U Hrvatskoj se političari, golema većina svakako, kunu u Hrvatsku, neki s rukom na srcu, ali u Hrvatskoj se (još) nije pojavio političar koji bi rekao: “Za dobrobit svoje domovine, u korist demokracije odričem se vlasti, jer bih je mogao dobiti samo uz podršku onih čiju potporu ne želim, niti je smijem prihvatiti ako mi je iskreno stalo do Hrvatske i do demokracije.” Njemačka je pokazala da takve političare ima. Mi u Hrvatskoj ih još čekamo.

Kako funkcionira demokracija tamo gdje ona to zaista jest (ili barem još uvijek pretežito jest) pokazalo se prvih dana veljače 2020. u Njemačkoj. Na nešto, što je ocijenjeno opasnošću za demokratski poredak reagirali su u roku 24 sata (!) svi – od građana na ulicama, preko društvenih mreža i medija, pa do političara na raznim razinama, uključujući i saveznu kancelarku. Sve se svelo na pitanje: može li se, smije li se prihvatiti bilo čija podrška (doslovno: bilo čija) kako bi se ostvario cilj dolaska na vlast. Promatraču iz “demokratske” Hrvatske to se može učiniti ne samo neobičnim, nego i nepriličnim, jer po ovdašnjim mjerilima onaj koji u nastojanju da bilo osvoji, bilo zadrži vlast ne iskoristi doista bilo čiju podršku u najmanju je ruku nespretan, ali zapravo – nesposoban. Što je najgore, takvim će ga smatrati i dobar dio građana, otupjelih na (političku) korupciju kojoj svjedoče iz dana u dan.

Drugačije je, međutim, u Njemačkoj u koju se kunemo kao u neprolazni uzor i vječnog prijatelja, ali od koje uporno i dosljedno ne želimo naučiti baš ništa, osobito kada su u pitanju odnos prema naci-fašizmu i prakticiranje istinske demokracije. A stvari su zapravo jednostavne, da jednostavnije ne mogu biti. U Njemačkoj demokratskim su putem, izborima, u sve pokrajinske parlamente, ali i u Bundestag ušli zastupnici desne Alternative za Njemačku, stranke poznate po ekstremnom nacionalizmu, otvorenom neprijateljstvu prema strancima (pod firmom zaštite Njemačke i Nijemaca), ali i po jedva skrivenoj, a ponekada i posve neskrivenoj bliskosti s idejnim zasadama nacizma. Stranka ne zadovoljava kriterije na osnovi koji bi mogla biti zabranjena (barem za sada), u parlamente je ušla zahvaljujući demokratskim izborima, dakle mora ju se tolerirati i demokracija nema načina kako se boriti protiv nje. Osim jednoga: uskraćivanja bilo kakve suradnje, što uključuje i odbijanje bilo kakve podrške. Dakle, prevedeno na posve razumljiv jezik: stvar je političke kulture, ali i dokaz privrženosti demokraciji da se s Alternativom za Njemačku nema nikakvog posla. Doslovno: nikakvog! Činilo se kao da to nepisano, ali čvrsto pravilo vrijedi. Sve do izbora u pokrajini Tiringiji.

Nakon izbora odnos snaga u pokrajinskom parlamentu bio je takav da ni Kršćanski demokrati (CDU), ni Socijaldemokrati nisu mogli osigurati većinu za izbor svojih kandidata na mjesto pokrajinskog premijera. Pojavio se onda kandidat male Liberalne stranke (Slobodni demokrati, kako je njezino službeno ime), kršćanski su demokrati odmah pristali uz njega, ali da bi bo izabran trebao je još i podršku Alternative za Njemačku. I dobio ju je. Pa je s glasovima te neobične i do sada neviđene koalicije Thomas Kemmerich izabran za premijera, što se – međutim – pokazalo računom bez krčmara. Iste večeri stotine i tisuće ljudi izašle su na ulice nekoliko velikih njemačkih gradova s parolama protiv nacizma. Proključale su društvene mreže, glas su digli mediji. Idućeg jutra lokalni su političari još izigravali naivce, tvrdeći kako će se sve to na kraju ipak srediti (vlast je slatka, ma tko je podupirao), ali se onda iz inozemstva, iz Južnoafričke Republike gdje boravi u službenom posjetu, javila savezna kancelarka, Angela Merkel. Posebnu težinu ima činjenica da je u inozemstvu komentirala domaću političku scenu, jer čvrsto je, mada nepisano pravilo da njemački političari to ne čine. Odstupajući, dakle, od toga pravila, ali i zanemarujući prvu prilično blijedu reakciju svoje nasljednice na čelu CDU, Kramp Karrenbauer, kancelarka je izjavila: “To je bio loš dan za demokraciju. Ono što se dogodilo, neoprostivo je i mora biti poništeno.”

