgo je odbrusijo: „Ti se ne mišaj, pametnjakoviću! Ovo se ne tiče zeta, već klozeta!“ Tata je u roku keks začepijo lambrnju. Onda je murac Grgo pitao dida: „A jel tačno da ste na Dan državnosti imali svečano otvorenje zahoda?“ Dida je rekao: „Tačno je!“ Mama je cijuknila: „Čako!? Jel to moguće?! Pa koji ti je kurac?!“ Murac Grgo je pitao: „A jel tačno da su na svečanosti prisustovali stari Tonino i don Joso iz župe Srca Isusova? I da nije bija pozvan prestavnik hrvacke pandurije, iako se služija domaći pršut i sir?“ Dida je rekao: „Tačno je! Ispričavan se zbog propusta!“ Murac Grgo je rekao: „I bolje ti je! A jel tačno da je don Joso posli marende blagoslovija oba zahoda?“ Dida je rekao: „Tačno je!“ Murac Grgo je pitao: „A jel tačno da je prije blagoslova popija znatniju količinu alkoholnih napitaka?“ Dida je rekao: „Tačno je! Reka je da ne može on oba zahoda poškropit sa sveton vodicom bez barenko dva žmula bevande!“

Onda je mama fljasnila se po čelu i skriknila je: „Ajme majko, ovo je strava i užas…“ Tata je zastenjao: „Ja ću se izrigat od gnjusa, časna rič…“ Mama je rekla: „Napravićete humano djelo, šjor pandur, ako ovog starog grezuna smista zbajbučite u pržun! A bogami i don Josu!“ Onda je dida nagnijo se prema murcu i rekao je: „Ako smo gotovi sa ispitivalom, jesi za malo sira i pršuta šta je ostalo od Dana državnosti?“ Samo murac Grgo je dignijo se od stola i rekao je: „A ne, ne, prika! Prije togaš mi pokazat di ti je taj aparpman B!“ Dida je zatrepćao sa očima i pitao je: „Štaš tamo, čoviče? Pa reka san ti da je sve tačno!“ Murac Grgo je nakeserijo se i rekao je: „Moran prije marende sastavit zapišnik!“

Robi K. (IIIa)

Peščanik.net

The post Bilježnica Robija K.: Toaletna priča appeared first on Tacno.net.

DAVNI (ILI IPAK) AKTUALNI RAZGOVORI

$
0
0

Adolf Hitler, Hermann Goering, Mladen Lorkovic, Andrija Artukovic, Ante Pavelic, ullstein bild

Eto, zanimljivi razgovori iz nekih davnih vemena. Mada, a možda mi se samo pričinja, neki naglasci kao da imaju i sasvim aktualan prizvuk. No, neka pametniji o tome prosuđuju. Ja tek čitam, jer takvu sam naviku stekao. Čitam knjige, da ne bi bilo zabune. A u knjigama svašta se može naći. I podataka, i poticaja za razmišljanje. Pa, evo, neka i ovi ulomci budu – nekome možda ipak – poticaj za razmišljanje. I neka svatko zaključuje za sebe – u svoja četiri zida, u svojem stanu, kući ili dvorištu.

Piše: Tomislav Jakić, Forum.tm

Pripadam generaciji koja je naučila čitati. Pa što, reći ćete. Svatko danas zna čitati (što, doduše, nije istina, čak ni u Hrvatskoj, „zemlji znanja“). No, ja zapravo mislim na čitanje knjiga, ne na surfanje po internetu, ne na googlanje, nego baš na ciljano čitanje s namjerom odabranih knjiga. Imam ih u mojoj privatnoj biblioteci podosta. Među njima i pet knjiga povjesničara (i to pravoga, a ne priučenoga) Bogdana Krizmana što se bave ustaškim pokretom, od njegovih početaka do godina u emigraciji za koje je Krizman, kao uostalom i mnogi drugi, smatrao da su označile definitivni zalaz ustaštva. Knjige su objavljivane u rasponu od 1980. do 1986.godine. Glavna im je značajka da imaju vrlo malo izvorno autorskoga teksta. To su, na tisućama stranica, dokumenti, bilo u izravnim navodima, bilo prepričani, ali naravno uvijek s precizno navedenim izvorima, pa svatko, tko bi mogao doći u napast da nečemu ne povjeruje, može utvrditi iz kojega je arhiva i iz koje države uzet citirani dokument i kako on izgleda u izvorniku.

