foto: pri.scree.youtube

Nekažnjeni za svoju ratnohuškačku djelatnost pojedini novinari su ponovo u funkciji klerofašističkih krugova u Srbiji i Hrvatskoj i podržavaju velikodržavne ambicije i projekte onih koji bi u miru da ostvare neostvarene ratne ciljeve pohoda na Bosnu i Hercegovinu.

Kada se sumiraju rezultati djelovanja Haškog tribunala za Jugoslaviju (ICTY) teško je, pogotovo nama, suvremenicima agresije na međunarodno priznatu članicu Ujedinjenih naroda, državu Bosnu i Hercegovinu, dati objektivnu ocjenu. Ali je sigurno da su prisustvo i odluke Tribunala brana novim agresivnim pohodima.

Ono što nije procesuirano u Hagu, a što je moralo biti predmetom interesovanja ovog međunarodnog sudišta je rad i aktivan upliv pojedinih medija i novinara u pripreme i konačnu izvedbu agresije na Bosnu i Hercegovinu, na ratne pohode srbo-četničke armade na Sloveniju, Hrvatsku i Kosovo.

Neće biti da smo zaboravili djelovanje medija, posebice onih iz srbijanske metropole, koji su iz dana u dan ispisivali ratnohuškački pledoaje za krvave pohode srbo-četničke soldateske. Uporno se,  dobro isplaniranim metodima gebelsovštine, podizao nacionalistički zov, a sve pod paskom patriotizma, kojim je trebalo gazimestanski ostrastiti i zatrovati tisuće lakovjernog svijeta, koji je pisanje medija prihvatao, nažalost jedan kroz jedan.

Sad se tek vidi koliko je bio potreban, čak i neophodan ozbiljan pristup glavnih tužitelja Haškog tribunala (ICTY) ratnim zločinima novinara. Sasvim je nejasno zašto isti glavni tužilac za Jugoslaviju i Ruandu jeste podigao brojne optužnice protiv novinara za zločin genocida u Ruandi, a niti jednu za ratni zločin novinara u Jugoslaviji. Rad novinara je javan i ne može nedostajati dokaza. Jer nekažnjivo  podsticanje na izvršenje klerofašističkih namjera koje opet prijete krvavim sukobima na Zapadnom Balkanu neće donijeti ništa dobro.

Rječnik tih trovača bio je krajnje prizeman, sa jednom jedinom namjerom da se što lakše regrutuje topovsko meso za buduće ratne pohode. Nažalost, bojim se da prisustvujemo reprizi priprema za krvavu agresivnu rabotu.

Nekažnjeni za svoju ratnohuškačku djelatnost pojedini novinari su ponovo u funkciji klerofašističkih krugova u Srbiji i Hrvatskoj i podržavaju velikodržavne ambicije i projekte onih koji bi u miru da ostvare neostvarene ratne ciljeve pohoda na Bosnu i Hercegovinu.

Nekritičko pisanje i veličanje političara koji se ne ustežu otvoreno zagovarati disoluciju jedne međunarodno priznate države je u normalnim okolnostima čin višestruko podložan kaznenoj politici. Kako mnogi medijski potpaljivači agresorskih vatri nisu procesuirani na vrijeme, regrutovanje novih poslušnika gebelsovštine nastavlja se.

Nažalost, Hag se nije bavio nalagodavcima, medijskim podstrekačima i izvršiteljima zločina, kao njihovim slugama. A odgovor na pitanje zašto novinarima iz Jugoslavije Hag nije sudio mogla bi biti obimna doktorska disertacija.

Zato i imamo ovo što imamo u medijima koji opslužuju režime izrazito nenaklonjene poštovanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine od najbližih susjeda.

The post ZAŠTO NOVINARIMA IZ JUGOSLAVIJE HAG NIJE SUDIO appeared first on Tacno.net.

Pišući o Mostaru 1993. historičar Dragan Markovina ustvrdio je da se na Bulevaru branila civilizacija.

I uistinu je bilo tako, prvu crtu odbrane grada prema hrvatskoj vojsci HVO i jedinici Juke Prazine  držala su trojica mostarskih komandanata Semir Drljević Lovac, Zoran Perić i Goran Stošić – Bošnjak, Hrvat i Srbin mada to njima ni tada ni danas ništa nije značilo. Druga strana je također bila „multietnička“ tamo su rame uz rame bili Tuta Naletilić i Jusuf Juka Prazina.

Tako da se teza Dragana Markovine čini neupitnom. U Mostaru nisu ratovali narodi na Bulevaru, već vrijednosti.

Malo dalje u pozadini u vojnim zatvorima Armije BiH neki ljudi tukli su zatvorenike, odvodili ih na rad. Svjedočenja preživjelih zatvorenika tih zatvora su zastrašujuća. Vojni zatvori Armije BiH odredili su živote većine zatvorenika i njihovih porodica.

Mada sam tada imao 14 godina i na bilo koji način nisam mogao biti odgovoran za zlostavljanja tih ljudi slijedeći Jaspersevu misao o krivnji osjećam istinski stid i žaljenje i to je dužnost svih nas koji smo preživjeli pakao opsade. U naše ime niko nije mogao uništavati život bilo kojeg čovjeka.

Jer kao što kaže fra Ivan Šarčević „Krivnja drugih ne može sprati sramotu i zlo vlastitih ratnih protuha, zločinaca“.

Tadašnje vojne vlasti punile su zatvor sa onima koji su provodili teror nad zarobljenicima u opkoljenom gradu, većina ih je dobila zasluženu kaznu i presuđeno im je na sudovima BiH.

Nakon rata borba za kozmopolitski Mostar na vrijednostima branioca sa Bulevara nastavljena je istim žarom. Borba za jedinstveni grad i rušenje zida na Bulevaru postala je borba Luciana Pavarottija, Bone Voksa, Predraga Matvejevića, Bogdana Bogdanovića i svih evropskih intelektualaca.

Zatim je neko ugasio svjetlo.

Promišljati bošnjačku politiku, onu iz Sarajeva, koja je prenesena u Mostar početkom novog stoljeća je promišljati Ništa u Platonovom dijalogu Parmaneides.

Odgovor na ozbiljnu i sistematsku politiku hrvatskih nacionalista na čelu HDZ-a kojoj je cilj javan – Mostar kao stolni hrvatski grad bio je historijsko NIŠTA.

Floskule, parole, uništene fabrike, urušavanje srušenih zgrada, zatvaranje odsjeka za Bosanski jezik, poklanjanje HDZ-u baš svih bitnih pozicija u pravosuđu i policiji i najveća zastava BIH  – to su rezultati politike koja u Mostaru traje sadamnaest godina.

Posljedice su generacije politički nepismenih ljudi kojima možeš podmetnuti bilo kakvu totalitarnu ideologiju, ne samo bošnjački nacionalizam i fašizam već i hrvatski, srpski ili bilo koji drugi.

Vladajuća ideologija je učinila istočni Mostar besperspektivnim getom iz kojeg ljudi odlaze ako imaju manje sreće u Sarajevo a ako imaju više sreće u Njemačku.

Nedavno je bila godišnjica smrti Gorana Stošića, heroja koji je spasio Mostar, Šantića i Šantićevu ulicu. U spomen na njega i sve one koji su 1993. u Šantićevoj ulici i na Bulavaru spasili zapadnu civilizaciju, moramo sačuvati vrijednosti u koje su oni vjerovali.

The post Borba za kozmopolitski Mostar je etička obaveza appeared first on Tacno.net.

Zar je moguće da ste dr. Franji Tuđmanu, čovjeku koji je zadužio hrvatski narod kao nitko drugi u hrvatskoj povijesti, samo zbog toga što je umro uskratili osobno osiguranje dok boravi na otvorenom prostoru?

Poštovani predsjedniče Vlade, gospodine Plenkoviću,

Kao udovica prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana sa zaprepaštenošću i nevjericom sam primila vijest o novome u nizu barbarskih napada na spomenike koje je hrvatski narod podigao mome pokojnom mužu. Nakon što je onaj mladi divljak zadojen jugokomunističkom propagandom iscrtao srp i čekić na postolju spomenika dr. Franji Tuđmanu u Zagrebu (rad ak. kip. K. Kovačića), prije neki dan je na brutalan način oskvrnut i spomenik u Splitu (rad ak. kip. Z. Jurića i B. Silađina), koji je dosad odolijevao vandalskim napadima. Suze su mi potekle kada sam na fotografijama ugledala u crveno ofarbane oči moga pokojnog supruga! Prvi hrvatski predsjednik nije imao tako zakrvavljen pogled ni kada je u zatvorskoj ćeliji, shrvan hunjavicom, umotan u dekicu, robijao za Domovinu!

Gospodine Plenkoviću, uvjeravam Vas da ogorčenost kakvu osjećam dijele svi članovi obitelji Tuđman, kao i najbliži prijatelji. Pitaju se zašto baš u mandatu Vlade kojom Vi rukovodite dolazi do eskalacije ove vrste gnjusnosti? Kakva je to Vlada koja nije u stanju zaštititi spomenike tvorcu hrvatske države? I što je sljedeće? Hoće li pobješnjeli vandali jugokomunističke provenijencije uskoro bagerima jurišati na nezaštićene statue hrvatskoga velikana?

Ne mogu se oteti sumnji, gospodine Plenkoviću, da je Vaš indolentan odnos prema sigurnosti spomenika mojemu pokojnom suprugu posljedica ‘detuđmanizacije’ kakva se može zapaziti i u nekim drugim aspektima politike aktualne Vlade. U svakom slučaju, upozoravam Vas kako je zajednički stav obitelji Tuđman da ubuduće ovu sramotu neće trpjeti. Ne poduzmete li u najskorijem roku odgovarajuće zaštitne mjere, mi ćemo, u skladu sa svojim zakonskim ovlastima, pokrenuti inicijativu da se spomenici prvome hrvatskom predsjedniku, naročito onaj splitski, uklone sa sigurnosno rizičnih površina.

S osobitim štovanjem,

Ankica Tuđman

x x x

Poštovana gospođo Tuđman,

U potpunosti razumijem Vašu ozlojeđenost i uvjeravam Vas da je i osobno dijelim. Također Vas želim uvjeriti kako serija bezočnih napada na memorijalna obilježja dr. Franji Tuđmanu nije posljedica djelovanja ove Vlade. Štoviše, drske atake na spomenike najvećem sinu našeg naroda doživljavam kao izravne napade na Vladu, jer ona u svim segmentima svoga rada ostaje vjerna idealima, vizijama i mudroj državotvornoj politici dr. Franje Tuđmana.

Stoga držim da nema potrebe za radikalnim rješenjima. Što se tiče incidenta u Splitu, min. unut. poslova g. Božinović mi je osobno zajamčio kako će zasad nepoznati počinitelji uskoro biti uhićeni, izvedeni pred sud i osuđeni na dugogodišnje robije. Također je odlučeno da se spomenik Vašem suprugu na Rivi stavi pod cjelodnevnu policijsku zaštitu, a nadzorna kamera smještena na obližnjem kandelabru zamijeni novom, ispravnom, jer su ovu dosadašnju očito onesposobili kiša, bura ili neprijatelji hrvatske države.

Budite sigurni, gospođo Tuđman, kako će ova Vlada dati sve od sebe da ni jednoj skulpturi dr. Franje Tuđmana ubuduće ne pofali ni dlaka s glave.

S naročitim štovanjem,

Andrej Plenković

x x x

Poštovani g. Plenkoviću,

Što Vam to znači da će se splitski spomenik mojem pokojnom suprugu staviti pod cjelodnevnu policijsku zaštitu? Pa gdje je ta policijska zaštita dosad bila? Zar je moguće da ste dr. Franji Tuđmanu, čovjeku koji je zadužio hrvatski narod kao nitko drugi u hrvatskoj povijesti, samo zbog toga što je umro uskratili osobno osiguranje dok boravi na otvorenom prostoru? Ako je tome tako, ja sam istinski preneražena, gospodine Plenkoviću!

Za Vašu informaciju, morate znati da je čak i g. Milanović iz meni osobno mrskog SDP-a – za čijeg je premijerskog mandata spomeničko obilježje u Splitu i podignuto – preko min. unut. poslova g. Ostojića bio osigurao kvalitetnu policijsku zaštitu za moga pokojnog muža: uz spomenik su stalno stražarila tri naoružana redarstvenika, dva policijska vozila bila su danonoćno parkirana u neposrednoj blizini, s krova obližnje Biskupove palače teren su budno osmatrali pripadnici protuterorističke jedinice, a i nadzorna kamera je, dakako, bila u ispravnome stanju.

Ne mogu vjerovati, g. Plenkoviću, da je upravo HDZ-ova Vlada pod Vašim rukovođenjem dokinula te razumljive sigurnosne mjere i izložila dr. Franju Tuđmana nemilosti neprijatelja hrvatske države. Jer ono što Vi nazivate ‘incidentom’ je zastrašujući teroristički napad na temelje hrvatske opstojnosti!

U svakom slučaju, ponukana Vašim sramotnim odnosom prema ostavštini prvoga hrvatskog predsjednika, obitelj Tuđman odlučila je zatražiti premještanje splitskoga spomenika dr. Franji Tuđmanu na sigurnosno manje izazovnu lokaciju. Ne poznajem dovoljno Split, no neki znanci me upućuju na to kako bi najprikladnije rješenje bilo da se spomenik s Rive izmjesti u kvart pod nazivom Karepovac.

Sa štovanjem,

A. Tuđman

x x x

Poštovana gospođo Tuđman,

Ponavljam, nema razloga za radikalna rješenja i brzoplete odluke. Ako je i bilo propusta u osiguranju spomenika dr. Franji Tuđmanu, jamčim Vam da će ih ova Vlada u najbržem roku otkloniti. Osim toga, znanci su vas krivo informirali: Karepovac nije nikakva elitna četvrt, već splitsko gradsko smetlište.

Sa štovanjem,

A. Plenković

x x x

Poštovani g. Plenkoviću,

Nema razloga da mi docirate. Meni je dobro poznato da Karepovac nije elitna lokacija, nego gradsko smetlište, ali nisam ni ja Ankica Tuđman, nego kolumnist Novosti, pa se ipak dopisujem s Vama. To je dodatni razlog da se u ime obitelji Tuđman založim za neodložnu dislokaciju spomenika dr. F. T.

Sa štovanjem,

V. Ivančić

x x x

Poštovani g. Ivančiću,

Dobro, ako je to konačna i definitivna volja obitelji, spreman sam osobno pokrenuti inicijativu da se splitski spomenik dr. F. T. premjesti na Karepovac. No morate znati da to neću učiniti kao predsjednik Vlade, već kao savjesni građanin i kolumnist Novosti.

Sa štovanjem,

B. Dežulović

x x x

Poštovani g. Dežuloviću,

Teško mi je povjerovati da ste se srozali toliko nisko da se u svojim prethodnim dopisima lažno predstavljate kao premijer Plenković samo kako biste inicirali premještanje spomenika dr. F. T. sa splitske Rive na Karepovac. Ukoliko ste očekivali da i mene možete uvući u tu prljavu rabotu, niste se prevarili.

Sa štovanjem,

V. Ivančić

x x x

Slušaj me, babo jedna, umjesto što farbaš čitatelje da ćemo brončanog klipana od tonu i pol premještati na Karepovac, bolje bi ti bilo da farbaš spomenik. Ja sam već obradio lijevo oko.

B. D.

x x x

U redu, ja ću desno.

V. I.

portalnovosti.hr

The post Red Bull appeared first on Tacno.net.

Wladimir Putin (Reuters/A. Zemlianichenko)

Kajla Putinu? Neee, kajla hrvatskim građanima, koji će „suzbijanje ruskog utjecaja u RH“ oduševljeno plaćati po preskupim državnim (HEP) cijenama plina, jer netko mora platiti gubitke nerentabilnih/neiskorištenih plutajućih 2,6 milijardâ m³ ukapljenog energenta. Što bi rekla ona nesretna hadezeovka, koju je analitičar Žerko Puhovski ocijenio politički i intelektualno nezrelom za ministricu: tako vam je to u obitelji. Zapadnoj, je li, kojoj oduvijek pripadamo? Sic transit. Kajla zdravom razumu, životnom standardu, ali i međunarodnoj vjerodostojnosti zemlje – da ne kažemo ugledu, jer ga nema – to, što Banski dvori prakticiraju proameričke tzv. sankcije protiv „ruske agresije na Europu“ neusporedivo pravovjernije od ijedne članice EU-a tzv. prve brzine, Njemačke ili Francuske. Na vlastitu dugoročnu štetu jer je RH – iz ideološki i vjerski maloumnih razloga, a proamerički podaničkih – postupno eutanazirao nekad razvijene/unosne gospodarske veze bivše Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) u SFR Jugoslaviji s tadašnjim SSSR-om pa, je li, neretvanski plantažeri nemaju komu prodati mandarine. Dijele ih budzašto penzićima po gradskim trgovima i djeci u vrtićima. Građevinski strojevi hrđaju. „Bijele noći“ u Sibiru vraćene su Rusima za presmiješnih 74 milijuna dolara, a godišnje proizvode nafte i plina više nego Ina i MOL zajedno 

Marijan Vogrinec

Neki prozapadno procijepljeni mediji – ne samo u balkanskoj miš-državi, neukusno samopodređenoj Uncle Samovoj prevrtljivoj volji tipa America First – upravo halabuče u povodu šestodnevne (21.- 26. ožujka) europske turneje kineskog predsjednika Xi Jinpinga, jer da je „Europa zabrinuta zbog jačanja kineskog utjecaja“. Nešto manje ili još i više, ako se pita glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga, zbog ruskog, ali zbog američkog, je li, nije budući da se to na službenom Zapadu podrazumijeva kao prirodno, normalni i čak – poželjno. Ako se pod geopolitičkim pojmom Europe iščitava  umišljeni leno tvrdokorne administracije nepredvidljivog Donalda Trumpa nadimkom Twitteraš i Narančasti Barun, zabrinutost ima smisla. Ako je pak ekonomija posrijedi, zabrinutosti nema mjesta ili je tek suhonjav smokvin list za neke opipljivije apetite protekcionističke provenijencije budući da i trgovanje s crnim vragom podrazumijeva isključivo interes/korist. Ne prijateljstvo, ljubav, simpatije i tako to. Povijest je prepuna primjera kako su čak krvni neprijatelji usred najtežih ratnih sukoba trgovali jedni s drugima. Npr. Hitler i Churchill visokokaloričnim engleskim antracitom, a istodobno su leteće lokomotive V-1, pa projektili V-2 raketnog genijalca u SS-ovoj časničkoj odori (poslije rata konstruktorskog mozga američkog svemirskog programa) Wernhera Magnusa Maximilliana Freiherra von Brauna razarale London.

Kina je balvan u Twitteraševu oku, uz Rusku Federaciju, ali i samu Uniju, koje – svjesne svojih potencijala, razvojnih potreba i ambicija – s istim pravom kao SAD, traže odgovarajuće mjesto pod postblokovskim suncem i pripadajuću ulogu za stolom gdje se upravo miješaju karte novog međunarodnog poretka. Nema logike u tomu da je kineski utjecaj na Starom kontinentu, ako mu to koristi, nešto loše i pogubnije od američkog globalnog političkog, vojnog, ekonomskog i mentalnog žandarenja tipa America First. Kojim se Donald Trump u manje od prve godine svog mandata već uspio zamjeriti i najbližim zapadnim partnerima/saveznicima. Rat protiv „njihovog“ utjecaja mantra je, zapravo, rata – za „naš“ utjecaj. Pa je u Europi, je li, skandalozno dopustiti kineski ili ruski utjecaj, koji se u ekonomskom smislu ne mogu zaustaviti, jer to ne dopuštaju zakonitosti/logika razvoja u globalnom selu (Marshall McLuhan). Kina Xi Jinpinga postala je neupitnom svjetskom velesilom, najvećim svjetskim tržištem te razvojno već sustiže ili „tuče“ samoproglašeni SAD-ov monopol i na najosjetljivijim konkurentskim područjima, osobito u Africi. I bez pardona ide dalje, što vrijedi i za ruski utjecaj koji se također ne dâ ničim zaustaviti bez velikog zla za Plavi planet.

Huawei pokorava Europu

Vladimir Vladimirovič Putin je uzdigao Rusku Federaciju – prostorno najveću te prirodnim resursima najbogatiju zemlju na svijetu – iz postkomunističkog pepela na globalnu poziciju bivšeg Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) u njegovim najmoćnijim godinama. Opet politička, vojna i ekonomska velesile, Rusija je proglašena na Zapadu „prijetnjom SAD-u i EU“. Što je u biti američka floskula na koju se, silom prilika političkog/svjetonazorskog promiskuiteta, interesno lijepi dio zemalja. Skandalozno je, eto – dráme sada njihovi medija u povodu Jinpingova posjeta Europi – dopustiti na Starom kontinentu kineski utjecaj, iako je on već toliko pustio korijenje da ga se jednostavno više ne dâ suzbiti, kamoli prekinuti bez gadnog minusa u vanjskotrgovinskim bilancama EU-zemalja tzv. prve brzine.

Tomu ponajbolje svjedoči aktualan košmar i podijeljenost među zemljama članicama Unije – otuda i pojačana medijska introspekcija proameričkih interesa – glede i u svezi slučaja kineskog giganta Huaweija (oprema za mobilne mreže pete generacije, 5G), kojem su SAD i Australija „zalupile vrata“ (Hina), te velikog kineskog projekta novog tzv. Puta svile. „Washington također vrši velik pritisak na europske saveznike da ne koriste opremu kineskog diva Huaweija za razvoj mobilnih mreža pete generacije“, izvijestila je Hina. „Talijanska vlada je podijeljena s tim u vezi. Kada je riječ o Francuskoj, dva telekom operatera koriste opremu Huaweija za mreže 4G i testiraju opremu za 5G. Konačnu odluku Pariz ipak još nije donio (ali zato stiže u posjet baš Xi Jinping, koji će se sastati s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, a za nedjelju imaju zakazanu intimnu večeru na Azurnoj obali, op. a.). Monako je 2018. potpisao sporazum s kineskom grupom da postane prva zemlja posve pokrivena 5G mrežom, po priopćenju Monaco Telecoma. Tijekom posjeta Monacu, Xi će se sastati s princem Albertom II. To će biti prvi posjet jednog kineskog predsjednika toj zemlji.“

Moderna Kina zauzetog predsjednika Xi Jinpinga jamačno ima čime konkurirati SAD-u i politikom ekonomskog zbližavanja i suradnje ne samo s velikima i moćnim ekonomskim i vojnim aglomeracijama već i s malim partnerima, kakav je Monaco sa svojim turističkim i potencijalima europskog financijskog središta. Ili Srbija, Crna Gora ili miš-država RH, gdje je veliki kineski konzorcij China Road and Bridge Corporation (CRBC) pobijedio zapadnoeuropske konkurente iz Austrije i Italije na natječaju za gradnju Pelješkog mosta, vrijednu nešto više od dvije milijarde kuna. Kinezi su jak investitor u Srbiji i Crnoj Gori, s tendencijom jačanja i širenja poslova na europskom Jugoistoku. Gospodarska suradnja Kine i Njemačke „stara je priča“, etc., što će reći da globalna ekonomija i kretanje kapitala podliježu jačim i drukčijim zakonitostima od pukih političkih/politikantskih pripetavanja tipa – utjecaja ovog ili onog na ovo ili ono. Nije slučajno da Xi Jinping dolazi u šestodnevni posjet Staroj dami u trenutku kad ju trese Brexit groznica zbog koje poslovni ljudi sele poslove s Otoka na kontinent, kao što su prije desetak godina iz Unije u Kinu i drugdje po Aziji. Ili, kao što njemački investitori „preskaču“ Bijednu Našu i otvaraju radna mjesta u Srbiji, jer kapital – time i politički utjecaj, u simbiozi s njim – ide tamo, gdje mu je dobro i gdje se oplođuje. Zato je ekonomski jako skliska ta floskula o zabrinutosti zbog utjecaja.