Kratko, jasno i bez mogućnosti bilo kakvog interpretiranja. Pokazalo se da glas kancelarke koja je – objektivno – na odlasku i koja je uzde svoje stranke već prepustila osobi svojega izbora (pa će se vjerojatno u ne tako dalekoj budućnosti zbog toga i pokajati) ipak još uvijek ima golemu težinu. Presudnu. U kombinaciji s reagiranjima, i to spontanima, građana, te onime što se moglo čuti i čitati na društvenim mrežama i u medijima, izjava Angele Merkel ponovo je, možda zvuči malo patetično, uspostavila demokraciju u Njemačkoj, postavljajući stvari na njihovo mjesto. Pa je u ranim poslijepodnevnim satima, samo dan nakon što je izabran, pokrajinski premijer Kemmerich objavio, u ime Liberala, inicijativu za raspuštanje netom konstituiranog pokrajinskog parlamenta uz objašnjenje što govori više od svih dubokoumnih analiza i rasprava: “Novim izborima želimo ukloniti mrlju podrške Alternative za Njemačku s pozicije pokrajinskog premijera.” A tome što je podršku desne Alternative za Njemačku nedvosmisleno okarakterizirao kao “mrlju”, kratkotrajni je premijer krajnje odlučno dodao i ovo: “Suradnje s Alternativom za Njemačku nije bilo, nema je i neće je ni biti.” Nakon njega javio se, podržavajući ga, i savezni čelnik Liberala, Christian Lindner s ne manje jasnom izjavom: “Jedina moguća i jedina ispravna odluka bila je osloboditi se ovisnosti o podršci Alternative za Njemačku.”

Naravno, još će se danima raspravljati o tome tko se (politički) preračunao, tko je zanemario osjetljivost ne malog broja građana na sve što je imalo blisko nacizmu, tko će snositi konzekvence iskoraka koji je – potencijalno – vodio u ponor, no stvari su sjele na svoje mjesto. Olujni je vjetar protutnjao Njemačkom i nakon samo 24 sata smirio se. Nikome nije palo ni na pamet usprotiviti se raspuštanju pokrajinskog parlamenta uz “obrazloženje” da valja poštivati volju građana, nitko ni u primisli nije izvukao “argument” da je Alternativa za Njemačku parlamentarna stranka pa je se zbog toga ni na koji način ne bi trebalo (smjelo) bojkotirati. Ne, kultura političkog ponašanja ili politička kultura dobro zna gdje su granice demokracije i demokratskih sloboda. Tako, naime, gdje sama demokracija dolazi u opasnost. A Nijemci pogotovo ne zaboravljaju, niti im njihovi mediji i političari (osim desnih marginalaca) dozvoljavaju da zaborave kako je svojedobno i Adolf Hitler sa svojim nacistima došao na vlast demokratskim izborima i kako je nakon toga, uz pomoć demokratski izabranog parlamenta – ukinuo demokraciju. S fatalnim posljedicama za Njemačku, ali i za svijet.

U Hrvatskoj bi bilo itekako dobro razmisliti o svemu što se događalo u Njemačkoj. O tome što je bio uzročnik oluje, tko je i zašto oluju podigao i kako je smirena. Zašto u Hrvatskoj? Pa zato što ovdje, baš kao i u susjednim zemljama, apsolutno ne postoji onaj stupanj političke kulture koji određuje s kime se smije, a s kime se ni pod koju cijenu ne smije. Zato što u Hrvatskoj bez spomena vrijedne reakcije prolaze stvari zbog kojih u etabliranim demokracijama padaju vlade. Hrvatska je imala potpredsjednika Sabora koji je središtem metropole vodio demonstracije nekoliko tisuća desničara uz gromoglasno skandiranje ustaškog pozdrava “Za dom – spremni” (pandan nacističkom “Sieg Heil”). Hrvatska je imala ministra kulture koji je ustaše, vjerne sljedbenike i saveznike nacista (sve do toga da su objavili rat i Americi!) proglašavao “mučenicima”, Hrvatska ima europarlamentarku koja tvrdi kako je “Hrvatska za Hrvate, a svi ostali su u njoj samo gosti”. Hrvatska je, napokon, imala prvoga Predsjednika koji se javno pohvalio kako mu “žena srećom nije ni Židovka, ni Srpkinja”. Konzekvence – nikakve! Dapače, u Hrvatskoj se propagiranje rigidnog naci-šovinizma i slavljenje notornih ratnih zločinaca brani tvrdnjom kako je to sloboda govora i izražavanja mišljenja (u što očito spada i već uobičajeno stadionsko skandiranje “Ubij, ubij Srbina!”). U Hrvatskoj se i sama pomisao da bi se neko od desničarskih divljanja (za sada uglavnom verbalnih, ali imamo već i drugačije slučajeve) moglo, pa i moralo zabraniti, proglašava napadom na demokraciju.