U drugoj od tih šest opsežnih knjiga zainteresirani čitatelj (ako takav danas još postoji, ili bolje rečeno: smije postojati) naći će podatke o prvom susretu ustaškog poglavnika Ante Pavelića (kojemu je do toga susreta bilo iznimno stalo) s Fuehrerom Trećeg (tisućugodišnjeg!) Reicha, Adolfom Hitlerom i – prije toga – s ministrom vanjskih poslova Reicha, Joachimom von Ribbentropom (osuđen 1946. u Nuernbergu kao ratni zločinac i smaknut). I tu priča postaje zanimljiva, pogotovo ako se gleda iz današnje perspektive. Ili mi se to tek priviđa, tko će znati. Da ne bih ništa sugerirao, ili imputirao, naprosto ću prepisati dijelove onoga što je Krizman naveo u svojoj knjizi. Moje se intervencije svode na promjenu oblika slova tamo, gdje mislim da valja nešto uočiti – da bi se naučilo, ili da se ne bi zaboravilo.

Šefu nacističke diplomacije bilješku za razgovor s Pavelićem pripremio je njemački ambasador u Zagrebu Kasche (visoki časnik SA, osuđen poslije rata u Jugoslaviji kao ratni zločinac i smaknut). Evo dijelova te bilješke.

„Titula državnog vođe dra Ante Pavelića glasi ‘Poglavnik’ što na njemačkom znači ‘poglavica'; njegov pokret – ustaše, pod njegovim je neposrednim vodstvom. . . . U pregovorima od 4. VI. postignut je sporazum o preseljenju Slovenaca iz Štajerske i Koruške u Hrvatsku, odnosno Srbiju i isto tako iseljenju Srba iz Hrvatske u Srbiju; Hrvati će iseliti 30.000 Srba više u Srbiju nego što će primiti Slovenaca iz Reicha . . . Hrvatska je priznala položaj Njemačke narodne skupine pod zaštitom Fuehrera . . . Pavelić je za prvoga župana u Srijemu imenovao Nijemca dra Elickera sa sjedištem u Vukovaru . . . Oružane snage NDH u ovom času imale bi se sastojati od 15 do 20 potpuno formiranih bataljuna . . . 13. lipnja, na spomen-dan duhovnog oca Pavelićeva pokreta A. Starčevića, održat će se velika smotra trupa.“

Imajući bilješku s tim i drugim podacima pred sobom, Ribbentrop je 6. lipnja 1941. vodio razgovor s Pavelićem. I dalje prepisujem.

„Pavelić se Ribbentropu zahvalio na dobrim željama a također za veliku pomoć koju je Njemačka ukazala prilikom stjecanja nezavisnosti NDH. Bio je godinama uvjeren da će svanuti dan nezavisnosti njegove zemlje, kad Njemačka pobijedi svoje velike neprijatelje . . . Hrvati mogu korisno surađivati pri suzbijanju zavjereničke klike u Srbiji. Pavelić raspolaže stručnjacima koji vrlo dobro poznaju prilike u Srbiji, a može također staviti na raspolaganje potrebne dokumente . . . Pavelić je rekao da su pregovori (o granici) s Italijom u početku doista bili vrlo teški. Bio je tada potpuno pritisnut uza zid i na kraju nije znao drugo nego da zatraži razgovor s Duceom. Tako im je pošlo za rukom da otklone teškoće, iako mora reći da ga novo razgraničenje ne čini sasvim sretnim . . . Na primjedbu šefa njemačke diplomacije da će NDH dobiti manjinu od jedan i po milijun Srba, odgovorio je Pavelić da pitanje neke srpske manjine prije 60 do 70 godina još nije postojalo. Tek njihovim prelaskom u srpsko-pravoslavnu crkvu ti su dijelovi stanovništva pogrešno učinjeni Srbima. Uostalom, Hrvatska će rado prepustiti Srbe sa svog područja i za to prihvatiti Slovence, kao što je to i bilo već sugerirano s njemačke strane . . .Pavelić je izjavio da će Srbe odstraniti čim Slovenci stignu. Pozabavio se, zatim, židovskim pitanjem i napomenuo da samo u Zagrebu živi 12.000 Židova. Već su stupili na snagu zakoni o Židovima (prvi, napominje Krizman, već 30. travnja 1941., dakle 20 dana po proglašenju NDH) i Židove će sve više iskapčati . . . U zemlji će postojati samo jedna stranka, ustaše, u koju će preuzeti ostale još preostale grupice. Na religioznom polju . . . kod katolika niži je kler u cijelosti uz Pavelićev pokret. Ali visoki katolički kler i nadbiskup Stepinac raspoloženi su protiv ustaškog pokreta, no to njihovo držanje, prema Paveliću, nije nikako povezano s nekim prijateljskim osjećajima za Srbe nego se može objasniti međunarodnom orijentacijom katolicizma.“

Poslije razgovora sa šefom diplomacije uslijedio je i susret s nacističkim vođom, Adolfom Hitlerom. Prepisujem i dalje.