Recimo, hrvatski politički mainstream već desetljećima, svakako znatno prije ulaska RH u NATO i Uniju, odnosno nakon međunarodne izolacije režima Franje Tuđmana zbog uplitanja Hrvatske u međuetnički rat u BiH – neki domaći i strani političari tvrde: agresije RH na susjednu, suverenu državu – neutemeljeno, na ekonomsku i političku štetu vlastitih građana zazire od tzv. ruskog utjecaja. Koji se također ne dâ spriječiti ne samo zato što je itekako snažno/moćno prisutan u najbližem susjedstvu (Srbjji te Republici Srpskoj u BiH, Sloveniji, Crnoj Gori, Mađarskoj…) već i u samoj Bijednoj Našoj, gdje – među inim – drži vlasničke ključeve posrnulog koncerna Agrokora, dio naftno-plinskog businessa, Ine posredstvom mađarskog MOL-a, etc. Bit će golema frka, recimo, kad sljedeća opet s ko’ca i konopca skrpljena HDZ-ova vlada i jamačno opet HDZ-ova gaf-predsjednica – transatlantistica, kakvom se samoprozvala Kolinda Grabar-Kitarović, američka agitatorica u RH – puste preskupi američki ukapljeni plin iz škriljevaca teći terminalnom nervaturom LNG-a u krčkom akvatoriju ne bi li, je li, po Twitteraševoj direktivi diverzificiranim opskrbnim pravcem udarili kajlu najmanje 30 posto jeftinijem Putinovom energentu iz cijevi. Sic transit. A ekonomski zrela Europa neće se nikad – zbog politikantskih razloga America First s one strane Velike bare – odreći blagodati proste računice: za manje novca dobiti više.

Crnilo za „Bijele noći“

Kajla Putinu? Neee, kajla hrvatskim građanima, koji će „suzbijanje ruskog utjecaja u RH“ oduševljeno plaćati po preskupim državnim (HEP) cijenama, jer netko mora platiti gubitke nerentabilnih/neiskorištenih plutajućih kapaciteta 2,6 milijardâ m³ plina. Što bi rekla ona nesretna hadezeovka, koju je analitičar Žerko Puhovski ocijenio politički i intelektualno nezrelom za ministricu: tako vam je to u obitelji. Zapadnoj, je li, kojoj oduvijek pripadamo? Sic transit. Kajla zdravom razumu, životnom standardu, ali i međunarodnoj vjerodostojnosti zemlje – da ne kažemo ugledu, jer ga nema – to, što Banski dvori prakticiraju proameričke tzv. sankcije protiv „ruske agresije na Europu“ neusporedivo pravovjernije od ijedne članice EU-a tzv. prve brzine, Njemačke ili Francuske. Na vlastitu dugoročnu štetu jer je RH – iz ideološki i vjerski maloumnih razloga, a proamerički podaničkih – postupno eutanazirao nekad razvijene/unosne gospodarske veze bivše Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) u SFR Jugoslaviji s tadašnjim SSSR-om pa, je li, neretvanski plantažeri nemaju komu prodati mandarine. Dijele ih budzašto penzićima po gradskim trgovima i djeci u vrtićima. Građevinski strojevi hrđaju. „Bijele noći“ u Sibiru vraćene su Rusima za presmiješnih 74 milijuna dolara, a godišnje proizvode nafte i plina više nego Ina i MOL zajedno.

RH istjeruje ruskog diplomata, jest, najnižeg ranga, ali…, jer je Putin – otkrila Theresa May istom metodom kao njezin prethodnik Tony Blair Saddamovo kemijsko oružje za masovno uništenje – u nekom engleskom selu „otrovao“ užasnim otrovom novičokom dvostrukog špicla Sergeja Skripala, koji je ostao živ… I koji otrov posjeduju zemlje u pola svijeta, a kako ne bi SAD i Velika Britanija. No, kad na Zapadu dreknu aport, eto Bijedne Naše uz nogu. Da nije tragično, bilo bi smiješno.

Jesu li ili hoće li Ameri, NATO ili Unija nadoknaditi Hrvatskoj, što bi kazao nogometni izbornik Zlatko Dalić – poniznost, poslušnost na vlastitu štetu, pravovjernost „našem načinu života“ i tzv. zapadnim vrijednostima? Nije, i neće. Ruski i kineski utjecaj, ako je vjerovati braniteljima samoproglašenog američkog monopola na svijet, dođu mu kao metastaze karcinoma, pa ih – ucjenjuje Twitteraš – američki prijatelji moraju goniti na svakom mjestu, u svako doba i svim učinkovitim sredstvima. Bez obzira na veliku svoju gospodarsku štetu i diplomatsko samoponiženje. Civilizirane zapadnoeuropske zemlje koje drže do sebe i skrbe prvenstveno o interesima svojih ekonomija i žitelja ne gledaju na zahtjeve Bijele kuće naočalana mentaliteta nek’ susjedu crkne krava. Razumna će se njemačka kancelarka Angela Merkel, najmoćnija žena na svijetu, tek nasmiješiti i odmahuti rukom na Trumpov bijes zbog gradnje plinovoda Sjeverni tok 2 (kapacitet 55 milijardâ m³), koji će dnom Baltičkog mora dopremati jeftin/siguran ruski energent u EU. Glede i u svezi američkih zahtjeva za sankcijama Moskvi, prva joj je briga hoće li Putin, za „protuuslugu“, staviti ključ u bravu oko 5000 njemačkih tvrtki, što solidno zarađuju u njegovoj zemlji, stotine tisuća radnika baciti na ulicu i kastrirati njemačku vanjskotrgovinsku bilancu. Samo zato kako bi Uncle Sam pokušao natjerati Ruskog medvjeda na ples!? Malo sutra. Zdrava šuška jača je od svake demagogije, a mudri državnici koji drže do sebe i svoje zemlje itekako znaju – razliku.

Autor: Reuters

Šestodnevni posjet kineskog lidera Xi Jinpinga Europi je u ekonomskom i političkom interesu najmnogoljudnije države na svijetu, a realizirat će se učincima, kojima će profitirati i njegovi ciljani partneri. Drukčije ne može. Nema alternative. Što bi tu imalo biti – zabrnjavajuće? Kina je u svakom smislu svjetska velesila, koja ima što ponuditi i Europi i ostatku svijeta, ali i tržište bar triput već od europskog i pet puta veće od američkog na kojem svaka mudra ekonomija mora samo pokupiti novac s tla. RH to ne zna ni nakon pompoznog petodnevnog posjeta u listopadu 2015. godine Grabar-Kitarović s obitelji i državnom svitom Kineskom zidu, pardon predsjedniku Xi Jinpingu radi „razvijanja gospodarskih odnosa dviju zemalja“, pa su mogućnosti ostaje u niši potencijalnih. A jedna Kina potroši za jedno prijepodne sve što je Bijedna Naša još kadra proizvesti u cijeloj godini. SAD već godinama – plaćajući svoje imperijalno žandarenje po globusu životnim standardom vlastitih žitelja, ekonomskim deficitima, kompromitacijom svih vrijednosti koje navodno zagovara, proizvodnjom globalnog terorizma, izazivanjem migracijama biblijskih razmjera, etc. – neuspješno pokušava uškopiti kineski i ruski utjecaj ne samo u Europi, Aziji, Africi, Latinskoj Americi… nego i u Svemiru. Gdje  Uncle Sam odavno ima dostojnu rusku konkurenciju, a odnedavno i kinesku. Američki monopol? Malo sutra. Ruše se monopoli kao kule od karata, i to Uncle Samu nikako ne ide pod cilindar.

Otkad se Trump prije dvije godine i kusur uselio u Bijelu kuću, pa arogantno proglasio nerazuman projekt America First, jaki kompleks slabljenja/gubitka globalnog utjecaja  SAD-a izbio je u vrlo nakaznom obliku prijetnji, vrijeđanja, hladnoratovskih, vojnih i obavještajnih destabiliziranja „neposlušnih“, sankcija, etc. Trump raskida trgovinske sporazume SAD-a s Kanadom, Kinom, Meksikom…, prijeti sankcijama zemljama koje zbog navodnog kršenja tzv. nuklearnog sporazuma ne žele izopćiti Iran ili zbog ruske aneksije Krima ne žele to isto učiniti Ruskoj Federaciji, prijeti raspadom NATO-a ili restrikcijom sufinanciranja UN-a, ismijava ekološka upozorenja o klimi i izvlači SAD iz Pariškog sporazuma, daje energetske ultimatume Europskoj uniji, Venezueli, Iranu…, beskrupulozno ucjenjuje, bahati se i glumata. Notorna glupost upravo je odjeknula iz Bijele kuće, nakon soliranja potporom izazivačkom Arapima „preseljenju Tel Aviva u Jeruzalem“, proglašenja svetog mjesta triju vjerskih predestinacija glavnim gradom Izraela: „Došlo je vrijeme da SAD prizna izraelski suverenitet na Golanskoj visoravni (Izrael je u tzv. šestodnevnom ratu 1967. godine okupirao 1181 km² arapske zemlje, op. a.)“. Slijedi li i „vrijeme“ američkog – domino efektom i svezapadnog – priznanja ruskog suvereniteta na Krimu te suvereniteta samoproglašenim republikama Donjeck i Lugansk u Ukrajini!? Zašto bi jedna okupacija bila O.K., a druga ne? Nonsens.

Podrivanje kolabirajuće Unije 

Trump neskriveno podriva i sâm opstanak ionako već kolabirajuće Unije, hvali Brexit, nagovara Macrona da postupi s Francuskom kao premijerka Theresa May s Velikom Britanijom – da napusti EU – odobrava Viktoru Orbánu i inim oponentima Bruxellesu, ohrabruje protumigrantske ekstremiste/populiste, itsl. Svijet više nije bipolaran, a one pak postjaltanske podjele tzv. željeznom zavjesom zona utjecaja gadno su korodirale već 1960-ih godina Tito-Naser-Nehruovim Svjetskim pokretom nesvrstanih. Ruska Federacija nije boljševički SSSR Kobe Staljina, pa labavi kolhoz smješuljka Nikite Hruščova. Nije ni Kina komunistička država kultur-revolucionara Mao Tse-tunga, iako se komunizma nije odrekla. SAD se ne želi pomiriti s činjenicoim da nema monopol niti ima pravo monopolizirati ni zapadni, kamoli ostatak svijeta. Otud opsesija vojnom i obavještajnom moći, ekonomskim i političkim ucjenama radi suzbijanja konkurencije i tuđih utjecaja, što permanentno izaziva krize/nesigurnost u međunarodnoj zajednici.

Iluzija o američkom monopolu na svijet osobito je osnažena rušenjem Berlinskog zida i raspadom SSSR-a, a time – domino efektom – komunističkog sustava na Starom kontinentu.

Međunarodna geopolitička/geostrateška tektonika nije išla na ruku Uncle Samovim prorocima svekolikog američkog prestiža prototipa America First, Henryju Kissingeru i Zbigniewu Brzezinskom, dvojici ključnih savjetnika za nacionalnu sigurnost trojice predsjednika (Jimmyja Cartera, Richarda Nixona i Geralda Forda). Ali SAD se nije ni odrekao njihovih monopolizirajućih tlapnji o američkom 21. stoljeću i američkoj Euroaziji od Vladivostoka do Lisabona. Što ne znači da neka dovoljno trknuta budala, ovlaštena pritisnuti gumb sudnjeg dana, neće… Uvjerena kako ima, a žele joj oteti monopol ili isključiv, ekskluzivan utjecaj na svijet. Američki utjecaj na pojedine zemlje, skupine zemalja ili dijelove globusa nije ništa validniji, potrebniji ili opravdaniji od ruskog, kineskog, eurounijskog, azijskog, afričkog, etc. Ti su utjecajki sami po sebi i nekim vrijednostima što ih sadrže ili na njih vjerodostojno upućuju te se, srećom, ne daju oktroirati nečijom političkom voljom, nametnuti ucjenom sankcijama ili snagom vojne moći. Nasilje glede i u svezi monopola i utjecaja degenerativno. Posljedice su smiješne ili tragične, a ostavljaju trag. Kao, je li, na životnom standardu poreznih obveznika i djece hrvatsko sudjelovanje u NATO/SAD-ovom monopoliziranju tzv. svjetskog mira, demokracije i zapadnih vrijednosti po kroju bojovnika protiv ruskog i kineskog utjecaja u svijetu.

Kakva je korist tom populusu, npr. od hrvatske vojske u Afganistanu, Poljskoj, Litvi, na Kosovu, u Libanonu, etc., gdje pod njemačkim NATO-zapovjedništvom, a ovo pod američkim, brani megakorporativne interese prebogatih  kapitalista. Oxframovo pak istraživanje tvrdi da jedan posto najbogatijih raspolaže s više od 80 posto svjetskog bogatstva. U Bijednoj Našoj svaki četvrti žitelj na rubu je ili ispod ruba siromaštva, više od 21.000 djece gladni liježu na počinak, 800.000 penzića životari s manje od 2500 kuna na mjesec, etc. A hrvatska puška na hrvatskom ramenu i hrvatska lisnica u lihvarskom džepu „brane svjetski mir u Afganistanu, Poljskoj, Litvi…“ Budalaština.

Američki utjecaj u Bijednoj Našoj, smiješan i dozlaboga negativan glede i u svezi domaće ekonomije i mentalnog zdravlja vladajućih kastâ, najočitiji je na paradnoj razini od koje nitko živ nema nikakve koristi – baš kao ni od hrvatskog vojnika u Afganistanu – niti će joj itko skinuti kapu zbog maloumnog imitiranja i plagiranja tipa vidjela žaba da konje potkivaju, pa i ona dig’la nogu svega i svačega s one strane Velike bare. Policijske i vojne odore napadno američkog designa, držanja ruke na srcu za izvođenja državne himne kao u dvorištu Bijele kuće, copy-past američkog mentaliteta i kulture življenja, američki engleski od kolijevke pa do groba, etc. U redu je prihvatiti, možebitno unaprijediti pozitivan utjecaj Uncle Sama, ili bilo koga izvana tko je u nečemu bolji i napredniji, ali kad to balkanskom mentalitetu u miš-državi RH stoji kao piletu sise, smiješno je, brate, i primitivno. A kolateralno, s „trulog Zapada“ je uvezeno – kao svojedobno krumpirova zlatica – vršnjačko/obiteljsko nasilje u nikad ovdje viđenim količinama, divljekapitalističko radno i socijalno zakonodavstvo, loše školstvo i zdravstvo, nezdrava hrana i prehrambene navike, izrabljivačko bankarstvo, životna nesigurnost svake vrsti, ovisnosti, nemoral, podržavljena vjerska zatucanost.

pri.scr.youtube

Iako su, načelno, partneri u NATO-u, RH u UN-u isključivo američki glas više, a hrvatski iseljenici važna sastavnica američkog multi-kulti identiteta, SAD nije uložio ozbiljniji novac u gospodarstvo RH niti ima nakanu (već tridesetak godina!?) ukinuti vize hrvatskim putnicima u tu zemlju. Ali si pridržava „pravo“ odlučiti o kupoprodaji borbenih aviona, zahtijevati povećanje vojnog proračuna, opskrbu vojske američkim naoružanjem, pokazati grb ruskim utjecajima u posrnulom Agrokoru i energetskom sektoru (na hrvatsku štetu forsirati LNG terminala na Krku), etc. Po čemu taj utjecaj jest dobar, a nije dobro da Kinezi grade Pelješki most ili da prvi ruski bankar Maksim Poletajev bude direktor Fortenova grupe, novog Agrokora, gdje ruski ulagači imaju deponiranih više od 1,1 milijarde eura? Dok američki strvinarski fond, milošću vlade RH, uredno inkasira debelu kamatu od čak 14 posto na preskup i tržišno neosnovan roll-up kredit, koji Agrokoru uopće nije bio potreban. A Kinezi dali najbolju ponudu za realizaciju strateškog hrvatskog projekta i – zbog zabrinutosti Zapada za, je li, kineski utjecaj – RH je trebao odbiti kineski CRBC i iskeširati pola milijarde kuna više za isti posao (bez aneksa) Austrijancima, odnosno Talijanima u kompi s Turcima? Gadna stvar ti utjecaji kad se moćne politike pograbe za kolač na koji, kao, imaju monopol, a moćnici pritisnu petom one, što se usude imati nešto protiv.

Mȋg hakerima?

„Europska unija objavila je prije tjedan dana plan za ‘uravnoteženje odnosa’ s Kinom, opisujući je kao ‘suparnika’ iako je njezin prvi trgovinski partner“, izvijestila je Hina. „S tim u vezi, odluka Italije da tijekom Xijevog posjeta potpiše sporazum o potpori kineskom projektu novog Puta svile izazvala je zabrinutost njezinih zapadnih saveznika koji upozoravaju da Kina time želi proširiti svoj politički utjecaj. ‘Suradnja s Kinom na tom projektu izbor je čisto ekonomske i trgovinske prirode, posve u skladu s našom pozicijom u Sjevernoatlantskom savezu i Europskoj uniji’, poručio je talijanski premijer Giuseppe Conte. ‘Peking želi ulagati u talijanske luke u Trstu i Genovi’, rekao je Giuliano Noci, stručnjak za Kinu s Milanskog politehničkog sveučilišta. Naglasio je ipak da luke moraju ostati talijanske, pozivajući talijansku vladu da ne dopusti da se ponovi primjer grčke luke Pirej koju je 2016. kupio kineski div u pomorskom prijevozu Cosco.“

E sad, je li Vladimir Vladimirovič namignuo svojim hakerima da poguraju Twitteraša preko praga Bijele kuće ili nije, o čemu se jalovo još spore američki „supervizori“, manje je važno od činjenice da ta dvojica (ne)prijatelja iz Helsinkija – podjednako se loptajući monopolom na globus: prvi ga želi ovjekovječiti i rivale grubo gura od sebe, a drugi posovjetiti, kupujući saveznike gdje god stigne, uključivo energetski potrebitu Kinu – nimalo ne sliče JFK-u i baćuški Nikiti iz razdoblja tzv. kubanske krize kada je globus zatitrao na samom rubu armagedona. Rečeni je dvojac u zadnjoj stotinki sekunde prisegnuo zdravoj pameti, a ne monopolu te uklonio detonator. Jastrebovi iz Pentagona te su 1962. godine zaprijetili Moskvi razmještanjem raketa u Turskoj, a SSSR odgovorio Washingtonu raketama s Kube. Zloporabom vojno obesmišljenog NATO-a, koji više nema protivnika u nekakvom alter egu Varšavskog pakta, SAD sa saveznicima (uključivo miš-državu RH) opet na ruskim granicama neodgovorno prijeti Moskvi tzv. raketnim kišobranom od Baltika do Crnog mora. Zemljopisno nepismenim „alibijem“ o obrani europskog Zapada od projektila (s nuklearnim glavama?) iz Irana i  Sjeverne Koreje, ali i provokativnim izmišljanjem „skorašnje ruske agresije na EU“, lansirne se rampe lociraju u Poljsku, Češku, Rumunjsku… Zašto ne i u Bijednu Našu, ako Trump poželi. Kolinda Grabar-Kitarović i Damir Krstičević neće imati ništa protiv.

Američka projekcija tzv. uspravnice, ideja triju mora (Baltičko, Crno i Jadransko), što ih hrvatska gaf-predsjednica Grabar-Kitarović svojata kao svoj konstrukt, dio je novog hladnoratovskog zaoštravanja. I te gluposti kako Zapad ima „naravno pravo braniti se“ od napada, je li, raketama iz Sjeverne Koreje i Irana, koji doduše nemaju ama baš nikakvog razloga za agresijom i čiji bi projektili morali prelijetati nepregledan ruski teritorij ne bi li dosegnuli London, Pariz, Berlin… Zagreb im nije zanimljiv ni u noćnoj mori. Budući da bivši kagebeovac, koji govori njemački bolje od Angele Merkel, ali i engleski bolje od Donalda Trumpa, nije veslo sisao glede i u svezi projekta America First, monopola na svijet i uloge globalnih velesila za stolom, gdje se miješaju karte novog međunarodnog poretka. Koje se ne mogu valjano promiješati ni bez Kine.

Foto – Brendan SMIALOWSKI / AFP

„Ako SAD želi“, kazao je Putin medijima u povodu Trumpove najave izlaska SAD-a iz najvažnijeg hladnoratovskog sporazuma, o kontroli nuklearnog naoružanja, „Rusija je spremna za krizu u stilu kubanske raketne. Ako SAD nastavi instalirati balističke projektile kratkog i srednjeg dometa u Europi i ugrožavati sigurnost Ruske Federacije rasporedit ćemo hipersonične nuklearne projektile na brodovima i podmornicama u blizini američkih teritorijalnih voda. Ti nosači raketa nisu nepokretni, kreću se i morat će ih pronaći.“ Washington optužuje Moskvu da krši Sporazum o nuklearnim projektilima kratkog i srednjeg dometa (INF), kojim se SAD-u i Rusiji zabranjuje raspoređivati te (zemaljske) projektile. Ne prestane li, prijeti State Department, SAD se za šest mjeseci povlači iz tog sporazuma. U Trumpa ništa novo, reklo bi se. Kao što nije novo ni to da se s Vladimirom Vladimirovičem nije šaliti. Bez obzira koliko je istine u tomu kako SAD još nema u Europi (zemaljske) nuklearne projektile kratkog i srednjeg dometa za napad na Rusiju, odnosno, ako ih razvije odustane li od INF-a, da će supersonici biti znatno brži u razaranju SAD-a od 10-12 minuta koliko bi, je li, američki projektili letjeli do Moskve. Ako bi neki ipak doletio.