U Hrvatskoj se političari, golema većina svakako, kunu u Hrvatsku, neki s rukom na srcu, ali u Hrvatskoj se (još) nije pojavio političar koji bi rekao: “Za dobrobit svoje domovine, u korist demokracije odričem se vlasti, jer bih je mogao dobiti samo uz podršku onih čiju potporu ne želim, niti je smijem prihvatiti ako mi je iskreno stalo do Hrvatske i do demokracije.” Njemačka je pokazala da takve političare ima. Mi u Hrvatskoj ih još čekamo.

Čekamo li uzalud?

Novosti

The post Podrška – da, ali ne svačija appeared first on Tacno.net.

Što je bliže raspisivanje izbora u Srbiji, sve je napetija situacija u srbijanskoj opoziciji. Više se ne zna ko je za šta i kako će reagovati do poslednjeg trenutka.

Piše: Željko Pavićević

Neki od pet miliona su u inat onima koji za bojkot ne bejahu odlučili da izađu na predstojeće izbore. Glumac poganog jezika je, posle nedeljama dugog i napetog življenja, odlučio da se malo opusti i pridruži onima sa kojima je onomad zajedno postigao sporazum sa narodom. „Vučićeva opozicija“ je postigla dogovor i odlučila da izađe u dva fronta okupljajući one koji bi po svaku cenu da opstanu u političkom etru Srbije voljni da zvoneći opstanu na njenom evropskom putu. Pojedini unutar saveza stranaka za zemlju koja je sve osim uređena država bi i da stisnu i da prdnu. Ima i onih koji ne znaju gde će i šta će, šta im je činiti ni po koju cenu. Sve u svemu, stanje redovno, nepromenjeno i veoma konfuzno, a izbori se bliže i biće pod drugačijim okolnostima.

Dok sam surfovao Tviterom pažnju mi je privukao tvit nekada uticajne novinarke Antonele Rihe. Ona je na svom Tviter nalogu postavila jedno interesantno pitanje koje je u meni pojačalo empatiju prema mislećim ljudima u zemlji koji nemo posmatraju skakanje pavijana po kavezu. „Pitanjce: Hoće li apstinenti, dakle ljudi koji inače ne izlaze na izbore, biti uračunati u bojkotaše? Kako ćemo ih razlikovati?“ Ne samo da nam je otkrila da zna značenje reči „apstinent“, Antonela nam je otkrila da ima sjajan smisao za humor. Naravno, neću se baviti statističkim podacima i analizama, ali zar je realno da neko ko se predstavlja nekakvim faktorom ne može da dođe do podataka i unapred da odgovor na ovakvo pitanje? Poznavajući Rihin rad znam da ovaj njen tvit nije slučajan i da nju apsolutno ne zanima odgovor na ovo pitanje. Ona ga zna. Ono što je Antonela htela da postigne ovim pitanjem jeste „zajeb“, inspirisanje potrebe za preispitivanje odluke pojedinih političkih subjekata o bojkotu izbora.

Prema poslednjim podacima preko tri miliona građana Srbije godinama unazad ne glasa na izborima. Ovaj podatak nikako ne ide u korist zagovornicima bojkota, jer su upravo stranke koje su za bojkot dovele do ovog broja svojom politikom u periodu 2004-2012. Iako su nekada pripadale stožeru demokratije, stranke okupljene u Savezu su iste one koje su nizom pogrešnih poteza tokom svoje vladavine dovele do ustoličenja ovog i ovakvog režima. Tadašnji funkcioneri DS, a danas lideri i liderčići nekakvih stranaka u Savezu za Srbiju, su svojim (ne)delovanjem stvorili sve uslove za povratak crveno-crne koalicije. Od kohabitacije sa politikom „truta“, preko pomirenja sa ostacima rigidnog režima 90-ih do stvaranja SNS i naprednjačke vizije budućnosti u koju danas mnogi veruju, humus Demokratske stranke je devastirao sve ono što je Đinđićeva vlada radila, a stajalo u ekspozeu pokojnog premijera. Danas nam ti isti nude šargarepu nadajući se da ćemo je zagristi. Upravo su „apstinenti“ oni na koje stranke Saveza računaju. Bojim se da ovaj narod nije toliko glup i da će znati da od broja neizašlih oduzme one koji tradicionalno ne izlaze na izbore u Srbiji te izračunaju minuli rad bojkotaša ako do bojkota uopšte i dođe.