„Pavelić je Hitleru na samome početku izrazio zahvalnost NDH za njenu postignutu nezavisnost. Hitler je uzvratio da je razvoj u Hrvatskoj uvijek pratio s velikim zanimanjem, budući da mu je osobno hrvatski narod iz njegove mladosti vrlo dobro poznat . . . Pavelić je rekao . . . da je Fuehreru i njemačkom narodu osigurana najveća zahvalnost Hrvatske, jer se još u povijesti nije dogodilo da bi se bez pomoći neke velike države mogao osloboditi neki mali narod . . . Taj osjećaj zahvalnosti neće nikada presahnuti, jer su Hrvati kao narod poslovično vjerni. Hitler je na tom mjestu ubacio da mu je to vrlo dobro poznato. . . Srpsko pitanje – nastavio je Pavelić – postoji zapravo tek šezdesetak godina. Oni dijelovi stanovništva koji su tada prešli u srpsko-pravoslavnu crkvu, bili su pogrešno nazvani Srbima, iako su zapravo Hrvati. Hitler je s tim u vezi spomenuo planove o preseljavanju stanovništva . . . Uostalom – ako hrvatska država želi biti sasvim solidna, mora se – naglasio je Hitler – pedeset godina voditi nacionalno netolerantna politika jer iz pretjerano velike tolerancije u tim pitanjima nastaju samo štete. Pavelić je s tim u vezi rekao da je za nj najteže pitanje predstavljala Dalmacija, pitanje koje je hvala Bogu sada riješeno . . . Pavelić je ustvrdio da se Hrvati zato tako dobro slažu s Njemačkom narodnom skupinom jer nisu – kako se to pogrešno tvrdi – Slaveni. Hrvati potječu od Gota i njima je panslavistička ideja bila nametnuta kao nešto artificijelno . . . Hitler je posavjetovao Pavelića da sebi ne stvara preveliku vojsku. Bilo bi znatno bolje – govorio mu je Hitler – ako bi imao manje brojne ali zato potpuno naoružane i dobro izvježbane trupe . . . Pri kraju razgovora Pavelić je spomenuo još neka svoja iskustva s katoličkom crkvom. Na primjer, hrvatski biskup (nadbiskup) dao mu je pouku da se može vladati samo ako se što je moguće više popušta. Mladi župnik koji se tom prilikom nalazio u biskupovoj pratnji i – kao mnogi mladi svećenici – pripada ustaškom pokretu, učinio je na to nekoliko primjedbi koje visokom gospodinu nisu odgovarale . . . Ni papa također – potužio se Pavelić Hitleru – ne želi priznati Nezavisnu Državu Hrvatsku, budući ‘da su i na drugoj strani katolici’.

Na završetku posjeta, napuštajući područje Trećeg Reicha (kod Brežica!) ustaški je poglavnik poslao brzojav njemačkom ministru vanjskih poslova u kojemu zahvaljuje na toplom prijemu i doslovno kaže: „Nezaboravni 6. lipanj ostaje kamen međaš u povijesti hrvatskog naroda koji je sretan što može sa svojim snagama da služi ideji nove Evrope.“

Idućega dana, i time završavam prepisivanje iz Krizmanove knjige, Pavelić je poslao pismo Hitleru, prenoseći želju maršala Kvaternika „da se hrvatske dobrovoljačke formacije upotrijebe u budućim vojnim operacijama kako bi tako ponovo oživjelo njemačko-hrvatsko bratstvo u oružju, koje se stoljećima potvrđivalo na svim ratištima Evrope. . . . U povodu izbijanja rata između Velikonjemačkog Reicha i Rusije – piše dalje Pavelić – hrabra hrvatska vojska obratila se ponovo svome vojskovođi i zamolila ga da se smije boriti rame uz rame sa svojim njemačkim drugovima . . . Stoga je Poglavnik slobodan da ponovo iznese tu molbu u ime hrvatskog naroda i njegovih oružanih snaga da bi i one dale u žrtvama svoj doprinos – iako mali – novom evropskom poretku.“

Eto, zanimljivi razgovori iz nekih davnih vemena. Mada, a možda mi se samo pričinja, neki naglasci kao da imaju i sasvim aktualan prizvuk. No, neka pametniji o tome prosuđuju. Ja tek čitam, jer takvu sam naviku stekao. Čitam knjige, da ne bi bilo zabune. A u knjigama svašta se može naći. I podataka, i poticaja za razmišljanje. Pa, evo, neka i ovi ulomci budu – nekome možda ipak – poticaj za razmišljanje. I neka svatko zaključuje za sebe – u svoja četiri zida, u svojem stanu, kući ili dvorištu.

The post DAVNI (ILI IPAK) AKTUALNI RAZGOVORI appeared first on Tacno.net.

Viewing all 4248 articles
Browse latest View live