„Napetosti nisu razlog da se jača suprotstavljanje velesila do razine kubanske krize 1960-ih godina“, tvrdi Putin. „To nije ono, što mi želimo. Ako to netko želi, O.K., neka izvoli. Izložio sam danas što bi to značilo. Neka računaju vrijeme lêta projektila.“

Tko se mača laća…

Kako je Reuters nedavno izvijestio s washingtonskog skupa Heritage Fundation, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John R. Bolton je najavio da Trumpova administracija ima sasvim novu, učinkovitu strategiju za Afriku, kojom će se „SAD boriti protiv ruskog i kineskog utjecaja na Crnom kontinentu“. I da će svaki dolar američke humanitarne pomoći biti ubuduće strogo u funkciji nacionalnih interesa SAD-a. Kao da dosad nije bio i kao da je oštriji diskurs sebičnosti nešto novo. Ni do sada „humanitarni“ zelembaći nisu putovali iz SAD-a, UN-a i inih tzv. humanitarnih organizacija pod kontrolom Uncle Sama iz puke ljudske potrebe. Samo iz interesa megakorporacija, kojima politički establishment odrađuje posao, utjecaje, ratove i destabilizacije suverenih zemalja po Africi, Aziji, Latinskoj Americi, etc. Nikom u toj branši nije stalo do spašavanja djece od gladi i bolesti, boljeg života, obrane ljudi od stradanja, pljačke prirodnih resursa, etc. Posrijedi je suhi materijalni interes i utjecaj po svaku cijenu radi namirenja pohlepe – raison d’être kapitalizma – koja se hrani tim interesom. Svijet jest otišao na kvasinu, i tu jamačno nema pomoći dok se ne stekne kritična masa svijesti da nitko nema monopol na svijet i ljudsku slobodu. Ma koliko bio moćan i ma kakav agresivac zauzdao ratnog pastuha.

„Naša će vojska uskoro biti moćnija nego ikad u povijesti“, zborio je lani Donald Trump za govornicom UN-a, odbacujući „ideologiju globalizma“ radi „doktrine domoljublja“, što je svijetu dalo misliti o Americi First s tim likom pri gumbu sudnjeg dana. „SAD je snažnija, sigurnija i bogatija zemlja, nego prije dvije godine kada sam stupio na predsjedničku dužnost. Branimo američke vrijednosti i narod, ali se borimo i za cijeli svijet. To je sjajna vijest za sve nacije svijeta. Kad se borimo za vlastiti prosperitet i poštujemo svoje susjede, lakše je osigurati mir.“ Monopol na svijet? Malo sutra. Nekretninski poduzetnik jamačno nije dovoljno derao školske klupe da bi uopće čuo za onu iz davnina: tko se mača laća…

The post Monopol na svijet? Malo sutra appeared first on Tacno.net.

Wendy je u pravu. Kad pokušam da ga zraknem ženskim očima, dečko je stvarno komad. Kao sad sišao s naslovnice kakvog glossyja. Ako ne čitate novine i ne pratite politiku, a svi vas drugi razočarali – i to je nešto, zar ne? 

“Za koga ćeš glasati”, dan prije izbora pitam Wendy, taksisticu koja me dvaput sedmično odvozi na posao. Iako znam da je to, u suštini, nepristojno, pitanje, zbog nečeg mi je veoma važan njen odgovor.

“Nemam pojma,” sliježe cura ramenima. “Sve je to isto. Svi oni obećavaju brda i doline, a kad dobiju izbore gledaju samo svoj interes.”

“Ima li iko od njih da ti se malo izdvaja?”

“Pa, znate,” oklijeva Wendy. “Onaj Thierry Baudet nije loš. Nov je, dobro ih provocira, a, iskreno”, iskosa me pogleda, ne smanjujući brzinu, “…i vrlo je zgodan.”

Znao sam! Zato sam je i pitao. Wendy je obična cura iz prosječne holandske četvrti, od roditelja iz niže srednje klase koji jedva krpe kraj s krajem. Ona i njen partner rade po desetak sati dnevno da bi platili dažbine, ponekad izašli u restoran, jednom godišnje par sedmica na odmor… Ne prati politiku, ne čita novine, ne ide u kino, nikad čula za Floyde i Strejse… Plaši se stranaca (posebno muslimana) i  nelojalne konkurencije na poslu. Za nju je zgođušni Baudet (1983) s pričom o “kartelima” (bogatašima), “zaštiti naše kulture” i “tisućljetnoj civilizaciji” (kršćanstvo) – dar s neba!

I zaista, dva dana kasnije, “naš” Thierry je proglašen apsolutnim pobjednikom izbora: sa 0 (nula), na trinaest (13!) mjesta u Eerste kamer, nekoj vrsti holandskog “Gornjeg doma”. Neviđen skok! Dva mjesta više od, činilo se, neprikosnovenih liberala, skoro duplo od socijaldemokrata i (opet) do nogu potučenih socijalista! Izgleda da je hrpu glasova “ukrao” od do juče veoma popularnog islamofoba Geerta Wildersa i ne baš uvjerljivih demokrišćana. Čast ljevice spasili su “zeleni” (GroenLinks), “skočivši” sa četiri na devet mjesta u holandskom “domu lordova”.

I tu dolazimo do prividnog paradoksa koji govori o popriličnoj podjeli birača u Holandiji. Naime, i Baudetov Forum za demokraciju (FvD) – koji je tek prije dvije godine ušao u Parlament – i “zeleni” su tokom predizborne kampanje puno pažnje posvetili klimatskim promjenama. I dok su se “zeleni”, logično, zalagali za oštrije mjere protiv velikih zagađivača, Thierry Baudet je tvrdio sasvim suprotno: ma kakve klimatske promjene? To je samo ujdurma ljevice i ekologa, udar na džep malog čovjeka! Mnogim siromašnijim, slojevima u Zemlji Lala i Kanala se, očito, dopao upravo taj aspekt njegove priče.

To mi je, uostalom, u razgovoru potvrdila i gore spomenuta Wendy: “Znate, ja Vam ne vjerujem u te takozvane klimatske promjene. Samo hoće da nas, male ljude, opale po novčaniku. Pogledajte samo koliko su u posljednje vrijeme narasle cijene električne energije?!”

Tako Wendy, vox populi. Cunami je cunami, orkan – orkan, ali mi lovu ne diraj!

Osim negiranja klimatskih promjena, Baudet je kampanju bazirao na bajkama o “odbrani (kršćanske) civilizacije” i, (slabo) uvijeno) superiornosti rase, te borbi protiv “kartela”: direktora, menadžera, banaka, univerziteta i koga sve ne. Stoga su mnogi Holanđani prvi dio njegove priče dočekali sa iskrenim gađenjem.

Iako se u njegovim idejama našao i jedan broj bolje obrazovanih autohtonaca, većina birača koji su svoj glas dali Baudetu dolazi iz nižeg srednjeg sloja stanovništva, razočaranog mlakošću ljevice. Ti ljudi se mahom boje stranaca, ali su i kivni na sve veći jaz između bogatih (“katel”) i siromašni(ji)h slojeva stanovništva. Za te birače je čak i doskora najradikalniji holandski desničar Wilders, izgleda, postao “premekan”. On je na izborima sa devet, spao na pet mjesta.

Osim toga, Baudetu se mora priznati da je vodio dobru, beskompromisnu predizbornu kampanju. Navešću samo jedan primjer: nakon zločinačkog napada “turskog” Holanđanina Gökmena T. na putnike u tramvaju u Utrechtu u prošli ponedjeljak, kojom prilikom je ubijeno troje, a ranjeno više ljudi, svi političari ovdje su se složili da, iz poštovanja prema žrtvama, prekinu predizbornu kampanju. Jedino je Baudet bio “nedostupan”. On je naprosto nastavio s agitiranjem!

No, to nije previše zabrinulo njegove konkurente. Oni mu, kao “brbljivom novajliji”, ionako nisu poklanjali puno pažnje.

I to im se i osvetilo. Tako je svojevremeno bilo i sa Baudetovim “duhovnim ocem” Pim Fotuynom, pa i, nešto docnije, sa Geert Wildersom, čedom “ravničarske” islamofobije.

Kad sve sagledamo, moramo zaključiti da ovdašnji (uspavani) politički guliveri nikako nisu u stanju da skontaju moć prepredenih liliputanaca. Čiji simpatizeri, u pravilu, ne čitaju novine, nego fejsbuk, ne gledaju političke emisije, nego “survivale”, ne udubljuju se u partijske programe…Kako reče jedna biračica: “Glasala sam za jednog s lijepim prezimenom”!

Ali, i ti birači imaju oči. Ne znaju oni ko je Minerva, i njena sova, na koje se, u pobjedničkom govoru, pun sebe, pozvao učeni (pravnik) Baudet, ali zato vide ko ih pravi budalama. Ko obećava kule i gradove, a poslije sve trpa u vlastite džepove. Dok oni, u najboljem slučaju, stagniraju.

Uostalom, Wendy je u pravu. Kad pokušam da ga zraknem ženskim očima, dečko je stvarno komad. Kao sad sišao s naslovnice kakvog glossyja. Ako ne čitate novine i ne pratite politiku, a svi vas drugi razočarali – i to je nešto, zar ne?

The post Holandski izbori: Minervina sova i dečko iz glossyja appeared first on Tacno.net.

foto: Sky News

Jacinda Ardern je pokrenula globalnu bitku…Posve neočekivano, ona je uradila istu onu stvar koju je nekom koincidencijom, protekle sedmice uradio i Međunarodni Sud u Hagu kada je donio konačnu presudu Radovanu Karadžiću.

Piše: Fuad Đidić

Daleko od toga da je Jacinda Ardern heroina Zapada. Ona je zapravo, njegov Antipod.

Ona je Anti-Heroina Zapada. Štaviše, široko i, prećutno “proskribovana” a, negdje čak, i, otvoreno “prezrena”.

Ovaj otklon i distanca Zapada prema premijerki Ardern samo je uvećana sa “oduševljenjem muslimanskog svijeta” prema njenim postupcima. To je postalo prepoznatljivo pogotovo, poslije one scene kada je premijerka prigrlila ženu, muslimanku u žalosti u blizini džamije u Chistchurchu.

Ova scena  protekle sedmice  projektovana je kao simbol mira na najvišoj zgradi u svijetu Burj Al Khalifa u Dubaiju. Zapad je uglavnom, prešutio taj visoko emotivni momenat susreta dva svijeta.

Naši susjedi također, su je ignorisali. Po dobro poznatom maniru i sve druge i brojne susrete  jednostavno su izostavljene i preskočene. Njen medijski profil, u maniru vještih manipulacija, ostao je u tom finalu prilično prigušen i zatamnjen.

Jacinda Ardern je prvi lider Zapada koji se javno suprotstavio njegovom vladajućem diskursu.

Ona je prva stala na suprotnu stranu njegove vladajuće ideološke matrice kojom se  “muslimani” opisuju  kao “vječni teroristi”. Bio je to njen težak i rizičan izbor možda, najteži u novijoj historiji ove zemlje. Pogotovo, jer su brojni barbarski napadi “fanatiziranih ratnika islama” širom svijeta u svima nama, ojačali tu impresiju kako je terorizam isključivo i samo problem – “muslimana”.

Tako je ova mlada i hrabra premijerka na sebe preuzela rizik da na Zapadu priskrbi status “heretika” i “pobunjenika”; lidera koji kvari “Stroj”, “Sistem”, “Poredak”. No, šefica Vlade Ardern zapravo, hrabro je ustala u odbranu svoje zemlje koja je očigledno, bila ciljano izabrana, od strane rasiste, porijeklom iz susjedne zemlje, vođenog ideologijom superioronosti jednih nad drugima, da je posve promišljeno, jako, i, neočekivano, udari po etničkim ili, vjerskim linijama, sa konačnim ciljem da se zemlja raspukne po tim kardinalnim šavovima. Ali, ona nije oklijevala da stvari nazove pravim imenom –

”To je terorizam”. ”To je zločin protiv budućnosti života u mojoj zemlji”.

Niti jedan lider zemlje sa kredencijama zapadne demokratije, nikada do sada nije bio toliko direktan, kristalno jasan i hrabar. U svijetu prepunom lidera koji cvjetaju na mržnji, oportunizmu, dodvoravanju, podaništvu, niko do sada, nije sakupio toliko hrabrosti da postane njegov Anti-Heroj, da bude njegovo drugo Ja, da bude tako “prezren” ili tako otvoreno “izopćen”.

Ona je izabrala da stane na suprotni politički pol od pola na kojem su stojali lideri najmoćnijih zemalja Sjeverne Amerike i Zapada. Podsjetimo kako je samo predsjednik Trump, opisujući “masovnu pucnjavu” u “zaboravljenom gradu na kraju svijeta”, izrazio simpatiju prema žrtvama, ali, i, pored očiglednih činjenica, odbacio je, svaku mogućnost da postoji “realna opasnost od rasta bijelog rasizma i nacionalizma”.

Drugi istaknuti lideri Zapada, terorizam su također, opisivali na poseban način. To je problem “samo i isključivo muslimana”. Gdje su muslimani tu su uvijek problemi koji donose “nasilje”, “ekstremizam” i “fokus naše političke pažnje treba biti samo nad njima”.

Kada su počinitelji zločina bijeli ljudi sa rasističkim ili ekstremističkim motivima, to su uvijek za njih  lica sa “mentalnim problemima” ili, “promećajima izazvanim problemima u djetinjstvu”. Samo nekoliko notornih napada iz – bliske prošlosti, poput onih izvršenih iz pukih ideoloških, ili, ekstremističkih nazora na vjernike okupljenih bilo, na molitvi u sinagogi, Pittsburgh – 11 lica, ili, molitvi u crkvi u Charlestown – 9 lica, ili, molitvi u džamiji, Quebec ville – 6 lica, ilustruje primjenu uvijek drugih i drugačijih kriterija kada su u pitanju bijeli ljudi. Sva ova djela nikada nisu opisana kao terorizam, niti je njihovim počiniocima suđeno kao – teroristima.

Dok je iz džamije u Christchurchu još tekla krv nevinih žrtava ubijenih sa leđa, sve vodeće TV kuće a, posebno BBC, CNN, FOX natjecale su u tome da ovaj zločin australskog rasiste Tarranta opišu kao “masovno ubojstvo”. Svi zapadni izvještači izbjegli su upotrijebiti termin – “terorizam”.

No vrhunac cinizma nedvosmisleno je dostignut kada su pojedini britanski i australski mediji na svojim naslovnim stranama pustili davnu sliku dječaka Tarranta kojeg majka nosi na ramenu i, pitali se – “kako je ovaj dječak anđeoskog izraza mogao počiniti ovakvo djelo”.

Svi ovi zapadni mediji jednostavno su potom, bili “zabezeknuti” onim što je učinila Jacinda Aredern.

Ona je prema njima počinila “neoprostiv grijeh”. Ona se usudila promijeniti matricu, udariti na tradirani mit, pozvati na drugačiji diskurs. I zbog toga ona više nigdje ne dobija prve i udarne termine.

Njen lik je jednostavno prešućen na isti način na koji to čine zapadni mediji kada se obračunaju sa drugačijim političkim narativom ili liderima drugačijeg političkog diskursa.

Dalja sudbina Jacinde Ardern mogla bi biti jednako važna i za nas u BiH. I to iz razloga što se ključni događaji od kojih ovisi sudbina zemlje, oblikuju na matrici ovog “tvrdokornog mita” o bosanskim muslimanima kao “pravom i jedinom problemu” – “sjedbenicima inherentno divlje ideologije”, “ekstremistima”, “prijetnji” po našu sigurnost čiji broj dostiže i “desetak tisuća naružanih”…

Novozelandska premijerka posve neočekivano, uradila je istu onu stvar koju je nekom koincidencijom, protekle sedmice uradio i Međunarodni Sud u Hagu kada je donio konačnu presudu Radovanu Karadžiću. A to je isti onaj čin, koji tako zdušno čine hiljade i hiljade patriota ove zemlje, da se konačno pomjere kazaljke gigantske birokratije Zapada i da njegovi lideri, bez daljeg zamagljivanja, konačno, temeljem dokaza i činjenica, priznaju stvarne, ili, prikrivene korijene rasnog ekstremizma i etničkog fanatizma na Balkanu i u BiH, napose i, bez uvijanja, ukažu na snage, grupe ili organizacije koji crpe svoju inspiraciju iz tih i takvih korijena.

Jacinda Ardern je pokrenula globalnu bitku. Ona je jednom prigodom, šaljući poruku svojim obavještajnim i policijskim službenicima, kazala – dok smo tako revnosno čuvali naše obale od imigranata, i, dok smo samo u njima tražili izvor naših problema i budućeg zla, desilo se da nam je najveća prijetnja stigla sa mjesta i okruženja na koje nikada nismo računali, niti na koje smo ikada obraćali pažnju.

Zbog toga je Jacinda Ardern u konstelciji “lidera bez vizije” postala Anti-Heroina našeg doba.

The post ANTI-HEROINA ZAPADA appeared first on Tacno.net.

Foto: šg

Isti dakle gdin Ivan Bandić, koji danas obnaša dužnost konzula Republike Hrvatske u Tuzli i kojeg sustižu optužbe da je sudjelovao u vrbovanju selefija radi diskreditiranja Bosne i Hercegovine, prije četvrt stoljeća je kao pom. nač. SIS-a odlučivao o tome tko će biti pušten, a tko zadržan u logoru Heliodrom kod Mostara.

Zagrebački Jutarnji list jučer je uz jedan tekst objavio intrigantan nadnaslov. On glasi: „SLUŽBENI BEOGRAD PREKINUO ŠUTNJU O PRESUDI KARADŽIĆU“.

Pod tim nadnaslovom objavljena je vijest o tome kako je premijerka Srbije Ana Brnabić dala izjavu u kojoj kaže da još uvijek neće ništa reći o presudi Radovanu Karadžiću.

Gostujući u emisiji „Oko“ RTS-a, navodi Jutarnji list, Brnabić je rekla kako „ne treba žuriti“ s izjašnjavanjem o slučaju Karadžić, a zatim slijedi prikladno kroatizirani citat: „Zanimljivo je kako su svi iz regije požurili davati nevjerojatne izjave. Trebamo pustiti da vidimo što će kazati svi ostali, a mi ćemo, naravno, reći svoje stajalište.“

Srbijanska premijerka je, prema istome izvještaju, dodala i sud kako su neodgovorni političari iz regije „požurili kazati što misle“, a da pritom nisu vodili računa o tome „kako će se njihova stajališta reflektirati na uzajamne odnose sa Srbijom“.

Sadržaj debilnoga javnog nastupa Ane Brnabić, priznajem, neusporedivo mi je manje izazovan od poetike kojom se Jutarnji list služi u opremanju svojih članaka. Jer zaista u filigranska tabloidna postignuća spada manevar kojim ćeš pod spomenutim nadnaslovom – „SLUŽBENI BEOGRAD PREKINUO ŠUTNJU O PRESUDI KARADŽIĆU“ – servirati vijest da je šutnja prekinuta kako bi se reklo da se neće govoriti, tj. da je „službeni Beograd“ napokon progovorio kazavši da će nastaviti šutjeti.

Najjednostavnije bi bilo zaključiti kako se cijenjeno uredništvo, nakon cjelodnevnoga mukotrpnog rintanja, odalo zajebanciji, no iskustvo nas uči da s takvim ocjenama, što bi rekla A.B., „ne treba žuriti“: sasvim je vjerojatno i da je ironija nehotična, naime da je uvaženo uredništvo uopće ne prepoznaje, odnosno da je ta vrsta kreativnosti u tretmanu „informativnog sadržaja“ rezervirana isključivo za čitaoce.

Naposljetku: zar ne bi bilo bijedno prepuštati se zajebanciji samo kada se ona prakticira na tuđi račun?

***

Čovjeka koji drži do minimuma ličnog morala najmanje bi trebalo zanimati što današnji „službeni Beograd“ ima saopćiti o presudi skotu koji je pripremao i organizirao masovne zločine slijedeći upute nekadašnjeg „službenog Beograda“.

Budući da se nikakvi katarzični poremećaji nisu dogodili, takva vijest spada u onaj tip informativnih bespotrebnosti što javni prostor bez prestanka zatrpavaju žitkim blatom, pretvarajući ga u nepreglednu sivu kaljužu, gnjecavi teren koji, ukoliko već nisi odolio napasti da se bez zaštitne opreme uputiš po porciju „dnevnih novosti“, teško možeš napustiti čist.

Svoj stav o predmetnoj tematici, kad smo kod toga, i današnji „službeni Beograd“ i današnja „službena Banjaluka“ nedvosmisleno su izložili ispred bivšeg Doma kulture u Trnopolju, koji je nekoć bio dio logorskog kompleksa, podižući spomenik vojnim snagama što su tu obavile raskošno krvoproliće. Upravo kao što su „službeni Zagreb“ i „službeni Split“ svoje stajalište o istoj temi – stajalište mramorne čvrstoće – izložili pred ulazom u Vojnu luku Lora, podigavši spomenik 72. bojni Vojne policije RH, jedinici čiji su pripadnici u tom gradskom logoru s perverznom kreativnošću ubijali i mučili zatočenike.

Te memorijalne poruke su više od poricanja: znamo što smo činili na tim mjestima i smatramo da to što smo činili spada u rang herojskih djela.

I kada na „službenom“ planu tako stoje stvari, kada svi savršeno dobro znaju ono što je svima službeno nepoznato, pa još i tome službeno nepoznatom iskazuju impozantnu spomeničku počast, što onda predstavlja novinska ironija – namjerna ili nehotična – prema kojoj je „SLUŽBENI BEOGRAD PREKINUO ŠUTNJU O PRESUDI KARADŽIĆU“ rekavši da o tome još uvijek nema namjeru govoriti?

I po čemu bi to bila srpska specijalnost?

***

Ima već neko vrijeme kako je portal Žurnal.info objavio seriju tekstova potkrijepljenih osobnim svjedočanstvima o tome kako su hrvatski obavještajci, u namjeri da potvrde tezu Kolinde Grabar Kitarović o Bosni i Hercegovini kao rasadištu muslimanskih radikala, sudjelovali u vrbovanju selefija, tražeći od nekih od njih i da transportiraju oružje. Priču je potvrdio Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH, a kao jedan od aktera operacije naveden je Ivan Bandić, hrvatski konzul u Tuzli.

Hrvatski državni vrh s indignacijom je odbacio optužbe. Premijer Andrej Plenković ih je nazvao kreativnom manipulacijom i kompletnom besmislicom. Predsjednica KGK odbila je komentirati sumanute i podle insinuacije. Vodeći mediji kratko su otpisali aferu kao naivnu izmišljotinu, pripremljenu pacerskom suradnjom novinara i obavještajnog podzemlja u susjednoj zemlji.