Dok jedni smatraju da su apstinenti krivci za to što trpimo ove “vođe”, da zbog njih nikako da dobijemo vladu za koju glasamo i da se zbog njih udružuje kurta sa murtom samo da bi se domogla ili održala na vlasti stvarajući sliku da su izbori jedna ogromna farsa drugi poštuju odlučnost apstinenata posmatrajući to drugačije. Za njih su apstinenti lica koja ukazuju na svu banalnost izbora i podmuklost šarlatana koji na njima ušestvuju kao ponuda koju neko treba da izabere. Istini za volju, više od dvadeset godina na spiskovima je uvek ista ponuda, gledamo političare kako stare, a pametniji nisu. Trebaju nam ne samo nova lica, nego kreativni i okretni ljudi sa novim idejama. Blago onom ko ih dočeka.

Bojkotu se suprotstavio i Dragoljub Mićunović, nekadašnji predsednik Demokratske stranke koja je ovih dana proslavila 30 godina rada od „vaskrsa“. Ne ulazeći u ono što je Mićunović izneo u svojoj poslednjoj izjavi, mislim da je degutantno da baš on govori suprotno odluci stranačkih organa. Kada se ovome dodaju njegov „minuli rad“ i simpatije prema „odbeglima“ okupljenim u Srbiji 21, uz Čomićkin pompezni povratak u Parlament, težina Mićunove izjave je na nivou izjava Miše Vasića. U krajnjem slučaju koliko će vode proći Savom i Dunavom dok „politikanti“ u Srbiji shvate da lica poput Mićuna, Pešićke, Perovićke, Koraća i njima sličnih treba zameniti mlađim, savremenijim i modernijim licima, onima koji su nastavili da rade ono što su davnih dana kapirali i kopirali. Tito je umro. Umro je i Sloba. Zar je jedino rešenje ove papazjanije unutar ovako oronule i devastirane „elite“ prirodna selekcija?

Rihino „pitanjce“ je na mestu i ukazuje na pojavu koja se mora izbeći ukoliko bude bojkota. Od velike je važnosti da oni koji zagovaraju bojkot imaju na umu da apstinenti nisu tikve bez korena, da imaju istoriju svoje apstinencije i da ih iz tog razloga „bojkotaši“ ne mogu asimilovati. Igrati na kartu apstinenata u trci za uspešan „bojkot“ je u najmanju ruku pokvareno. Takođe, sa druge strane važno je znati i pobude onih koji se spremaju za trku kako bi ušli u Parlament. Očekivati od „otpada“ iz Demokratske stranke da će učiniti nešto novo i iznenađujuće izuzetno svojim ulaskom u parlament je idiotski. Teško je očekivati išta pompezno i od „zvonara“ kao i od onih koji neumorno koračaju prema kući koju je napustilo Ujedinjeno kraljevstvo. Naravno, ima među njima i onih koji imaju dobre namere i koji zarad iskrene ideje sklapaju „pakt sa đavolčićima“, ali zar neko ne mora i to da radi zarad opstanka ideje. Nadam se da će „dobronamerni“ uspeti da uđu u Parlament u grupi sa onima koje ni pas s maslom pojeo ne bi i da će nastaviti svoju borbu za modernu Srbiju i Srbiju koju će poštovati.

The post Tikve bez korena appeared first on Tacno.net.

Ovo je jedan od najdirljivijih pogleda. Ikada. To je pogled majke iz Srebrenice. Pogled neizmjerne samilosti i neke daleke nade. Fata Alispahić, rođena Mehmedović, je majka, supruga, sestra kojoj je krvnik uzeo sve. Sve što se čovjeku može uzeti. Razoren je njen dom. Ispod krvavog mača krvnika nestali su njena tri sina Enver, Mirzet i Mirsad, muž Hamdija i dva brata Rašid i Senahid. Na njenu sudbinu položena je preteška ruka sudbine. Krvnik je za nju izabrao život. Ostavio je u mukama, bolu i nadanjima, da živi sama samcata i da se bori sa zaboravom svega što je nekada voljela i svega što je nekada bila.

Piše: Fuad Đidić

Krvnik je znao kako da se sakrije iza njenog života, da se kasnije opravda i kaže: Eto, ispod mog krvavog mača nije letjela svaka glava. I tako je krvnik računao da se nitko godinama kasnije neće usuditi dirnuti ga, kazniti ili osuditi. Strašno je kako je on pametno računao na kasniju lakomost ljudi misleći da će ga opet svi gledati sa najvećim poštovanjem i radoznalošću kako bi otmjen kao junak dana mogao reći: Ja nisam učinio taj najstrašniji zločin, genocid nije bio moje čedo. I kako bi potom uzviknuo: Ja sam žrtva! Ja sam žrtva tog neljudskog čovječanstva kome sam morao služiti!