Potom je uslijedio muk. Premda su se na portalu Žurnal.info nizala svjedočenja ljudi koji tvrde da su ih hrvatski obavještajci vrbovali prijeteći da će, ukoliko ne pristanu na suradnju, biti prognani iz Hrvatske, što se većini njih i dogodilo, hrvatska medijska i politička scena uzvratila je složnom i gromkom šutnjom, čvrsto riješena da aferu – ili „aferu“ – metodom potpune ignorancije sasiječe u korijenu.

Dobro, kada su u igri slične obavještajne i kontraobavještajne gadosti zaista nema toga neutralnog uma koji će biti u stanju iz promatračke pozicije sa stopostotnom sigurnošću procijeniti tko kome podmeće i tko koga diskreditira… No onda je Senad Avdić u Slobodnoj Bosni objavio jedno pisamce oko čije autentičnosti ne može biti dileme, jer je faksimil istoga priložen uz tekst.

Riječ je o „Potvrdi“ što je 10. kolovoza 1993. potpisuje stanoviti Zvonko Vidović, vojno-policijski časnik ratne paradržave Herceg Bosne, a kojom se „potvrđuje da je Osman Kovačić, sin Salke, rođ. 1939. g., bio u pritvoru u SVIZ-u Heliodrom, pa je kao pripadnik stranke MDS pušten 22. 07. 1993. g., na temelju zapovijedi i odobrenja pom. nač. SIS-a gdina Ivana Bandića“.

Isti dakle gdin Ivan Bandić, koji danas obnaša dužnost konzula Republike Hrvatske u Tuzli i kojeg sustižu optužbe da je sudjelovao u vrbovanju selefija radi diskreditiranja Bosne i Hercegovine, prije četvrt stoljeća je kao pom. nač. SIS-a odlučivao o tome tko će biti pušten, a tko zadržan u logoru Heliodrom kod Mostara.

Bilo je razumno očekivati da će se hrvatska medijska scena (a možda i ona politička) iznova razbuditi, jer objava tako uznemirujućeg dokumenta, k tome bez sumnje autentičnog, povlači cijeli niz neugodnih pitanja. Na primjer:

Što radi čovjek koji je otvarao i zatvarao vrata logora na mjestu hrvatskog konzula u Tuzli?

Ili:

Što radi čovjek koji je otvarao i zatvarao vrata logora na mjestu hrvatskog konzula u Tuzli?

Ili:

Što radi čovjek koji je otvarao i zatvarao vrata logora na mjestu hrvatskog konzula u Tuzli?

Ali ništa.

Tišina.

Kao da je najnormalnija stvar na svijetu da gdin Ivan Bandić, koji je nekoć kao pom. nač. SIS-a svojim „zapovijedima“ i „odobrenjima“ otvarao i zatvarao vrata logora, danas ordinira na funkciji konzula Republike Hrvatske, hrvatski su mediji to novinsko otkriće BH-kolega dočekali dostojanstvenom i jednoglasnom šutnjom, dok je na udarnim stranicama bio rezerviran prostor za informaciju da je „SLUŽBENI BEOGRAD PREKINUO ŠUTNJU O PRESUDI KARADŽIĆU“ kazavši da i dalje o tome neće ništa reći.

I šute, bogami, već punih tjedan dana.

Sreća da imam pouzdanu i razgranatu obavještajnu mrežu u prijateljskim redakcijama, pa sam informiran da će u sutrašnjem Jutarnjem listu nepostojeća vijest biti opremljena ovako: „NA OVOME MJESTU TREBAO BI BITI OZBILJAN I NEIRONIČNO INTONIRANI NADNASLOV USMJEREN NA ČINJENICU DA OSOBA KOJA JE U LJETO 1993. ODLUČIVALA O TOME HOĆE LI NETKO BITI PUŠTEN ILI ZADRŽAN U KONCENTRACIONOM LOGORU HELIODROM DANAS RADI KAO KONZUL REPUBLIKE HRVATSKE U TUZLI, TO JEST DA JE LOGISTIČAR ZLA NAGRAĐEN UDOBNOM DRŽAVNOM FUNKCIJOM, ALI TOG NADNASLOVA NEMA JER SLUŽBENI ZAGREB, SKUPA SA SVOJOM SLUŽBENOM ŠTAMPOM, NIJE PREKINUO ŠUTNJU O HRVATSKIM ZLOČINIMA U BOSNI I HERCEGOVINI.“

Peščanik.net

The post Karadžić u Zagrebu appeared first on Tacno.net.

     Srpski predsednik okovan je, posebno, mržnjom prema žurnalistima. Danas biti novinar kritičan prema režimu ravno je samoubistvu. Nedim Sejdinović, glavni urednik portala Autonomija iza koga stoji NDNV serijom tekstova i komentara brani pravo na kritičko mišljenje i demokratiju. Na udaru su i drugi: NIN, Danas, Vreme, Peščanik, Beta… Ali zvati se Nedim Sejdinović, biti rođen u Tuzli, biti srpski i bosanskohercegovački novinar opasnost je za goli život. Danas kad širom Srbije njeni zvaničnici i mediji podsećaju na NATO bombardovanje u kome je bilo i nevinih civilnih žrtava i razaranja ljudskih naseobina koje nisu bile legitimna meta napadača, Autonomija, elektronsko glasilo NDNV doskorašnjeg predsednika Sejdinovića kuražno je podsetilo na brutalno ubijanje albanskih civila od pre dvadeset godina. Dokumentovano podacima Fonda za humanitarno pravo Srbije i Kosova. E to je “izdajstvo”. To je “špijunaža”. To je podstrek fašistoidnoj gomili da krene na Nedima Sejdinovića. U početku beše reč. A onda…

The post Izliv mržnje u mozak appeared first on Tacno.net.

Nedavno se navršilo 25 godina od zatvaranja logora u Bugojnu koji se nalazi na stadionu FK ISKRA.

Bio je to najgori logor Armije BiH. Mjesto pakla za sve koji su bili u njemu.

Priča o logoru “Stadion” je priča o suočavanju sa jednim od najmračnijih momenata rata iz devedesetih.

Josip Kalaica Bugojanac, prijeratni fudbaler, zarobljen je 23. jula 1993. god. U zatočeništvu je proveo 239 dana. U svojoj knjizi  „Razmijenjeni iz Bugojanskog logora „Stadion“ 19.3.1994. 20 godina poslije“ opisuje događanja u logoru sa imenima svih logoraša, njihovim slikama, sa detaljima ko ih je pojedinačno tukao.

Za Tačno.net Kalaica kaže da knjiga predstavlja njegovo lično svjedočenje o onome što je vidio, sa tačnim podacima kad je zarobljen, pod kojim brojem je zaveden.

„Nema u knjizi sentimentalnosti i nekog mog viđenja povijesti, već taj je pretučen tad i tad od tog i tog.  Sa većinom zarobljenika sam razgovarao. To je dokument koji ima 519 strana.“

Sud je do sada pravomoćno osudio 8 ljudi za ratni zločin nad Hrvatima Bugojna uključujući i upravnika logora Stadion: Handžić Enes, Dautović Suad, Duraković Šaćir, Vrban Enes zvani Enko, Šego Osman, Gasal Nisvet, Kukavica Musajb, Osmić Alija na ukupno 43 godine zatvora.

Kroz razne zatvore Armije BiH prošao je ukupno 1081 pripadnik HVO-a.

“Neki od tih ljudi poput Handžić Enesa bili su jako korektni prema meni ali čovjek potpisuje  dokument o odvođenju zarobljenika i sad kaže ne zna gdje su.”

No najveća sramota za bugojanske Bošnjake, u čemu se slažu i bugojanski Bošnjaci i Hrvati je odluka “Bugojanskog ratnog Predsjedništva” da ove ljude: Dilber Miroslav, Ante Markulj, Dragan Miličević, Zoran Galić, Zdravko Jurišić, Niko Zlatunić, Nikica Miloša, Perica Crnjak, Branko Crnjak, Ivo Miloš, Dragan Ekrapić, Niko Džaja, Mihovila Strujić, Željko Miloš, Frano  Jezidžić i Zelić Stipica označe kao posebne ekstremiste HVO-a i prebace ih u Zenicu.

Na putu za Zenicu, u motelu na Ravnom Rastovu predati su u ruke 7. muslimanske brigade od kada im se gubi svaki trag. Smatra se da su pogubljeni a njihovi ostaci nisu pronađeni još ni danas.

Svoju krivnju za ovo na Sudu BiH priznao je Enes Handžić.

Najvećom sramotom Armije BIH u Bugojnu, nestanak i ubijanje zatvorenika, smatra i komandant Armije BiH u Bugojnu Abdulah Jeleč, mada napominje da je to isključiva odgovornost sedme muslimanske brigade.

Abdulah Jeleč predsjednik Udruženja za zaštitu tekovina odbrambeno-oslobodilačkog rata iz Bugojna je čovjek u poznim godinama, ratni je komandant Armije BiH U Bugojnu. Pristao je da govori za Tacno.net, ističući da nema lijepa iskustva s medijima iz Sarajeva. Nakon što nam objašnjava potanko uzroke sukoba Armije BiH i HVO, prepričava brojne razgovore sa oficirima HVO-a kako bi se spriječio sukob. Objašnjava kako je tragično završena priča o zajedničkim punktovima Armije BiH ubistvom 5 pripadnika Armije BiH, nastavljena pokoljem 50 bošnjačkih civila u Vrbanji i priznaje „nakon toga većina naših vojnika jedva je čekala početak rata sa HVO koji nas je ponižavao duže vrijeme ubistvom 5 pripadnika Armije BiH i pokoljem 50 civila.“

„HVO nas je napao“, kaže Jeleč „jer je jednostavno bio bolje naoružan i opremljen nego mi. Mi smo o njihovom oružju i uniformama mogli samo sanjati“.

Abdulah Jeleč

Pitam ga o logoru na stadionu.

„Kako vlasti nisu reagirale na brutalna kršenja ljudskih prava i terora nad civilima. Radili smo sve što smo mogli, hapsili smo naše ljude.. jednostavno nismo znali šta da radimo. Deseci hiljada Hrvatske vojske napadali su Gornji Vakuf sa najmodernijim oružjem, imali smo liniju prema Srbima.“

U svojoj knjizi „Bugojanski dnevnik„ Katica Nevistić koja je radila u Bugojanskom župnom uredu sjeća se susreta sa Jelečom u komandi Armije BiH, i primjećuje da je bio izrazito ljubazan  i  da joj je obećao pomoći. Kada je rekla da joj je unuk  u zatvoru, Jeleč je odmah ponudio  da ga puste na što je Nevistić odgovorila da traži da ga ne tuku ne da ga puste jer u kući je meta za ubistvo.  “Znam da nemate kontrolu nad vojskom, ali bit ćete osuđeni kao ratni zločinac.“

Jeleč nije optužen za ratne zločine i provodi mirno penzionerske dane.

Pitam ga zašto ljudi koji su činili zločine u Bugojnu nisu osuđeni? „Kako nisu? Osuđeni su na 43 godine zatvora.” Da, ali tek 2011. Zašto im vi niste sudili  ’93. godine?  “Vi kažete da sam ja odgovoran”, kaže i ustaje sa stola.

Vraća se i pita “Da li vas zanima Vrbanja?„. Naravno, to ćemo pisati u zasebnom tekstu ali monstruozan zločin u Vrbanji ne opravdava zlostavljanje zatvorenika i ubistvo zatvorenika.

Josip  Kalaica je narušenog zdravlja  i dalje traga za pitanjem kako nam se dogodila 1993. godina.

„Rat je najgora moguća stvar koja se može dogoditi ali tu možete biti čovjek ili ološ. Na svim stranama ima izvrsnih ljudi, krasnih ljudi ali  tih godina je prevladao ološ.“

Josip je bio jedan od zaštitnih znakova prijeratnog urbanog Bugojna, fudbaler koji je igrao u FK ISKRA  gradska faca, znali su ga svi i tu dolazi do najvećeg razočarenja.

„Dok sam bio u logoru nitko mi nije pomogao, a znao sam sve te ljude, bio sam zadovoljan ako me nisu mlatili.„

O strahotama ratnog Bugojna opširno je pisala Katica Nevistić koja je dobrovoljno otišla u zatvor kako bi se solidarizirala sa uhićenim.

Pljačke imovine uhićenih Hrvata, ubistva, paljenje crkve u Kandiji, rušenje grobalja, sve je to dio bugojanske priče.

Posebna priča je dugogodišnji  bugojanski načelnik Dževad Mlaćo.

U svojoj knjizi, Josip Kalaica  donosi bilješke, kako on tvrdi, iz ratnog dnevnika Dževada Mlaće, gdje on pravi bilješke sa sjednice ratnog predsjedništva općine Bugojno u kojoj Mlaćo kaže da treba likvidirati ekstremni dio HVO pripadnika.

U izjavi za Tačno.net Dževad Mlaćo kaže “Josip ili laže ili je preuzeo od nekoga lažnu informaciju. Njegov odnos prema pravosnažnim presudama najviših institucija Međunarodnog prava, suda u Haagu o Herceg Bosni dovoljno  govori o njegovoj nespremnosti da prihvati istinu koja se događala u periodu 1991- 1996 pa i danas. Ne znam da li imate knjigu „Zločin u Vrbanji 1993.” koja obiluje  autentičnim  dokumentima o ponašanju HVO i HV u Bugojnu a koju oni zaobilaze i nikada ne komentarišu. Njihov selektivni pristup istini i pravljenje konstrukcija kojima žele promijeniti kvalifikaciju za udruženi zločinački poduhvat  je očito politički zadatak na kojem će oni još dugo raditi“.

Dževad Mlaćo

Abdulah Jeleč tvrdi da se taj sastanak nije nikada dogodio i da nije bilo nikakve naredbe o ubijanju bilo kojeg zatvorenika. „Da je naredba postojala ubijali bi se ljudi i ne bi bilo zatvorenika. Stvarnost negira te tvrdnje, broj zarobljenih pripadnika HVO od kojih je veći dio pušten odmah nakon što je saslušan govori da te naredbe nikada nije bilo.„

Katica Nevistić u svom dnevniku također tvrdi da je “Mlaćo bio gospodar ratnog Bugojna”.

Nakon rata, Mlaćo je bio dugogodišnji načelnik Bugojna, najmoćniji čovjek SDA Srednjobosanskog kantona, visoki funkcioner SDA. Danas je profesor matematike u bugojanskoj gimnaziji.

Profesor na franjevačkoj teologiji dr. Ivan Šarčević je zapisao: „Ostali su veliki ožiljci rata, tortura i logora. Još ima u nepoznato odvedenih. I kad više na sceni nema ratnog kabadahije Dževada Mlaće i njegovih jastrebova, njihov projekt pokasabljenja Bugojna traje. Oni se još nisu izjasnili što su zapravo htjeli i hoće od Bugojna. A hrvatske tvornice ugroženosti i optužbi često su po medijima i do Haaga slale traljave i paušalne podatke da su samo i svi drugi krivi. Zato sudovi jedni drugima prebacuju predmet. A i suci se klone činjenica, istraživanja pogotovu. Neki se i boje. Ljudi su.

Krivnja drugih ipak ne može sprati sramotu i zlo vlastitih ratnih protuha, zločinaca i katastrofalnih nagodbi što se produženom rukom praljaka i sličnih domaćih veličina najprije zanosno busalo u plan hrvatske (Vrbaske) banovine i hercegbosanske minijature, a onda je, preko noći, sve ispuhalo i iscurilo kroz Koprivnicu, Kupreški tunel, preko Raduše i Makljena u mjesta i zemlje ‘otvorenih’ ruku i ‘mirnih’ snova.“

U Bugojnu se 1993. dogodio jedan od najtežih zločina tog perioda, zločin u Vrbanji u kojem je masakrirano 45 Bošnjaka o čemu ćemo detaljno pisati u jednom od narednih tekstova, logori za Bošnjake,  žestoka granatiranja grada u kojima su spaljeni  brojni objekti  i druge stvari ali sve to kao što kaže fra Ivan Šarčević „Krivnja drugih ne može sprati sramotu i zlo vlastitih ratnih protuha, zločinaca“.

Knjige Josipa Kalaice i Katice Nevistić ne donose cijelu istinu o ratu u Bugojnu ali nude i više nego dovoljno argumenata  da  dođemo do jasnog zaključka da je dužnost Bošnjaka Bugojna ali i svih koji su devedesetih  i danas borili i bore za BiH da se suoče sa užasom koji se događao u Bugojnu nakon što je Armija BiH odbranila grad.

To što se događalo je sramota za čovjeka kao takvog i bugojanski trgovi vape za glasnim čitanjem Karla Jaspersa.

Bugojno danas živi dvije odvojene istine i dvije različite boli.  Stiče se dojam da nikoga previše ne zanima bol onog drugog.

Stradanja onog drugog kao da se nisu dogodila.

I zaista moglo bi biti da je lakše umrit’ nego ljudima reći oprosti.

The post Bugojno 25 godina nakon rata: Čitati Jaspersa na trgovima appeared first on Tacno.net.

Početkom aprila 1992. godine Edib Šehić uhapšen je u Zvorniku od strane pripadnika paravojnih formacija Željka Ražnatovića Arkana. Nakon hapšenja, sa bošnjačkim stanovništvom Zvornika i okolnih mjesta zatvoren je u prostorijama fabrike „Standard“. Edibova sestra Fatima Redžepović sedamnaest godina je pokušavala saznati istinu o sudbini njenog brata.

Najveći broj zločina u Zvorniku dogodio se između aprila i maja 1992. godine. Dešavanja u Sarajevu bila su povod za formiranje SDS-ovskog kriznog štaba koji nedugo nakon formiranja, potpomognut paravojnim formacijama, Arkanovim „Tigrovima“ i Šešeljevim dobrovoljcima pokreće napad na Zvornik. U tom periodu oko 10.000 ljudi uglavnom bošnjačke nacionalnosti napušta ovaj grad i kreće prema Tuzli. Ljudi koji su ostali uskoro su uhapšeni i transportovani u koncentracione logore. Fatima Redžepović, sestra Ediba Šehića prisjeća se dešavanja iz aprila 1992. godine.

Bilo mu je žao da ostavi psa

Prema riječima Fatime Redžepović njen brat Edib čitav život proveo je u rodnom Zvorniku. Bio je oženjen, a radio je u „Standardu“, fabrici u kojoj će u aprilu 1992. godine biti zatvoren.

„Prije nego što će biti uhapšen početkom aprila 1992. mi smo se čuli preko telefona. Ja sam ga tad pitala Edibe zašto si ostao u kući, gdje ti je porodica? On je međutim imao cuku i ribice i bilo mu je žao da ih ostavi jer nije bilo nikoga da ih hrani. Ispod njegove kuće gdje je živio, živjela nam je tetka. Ja mu kažem otiđi makar do tetke budi s njima. Tada su već skoro svi Bošnjaci pobjegli na Kulu kao i njegova porodica. Nedugo nakon toga ja ga opet zovem i čujem kao da se puca. Pitam ga šta se događa? Jel’ to počeo rat? On mi tad kaže da Arkanovci prelaze Drinu, da bih ga ja opet zvala za jedno deset minuta. Telefon zvoni. Međutim niko se ne javlja.“

Edib Šehić (prvi sa desne strane)

Da joj je brat uhapšen Fatima Redžepović saznaje od rodice.

„Nakon toga za dva ili tri dana zove me jedna žena, naša komšinica, ustvari naša dalja rodica koju su također uhapsili ali su je pustili jer je bila teško bolesna i govori mi da je Ediba vidjela. Da su ga uhapsili kad je kupovao cigarete i da su ga strpali u autobus i odveli u Karakaj u fabriku Standard.“

Obzirom da je Fatima Redžepović bila u Sarajevu bilo je teško doći do bilo kakvih informacija o dešavanjima u Zvorniku, sudbini njenog brata Ediba kao i ostatka porodice.

„U tom periodu ja sam ga tražila preko Crvenog krsta, preko prijatelja i preko radio amatera. „Ako neko zna Ediba Šehića nek se javi“. Nakon toga dobila sam informaciju da su ga odveli u  logor Batkovići kod Bijeljine. I neko mi je potvrdio da u tom logoru ima jedan Edib Šehić. Međutim, kada sam se za nekoliko godina srela sa prijateljima iz Zvornika, Mišom i Medom koji su također bili u zatvoru u Standardu, ispričali su mi da su mi brata u fabrici maltretirali i tukli. Oni su bili pušteni jer je neko od njihovih roditelja platio da oni izađu iz Standarda.“

Edib Šehić sa porodicom

Fatima Redžepović naglašava da se iz zatvora „Standard“ moglo izaći u slučaju da se nekom od stražara isplati određena suma novca.

„Edibova žena i djeca su otišli u Tuzlu, a kasnije u Njemačku pa Austriju. Mi smo se čuli i oni su prikupili neke pare da otkupimo Ediba. Moj otac je također radio u Standardu i imao je dosta prijatelja. Mislim da je mogao za male pare 100 ili 200 maraka izvući Ediba ali nije. Pobjegao je i ostavio ga. Ja sam se tada čula sa ocem jer mi je neko rekao da je u Banji Koviljači. Zovnem ga i javi mi se maćeha i u nekom strahu mi govori nemoj nas zvati i spusti mi slušalicu. Mišo i Meda su za 50 maraka izašli iz tog zatvora. Nakon rata sam razgovarala sa ocem i pitala ga zašto se nije angažovao i spasio Ediba. On mi je tada rekao da nije mogao i da je jedva sebe spasio. Što je meni bilo van pameti jer bi ja uvijek svoje dijete spasila bez obzira šta će biti sa mnom. Kad su Arkanovci otišli ostali su ovi lokalni i trebalo je samo naći jednog čovjeka i dati mu para da se Edib pusti. Međutim, to se nije dogodilo.“

Drinu ne mogu gledat

U periodu nakon rata Fatima Redžepović nije imala nikakve informacije šta se dogodilo sa njenim bratom. Tek 2009. godine dobila je informaciju iz Crvenog krsta da je tijelo njenog brata identificirano.

„Zovu mene 2009. godine iz Crvenog krsta i saopštavaju mi da su našli Ediba. Tada mi je sudija rekao da je moj brat teško mučen i da mu je nakon što je ubijen pucano u glavu. Njegovo tijelo bačeno je u Drinu. A pronađen je u Kozluku. Ja sam kasnije upoznala i pričala sa čovjekom u čijem dvorištu je nađeno tijelo mog brata. Tačnije sa čovjekom koji ga je našao uz obalu Drine. Kako nisu znali ko je i šta je ti mještani su ga pokopali kao NN. Kad su ekshumacije počele njega su iskopali mislim 2004. godine, a kasnije utvrdili da je to on.“

Edib Šehić sahranjen je 7.11.2009. godine na šehidskom mezarju u Gornjoj Kalesiji. Fatima Redžepović ističe da za ubistvo njenog brata niko nije osuđen.