Ovaj pogled majke, vjerujem, duboko potresa. Nitko joj nije uspio uzeti sve. Sa njom je ostao živjeti onaj posljednji, prirodni dar sudbine – sposobnost da ostane samilosna i sposobnost da pogleda u daljinu i da se nada, da se usmjeri tamo gdje bi mogla sresti svoje sinove, muža ili braću. Zbog toga njen pogled nama živima znači mnogo. Ovim je pogledom Fata stvorila, strpljivo tkala, jedan svijet oko sebe. Ona je, zapravo, produžila život jednog naroda, jedne zajednice i jednog humanog ideala. Njen pogled prodire u našu unutrašnjost i obuzima nam čitavo biće. Ovaj pogled oblikuje našu budućnost i naše nade u normalan život jer važno je imati ljubav i nikada mržnju, važno je pobjeđivati krvnika i njegovu laž našim životima, istinom i svjedočanstvom.

Ona, njen pogled, kaže – Molim vas ne plačite, skupite svoju snagu i borite se, pobjedite životom, pobijedite istinom tako što ćete imati znanje da krvnik ne bi mogao nastaviti svoj posao.

Svi mi živi, danas dobro znamo: Ko? Kada? Gdje? Kako?, ali ono – Zašto? ostaje nam misterija.

Možda u ovom pogledu majke Fatime možemo naći djelić odgovora na to misteriozno – Zašto?

Majka je bila drugačija. Vidimo njeno čisto i bijelo lice ispunjeno duhom nevinosti i dobrodušnosti.

Ona i ne sanja kakve zle sile su se okupile oko ove zemlje. Njena glava, zamotana u bijelu šamiju, govorila je o njenom identitetu, ali i o njenoj povučenosti i privrženosti porodici, djeci i svom domu, a njeno srce, ispunjeno lakim praštanjem i zaboravom, imalo je korijen ovdje, u ovoj zemlji, u ovim brdima i tokovima rijeka sa kojima obitava.

Dok posmatram njene oči, dok putujem u daljinu sa njenim pogledom i dok se nadam, vidim je kao svoju majku. Osjećam njenu bol, muku i nadanje. “Spavaj dijete moje, sutra će biti lakše!”

Ali, ja još i danas vidim podignute ruke moje majke, čujem njen tihi šapat i vidim joj lice obasjano, ugaslom vatrom iz starog fijakera, kako se kasno u noć moli. “Bože, Ti vidiš ovo drhtanje i ove suze… Ne može biti, a da Ti ne vidiš našu patnju i ne osjetiš našu bol.”

Razmišljam kakve su bile njene noći. Mislim o tome kakva je noć majci kojoj u kasnim satima mrkle noći za stol sjedaju njena tri sina, kako negdje iz daljine dolazi njen muž ili kako na vrata njene kuće kucaju njena dva brata. Kakva su bila njena bdijenja i njene molitive? Kako je moralo biti pokorno njeno srce dok je podizala stare ruke i maramom sklanjala bezglasne suze. Kako je ona samo sa njima razgovarala. Što su joj govorili, što su željeli, kako su se radovali susretu.

Pitam se danas – Šta je ona čula da su šaptali? Jesu li joj kazali kako ih je boljelo dok je mač krvnika sa osušenom krvlju kosio njihove živote? Jesu li su bili žedni i jesu li je pitali – Zašto majko nisi bila tu da nam doneseš gutljaj vode? Znamo li mi išta o tome kako je majka dočekivala jutro i kako su ova jutra obasjavala njen smiraj? Jesu li ova sunčana jutra zlatila njene nade i davala vjeru u dan koji dolazi?

Pogled Majke Fate obasjava našu budućnost. Ona je otišla bez mržnje pa i trunke prkosa. Otišla je sa neizmjernom samilosti i daleke nade. U njenim očima je ostala za nas najobuhvatnija slika genocida u Srebrenici.

Krvnik će nastaviti svoj posao sve dok nas ovdje bude. On putuje kroz vječnu noć a krvavi mač će bacati na zemlju sve dok ga ne pobjedimo svojim životima, istinom i svjedočanstvima.

Zbog toga je priča o Fatimi Huseinovic Mehmedovic priča koja se mora učiniti besmrtnom.

The post POGLED MAJKE appeared first on Tacno.net.

Dok čovjeka bude, ljudstvo neće mrijeti:
Okovi su krila da se brže leti!