„Moj brat nije služio vojsku niti mu je bilo važno kako se ko zove. Uhapšen je dok je kupovao cigarete. Strašno mi je bilo kad sam slušala to kako nađu jedan dio tijela na jednoj lokaciji drugi dio tijela na drugoj. Boga sam molila da barem njegovo tijelo bude u jednom dijelu. Kad sam saznala kako su ga patili i kako su se iživljavali nad njim, sretan je onaj ko je odmah ubijen. Ja ne znam ko je ubio mog brata. Ne znam ko je njih tu čuvao, ko ih je maltretirao, ko je mrzio Ediba toliko da mu mrtvom puca u čelo. Da vidim tog čovjeka ja ne znam kako bih reagovala jer nemam nikakvog osjećaja. Ni mržnje ni prezira.“

Radovan Karadžić bivši predsjednik Republike Srpske pravosnažno je osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Za Fatimu Redžepović ova presuda ne može donijeti pravdu niti relaksirati političke odnose u BiH.

„Ja sam poprilično ravnodušna. Znate li šta bi mu bila kazna? Da prođe torture koje je njegova politika napravila. Šta njemu fali? On će do kraja života živjeti ugodno u nekom zatvoru. Šta to njima gore fali? Bolje žive od polovine ljudi ovdje. Meni je žao ove mladosti. Jer ova mržnja i nacionalizam se toliko proširio i djeca se od malih nogu uče da budu veliki Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Mene duša boli zbog toga. Ovo društvo od ove djece pravi fašiste i nacionaliste. Ja bih ovoj djeci savjetovala da bježe odavde.“

Pred sudovima u BiH donesene su tri presude za zločine nad Zvorničanima, a ukupno je izrečeno 21 godina zatvora. Pred beogradskim sudom osuđeno je sedam osoba koje su ukupno dobile više od 64 godine.

Sa područja Zvornika još uvijek se traga za oko 400 osoba koje se vode kao nestali.

The post Fatima Redžepović: Ratni zločinci bolje žive od svojih žrtava appeared first on Tacno.net.

Da li je niška manifestacija nagovještaj realizacije starih težnji? Uz iskrene nade da nije, odgovorna politika nakon svih ovih godina i iskustava mora imati razrađena rješenja i za takve solucije.

Piše: Ozren Kebo- Analiziraj.ba

“Srbiju niko ne može da pokori. Suština slobodne, nezavisne Srbije je da pognemo glavu kada mi to hoćemo, a ne kada oni to traže”, rekao je u Nišu Aleksandar Vučić, uzdrmani predsjednik susjedne države, na obilježavanju dvadesete godišnjice NATO bombardiranja.

Ako se izuzme taj humoristični detalj, jer suština slobodne i nezavisne Srbije, isto kao i suština slobodne i nezavisne bilo koje države na svijetu, trebala bi valjda biti da ne pogne glavu ni pred kime i nikada – poruke koje su te noći odaslate u pravcu Bosne i Hercegovine i Sarajeva dovoljan su razlog za pesimizam.

Pred velikim brojem građana Srbije i državnih zvaničnika, Vučić je poručio da “nikome ne zaboravljamo naše živote, posebno dečje”. Te dodao: “Smrt 2.500 civila, posebno 79-oro dece, za nas će uvek biti zločin, a za njih, čak i ako to hoće da priznaju, samo greška. (…) Nemamo prava da pognemo glavu i sebi kažemo greška jer bi to značilo da i sopstvene živote doživljavamo kao grešku. Naš narod nije greška. Mi smo brojčano mali narod, narod spreman na žrtvu, ali i pomirenje.”

I još: “Bili smo sami suočeni s najvećom vojnom silom na svetu, sa koalicijom bogatih i moćnih, sa 22.000 tona bombi i raketa i njihovim jasnim ciljem – da nas ponize”, rekao je Vučić.

Najgorih 78 dana

Poruke koje su uslijedile takođe su bile na liniji kombinirane patetike i samosažaljenja. Sagledavanja sopstvene odgovornosti ni na vidiku. Tako patrijarh Irinej zaključuje, prenose mediji, da su zvuci sirena za uzbunu i “danas prisutni u našim životima”, a 78 dana bombardiranja 1999. godine nazvao je “najtragičnijima u istoriji”.

Šta da čovjek s iskustvom sarajevskih 1.435 dana opsade kaže na sva ova prenemaganja? Uz najdublje saosjećanje zbog svake žrtve bombardiranja u Srbiji, uz želju da se to više ne ponovi, uz istu takvu želju da Srbija i Bosna i Hercegovina u budućnosti grade dobrosusjedske odnose na principima uzajamnog poštovanja i respekta spram tuđe boli, moramo konstatirati sljedeće: 78 dana bombardiranja s našeg je aspekta nešto kao vojna vježba za ministra Aleksandra Vulina, lakši trening predvođen humanistom kakav je bio Wesley Clark. Taj je general  imao uljudnu naviku da uoči svakog bombardiranja nazove Slobodana Miloševića i kaže mu gdje će i šta bombardirati. E sad, što se Milošević povremeno igrao gluhih telefona, pa informaciju nije prosljeđivao dalje, u bazu, drugi je problem. Ostaje za sjećanje da generali Ratko Mladić i Stanislav Galić, tokom 1.435 dana jedne od najgorih opsada u povijesti ovog ludog čovječanstva, nikada nikoga nisu zovnuli da kažu gdje će sasuti svoje tone granata. Često obogaćene tvarima od kojih su ljudi godinama poslije obolijevali od leukemije.

Kao što se moglo očekivati, šou rasplakanom Vučiću i potresenom Irineju ukrao je predsjednik susjedne Bosne i Hercegovine. Vučić kraj njega izgleda kao pali anđeo, izvorni mirotvorac. Milorad Dodik, prvi put: “Htjeli su da nam nanesu štetu od koje se nećemo oporaviti. Ta šteta je ogromna, civilizacijska. Nisam od onih koji će im ikad oprostiti, i kada budem samo običan čovjek imat ću u sebi neoprostiva sjećanja na dane kada su Republici Srpskoj i Srbiji nanijeli ogromne gubitke.”

Kakvu li bi tek vatru ovaj osvjedočeni ljubitelj mira i napretka bljuvao da je umjesto tih 78 dana neobaveznog treninga bio izložen stradanju koje ne prestaje 47 mjeseci, i to u paketu sa svim popratnim posljedicama takve “civilizacijske” torture: nedostatkom vode, struje, općom epidemijom gladi, snajperskom vatrom, napadima spolja i švercom iznutra, beznađem, očajem, razdvojenošću porodica i smrću kao najjačom konstantom?

NATO na Drini

Zatim slijede obećanja koja se mogu tumačiti na dva načina. Milorad Dodik, drugi put. Mediji javljaju da je ovaj vispreni političar izjavio da “nikada neće dozvoliti uspostavljanje NATO granice na Drini” kojom bi Srbija i RS “opet bili razdvojeni“. Dodao je i da su “godine i decenije koje dolaze, godine našeg državnog ujedinjenja”. Što se tiče NATO-a: ako je ozbiljan u namjeri da to i realizira, eto razloga za uzbunu svima u Sarajevu. A ako je to tek blef pred konačnu predaju, o čemu postoje izvjesni nagovještaji, onda će brinuti politička Banja Luka.

Međutim, mnogo je zanimljiviji drugi dio izjave, da su godine i decenije koje dolaze – godine državnog ujedinjenja RS-a i Srbije. Ovo je već ozbiljna prijetnja, autorsko djelo čovjeka koji trenutno prima plaću da bi takve scenarije spriječio. Ako već on neće da se bavi zaštitom ustavnog poretka, državne suverenosti i nepovredivosti granica, onda smo u ozbiljnom problemu. Pitanje za bh. javnost – ima li ko da brine o mogućim konsekvencama ovakvih prijetnji? Da li je naš politički kadar sposoban da spriječi takav razvoj događaja?

S Miloradom Dodikom postoji još jedan problem, koji bi čak mogao biti šaljive prirode da nije ozbiljnih posljedica koje takvo ponašanje proizvodi. On je doslovno postao reinkarnacija poznatih dilema Alije Izetbegovića, jer danas priča jedno, sutra drugo, u Bruxellesu je mirotvorac veći i od Vučića, a u Beogradu mu ni Boško Obradović nije ravan. Nedavno smo tim povodom pokušali napraviti satiru, karikirajući njegovu navadu da se umiljava i Bruxellesu i Beogradu, ali ljudi su nas zbunjeno pitali: Šta ovdje nije tačno?

Možda ovo? Milorad Dodik, treći put: “Šta god ko mislio o nama, drugog puta jednostavno nema. Ne vjerujem da je Bosna i Hercegovina moguća kao država jer je i ona rezultat ideologije i politike koja je donijela bombardovanje Republike Srpske i Srbije.”

Dodik, naravno, nije referentna tačka za pitanje čija je politika koga bombardirala, ali svaka njegova riječ izgovorena u Srbiji umnožava razloge za zabrinutost u BiH. Ne isključujemo mogućnost da je sve to dobro proračunat spin, usmjeren na osvajanje novih političkih prostora na zgusnutom bh. političkom terenu. Ali – ponavljamo pitanje svih pitanja – šta ako nije spin, nego realna prijetnja? Imamo li adekvatne odgovore na takve mogućnosti?

The post ŠTA SU DODIK I VUČIĆ IZ NIŠA PORUČILI SARAJEVU: Vi ste zaslužili bombe, mi nismo! appeared first on Tacno.net.

Foto: Goran Mehkek

U patrijarhalnom balkanskom društvu, gdje je katolička indoktrinacija od kolijevke pa do groba javna djelatnost s protusekularnom državnom dopusnicom, „vrijedna“ blizu milijarde kuna poreznih obveznika, teško je vjerovati, ako ne i nemoguće, da država s takvim ljudima na vlasti kakvi se refulozno smjenjuju na obama državnim brdima ima volje, znanja i sposobnosti stati na rep obiteljskom, ali i svakom drugom nasilju. Osim papirnato, prijetvornim diskursom populističke naravi radi privida zauzetosti i političkih bodova za dnevnu i izbornu uporabu. Riječ je o stoljetnom mentalitetu pater familiasa i društvu koje nije valjano profiltriralo ni svoju noviju povijest, pa ju krivotvori, kamoli tradiciju na kojoj se taj mentalitet reciklira ili reinkarnira novim pojavama, ali suštinski istih negativnih posljedica 

Marijan Vogrinec

Glavni državni audiovizualni medij koji se prepotentno samonaziva javnim – a to nikad nije bio niti u „domoljubnoj“ demokraciji jest- žustro je načeo početak minula vikenda lakiranjem „prvih rezultata dogovora“ predstavnica inicijative #spasime sapuničarske glumice/scenaristice Jelene Veljače s premijerom Andrejem Plenkovićem u Banskim dvorima i gaf-predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović na Pantovčaku o tomu što je državi činiti nakon prosvjeda više tisuća građana na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu i nekim gradovima protiv dramatično uznapredovalog obiteljskog i vršnjačkog nasilja. Na sva je HRT-ova zvona udarnih termina i formata puštena vijest da je Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku – isključivo zaslugom, je li, premijera Plenkovića i ministrice Nade Murganić, za koju analitičar Žarko Puhovski tvrdi da ni politički niti intelektualno nije dorasla ministarskoj dužnosti – pustilo na tzv. javno e-savjetovanje, dakle javnu raspravu koncept uobičajeno birokratskog naziva Prijedlog protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Resorna je ministrica pobrzala reći da je „vlada premijera Plenkovića iznimno osjetljiva“ i nulto tolerantna na svaku vrst nasilja, osobito obiteljskog i nad žena, te da je „njezino“ ministarstvo pripremilo mjere za prevenciju, suzbijanje i sankcioniranje nasilja i prije masovnih prosvjeda ovih dana na poticaj inicijative #spasime. Mala predizborna manipulacija glede i u svezi toga tko je prvi i tko koga ima slušati, no, kazala bi Murganić – tako vam je to u politici. Lošoj.

Foto: Marko Todorov / CROPIX

Prosvjed bio, pa prošao. Zadovoljni vladajući, jer nije bilo prekomjernog granatiranja Banskih dvora, a zadovoljni i ovi iz inicijative #spasime, jer ih je „ozbiljno shvatio“ prvi operativac Bijedne Naše, počastio ih svojom nazočnošću na zagrebačkom prosvjedu i smjesta ih u najjačem sastavu primio u svom uredu. No, Jelena se Veljača požalila medijima na predsjednicu Grabar-Kitarović, jer da joj je i kao državnici i kao ženi bilo mjesto te lijepe, proljetne subote s premijerom među prosvjedujućim narodom na Trgu kralja Tomislava. Nije došla. Bile su joj preče, kazala je, „već ranije dogovorene privatne obveze“, a Jelenu Veljaču je sa suradnicama primila post festum, dan-dva nakon Plenkovića i podržala inicijativu #spasime kratkim, činovničkim priopćenjem opće namjene. Ipak, ispalo je da su svi zadovoljni jer, „evo, radimo, složno smo svi protiv nasilja, govorimo i pišemo, zgražamo se, pripremamo mjere“, a papagaji s novinarskim mikrofonima već su probili uši i oči medijskim konzumentima jedno te istim pametovanjem, i ne prestaju: „Je li se nasilnika moglo spriječiti prije no što je počinio zlodjelo? Tko je kriv za to što se nije spriječilo tragične posljedice?“

Kasno je sada…

A svi smo krivi, tvrde neki i adresiraju redom socijalne službe, policiju, državnu vlast, loše zakone, susjede, školu, crkvu… Nitko nije kriv, mudruju drugi, jer nema načina prodrijeti u tuđi mozak, nasilnički, teroristički, etc. i pročitati kada će i zašto netko baš jako pošandrcati i počiniti zlo. Ili, po kojem se zakonu ili božjoj pravdi smije nekog baciti u luđačku košulju i šopati medikamentima, odnosno na zatvorski preodgoj dulje vrijeme samo zato što smatra da je batina u raju izrasla, a još ju nije upotrijebio? Ni čuveni specijalisti za pitanja ljudske prirode, okićeni Nobelom, nemaju gotov odgovor na te enigme. Možda samo u SF filmovima i kvaziteorijama tzv. životnih treninga ili škola života, psihološke samopomoći, etc. na kojima u globalnom selu (Marshall McLuhan) digitalnog doba promućurni „propovjednici sudbine“ masno unovčuju tuđu naivnost, neznanje i praznovjerje. Homo mozak – iskorištenih svega četiri-pet posto kapaciteta/mogućnosti – u 2,3 milijuna godina od početka tzv. procesa encefalizacije nije izumio pouzdan mehanizam, koji bi logično potkrijepio odgovor o tomu zašto neki za to polaćeni državni službenik, član obitelji, prijatelj, susjed, slučajni prolaznik ili tko već nije znao/predvidio da će netko iznenada – recimo, kao onaj nesretnik na Pagu – pobacati vlastitu djecu kroz prozor, umlatiti suprugu/a, zaklati roditelje, iz čista mira upucati putnike u autobusu, premlatiti susjeda, silovati dijete na putu iz škole…

Tko je kriv – kasno je sada j…..m se kajati – što živimo u društvu, koje je promjenom državnog uređenja prije tridesetak godina i dodatno traumatiziranom ratom grubo porušilo stare svjetonazorske, moralne i socijalne vrijednosti, a nije izgradilo nove, bolje, perspektivnije, nego prigrlilo sve nakaznosti kapitalističkog sustava tzv. trulog Zapada. Nakalamljene pritom na patrijarhalnu/vjersku tradiciju Balkana, gdje se, kažu i s crkvenog oltara, je li, oduvijek znalo tko je muško a tko žensko, tko u obitelji nosi hlače, gdje je mjesto i što je dužnost žene i gdje je nedodirljiv prostor muškarca. U ona preporodna novohrvatska vremena, dok je satirični tjednik Feral Tribune još bio u stanju plaćati „duševne boli“ Tomislavu Merčepu i takvima, tiskao je intervju osebujne HDZ-ove ministrice školstva iz pasivnog kraja gena kamenih, vjernice od glave do pete, koja se javno dičila mentalitetom nedostojne Eve: „Uvijek ustane kad muškarac uđe u prostoriju“. U toj je niši razumijevanja muško-ženskih odnosa i rodnih uloga sad već poslovično nakaradan odgovor: „Tako vam je to u obitelji…“, kojim je ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne skrbi Nada Murganić komentirala slučaj svog tada još stranačkog kolege Alojza Tomaševića, požeško-slavonskog župana, kojeg je supruga tužila za dugogodišnje fizičko nasilje.

U patrijarhalnom balkanskom društvu, gdje je katolička indoktrinacija od kolijevke pa do groba javna djelatnost s protusekularnom državnom dopusnicom, „vrijedna“ blizu milijarde kuna poreznih obveznika, teško je vjerovati, ako ne i nemoguće, da država s takvim ljudima na vlasti kakvi se refulozno smjenjuju na obama državnim brdima ima volje, znanja i sposobnosti stati na rep obiteljskom, ali i svakom drugom nasilju. Osim papirnato, prijetvornim diskursom populističke naravi radi privida zauzetosti i političkih bodova za dnevnu i izbornu uporabu. Riječ je o stoljetnom mentalitetu pater familiasa i društvu koje nije valjano profiltriralo ni svoju noviju povijest, pa ju krivotvori, kamoli tradiciju na kojoj se taj mentalitet reciklira ili reinkarnira novim pojavama, ali suštinski istih negativnih posljedica. Inicijativa #spasime, koristeći se tehnološkim prednostima digitalnog doba, ukazala je na preozbiljan problem nasilja nad slabijima/nemoćnijima u društvu i na to koliko je šira javnost senzibilizirana – pa su se silom prilika i političari morali solidarizirati, iako je njihova odgovornost druge prirode – međutim, problem se postupno razvodnjava time što je ubačen u birokratski žrvanj činovničke raščlambe sa sasvim izglednim učinkom: tresla se brd,- rodilo se – niš‘.

S nasiljem se ne može, osim deklarativno, učinkovito nositi država, koja prakticira nasilje prema vlastitim građanima. Država, koja ne poštuje vlastite zakone i ustavne proklamacije o socijalnoj pravdi, pravnoj i moralnoj uljuđenosti, sekularnosti, radnim odnosima dostojnim čovjeka, ljudskim pravima i slobodama, etc. zbog čega je oko 400.000 mahom mlađih ljudi u prošlih samo nekoliko godina potražilo životnu sreću u iseljeništvu, odnosno zbog čega je bar tri milijuna žitelja na neki način – državni i javni službenici, penzići, nezaposleni, studenti i školarci, etc. – bačeno u egzistencijalnu ovisno o državi. I ne mogu iole bitno utjecati na svoju sudbinu, što je ključni razlog nezadovoljstva ljudi i takvom državom i samima sobom, pa i jednih drugima, apatije, depresije, a to nije daleko ni od poriva za agresijom prema najbližima u okolini. Na to bolesno stanje zdravlja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene ne djeluju birokratski, populističko-demagoški medikamenti tipa povjerenstava, sjednica, javnih rasprava, pravilnika, zakonskih izmjena, tematskih/stručnih skupova, etc. Bilo je toga na tone, obavljena su nebrojena istraživanja, napisane knjige i medijski članci, pa diplomske disertacije, doktorati i znanstveni radovi, milijuni sprašeni na plaće i honmorare tzv. eksperata i dužnosnika… I ništa, nasilja sve više. Posljedice sve drastičnije. Neki bi stari Latin zavapio: „Quo vadis, Croatia!?“ – te mogao samo sjesti i plakati.

Državni mediji i vladin rep

Nasilja je bilo, ima ga i bit će ga makar Jelena Veljača, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović hodali na trepavicama – može i umjetnim, zašto ne – a ministrica Nada Murganić dnevno po tri protokola šibala na tzv. e-savjetovanje, jer braćo i sestre, ne sestre i braćo, Hrvatska je tradicionalno mala zemlja za veliko nasilje baš  svake vrsti: hoćeš nad ženama i djecom, manjinama, ateistima, tzv. radnom snagom, bolesnicima, penzićima…, hoćeš čak genocidnim ratovima i krvoločnim progonima. U trenutku kad državni mediji dižu rep vladi i debelo kompromitiranoj Nadi Murganić, jer su, eto, napisali Prijedlog protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, HDZ je i javnost potresao novi skandal: kćerka HDZ-ovog potpredsjednika Gradskog vijeća Požege Igora Krizmanića, prijatelja župana Tomaševića, teško je optužila oca kao također dugogodišnjeg obiteljskog nasilnika, pa je za vikenda ekspresno najuren iz stranke. Baš kao i Alojz Tomašević. Jer, i HDZ ima „nultu toleranciju na nasilje“!?

Vidi se to, sic transit, ne samo po Prijedlogu protokola na tzv. e-savjetovanju već i po tomu da – iako je ratificirana u ozračju teških svjetonazorskih i unutarhadezeovskih borbâ – još nije počela praktična primjena Istanbulske konvencije. Ni u jednom slovu, pa se dade pomisliti kako je premijer Andrej Plenković inzistirao na ratifikaciji s figom u džepu i da se prikaže europejski zauzetim među naprednijim pučanima u EU. Da nije tako, vlada bi također na sva HRT-ova zvona – kao što sada čini s dlaku boljim rejtinškim koeficijentom agencije Standard & Poor’s Bijednoj Našoj – obznanila kako je odobrila sedamdesetak milijuna kuna za operativu borbe protiv nasilja nad ženama te u obiteljima. Umjesto toga, eto e-papirologije nafutrane demagogijom, koja nikomu ni u džep niti iz džepa. Gotovo pola županija u RH nema skloništa za zlostavljane u obiteljima, tzv. sigurne kuće, SOS telefoni imaju uredovno vrijeme, a policijski i oni socijalnih službi najčešće su – neučinkoviti. Potvrđuje to dnevna praksa. I što sada?

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Ministrica Murganić, pak, pojašnjava „veliki uspjeh“ predloženog Protokola koji, jasno je kao dan neće ništa promijeniti nabolje dok se nasilje u obitelji zakonski tretira kao prekršaj, a ne teže/teško kazneno djelo: „Njegova je svrha i cilj da budemo efikasniji u sprječavanju ovakvog negativnog fenomena. Odnosi se na obaveze državnim tijelima – zdravstvu, znanosti i obrazovanju, socijalnoj skrbi, pravosuđu i policiji. Uvedene su i obaveze o postupanju i novim službama koje su u međuvremenu osnovane. To je služba za pomoć žrtvama i svjedocima u postupcima u slučaju nasilja u obitelji, kao i probacijska služba“. Osim dodatno zaposlenih činovnika, čije bruto plaće padaju na teret već preopterećenih poreznih obveznika, a novi birokrati neće učiniti birokratski sustav manje birokratskim, produktivnim i učinkovitim, sve ine „obaveze“ već su sadržane u moru dosadašnjih paragrafa. Pa ništa, nasilja sve više, sa sve težim posljedicama.

Rano prepoznavanje nasilnika nije funkcioniralo, jer se ne može ući u tuđu glavu i „prepoznati“ što će taj mozak, ako će i kada učiniti. To neće funkcionirati ni ubuduće. Ostaje na vrbi sviralom deklarativ o tzv. ranom prepoznavanju rizika te na osnovi „prepoznavanja“ žurnoj „intervenciji istodobnim resornim aktivnostima“, odnosno inzistiranje na „redovnom sastajanju županijskih timova“. No, Murganić u tom smislu frazira dalje: „Ono što je izuzetno važno je senzibilizacija cijele javnosti, svih segmenata društva, o netoleranciji prema svim oblicima nasilja. Važan je proaktivni pristup, da se ne čeka da se dogodi nasilje, već da se reagira kod bilo kakve sumnje na nasilje, odnosno kad imamo saznanja da postoji nasilje. Kroz različite edukativne i informativne sadržaje, mediji imaju mogućnost osvješćivati i educirati javnost. U suradnji s medijima jako je važan i način kako se o nasilju izvještava s pozicije žrtve, da se dodatno ne traumatizira i da se djeca ponovo ne izlažu teškim pritiscima, odnosno dodatnim traumama“. Nema šanse, jer socijalni i policijsko-sudbeni sustavi ni dosad nisu bili učinkoviti u tom smislu, mediji također, a svi su imali mogućnost djelovati i na način kako sada Murganić preporučuje – dapače, obvezuje državu – u e-prijedlogu Protokola. Zašto nisu dosad bili učinkoviti, a ubuduće hoće? Enigma.

„Ljubav“ izrasla u nasilje

Bijedna Naša, kojoj je svakovrsno nasilje u mentalitetu i tradiciji stanovnika ovih prostora, jedna od temeljnih vjerskih vrijednosti naslonjenih na floskulu o „griješnoj Evi“ koja vara i Boga i muškog partnera  Adama, raspolaže skromnim potencijalom od 19 skloništa sa svojim SOS telefonima i savjetovalištima za žrtve nasilja. Dakako da to nije dovoljno i da mreža nije racionalna, ali… Tragičnije od svega, pa i nemuštog Prijedloga protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji jest činjenica da država i Crkva svojim licemjerjem i moralno promiskuitetnom praksom – govore jedno, misle drugo, a čine treće – zapravo odgajaju nove naraštaje za nasilnike. I prema slabijem spolu i prema drugima/drukčijima, bez obzira na rod. Doktrina braćo i sestre – nikako sestre i braćo – odnosno pater familiasa, koji je gusle i ognjište zamijenio političkom iskaznicom, ludom jurilicom i pametnim telefonom opaki je rasadnik nasilnika već od pelena da bi već u starijoj vrtićkoj grupi i pučkoj školi stjecali prva iskustva pod javnim reflektorima. Pojavnim oblicima vršnjačkog nasilja. I nasilnički iskusni odlazili pred oltar prisegnuti Onom na bračnu obvezu – u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti…

Da bi za tri do sedam godina, kad bivše „ljubavi“ iz jaslica i vrtića, s dječjih igrališta također izrode „ljubavi“, a životni žrvanj počne mljeti dnevnim brigama i teškoćama, naglavačke trčali – razvesti se. Raspada se svaki treći brak u RH, i to nije slučajno, kao što obiteljsko nasilje nije slučajno okidač u najvećem broju slučajeva. Prema istraživanjima, a ima ih ohoho vjerodostojnih, čak 47 posto mladih drži da „dečko smije udariti curu, ako ona želi prekinuti s njim, a trećina ih poznaje parove u nasilnoj vezi“. Također, 49 posto mladeži smatra da „djevojka ima pravo udariti dečka, ako ju ne sluša“. Otkud tako nakaradna stajališta? Iz obitelji, a statistički ih je 86,28 posto vjerničkih, katoličkih? Iz Crkve, jer statističkih oko 97 posto mladih katolika pohađa školski vjeronauk i nazoči sakramentima u svojim mjesnim bogomoljama? Iz škole, a sve su odreda „domoljubno“ ustrojene i nulto tolerantne na vršnjačko i svako drugo nasilje? Iz društva, što ga je izopačio divljezapadni kapitalizam i dehumanizirao? Iz medija? Iz svega toga zajedno? Ni sam vrag ne zna. Tek, stanje nije dobro, a uzme li se pod povećalo tko ga se i kako uhvatio mijenjati – neće biti bolje ni ubuduće.

Ruku u vatru, već za koji dan mediji će objaviti nove senzacionalne vijesti kako je XY premlatio ženu kao vola u kupusu, ovaj to nije mogao priznati kad je „sama pala niz stubište“, a sud, ha sud kao sud. Kažu, „uvijek je na nasilnikovoj strani“, pa… „Da ga žena nije izazivala, ne bi dobila to, što je dobila“, reći će prvi susjedi jedni drugima i praviti se kako ništa nisu ni čuli niti vidjeli. Tresla se brda, rodilo se – niš’.

The post Tresla s brda, rodilo se – niš’ appeared first on Tacno.net.

Čovićeva politička zadrtost je u potpunoj kontradiktornosti sa presudom Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o postojanju udruženog zločinačkog pothvata u kojoj je dokazano da rat u BiH bio međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom takozvane Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.

IV Sabor tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, održan juče u Mostaru šalje nedvosmislenu poruku bosanskohercegovačkoj javnosti da se od kontinuiteta politike udruženog zločinačkog pothvata i u cilju zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora ne odustaje. Za Čovića je drugostepena presuda u slučaju “Prlić i ostali” neprihvatljiva, pravno neutemeljena i neprincipijelna a tako zasigurno misli i ostalih 90 zastupnika, među kojima i čelnici svih hrvatskih stranaka u BiH, kao i predstavnici crkve, kulturnih i obrazovnih institucija, braniteljskih udruga, privrednici koji su prisustvovali reinkarnaciji jedne paradržavne,  zločinačke tvorevine.

Treći rajh, kao naziv fašističke Njemačke za period od 1933 -1945 je propao nakon Drugog svijetskog rata. Protagonisti takve politike su presuđeni Ninberškom procesu a Hitler se kukavički ”spasio” ispijanjem otrova i spaljivanjem tijela. Sličnost politika fašističke Njemačke i tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne nije slučajna. U svom karakteru obe imaju zajednički zločinački cilj uspostave etnički homogenog prostora a ispijanje otrova je bijeg od odgovornosti za sva zlodjela počinjena u njihovim zločinačkim krvavim pirovima.

Tzv. Hrvatska zajednica Herceg Bosna očigledno nije nestala uprkos osuđujućoj presudi njenim čelnicima. Uprkos presudi Haškog tribunala o udruženom zločinačkom pothvatu u kojoj je prema zaključcima presude, cilj Herceg Bosne bio uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovno ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom.

Zamislite da je Hitler vaskrsnuo nakon 28 godina od završetka Drugog svjetskog rata i poslao poruku kakvu je poslao predsjednik HDZa i takozvanog Hrvatskog sabora koja “razvlači“ pamet normalnog uma: „Proživili smo 28 godina koje su iza nas i možemo iskazati ponos za to vrijeme i mudre odluke koje smo donosili da bismo sačuvali i zaštitili hrvatski narod“. Njemački narod se uspio suočiti sa svojom prošlošću, Čović i njegovi sljedbenici očigledno nisu. Prodaje nam se priča gdje su glavni protagonisti hrvatski junaci a ne ratni zločinci, gdje su njihove bitke pobjede a ne ratni zločini i gdje je Čovićeva politika – politika mira a ne upravo najveća opasnost opstanka hrvatskog naroda. Čovićeva politička zadrtost je u potpunoj kontradiktornosti sa presudom Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o postojanju udruženog zločinačkog pothvata u kojoj je dokazano da rat u BiH bio međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom takozvane Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.

Njegovo insistiranje na ovakvoj politici ne iznenađuje jer politika međunacionalnih tenzija i  podjela pogoduje očuvanju postojeće vlasti i ometanju uspostave pravne države. Ta politika sustavno razara bh. društvo, spriječava integraciju BiH u Evropu. Ta politika izravno surađuje sa velikosrpskim projektom u Republici Srpskoj u kojoj Dodik ne treba Čovića zbog ljubavi prema Hrvatima nego kako bi uz pomoć HDZ-a BiH Bosnu i Hercegovinu učinio trajno nefunkcionalnom. U datom povoljnom političkom i  historijskom trenutku bi se, 49 posto te države pripojilo Srbiji. Čovićevom HDZ-u odgovara takav rasplet jer mnogi u zapadnoj Hercegovini sanjaju isti scenarij s Hrvatskom, i to je, a ne nekakva ugroženost, temelj srpsko-hrvatske neprincipijelne koalicije i politike tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Na tom  putu  im uveliko pomaže i blagonaklono gledanje Tužilaštva BiH na sva ova zbivanja oko tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne, kao da se radi o nekom dobrovoljnom udruženje a ne pokušaju osnivanja paradržavne tvorevine.

The post Čovićeva politika razaranja bh. društva appeared first on Tacno.net.

“Ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac.”

Tom rečenicom George Smith Patton Junior poručio je razvojačenim američkim vojnicima što misli o njihovoj daljnjoj integraciji u društvo. Briljantni ratni vođa, beskompromisna „Stara krvopija“ kako su ga zvali, imao je uz sjajne vojničke sposobnosti i one vizionarske, a njegova poruka snažno je odjeknula u tadašnjem tisku i na neki način odredila socijalnu politiku prema razvojačenim veteranima Drugog svjetskog rata u SAD. „Stara krvopija“ bojala se onoga što se može dogoditi ako svi oni koji su služili oružane snage na ovaj ili onaj način krenu tražiti povlastice, beneficije, povlašteni status u društvu i ta briljantna misao čovjeka koji je bio i ratnički, ali i moralni autoritet svoga vremena, osigurala je mnoge hrabtre odluke koje je vlast nakonm rata u Americi morala donijeti.

Integracija u društvo – da, ali integracija po sistemu povlaštene kaste – ne. Američka javnost držala je da su svi koji su služili domovini samo obavili svoju dužnost. Individualno pristupiti svakom pojedincu, ratne invalide zbrinuti, aktivnom politikom zapošljavanja integrirati sve razvojačene u društvo, pijetet i skrb za obitelji poginulih. I to bi bilo – to.

Američka Vlada nizom odluka i dekreta pomogla je toj populaciji koja se netom vratila iz velikog rata i oni su imali svoja ustavna prava, prednosti pri zapošljavanju, pomoć države u svakom slučaju, od onog koji se odnosio na zdravstvenu skrb, do pomoći pri pronalaženju posla. Posla koji je trebao tu generaciju, po mnogima najbolju generaciju koju je svijet ikad imao, vratiti u normalne uzuse društva. No ono što je bilo bitno, a ostalo je u svijesti američkih građana, svojim razvojačenim sinovima država i društvo dugovali su svoju neizmjernu zahvalnost. Podrazumjevalo se kako će bivši vojnici iskazati istu onu čast koju su iskazali u ratu, i kako će svoju domovinu nastaviti časno braniti i u miru, svojim primjerom, poštenog rada i progresa.

Da su se tom rečenicom Georga Pattona vodile bivše i sadašnje vlade Hrvatske, danas bi imali kudikamo pravednije društvo. Društvo jednako za sve. Ovako, skoro trideset godina iza rata, imamo društvo koje se duboko podijelilo na kaste, od kojih je nažalost, i ona razvojačenih branitelja. Kako one statusne, koje su polarizirane između kaste ekstremno bogatih i kaste koja egzistira na ivici siromaštva, do kasti koje imaju nedodirljivi, povlašteni status u društvu. O ovoj nedodirljivoj kasti, kasti koja je postala svojevrstan tabu u našem društvu, javnost se upozna na kapaljku, kada im se nizom privilegija podilazi, u nebrojenim slučajevima i otpisuje dugove.

Formiranjem domovine uspostavili su se neupitni statusni simboli društva. Jedan od simbola u koji se ne smije dirati ni u kakvom slučaju, status je razvojačenih branitelja u Hrvatskoj. Kao i kod ostalih ustoličenih tabua, svetost Domovinskog rata, njegova čistoća i neupitnost, hermetički zatvorena istina o istom, proslave i obilježavanja najvažnijih događaja iz njega, nije se pristupilo zatvaranju povijesti, već se ona kao otvorena rana iznova i iznova koristi u političke svrhe, drugim riječima, na taj simbol nove hrvatske opstojnosti stavio se znak zabrane. Neupitnosti. Ad acta.

Mediji u Hrvatskoj pažljivo i dozirano pišu o toj tematici i toj populaciji, pazeći da im se ne zamjere, jer bi tim činom ozbiljno ugrozili svoju egzistenciju. I ta rečenica, da se ne lažemo, zapravo je strašna. Trideset godina nakon rata naše društvo, kompletna medijska struktura, javnost, taoci su jedne društvene skupine koja je integrirana u sustav, politiku, ali i duboko u svijest građana Hrvatske. Oni koji se usude javno kazati kako neke stvari oko integracije braniteljske populacije u društvo nisu časne, nisu transparentne i nisu zakonite ozbiljno izlažu svoje karijere, u nekim slučajevima i svoj život ozbiljnoj opasnosti. Kada je to moguće u jednom modernom, civilizacijski određenom društvu, tada govorimo o kasti koja je iznad zakona, kasti koja je u svoje ruke uzela sve ono čega se bojao general Patton.

Primjera je naravno dosta, primjera koji se tiču zloupotrebe braniteljskog statusa, no onaj eklatantni, onaj koji nam jasno govori kako su pojedinci povlašteni u ovom društvu van zakonskih normi, događa se upravo ovih dana, dok mediji, kolumnisti, javni servisi građana poslovično i mudro šute o tome.

Vlada je, naime, na ovotjednoj sjednici donijela odluku o otpisu potraživanja po kreditima odobrenima po Kreditnom programu zapošljavanja razvojačenih pripadnika Hrvatske vojske i kreditima odobrenima od strane bivšeg Fonda za razvoj i zapošljavanje, temeljem koje će se ukupno otpisati 700 milijuna kuna, a od toga se na Kreditni program zapošljavanja razvojačenih pripadnika Hrvatske vojske odnosi 32 milijuna kuna, a na bivši Fond za razvoj i zapošljavanje 670 milijuna kuna.

U obrazloženju odluke se navodi kako je Vlada još 18. svibnja 1996. donijela Program zapošljavanja razvojačenih pripadnika Hrvatske vojske, po kojem je ukupno odobreno 3655 kredita (poljoprivrednicima 1791 kredit, za osnivanje obrta 1820 kredita, te poslodavcima za zapošljavanje 44 kredita) u ukupnom iznosu od 319,591.741 kuna. Napomenimo reda radi, kako ne govorimo izričito o Vladi Andreja Plenkovića, sve bivše vlasti imale su iste kriterije prilikom davanja povlaštenih kredita braniteljima.

Vlada je dakle, da skratim priču, donijela odluku o otpisu ukupno oko 670 milijuna kuna za korisnike kredita, a velikim dijelom taj se otpis odnosi na one korisnike kredita koji su tužili državu zato što im nije otpisala dio kredita. Porezni obveznici, tj. građani Hrvatske, ja, vi, naša djeca, će oprostiti i otpisati dio kredita korisnicima kredita samo zbog toga što su pripadnici braniteljske populacije. Njih više od 82 % koji se nalaze u teškoj materijalnoj situaciji.

Zar to nije eklatantan primjer građana drugog reda u Hrvatskoj? Zar treba boljeg primjera od ovoga da nam svima bude jasno da smo građani drugog reda u zemlji koju opslužujemo izdvajajući za njene poreze, prireze i namete? Zamislite da netko vama otpiše danas kredit? Kompletan dug po kreditu? Naravno, tako nešto ne možete niti zamisliti. Onog časa kad ste podignuli vaš kredit, postalo vam je jasno da se u narednih deset, dvadeset, ili čak trideset godina morate itekako odreći koječega. Onog časa kad ste uzeli stambeni, namjenski ili investicijski kredit, svoj ste život i svoju imovinu stavili na raspolaganje banci. Banci koju ne zanima vaš status. I u tom ste se momentu odrekli mnogih životnih ugoda i odluka. Odrekli ste se na račun tog kredita svojih ljetovanja, zimovanja, kvalitetnijeg života, a banke, one u Hrvatskoj, za taj iznos koji su vam dali, uzet će vam dugoročno kroz godine pred vama više od pola navedenog iznosa. Koji ćete morati isplatiti u potpunosti. Zajedno s kamatama, zajedno s rizikom da vam se nešto kroz to vrijeme neplanirano može dogoditi.

Kada država otpiše kredit građanima svoje zemlje, kada ga preuzme na sebe, taj čin je uvijek hvale vrijedan. Razlog su to najčešće otpisani krediti radi smrti nosioca kredita ili teška i maligna oboljenja. No kada vi kao Vlada otpišete kredit jednoj društvenoj skupini zbog toga, kako se navodi, što je u „teškom socijalnom položaju“ tada svim ostalim građanima koji su u istim govnima, ili još gorim, šaljete jasnu poruku.

Vi ste građani drugog reda.

Građani prvog reda su povlašteni. Građani prvog reda su prioritet. A vi, kao građanin drugog reda, dužni ste bezpogovorno opsluživati one povlaštene. I to očito do svoje smrti, jer je vremenski period zastare Domovinskog rata nedovoljan u roku od trideset godina. Da se Vlada RH vodila riječima generala Pattona danas bi imali situaciju u kojoj bi upravo braniteljska populacija bila perjanica društva. Kako po moralnim, časnim, tako i po svim drugim uzusima. Jer bi taj moral i čast bili zamašnjaci društva, njegova perjanica, put i zalog za budućnost. Ovako imamo građane drugog reda koji šute, ali kojima je puna kapa te i takve politike prema povlaštenima, medije koji su u stahu od nasilnika i progona, i na koncu samo društvo koje uspostavljenim tabuima koči samom sebi progres.

Divno je nedavno bilo gledati mladost Hrvatske na ulicama. Srednjoškolce koji su izašli putem svojih društvenih mreža na ulice da se čuje i njihov glas. Među parolama koje su ta djeca nosila sa sobom bilo je jako znakovitih poruka. Jedna od njih, ona koja mi se usjekla u pamćenje, bila je: „Nemamo namjeru opsluživati vas do kraja života!“ Ta je poruka, koju su nosila djeca, ostala potpuno van medijske pažnje. A jasno nam govori što ta djeca misle o nama, svojim roditeljima kojima je najvažnije da naplate za novac svoju ljubav prema domovini. Nemojte misliti da će vam ta djeca tu ljubav plaćati do kraja svoga života. Za njih je Domovinski, kao i NOB, samo povijesni događaj i ništa više. A oni kojima se otpisuju krediti, a koji mogu raditi i otplaćivati iste, samo su ljudi koji oni ne žele nositi na svojim leđima do kraja života.

I potpuno su u pravu.

The post ZA OTPIS KREDITA – SPREMNI! appeared first on Tacno.net.

Foto: Scott Olson/Getty Images

Da bi se uputili u nove metode privlačenja mladih u ekstremno desne organizacije i kontekste, valja nam zaći duboko u područje internetske supkulture. I prepoznati da posrijedi nije samo neka ‘američka priča’, već da je pustila duboko korijenje i u lokalnom okruženju

Manifest novozelandskog terorista objavljen na društvenim mrežama uslijed stravičnog krvoprolića u džamiji u Christchurchu onima neupućenima u internetsku kulturu i opskurne memove mogao bi se učiniti kao gomila nepovezivih pojmova, simbola i imena kako iz povijesti, tako i iz pop-kulture. Ni međunarodni mediji nisu sasvim uspjeli objasniti zašto su u njegovoj retorici povezane opsesija s američkim alt-rightpolitičarima, videoigre, nacrtane žabe, ‘bezazleni’ simboli rukama, društvene mreže i YouTube kanali te korištenje pro-karadžićevske pjesme ‘Bog je Srbin’. Istraga je otkrila i da je terorist 2017. putovao po Balkanu jer ga je idolizirao kao primjer rasne homogenosti. I naša se regionalna povijest tako našla upletena u milenijsku neonacističku simboliku koju je nemoguće objasniti bez razumijevanja internetske supkulture koja ju je propagirala diljem svijeta prvo kao šalu, a zatim kao poziv na ekstremizam i islamofobiju.

Naime, terorist je bio redovit korisnik notornog foruma 4chan koji je u posljednjem desetljeću postao bastion politički nekorektnog humora dovedenog do svog ekstrema: nemoderiranog i anonimnog govora mržnje, kriminala i fašističke regrutacije. Štoviše, neki od članova upuštali su se u toliko degutantne aktivnosti – razmjenu dječje pornografije, apeliranje UN-u za njenu legalizaciju, organizaciju operacija koje uključuju uznemiravanje i napade na javne pojedince, osobito žene i manjine, dijeljenje osvetničke pornografije bivših partnerica – da su čak i na 4chanu nailazili na osudu od drugih korisnika. Ti su pojedinci osnovali svoju kopiju 4chana zvanu 8chan. Tamo je terorist prije masakra napisao ‘vrijeme je da prestanemo pisati postove i napravimo nešto u stvarnom životu’ te podijelio link na live prijenos svog napada, a sva simbolika i jezik upotrijebljeni u videu zamišljeni su kao interna šala s ovom zajednicom.

‘Bezazlena’ simbolika

Mogli biste pomisliti kako ovakve web stranice zasigurno nisu popularne ni dostupne prosječnom klincu u vašem susjedstvu, ali grdo biste se zavarali. Po statistikama, 8chan se plasira među 5.000 najposjećenijih stranica na svijetu, iako ga Google blokira u svojim rezultatima. 4chan, koji se nalazi u top 1.000, tvrdi da prima 28 milijuna posjetitelja svaki mjesec, većinom mladih muškaraca u dobi od 18-34 godina s fakultetskom naobrazbom. Iz Hrvatske je u zadnjih pet godina registrirano preko 600.000 postova samo u politički nekorektnoj kategoriji, odnosno po jedan post svake tri minute, a uzevši u obzir da je lokacija neobavezan podatak, vjerojatnije je da se radi o milijunima. U cijeloj smo regiji po aktivnosti izjednačeni jedino sa Srbijom.