                                   S.S. Kranjčević 

Autor: Kristijan  Ivelić 

U srijedu, 5.2. u 18 sati, u Svečanu salu beogradske općine Stari grad dovaljalo se ono grdobno nešto– pojava s ruba prirode i društva, prema ekspertizi Borisa Dežulovića– što se odaziva na ime Vojislav Šešelj. Ono je u dijareja (diarrhoia) scribomanica žanru, a u defekacijskom žaru, istovarilo trofazni minuli sm-rad – na 3600 stranica!- u koproformatu pod naslovom U Srebrenici nije bilo genocida.

I dok smo mi  u šoku i nevjerici, frapirani i konsternirani, pa radimo buku, frku, trku i zbrku, naši su postjugoslavenski neofašisti imali tek obične radne dane, rutinsko odrađivanje poslova, dosadu od monotonije i nepromjenjive kolotečine.

OLOŠ, BAGRA & ŠLJAM U AUGMENTATIVU

Serijal je krenuo na relaciji Sarajevo- Mostar, nastavljen u Splitu i Ivanbegovini, finaliziran, trenutačno, u Beogradu. Naime, najprije su Bošnjačine ispisali nepismene, ali krvosljedničke katil fermane za Predraga Lucića– trajno im nedostupnog- te Šteficu Galić i Amera Bahtijara. Pa štafetu gadosti preuzimaju Hrvatine, pokazujući zubala hrvatske kulture em uljudbe i kaneći Andrei Topić priuštiti čoporativni gušt ukrudbene hrvatske kuraži. Finiširali su, za sada, Srbende, demonstrirajući srpsko junaštvo na dvije Nataše, Kandić i Govedarica; cipelarenjem, jedinim umijećem kojim su uopće ovladali- uz povremeno uspravljanje na te iste nožurde.

Dakle, ološ, bagra i šljam u augmentativu. I samo su revno i bez fingiranja odrađivali radnu normu koja im omogućuje da zadrže status ološa, bagre i šljama. Kako smo Bošnjačine i Hrvatine odgledali i ispratili u prethodnim nastavcima, poželjevši im sve najgore, u ovoj epizodi gledajte Srbende i…

PRIKAZANIJE ĆOSAVE NEMANI, DRAKULE I KADAVERA

U srijedu, 5.2. u 18 sati u Svečanu salu beogradske općine Stari grad dovaljalo se ono grdobno nešto- pojava s ruba prirode i društva, prema ekspertizi Borisa Dežulovića–  što se odaziva na ime Vojislav Šešelj. Ono je u dijareja (diarrhoia) scribomanica žanru, a u defekacijskom žaru, istovarilo trofazni minuli smrad- na 3600 stranica!-  u koproformatu pod naslovom U Srebrenici nije bilo genocida. Pored promocije koproformatirane knjige, bilo je to tvadicionalno okupljanje nekoliko stotina pvipadnika Svpske vadikalne stvanke. Tih desetak četničkih centurija s mukom uspijeva dosegnuti zajednički dvoznamenkasti broj IQ-a cijele stranke a dvocifreno dobace i kad na hrpu skupe zube svih sudionika derneka ravnogorske meritokracije. Na toj orgiji nakaza iz faune neofašističke teratologije, troprstoj tribini za kopromociju fekalnoga uratka ćosavoga vojvode, našlo se još vampirolike gerijatrije, poput drakuloidnoga Nenada Kecmanovića te ishlapjele utvare obećavajući kadaverske boje, odvjetnika Dragutina Tomaševića.

Kolonoskopski recenzent Šešeljeva koproformata Kecmanović odmumljao je da je Šešelj u Haagu „izveo odbranu za pamćenje, a da je borbu za nacionalno pitanje nastavio pisanjem knjiga poput ove“. U pozadini se, slučajno i pogođeno, čulo klokotanje u kanalizacijskim odvodima oronule zgrade beogradske općine Stari grad.

I dok se Svečanom salom starogradske općine širio opojni vonj močvare i strvina u raspadu, zelenobijeli i providni odvjetnik Tomašević, zagrobnim je šapatom dodao još ponešto iz Šešeljeva debelog crijeva, ustvrdivši „da je u Potočarima dosta ljudi koji su umrli prirodnom smrću sahranjeno, potom muslimanskih vojnika koji su poginuli u borbama pre toga, pa zarobljenih srpskih vojnika i još i lešina životinja…“.

Nakon ove kadaverske gadarije iz arsenala Tomaševićeve gadvokature, orgiju četničke koprofilije i skatološkog revizionizma začepljenih su nosnica prekinule Nataša Kandić i Nataša Govedarica s još  četvero suborkinja i suboraca iz Fonda za humanitarno pravo, Inicijative mladih, beogradskog ureda njemačke organizacije Forum ZFD.