Zbog vizualne prirode chan foruma, gdje je skoro svaki post popraćen slikom ili memom, proliferacija simbola je ustaljena praksa kojom se (ne uvijek s predumišljajem) stvara ‘tajni jezik’ uključenih. Te slike ili fraze, naoko humoristične i nevine, a uvijek suptilnije od svastike, često se dijele izvan foruma na javnim mrežama kao što su Facebook, Twitter ili YouTube kako bi se pronašli istomišljenici u masi ili zainteresirali potencijalni novi članovi. Na taj način forumaši zadržavaju plausible deniability, tj. uvjerljivo poricanje odgovornosti i upletenosti u distribuciju radikalnih poruka pod izlikom ironije. Primjerice, najpopularniji simbol forumske alt-desnice u posljednjih pet godina postao je Žabac Pepe kojeg su i njegov originalni autor i američka Anti-Difamacijska Liga osudili kao simbol mržnje i netrpeljivosti, unatoč njegovim bezazlenim stripovskim počecima. Pepeove slike na chan forumima koristile su se uz eksplicitne ekstremističke poruke te su za vrijeme izbora u SAD-u 2016. godine eksplodirale u svojoj raširenosti na društvenim profilima fanova alt-desnice i Donalda Trumpa, pa čak i među mladima u Hrvatskoj koji su zbog pripadnosti forumskoj zajednici usvojili američku političku simboliku. (Naoko bezazlene crteže Pepea autorica je uočila od školskih i fakultetskih klupa pa sve do čekaonica javnih zdravstvenih ustanova, gdje stoje mjesecima jer ljudi izvan tzv. milenijalske generacije nisu upućeni u Pepeove konotacije.) Tako je i 28-godišnjak iz Zagreba osnovao prvu hrvatskualt-right stranku Generacija Obnove koja s preko 200 službenih članova i 12.000 obožavatelja na društvenim mrežama većinu aktivnosti bazira i provodi na internetu, a poziva se na borbu protiv socijalizma, feminizma i imigracije te za svoj simbol drži upravo Žapca Pepea. Svakim danom postaje sve teže otpisivati frustrirane, nesocijalizirane mladiće u našim gradovima i kvartovima kao bezopasne internetske ratnike umjesto kao nove fašističke simpatizere.

‘Ironični’ fašizam

Tu u priču ulazi i Serbia Strong (God is a Serb), u originalu ‘Od Benkovca do Petrova Sela’, srpska nacionalistička pjesma u čast Radovana Karadžića čiji je video, snimljen 1993. u blizini Knina, na YouTubeu skupio preko 15 milijuna pogleda u posljednjih sedam godina te stvorio preko 230.000 video-parodija i referenci. Iako je originalni video obrisan nakon što ga je novozelandski terorist koristio kao pozadinsku glazbu, stotine tisuća drugih varijanti još uvijek se lako pronalaze. Naime, nakon Pepea, Serbia Strong jedna je od najvećih mem senzacija globalne alt-desnice. Snimka se pojavila na internetu oko 2008. godine, a visoko pikselizirane scene vojnika u četničkim uniformama koji stihove ‘Karadžiću, vodi Srbe svoje’ prate uz harmoniku, trubu i klavijature na obrasloj livadi vrlo su se brzo počele dijeliti internetom kao morbidna, apsurdistička karikatura jednog prošlog desetljeća. Publika koja nije nužno razumjela riječi ili kontekst ovog videa bila je fascinirana bizarnim kadrovima vojnika mrtvih očiju koji na harmonici svira energičnu poskočicu, kontrast toliko brutalno nadrealan da više nalikuje sceni iz cohenovskog filma nego snimci ratnih zločinaca među kojima su neki nakon rata osuđeni po 15 točaka genocida i umrli u zatvoru. Nakon što je video cirkulirao po tada još mladom 4chan forumu, ubrzo se počeo pojavljivati uz poruku remove kebab(uklonimo kebab = uklonimo muslimansku kulturu) i počeo znatiželjne upućivati u snažne anti-muslimanske i islamofobne sentimente, kako se u internetskim krugovima koristi i danas. Pjesma i vizuali postali su još jedan kulturni artefakt koji simbolizira set ekstremnih politika i pripadnost internetskoj ekstremnoj desnici.

Naravno, chan forumaši svjesni su svojeg lošeg glasa i postupnog povećavanja javne svijesti o simbolima. Tako su isplanirali i kontroverzu oko ‘OK’ znaka rukama (kažiprst i palac u dodiru, ostali prsti ispruženi) koji su predstavili kao novi znak bijelih supremacista znajući da je gesta toliko učestala izvan radikalnog konteksta da ju je nemoguće zabraniti. Sve bi skupa trebala biti nezrela šala na račun onih koji će se razljutiti i pokušati dokazati vezu s alt-desnim internetskim krugovima, međutim šala je odavno prešla iz ironije u stvarnost: OK znak se sada redovito pojavljuje na Trumpovimskupovima i pressicama, okupljanjima neonacista i među alt-desnim ličnostima, a terorist iz Christchurcha pokazao ga je tijekom ispitivanja. Ovakvo skrivanje iza ironije i patronizirajuća objašnjenja tipa ‘to je samo mem’ zapravo su taktike koje službeno na svojim sajtovima propagiraju američke neonacističke grupacije. ‘Neindoktrinirani ne bi smjeli moći razaznati šalimo li se ili ne’, piše Daily Stormer, jedan od najvećih otvoreno neonacističkih blogova. ‘Kad god netko učini nešto nasilno, treba se o tome našaliti. [Cilj je] dehumanizirati neprijatelja do točke gdje su ljudi spremni smijati se njihovim smrtima.’

Posljednja internetska referenca koju je terorist izrekao prije napada bila je ‘Subscribe to PewDiePie’. PewDiePie je nadimak najvećeg YouTubera na svijetu s preko 90 milijuna pratitelja (uz značajnu fan bazu u našoj regiji), čiji je sadržaj gotovo u potpunosti posvećen videoigrama i namijenjen djeci i milenijalskoj publici. Imenom Felix Kjellberg, mladi Šveđanin već se više puta našao u središtu političkih skandala zbog korištenja rasističkih i seksističkih uvreda u videima, nacističkih salutacija u uniformi, dijeljenja linkova na sadržaje antisemitskih i alt-desničarskih teoretičara zavjere, gubitka multimilijunskog ugovora s Disneyem zbog neprimjerenog ponašanja pred maloljetnom publikom, i najgnjusnije od svega, incidenta gdje je platio siromašnim indijskim frilenserima ograničenog znanja engleskog jezika da drže natpise ‘Smrt Židovima’ i ‘Hitler nije kriv’ kako bi iste sadržaje mogao pokazati na svom kanalu za potrebe komedije. Kjellbergove društvene mreže pritom pokazuju da je često promovirao i bio povezan s alt-desničarima kao što su Ben Shapiro, Lauren Southern, Paul Joseph Watson, Jordan Peterson, Stefan Molyneux i drugi. Njegov kanal taj način služi kao ‘mamac’ sugestibilnim mladima koji dolaze radi videoigara, a zatim se polako preusmjeravaju u toksične internetske zajednice i politički radikaliziraju. Bez obzira na to što Kjellberg i dalje inzistira na svojoj nevinosti, neonacistička baza korisnika koja ga je posvojila kao još jedan od svojih simbola počela je masovno zlostavljati i ušutkavati sve koji protiv njega progovaraju, pa tako i kanadski akademik i gay aktivist Anthony Oliveira već danima prima gomilu uznemiravajućih slika trupala s poprišta zločina fotšopiranih kao da rukama i nogama klikaju gumb ‘Subscribe to PewDiePie’.

Metode regrutacije

Veza kulture videoigara i toksične internetske zajednice koja je orkestrirala i proslavila teroristički čin je neosporiva; posuđivanje jezika i vizualnih aluzija iz igara je očito. Ali neki su mediji zbog toga napravili izrazito nepravedan i zastarjeo interpretacijski skok izjavama da su nasilne videoigre uzrokovale napadačev ekstremizam. Osim što znanstvene studije već desetljećima pokazuju da veze između igara i agresije nema, insinuacija u suprotnom smjeru uvreda je jednom umjetnički vrijednom mediju kroz koji igrači mogu istraživati bogatstvo tema od anti-ratne filozofije, destigmatizacije mentalnih bolesti, analize etičkih i moralnih dvojbi, pa sve do nošenja sa rakom i smrti. Ono što je stvarni problem jest to da su videoigre jedan od glavnih interesa pomoću kojih se usamljene i labilne mlade ljude mami u smjeru alt-desnice. Prvi organizirani fašistički pokret novog milenija bio je tzv. Gamergate 2014. godine, jedna od 4chanovih ‘operacija’ ciljanog zlostavljanja i prijetnji prema ženama te rasnim, religijskim i LGBT manjinama u industriji videoigara. Internetska netrpeljivost po prvi put je rezultirala nasiljem, traumatizacijom i uništavanjem karijera manjina u stvarnom životu, a ‘internetska politika’ i ‘politika u stvarnom životu’ stopile su se u jedno. Niti tri godine kasnije, dogodio se Charlottesville, skup bijelih supremacista iskoordiniran na forumima, gdje je na čelu s bakljom bio i 20-godišnji Hrvat iz dijaspore. Umjesto skinheada s tregerima i crnim čizmama, mržnja je ujedinila i mobilizirala nove milenijske neonaciste: ogorčene šmokljane i gamere koji sjede na 4chanu i YouTubeu i maltretiraju crne žene na Twitteru.

Novi kanali radikalizacije mladih već su bili područje i novinarskog i akademskog interesa. Ovaj informativni video na lako probavljiv način sažima studiju koju je proveo Data&Science Society o tzv. ‘mreži alternativnog utjecaja’ koju na YouTubeu čine svi alt-desni politički kanali, ali i teorije zavjere kao što su paranoja od cijepljenja i Zemlja ravna ploča. Studija je pronašla da YouTubeov automatizirani algoritam koji odlučuje koji će vam videi biti predloženi najviše kapitalizira na rezultatima koji su skandalozni, šokantni i adiktivni, odnosno uvlače gledatelja u ‘zečju rupu’ kako bi nastavio gledati što dulje i dulje. Baš zato će YouTube prosječnom gledatelju iz bilo kojeg ugla svijeta predlagati videe eskalirajuće radikalnosti, prvo o ‘feministicama uništenim racionalnim argumentima’, zatim Petersonove narcisoidne monologe o uroti marksista protiv zapadnog društva, pa teorije zavjere kako muslimani istrebljuju bjelački narod (tzv. Great Replacement), a onda npr. video o eugeničkoj teoriji o crnačkoj inteligenciji, nakon čega ćete pronaći link na 4chan krug ekstremista. (Lak način za provjeru nepristranosti YouTube algoritma je da otvorite incognito preglednik, ispraznite kolačiće i svoje podatke te pogledate kakav sadržaj bi vam YouTube predložio da ne zna vaše interese.) Ovakav algoritam optimiziran je kako bi YouTubeu donio najveću stopu gledanosti, odnosno prihoda od reklama, pritom ne uzimajući u obzir realnu reprezentaciju stvarnosti niti društvenu odgovornost. Nedemokratski utjecaj najpopularnije svjetske video platforme na formaciju političke svijesti i ishode izbora diljem svijeta izrazito je značajan. U alarmantnom intervjuu bivši YouTubeov inženjer kaže: ‘YouTube je najgore podcijenjena priča od 2016. godine. Njegovi algoritmi za pretraživanje i preporuku zapravo su sistemi dezinformacije.’

Novozelandski incident nije prvo krvoproliće inspirirano internetskom retorikom. U 2018. godini, ama baš svaki Amerikanac koji je umro u ekstremističkim zločinima umro je od ruke radikalno desnih terorista, a ne islamista, i to u najvećem zabilježenom broju od 1995. godine. Od toga, za preko stotinu ubojstava direktno je odgovorna alt-desna ideologija, daleko previše da se upozorenja još uvijek otpisuju kao ljevičarska ili medijska paranoja. Štoviše, neka od ekstremnih udruženja otvoreno zahtijevaju barem jedan izvršen čin fizičkog nasilja nad ‘liberalima, antifašistima i socijalistima’ kao uvjet za inicijaciju. Broj žrtava se povećava ako pribrojimo ubojstva koja nisu islamofobna, ali su inspirirana drugim teorijama zavjere koje propagiraju chan zajednice. Primjerice incel pokret (involuntary celibate = protuvoljni celibat, muškarci koji vjeruju da ne mogu pronaći partnericu zbog urote žena i feminizma) izvršio je barem 11 potvrđenih činova terora, od čega je u jednom poginulo 17 srednjoškolki. Sve teorije zavjere unutar moderne internetske desnice nose jedno od Umberto Ecovih obilježja fašizma: njihov neprijatelj prikazan je kao istovremeno bezvrijedan i neopisivo moćan.

Lokalna publika

Što onda učiniti po pitanju internetske radikalizacije? Prije svega, bitno je napomenuti da ovo nije situacija bez presedana. Iste metode regrutacije preko društvenih mreža prije nekoliko godina koristio je i ISIS, ali nakon objave smaknuća novinara Jamesa Foleya 2014. društvene mreže su započele koordiniranu akciju na svim platformama za iskorjenjivanje bilo kakve ISISpropagande. Stvoreni su alati za automatsku detekciju i brisanje problematičnih sadržaja, a propagandni računi bi se zatvarali unutar nekoliko minuta od njihovog otvaranja. No u 2016. godini provedena je usporedna studija koja je pronašla da bijeli nacionalisti i nacisti u pravilu imaju daleko veći broj pratitelja i sadržaja na mrežama nego ISIS-ovi regruteri te su češće aktivni. Vjerovati da društvene mreže toga nisu svjesne i da ne kapitaliziraju na tim sadržajima je sasvim naivno – naime, Twitter zna točno koji računi pripadaju bijelim supremacistima i cenzurira ih u državama poput Njemačke gdje su ti sadržaji protuzakoniti. Drugdje ih prikazuje bez skrupula.

Prema GONG-ovom istraživanju čak 66 posto maturanata navodi društvene mreže kao svoj svakodnevni izvor političkog informiranja, što znači da hrvatska mladež primarno formira političku svijest preko mreža, više nego preko roditelja, prijatelja ili novinarskih sajtova, što uz nedostatak informacijske pismenosti u školama otvara priliku za političkom manipulacijom i radikalizacijom. Činjenica da se i kod nas javljaju anti-vaxeri, flat Eartheri i čak naša vlastita mlada alt-desna podružnica ukazuje da ni mi nismo imuni na internetsku ironično-fašističku epidemiju. Dapače, kako bi konzervativna superzvijezda Jordan Peterson, favorit na incel i alt-desnim forumima, mogao doći u Ljubljanu, davati intervjue za hrvatske medije i kod nas objavljivati bestseller kada ne bi imao ovdje publiku? Dugujemo mladima da ih izvučemo iz (doslovne) žabokrečine i uputimo, na primjer, ka drukčijim YouTube uzorima i edukatorima, ljevičarima koji pokušavaju de-radikalizirati internet – ContraPoints, Philosophy Tube, Hbomberguy, Three Arrows, Shauni dr. – kada već to neće učiniti YouTube algoritam.

U konačnici, nisu ni društvene mreže ni internet uzrok stoljetnog etno-nacionalističkog nasilja nad muslimanima i drugim manjinama, osobito u postkolonijalnim državama kao što je Novi Zeland. Promjene na društvenim mrežama teško je očekivati dokle god prevladavajući politički odnosi, institucionalni poredak, ekonomski interesi i patrijarhat osiguravaju plodno tlo za opisane pojave.

Tekst prenosimo s portala Bilten.org

The post Kako je internet regrutirao novu generaciju fašista appeared first on Tacno.net.

 Foto: trtworld.com

U otvoreni i vrući rat između “kebaba i viršle”, ili, “palente i kuskusa” kojeg su poveli evropski krajnji desničari iz Austrije i Italije uključio se i Milorad Dodik, i, to još od 2017. godine od kada datira njegov prvi susret sa vodećim desničarima ovih partija, a od kojih “Austrijska Stranka Slobode” FPO od neki dan se nalazi pod istragom zbog navodnih veza sa ultradesnim “Pokretom identiteta” IBOe dokazano povezanim sa teroristom B.Tarrantom.

I niko nije ni sanjao kakvu će kasnije jezovitu slavu unutar desničarskih pokreta doživjeti  muzički kič  četničkih paramilitarista o “uklanjanju ćevapa” kojim su oni negdje 1995. godine opravdavali etničko čišćenje i genocid nad bosanskim muslimana. Rasista Tarrant je na svom apokaliptičnom oružju ispisao tu prijetnju, i te zlokobne riječi o “uklanjaju ćevapa” izabrao kao svoj životni moto i, kao konačni cilj svih planova. Dobro su nam poznati razmjeri ovog strašnog eufemizma kada je ubojica, koji ga je preuzeo, odlučio pucati sa leđa po nezaštićenim civilima, djeci i starcima u džamiji u Christchurchu.

Snažno inspirisan ovim turbo-kičem rasista Tarrant smrtonosnim pucnjevima je pokidao draperiju sa jednog fenomena koji je već srazmjerno dugo sastavni dio političke platforme nekoliko najopasnijih i najdesnijih evropskih političkih pokreta.

Nažalost, još ne postoji prepoznatljivo ime za ovaj vrlo “djelatni pogon” kojim se, po izjavi njegovih evropskih zagovornika, želi ubrizgati nova i svježa krv u arterije Evrope kako bi ona postala ponovo “čista”, “nepatvorena” i ona “naša stara Evropa” bez “stranih primjesa”, bez muslimana, ili, bez imigranata.

No, u ovom trenutku najbliži opis za takav fenomen mogao bi biti “gastronomijski rasizam” ili, “rasizma jelovnika”. ”Ćevapi”, ili, “Kebab”, izabrani su kao ona ključna metafora bilo, upokorenja, ili, odstranjenja “Drugih” sa našeg “čistog tla” i našeg “čistog prostora”. Oni su ti koji nas “ugrožavaju”, “rastaču naš identitet”, “ruše naš biznis”, “smanjuju naše prihode”, “zatvaraju naše radnje” ili, posve jasno govoreći jezikom evropskih desničara  “gastro-rasizam” je zapravo, eufemizam koji se prije svega, upotrebljava, prema izjavi lidera austrijskih desničara Heinz C. Strahe-a za “odlučnu odbranu  ugrožene kršćanske Evrope od radikalnog islama”.

Od 2006. godine kada je fašistička pjesma četničkih paramilitaraca  o “ćevapima” ponovo oživjela na internetu u formi novog turbofolka, od tada, nikada nije niti prestala biti inspiracija bilo “Stranki Slobode Austrije” FPO pomenutog lidera Heinza C Strache-a, ili, “Sjevernoj Ligi Italije”, lidera Mateo Salvinija. Ovaj fenomen “gastro-rasizma” dostiže svoj krešendo upravo ovih dana dok ove krajnje desničarske partije traže nove saveznike za naredne evropske parlamentarne izbore planiranim da se održe sredinom maja ove godine.

“Austrijska Stranke Slobode” svoju izbornu kampanju zasniva na sijanju straha od brzog “širenja prodavnica kebaba” koji postaju sve ozbiljnija prijetnja poslovanju prodavnica “naših austrijskih viršli”. Čak u svojim predizobrnim materijalima FPO, prema dostupnim novinskim izvještajima, koriste slike koje uznemirujuće povezuju sadašnjost sa historijom gdje, pred vratima Beča, stoji Turčin sa podignutim nožem i sječe kriške “sočnog kebaba”. Tako je putem kebaba i načina kako se ovo jelo pripravlja, odaslata jedna posve nedvosmislena politička poruka evropskim tj. austrijskim glasačima.

Po istom receptu sijanja straha od “Drugih” italijanska “Sjeverna Liga”, u svojoj predizbornoj kampanji, na sličan način proizvodi strah među biračima od tuđih jela, ili, šire, od hrane, koja dolazi sa Bliskog Istoka, pozivajući na posve otvoren način, čak, ohrabrujući da se formiraju  “borbene Facebook grupe” “Za” i “Protiv” Kebaba, na potrebu zaustavljanja prodora, ili, u najboljim slučaju, i, njihovog odstranjivanja sa “našeg tla”.

Jedan od najpoznatijih postera predizborne kampanje sadržan je u sloganu “Da, za polentu – Ne, za kuskus” sa kojim se pokreće kampanja u korist “našeg kukuruznog brašna” pripravljenog na naš poseban i orginalan način a, protiv “njihovog brašna” spravljenog na njihov, poseban, afrički način.

Tako su vodeći propovjednici evropskog rasizma otvorili jedan posve neobičan front sa jasno označenim stranama u sukobu gdje je objavljen rat svim vrstama tradicionalne hrane azijskih ili afričkih imigranata i time su postavljeni glavni ciljevi tog rata: “očuvanja našeg čistog tla”, “očuvanja naše čiste rase”, i “našeg nepatvorenog identiteta”.

U ovaj otvoreni i vrući rat između “kebaba i viršle”, ili, “palente i kuskusa” kojeg su poveli evropski krajnji desničari  uključio se i Milorad Dodik, i, to još od 2017. godine od kada datira prvi susret sa ovim proklamovanim desničarima. Tokom svog drugog službenog susreta od 11. februara 2019. godine Milorad Dodik se susreo sa liderima više stranaka “Desne Evropske Osovine” i, osim što je tom prilikom razmijenjeno mnogo uzajamnog slaganja i tapšanja po ramenima, ovom prilikom je “prosuta” i tinta na potpis Sporazuma o budućoj dugogodišnjoj partijskoj saradnji sa glavnom političkom zadaćom  “zaštita evropskih vrijednosti”.

foto. iitaly.org

Šta je stvarni sadržaj ove političke agende i “sporazuma o dugogodišnjoj suradnji” i “zaštiti evropskih vrijednosti” mogli smo nešto više saznati iz sadržaja razgovora Milorada Dodik vođenog tokom njegove februarske posjete Beču kada se između ostalih, susreo i sa zamjenikom gradonačelnika ovog grada desničarom Gudemanom kojom prilikom su podijeljena zajednička stajališta o tome kako je “BiH umjetna tvorevina” te, “kao takva je neodrživa” i, kao finale ove rasističke demagogije postignut je – “najviši nivo saglasnosti kako bi suklado tome RS trebala postati samostalna država”.

Tokom  ranijeg  susreta iz septembra 2017. godine sa predsjednikom FPO, Heinzom C. Strahe-om govoreći o “trendu rastućeg straha od radikalnog islama” sugovornici su postigli saglasnost kako je zarad budućeg mira, potrebno se osloboditi od “mnoštva fiktivnih stvari kojih u BiH ima napretek”.

A fikcije za oba sugovornika su “pitanje Bosanske nacije”, “pitanje građana”, i “pitanje BiH države”.

No, zašto je važno ovo Dodikovo uključivanje u ovaj rasistički gastronomijski rat evropskih desničara u kojem se jelo pojedinih naroda, da još jednom ponovimo, koristi kao eufeizam, bilo za njihovo odstranjivanje, ili, neutraliziranje njihovog daljeg uticaja. Jednako kao austrijska “FPO”, i, “Sjeverna Liga Italije” ovakom politikom približavanja sa Milorad Dodikom, ali i obratno, u životu zapravo, održavaju dobro znani, duh poricanja genocida, duh revizionizma, ali, što je i najbitnije – posljedice etničkog čišćenja izvršenog u BiH na čijim razvalinama je i nastala RS.