Nataše su, uz drugarice i drugove, pokušale dekontaminirati Svečanu salu općine od orgijastičkog iživljavanja nad nekropolom Srebrenice te auditoriju uručiti i Dossiere FHP-a Zločini nad Hrvatima u Vojvodini. To je u korijenu sasjekao radikalski ćosavi vojvoda, s mukom pridižući kiklopsku tjelesinu, uz arlauk „bež’te bre napolje!“ te naredbu sprem’te se, na što je izdresirani i nabildani četnički podmladak zarežao na Nataše i ekipu. Uslijedili su vrijeđanje, psovke, bacanje na pod višeput, lakše ozljede Nataša i konačno izbacivanje iz Svečane sale. Ono ćosavo, radikalno nešto, post festum će izjaviti da su Nataše „samoskrivile moguće povrede, jer su se opirale“. 

NA MLADIMA SVIJET NESTAJE

Više od bacanja na pod i zadobivenih ozljeda, Natašu je Kandić zgrozilo, kako je rekla „prisustvo velikog broja mladih, ostrašćenih… sve je podsećalo na atmosferu pred poslednji rat, samo je delovalo mnogo ekstremnije…“.

A jedva tjedan prije, u razgovoru za neovisni beogradski portal Remarker povjesničarka Dubravka Stojanović, profesorica historije beogradskog Filozofskog fakulteta, kaže: „Sva istraživanja pokazuju da su mladi najkonzervativniji deo društva, što mi se čini kao kraj sveta! Ali je i logično- oni su rođeni tih devedestih, njihovi roditelji su bili u nacionalnom i ratničkom zanosu, oni su išli u škole u kojima se veličala ta vrsta „herojstva“, oni su bili podvrgnuti toj kulturi koja je tada dominirala… Neka istraživanja pokazuju da više od 80 odsto studenata ne zna da je Sarajevo bilo pod opsadom…“ .

Pred godinu i pol ili dvije, kolegica i znanica autora teksta koji upravo čitate, novinarka Jasmina Đikoli bila je u Splitu, u posjetu Bori Dežuloviću, a u ekipi fotoreportera i novinara Rona Haviva. Haviv je najpoznatiji živući ratni fotoreporter, iza njega je preživljavanje, s fotoaparatom u rukama, ratišta- klaonica u dvadeset i sedam zemalja diljem svijeta. Fotografija arkanovca s cigaretom u jednoj a strojnicom u  drugoj ruci, dok šutira smrtno ranjenu ženu na ulici spaljene Bijeljine, jedan je od amblematskih Havivovih zapisa iz lutanja kraljevstvima boga Marsa. S Borom su u Splitu radili razgovor za nekakav Havivov dokumentarac. Cijela ekipa je ostala zatečena kad im je Boro rekao, detaljno sve obrazlažući, da su mladi danas, u regiji, spremniji za rat i krvožedniji od njihovih roditelja u prethodnoj klaonici.

Tješio sam kasnije Jasminu u našem razgovoru, govoreći da su zasigurno previdjeli nijanse i mangupsku zaigranost Dežulovića karikiranjem, hiperbolama, parodijskim dramatiziranjem. Danas mene tješi misao da će Boris ostati prorok u pokušaju samo zbog, čini se, neumitnoga finalnoga iseljavanja svih s ovih prostora- pa ćemo biološki nestati kao iscrpljeni bazen radne snage Zapada a ne u zadnjoj klaonici kanibalnog i bratoubilačkog bezumlja.

U međuvremenu, pojava Šešelj nije više nešto s ruba prirode i društva, već srbijanski politički mainstream, Ono je nekrunisani vladar Stradije u beznađu. Istodobno, u Hrvatskoj je na sceni sladostrasna retuđmanizacija koja poprima pandemijske razmjere. A nedavno objavljeno istraživanje (The Economist), o migraciji mozgova u 2018., kaže da prva četiri mjesta zauzimaju Haiti, Venezuela, Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Sjeverna Makedonija je osma, a Srbija deseta u svijetu- po nestanku intelekta kroz egzodus pameti.

 U projektu bezumlja, kao work in progress zadnjih trideset godina, pripadamo svjetskoj eliti.

VOX FEMINAE PROTIV BOGA MARSA

Varijacije na istu temu, istovjetne scene, prije Šešelja i dvije Nataše. Jučer ili prekjučer bile su Štefica i Andrea. Što čekamo?

Zar je dovoljno ovo pisanje, zar su dostatne peticije, mijenjaju li naši prosvjedni članci na portalima bilo što? Slonovske mošnje ovdašnjih patrijarhalnih junaka, uzgojene na zločinačkom gnojivu epske nam poezije, u zbilji su ispuhani baloni muškog mita koji krije istinu kukavica, ubojica, koljača, silovatelja. U prijevodu, naličja heroja, ratnika, bogova.