Objava rata “ćevapima” ili “kuskusu” a, možda već, sutra i drugim jelima kao npr. baklavi, bosanskom loncu, ili lepinama, šalje se jasna i nedvosmislena poruka o rušenju svakog oblika multikulture,

svakog oblika saradnje, iskustva drugačijeg i različitog ili, se na drugoj strani, isključuje mogućnost inspiracije u susretu sa drugim i drugačijim, isključuje mogućnost proširenja i stvaranja nove i kreativne vizije za izazove koje nosi budućnost.

Nekoliko godina ranije (2016) javnost u BiH je bila je zbunjeni svjedok jednog posve neobičnog i, u svijetu, do tada neviđenog, “gastro-rasističkog skandala” koji su pokrenuli Dodikovi parlamentarci u PS BiH sa Dragom Kalabićem i Slavkom Jovičićem. Oni su oštro protestovali kako, zbog naziva jela koji se nalaze na Skupštinskom jelovniku tako, i zbog samog jelovnika sa kojeg su protjerana “sva naša jela”. Ali, ovoga puta ć

evapi nisu bili predmet sporenja, već je glavni predmet sporenja postala “zelena salata” ali, i neka druga probrana jela gastronomije po kojima je BiH i postala prepoznatljiva u svijetu. Tadašnji parlamentarci Kalabić i Jovičić su protestovali zbog uvrštavanja u jelovnik nekih delikatesa koji nisu mogli biti dovoljan garant za njihovu rasnu dominaciju izvan parlamentarnih klupa i dovoljno dobar čuvar  “čistog identiteta” u vrijeme dok oni imaju pauzu za ručak. Koliko danas pamtimo, kompromis je postignut tako što su u jelovnik uključena i neka druga nacionalna jela koja su dovoljno dobro ovjerila “rasni identitet”, a “zelena salata” radi očuvanja “čistote nacionalnog” u skupštinskom jelovniku dobila je drugo ime i nazvana je – “srpska salata”.

Problem sa ovim već zaboravljenim diskursom gastro-rasizma iz restorana PS BiH nije u tome što je nemoguće raspravljati o različitim ukusima, već je u toj ispraznosti govora što je danas lokalna, šta je nacionalna, šta je regionalna hrana, pogotovo u vrijeme kada danas svaki začin, svaka mrva naše hrane. globalno cirkulira i ima svoje porijeklo sa mjesta o kojima nikada i ne sanjamo. I sve tako od vajkada. Gdje bi danas bile zemlje poput Italije da nisu usvojili pastu, gdje bi bila Austrija da nije usvojila gulaš, gdje bi bila Švicarska da nije usvojila čokoladu, a gdje bi bila Srbija da nije usvojila recimo, medaljone. I da bude paradoks još veći a, gdje bi bila Grčka da nije usvojila Gyros što je samo drugo ime za – Kebab.

Ovaj narativ gastro-rasizma u dobroj mjeri je živ i teče punom silinom u arterijama krajanje evropske ali posebno balkanske naci-desnice. Nedavno razrogačenih očiju pročitao sam twiter poruku jednog od “progresivnih vođa” koji je izmilio ispod kamena ultra desnih Srpskih Dveri. I ta poruka bila je ispaljena na adresu Reufa Bajrovića sa namjerom da se on odstrani, ili, pak, eliminiše iz njihovog virtualnog prostora. Sadržaj poruke bio je izrazito rasistički i glasio je – “Svinjetine Reufe”. Tako se ovaj novi fenomen “gastro-rasizama” koristi kako bi se označio, definisao, identitet čovjeka i odaslala poruka desnim pristašama kako je potrebno da učine – uklone sve ono što je “Drugo” i različito.

Gastro-rasizam je fenomen koji se danas koristi kako bi se pojednici, grupe ili narodi odstranili, eliminisali iz “mog” prostora bio taj prostor fizički, ili, virtualni.

Rasista Tarranat je poučen od svojih savjetnika tokom brojnih krstarenja po zemljama Balkana ali, i zemljama EU, zdušno je preuzeo ovaj sentiment i doveo ga do apsurda i smrtnonosnog zaključka.

“Gastro-rasizam” je fenomen koji će nastaviti sve češće da nas pohodi. I jedno je sigurno – to je sada globalna pojava sa dalekosežnim reperkusijama.

The post Gastro – rasizam nova metafora upokorenja, ili, odstranjenja ljudi i naroda appeared first on Tacno.net.

Šta je nesretnik pogrešno uradio što se kosi sa dobrim običajima SDA? Je li bahat, agresivan, bezobrazan? Jeste. Da li ima nekoliko firmi izdašno prikačenih na javni budžet? Ima. Da li se uspio volšebno obogatiti u zemlji koja ne zna ni šta je privreda niti tržište? Jeste. Kao što i sami znate, to je sve što se očekuje od jednog uspješnog člana SDA

Piše: Selvedin Avdić- Žurnal.info

Poštovani čelnici SDA, članovi, simpatizeri, omladino, pripadajući vam tajkuni i rodbina, do sada nisam imao priliku da vam se obratim i žao mi je što to činim ovim neveselim povodom.

Kao što znate ali vas nije briga, predsjednik vaše općinske organizacije u Novom Gradu Huso Ćesir danas je napao fotografa Žurnala s namjerom da mu razbije kameru i nanese kakvu bilo fizičku ozljedu. Znam, mnogi od vas će reći “pa šta onda, šta su sve Bošnjaci pretrpjeli u prošlom ratu” i u pravu ste, pa ću zbog toga odmah preći na stvar, jer znam da imate pametnija posla – država se još uvijek nije potpuno raspala niti je baš sva imovina razgrabljena.

Ne obraćam vam se zbog našeg fotografa, evo gledam ga, mlad je, živahan, zaboraviće nemili incident, koliko sutra ćete vi smisliti neki novi belaj da mu natovarite na pleća. Zabrinut sam za sudbinu vašeg općinskog predsjednika.

ŠTA JE POGREŠNO URADIO

Ne dirajte Husu Ćesira, haram je!

Šta je nesretnik pogrešno uradio što se kosi sa dobrim običajima SDA? Je li bahat, agresivan, bezobrazan? Jeste. Da li ima nekoliko firmi izdašno prikačenih na javni budžet?  Ima. Da li se uspio volšebno obogatiti u zemlji koja ne zna ni šta je privreda niti tržište? Jeste. Kao što i sami znate, to je sve što se očekuje od jednog uspješnog člana SDA i to je sve čemu teži vaš podmladak.

Da skratimo, nije ovo laskanje nego čista istina – Huso Ćesir je ideal SDA kreature!

Gdje je u ovom incidentu, molim vas lijepo, Husin grijeh? Šta je učinio drugačije od onoga što svakodnevno radi Sebija Izetbegović, recimo, koja je poznata po prijetnjama radnicima“da će je zapamtiti” i da će im “iščupati grkljan”. Nesretni Ćesir je zaprijetio tek razbijanjem kamere, što je znatno bezazlenije, složićemo se.

Sem toga, sjetite se šta je ovaj vaš Semir Efendić, načelnik Novog Grada, napisao o njemu u posebno nadahnutom facebook statusu:

– Huso Ćesir je jedan od najbrazovanijih, najprincipijelnijih i najhrabrijih ljudi koje sam ikada upoznao, a to su osobine koje se rijetko sretnu u istom čovjeku.

Možda je Efendić navikao da gazi, ali to ne znači da se trebaju gaziti njegove riječi.

U istom facebook statusu on je predvidio mogućnost izbijanja sličnog nemilog incidenta kao što je ovaj današnji:

– Neka stanovnici Novoga Grada znaju, kada god nešto ružno čuju ili pročitaju o njemu, da je to dio zlonamjerne propagande…

BUDITE RAHAT

Kao što vidite, ako ste zabrinuti kako će reagirati javnost, budite i tu rahat. Javnost je već upozorena da je ovo propaganda. A i šta bi javnost dobila njegovom smjenom? Ništa. Znate i sami da je vaša stranka puna takvih kao što je Huso.

Šta je uspješno uradila SDA od kako vodi ovu državu? Opet ništa, izuzev što je regrutirala armiju tajkuna koji su u formi skakavaca preuzeli teritoriju koju je prije njih kontrolirala Armija RBiH.

Njegovom smjenom vi biste ostali bez vjernog stranačkog vojnika a na Husino mjesto došao bi isti takav bahati, agresivni, bezobrazni skakavac pa javnost ne bi ni uočila neku razliku. Znate kakav je naš narod, vjerovatno bi rekao: SDA ko SDA, ista…

I vaše pravosuđe molimo da ništa ne poduzima. Taman smo se navikli na njihove postupke. Jer, znate, oduvijek smo se čudili kako je moguće da u temeljno opustošenoj zemlji niko nikada nije odgovarao niti je nekom tajkunu oduzeta makar torbica. Moguće je, ukoliko uspostavite pravnu praksu u kojoj je kriva žrtva, a ne nasilnik. I u ovom slučaju pretpostavljam da će tužioci procijeniti, nakon pregledanja snimka, da je fotograf sam sebe napao. Nakon takve ekspertske analize vjerovatno će ga saslušati na okolnosti “zašto je to učinio”,  “ko ga je nagovorio na to” i “ko su mu izvori”.

I vaše medije zamolite da ništa ne poduzimaju. Znam da se oni već pripremaju, u najboljoj maniri istraživačkog novinarstva, da ga pozovu u kakvu TV emisiju i ispitaju da li je Adi ispunio sve visokoprofesionalne novinarske standarde dok ga je Huso tukao. Ne kažem da možete uticati na njihovu uređivačku politiku, samo vas molim da im suptilno naredite da se ne zamaraju. Imaju oni dovoljno posla, slomiše se u objektivnom ignorisanju vašeg kriminala.

Dakle, slobodno se opustite, kao da vas se ovaj slučaj nimalo ne tiče. Evo, opet gledam ovog našeg Adija, mlad je, živahan, preživjeće. Mogli biste ga još godinama marisat, ako vam dozvoli.

IMATE NAŠU PODRŠKU

Ali, ako baš insistirate da nešto učinite, možete se malo angažirati oko vašega Huse. Bilo bi lijepo da ispitate kako je moguće da su njegove dvije firme u posljednje tri godine na javnim nabavkama dobile 1,3 miliona maraka, sve od javnih preduzeća koje vode isključivo SDA direktori.

Ako mislite da ni to nije dovoljno onda možete, slobodno što se nas tiče, da mu oduzmete nezakonito stečenu imovinu i strpate ga u zatvor.

Za tako nešto od nas uvijek imate podršku. Pomoći ćemo vam koliko možemo. Evo, već koliko sutra ponudićemo vam precizan pregled njegovog poslovanja. Vi, naravno, već znate o čemu se radi jer učestvovali ste u svim Husinim poslovnim trjumfima ali mi smo to za vas, zlu ne trebalo, sve uredno popisali i poredali. Pa bujrum…

Hvala lijepo na strpljenju. Poselamiću Adija. Vi nemojte Husu.

The post APEL SDA I PRAVOSUĐU: Ne dirajte Husu Ćesira, haram je! appeared first on Tacno.net.

Kada je Dodikov prijatelj, prije nekoliko godina, mislim da je bilo u predvečerje nekih izbora, u svoju emisiju na OBN-u pozvao Glavnog Baju Republike Srpske, nešto ga pitao, a onda, ushićen njegovim odgovorom, kliknuo:  Bar sada znam za koga ću ja glasati, ja sam se pitao može li novinarstvo još dublje u sunovrat? Ispostavilo se da može.

Piše: Sinan Alić- Oslobođenje

Nije prošlo puno vremena i Dodikov prijatelj je osvanuo na ekrenima  Televizije Republike Srpske. I sada je, bar on to tvrdi, prijatelj sa Glavnim Bajom. Nije izgovorio, ali to se, valjda, podrazumijeva  – Dodikov prijatelj je pojačao banjalučku TV Bastilju upravo na sugestiju Glavnog Baje. I odmah je nastavio sa dodvoravanjem. Ništa Dodikovom prijatelju nije bilo sveto, pa je, kao i Glavni Baja, u svojoj emisiji relativizirao istinu o stradanju na tuzlanskoj Kapji. Treba opravdati ukazano povjerenje

 I evo ovih dana Dodikov prijatelj je u još jednoj u nizu afera koje su potresle bosanskohercegovačko javno mnijenje. Neko ga je spomenuo (otkud stalno on) u vezi sa navodnim naoružavanjem selefija od strane hrvatskih obavještajnih krugova i njihovih saradnika u BiH. Dodikov prijatelj, perjanica “uvlačiguz novinarstva” je spomenut jer je nekoliko mjeseci vozio službeni auto sa diplomatskim tablicama, kako on reče, vlasništvo konzula Republike Hrvatske, Ivana Bandića. Gostujući u TV Face Dodikov prijatelj ne trepnuvši reče da Bandić nije obavještajac nego konzul. Ma nemojte kaz’ti. Sveto pravilo obavještajaca: jednom obavještajac – uvijek obavještajac. Samo se mijenja gazda. I nema tu ništa ni sporno, ni senzacionalno. Sporno je to što Dodikov prijatelj brani hrvatskog konzula u Tuzli, Ivana Bandića. Od čega li ga brani!?

 Dodikov prijatelj javno prizna da je BMW sa diplomatskim tablicama vozio od septembra prošle godine. Dakle, najmanje pet mjeseci. Je li to prekršaj? Pred tv kamerama Dodikov prijatelj se neuvjerljivo brani:  kao BMW nije mogao prevesti na svoje ime, jer je bio tuđi – u vlasništvu Ivana Bandića. Ako je to istina onda jedno pitanje vapi za odgovorom: kako to da se službeni auto sa diplomatskim tablicama daje na višemjesečno korištenje građaninu BiH. I još jedno pitanje: mogu li se CD tablice kačiti na privatno ili samo na službena vozila diplomatsko-konzularnih predstavništava u BiH!?

I još jedna pikanterija: Dodikov prijatelj prizna da je BMW platio 25.000 KM. Bilo bi dobro ako bi njegova seka Gordana Tadić dala nekom pripravniku u Tužilaštvu BiH da preispita imovinski karton Dodikovog prijatelja, jer je sasvim sigurno da plata ne može pokriti njegove nekretnine u Gornjoj Tuzli, pa ni posljednji transfer u vezi sa BMW-om. A gdje tu i alimentacija? Možda mu je, povoljnim kreditom, u pomoć priskočila Razvojna banka Republike Srpske!?

U jednom trenutku u Dodikovom prijetlju probudi se kobajagi ljudskost pa prizna da se u posljednje tri godine sa sestrom Gordanom Tadić  susreo samo tri puta na nekim sahranama, a sada će se, kako nam kaza, sa njom družiti svako veče. Možda bude od koristi? Isprazna patetika se pokušava poduprijeti još ispraznijom konstatacijom, koja u suštini razobličava “uvlačiguz novinarstvo” jer Dodikov prijatelj u emisiji TV Face tvrdi  da “ne postoji novinar u BiH koji može da ima ove infomacije, a da ih neko nije izdiktirao”. Zna to čova iz vlastitog iskustva. Ipak, sva suština je u “ovim informacijama”, a ne u tome ko ih i kome distribuira, iako je i to zanimljiva tema, pogotovo ako se radi o informacijama obavještajnih službi, koje, po Dodikovom prijatelju, ne bi trebale dolaziti u ruke ministru sigurnosti BiH. Može ministar po njima i postupati, ne daj bože!

E, od sadržaja tih informacija Dodikov prijatelj se brani, u najmanju ruku, na diletantski način.  Priča kako je on utanačio susrete Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije (valjda da se vidi koliko je uticajan u tim krugovima); Kako je on žrtva progona Dragana Mektića (podiže čovjek sebi cijenu); Kako je on oženio Srpkinju (pa šta, i Špirić je oženio Bošnjakinju ali to mu nije predstavljalo smetnju pri kupovini luksuznih stambenih kvadrata u Beču); Kako mu je kćerka  Bošnjakinja, a on Hrvat. Nije samo rekao da li pripada legitimnim ili onim drugim Hrvatima, ali nejse, postavljam samo pitanje zašto u ovu priču uvlači nedužnu kćerku, da joj, možda, nije je povećao alimentaciju; Kako mu je Glavni Baja  sugerisao  da se smiri (zašto je uznemiren ako mu je savjest čista?), jer, navodno, skrenuo mu je pažnju, vidiš u kakvoj državi živimo, a on “jadnik” ne vidi da Glavni Baja državi BiH, kad god mu se ukaže prilika, podmeće noge; Priznaje da se sa politkom Glavnog Baje ne slaže, ali prijatelj mu je. Ovo posljednje je za Riplijevu rubriku “Vjerovali ili ne”: čovjeka koji se ne slaže sa njegovom politkom, Glavni Baja je doveo na banjalučku TV Bastilju.

Dodikov prijatelj se potpuno ufurao u ulogu  žrtve  pa poručuje: – Dragan Mektić me neće otjerati odavde. Vidi sad, kao da ga bilo ko tjera. Odakle i kuda? Osnažen prijateljstvom, precizno kopirajući Aleksandra Tijanića (Ili će preživeti Srbija, ili Zoran Đinđić) Dodikov prijatelj poručuje i prijeti: Ili Tadić ili Mektić!? Kao da je kroz usta Dodikovog prijatelja progovorio sam Glavni Baja. Omakne se to često “uvlačiguz novinarima”.  Pa, više je nego jasno da će ostati Gordana Tadić, jer Mektić je u tehničkom mandatu, a njen je tek ovjeren. Treba se nadati da će Glavni Baja lobirati za  nekog poslušnijeg ministra sigurnosti BiH kako bi njegov prijatelj i prijateljeva seka bili na miru.

The post Sinan Alić: Zašto Dodikov prijatelj brani hrvatskog konzula? appeared first on Tacno.net.

Lider SDA Bakir Izetbegović dao je sramotnu izjavu komentarišući napad predsjednika Općinskog odbora SDA Novi Grad Huse Ćesira na fotografa Žurnala Adija Kebu koji se nalazio na radnom zadatku.

Izetbegović je napad okarakterisao kao “incident”, te kazao da Ćesir “nije napao čovjeka nego kameru”.

“Imali smo juče ili prekjuče icident, Huso Ćesir je napao kamermana. Ustvari on je napao kameru, nije dakle napao čovjeka, ali je otimao mu kameru, udarao po kameri. I onda se digla džefa, znate, sad svaki političar mora da se utrkuje u osudi Huse Ćesira. Naravno da ćemo i mi osuditi svaki vid nasilja, ali sada će tražiti da se čovjek isključuje iz stranke, da se sankcije. Kada novinari naprave sankcije i isključe iz udruženja novinara samo jednog takvog koji je u ovoj državi haosa itekako napravio u glavama ljudi, kojima istina nije sveta, koji uznemiravaju, koji u privatni život ljudi ulaze, svi mi znamo kako to funkcioniše, kakvog su nam jada napravili – kad takvog jednog isključe, onda ćemo i mi isključiti Husu Ćesira. Huso Ćesir je zaslužan čovjek, dakle, bio je dobar borac, bio je dobar SDA-ovac, i sada je, vodi to dobro, ali znate – iz dana u dan provokacije i popustili su mu živci i uradio je nešto što nije trebao uraditi”, kazao je Izetbegović.

Jedino što možemo reći na ovu izjavu je – Sram te bilo Bakire Izetbegoviću.

The post SRAM TE BILO BAKIRE IZETBEGOVIĆU: “Huso Ćesir napao kameru, nije dakle napao čovjeka” appeared first on Tacno.net.

Bosanci u Hrvatskoj trebali su krijumčariti oružje u Bosnu. Nalogodavac je hrvatska tajna služba. To se uključuje u zvaničnu politiku Zagreba.

Piše: Erich  Rathfelder-Taz.de

Bosanski diplomat Veljko Obrenović nije bio malo iznenađen prošlog utorka kada su iznenada trojica ljudi pred vratima ambasade Bosne i Hercegovine u Sloveniji htjeli dati u protokol visoko brizantne izjave. Doduše diplomat nije htio davati dalje podatke portalu klix.ba i ukazao je na to da mora informisati svoje vlastito ministarstvo inozemnih poslova. Međutim već je procurilo da se ove izjave odnose na od prije tjedan dana poznati „Skandal regrutiranja selafija“.

Prema ovome hrvatska tajna služba pokušava zavrbovati Bosance koji žive u  da krijumčare oružje u Bosnu i Hercegovinu i deponiraju u džamijama. Skandal je otkriven prošloga tjedna od novinara Avde Avdića iz istraživačkog portala Žurnal. Pripadnici tajne službe su zaprijetile sa poslijedicama ako se te osobe ne pridruže i ne budu radile za hrvatsku tajnu službu.

Jedan Bosanac rekao je novinaru da je trebao odvesti oružje u džamiju u blizini centralnobosanskog grada Zenica. Čovjek koji živi u Zagrebu je nakon ove uzjave istjeran iz Hrvatske. Tužilaštvo BiH je najavilo da će ispitati ovaj slučaj.

Više osoba je ispitano u vezi sa ovim slučajem. U utorak je ministar sigurnosti Dragan Mektić podnio opširan izvještaj državnom rukovodstvu BiH. Pojedinosti ipak nisu poznate.

Predsjednica u nejasnoćama

Za kritičke istraživačke novinare hrvatska predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović zapada sve više u neugodnu poziciju. Oni je doduše direktno ne optužuju međutim po iskustvima iz poslednje godine ona bi u najmanju ruku mogla biti inspirator neizvjesne akcije hrvatske tajne službe, smatraju oni. Njene antibosanske izjave poslednjih mjeseci vode zaključku da je hrvatska tajna služba radila u tom smislu.

Više puta predsjednica je proteklih mjeseci naglašavala da je BiH „gnijezdo terorizma“. Prošle godine je tvrdila da na granicama Hrvatske stoji 60.000 naoružanih selafija. Nakon protesta centralne vlade BiH ona je doduše povukla ovu izjavu i izvinila se. Međutim ona u svojim posjetama Briselu i Berlinu stalno naglašava da je hrvatska narodna grupacija u BiH stalno ugrožena.

Iza ovih optužbi stoji kampanja hrvatske vlade da se stvori treći, etnički definisani entitet u BiH. Nakon izbore u oktobru 2018. predsjednika lijevo liberalne DF Željka Komšića za predstavnika Hrvata u državnom predsjedništvu BiH Kolinda Grabar – Kitarović i nacionalistička partija HDZ nisu prestali da optužuju Komšića koji potiče iz Sarajeva da je pradstavnik Bošnjaka a ne Hrvata.

Prevod: Ešref Zaimbegović

The post Njemački mediji tvrde: Hrvatska tajna služba planirala teror u Bosni appeared first on Tacno.net.