Žene idu glavom i srcem tamo kamo golema, premoćna većina samoobmanjujućih mužjaka, ne smije niti nogom. I urade više, čak i kad moraju otići, prije i poslije odlaska. Dubravka Ugrešić  i Slavenka Drakulić u Hrvatskoj.

Najhrabrije su u Sarajevu pod opsadom bile novinarke Jadranka Milošević, Arijana Saračević, Sanela Prašović. Dok su se kolege muževno krili po radnim obvezama, u Press službi Armije BiH, one su stotine dana s kamerama provele na fronti, u borbenom sektoru. Sama, u Hrvatskoj, Vesna Teršelić– nasuprot zločinaca i zločina zanijekanih u stvaranju države. Osamljenost Daše Drndić u književnosti i u javnosti. Nakon što su (sedamnaeast hitaca u leđa) ubili njezina muža, novinara Slavka Ćuruviju, protivnika Miloševićeva režima, Branka Prpa nastavlja, pogađate, sama. Odjekuje njezina rečenica, kao memento jugoslavenske tragedije; kao zavjet u borbi sa svim mitovima patrijarhata- nacije, države, otadžbine, historije: Od ljudske krvi ruke se ne mogu oprati.

Poslije smrti Neđe, od ničega i iz boli samoće, krenula je Štefica Galić. Sjećate se neslomljive Borke Pavićević, beogradske borkinje? Koliko znadete o dve Svetlane Peščanika i njima sličnima? O Ženama u crnom; same, bez ikakve potpore, protiv Miloševića, Šešelja, Arkana? Pred nešto više od šest mjeseci, Šešelj je usred srbijanskog parlamenta na najvulgarniji način izvrijeđao novinarku Snežanu Čongradin, pozivajući verne četnike na njezin linč, nakon što je pisala o Šešeljevoj i Vučićevoj ulozi u genocidu u Srebrenici. Danas, jedinu neovisnu dnevnu novinu na prostorima bivše Jugoslavije, uz Snežanu, u neravnopravnoj  borbi i neprijateljskom okruženju, na površini održava priličan broj Snežaninih kolegica.

Svako malo, kao ispijajući protuotrov u toksičnoj svakodnevici, pišemo i govorimo o Feralu i njegova tri mušketira. Nikad, sramno i nepravedno, o diskretnoj glavnoj urednici Ferala, Heni Erceg, koja je ustrajala na gromobranskoj poziciji na čelu redakcije, ne ustuknuvši, ne govoreći poslije o tim danima ponosa i slave nigdje. Vedrana Rudan, koju je na lomačama foruma spaljena neoustaška rulja spalila barem milijun puta? Kristina Ljevak, Masha Durkalić, Amila Hrustić-Batovanja, Hatidža Gušić…

 O ženama bi se mogle ispisati enciklopedije hrabrosti i ustrajnosti.

Za mužjake, napumpane lažima, mačotripovima i steroidima, dostajalo bi nekoliko sms poruka.

DISTOPIJSKI APOLON I UTOPIJSKA KASANDRA

Grčki mit o Bogu Apolonu i proročici Kasandri- a otključava ga i oslobađa iz tamnice patrijarhata ključ feminističke teorije- temeljni je mit na kojemu počivaju Europa i Okcident. I radi kojega zapadni patrijarhat nema što spočitati mračnom i zaostalom Istoku. Apolon muški, božanski dar proricanja daje Kasandri. No kad ona odbija prisilu njegove ljubavi i želje, kažnjava je prokletstvom- da njezinu proroštvu nitko nikad ne povjeruje. (Ne doživljuju li to Kasandrino prokletstvo svi lijevi ovdje, od Vardara pa do Triglava- ne mislimo, pri tom, na lažne ljevičarske stranke na cijeloj postjugoslavenskoj političkoj sceni!)

Kasandra svoju slobodu plaća patnjom, silovanjem, predsmrtnim ropstvom i nasilnom smrću. Ipak, umire slobodna, bez imprimatuma svemogućeg Muškarca-Boga, totalitarne inkarnacije patrijarhata u diktaturama i, kao prikriveno, u navodnoj demokraciji.

Redateljski rukopis Nade Kokotović u HNK Rijeka 2016. godine ponudio nam je, s Kasandrom- Mirom Furlan, čitanje Kasandre drevnog mita, Kasandre istočnonjemačke spisateljice Christe Wolf i Kasandre na razvalinama Jugoslavije. Kasandre koja je znala, ali je nitko nije čuo- dok je gledala umiranje svih onih što su u smrt otišli s bivšom državom. I oni koji danas preživljavaju na grobu i ruševinama usmrćene Jugoslavije- gdje su brisanje prošlosti, identiteta i laž kao istina, zalog življenja i budućnosti postjugoslavenskih država privida i prividnih država. Spojili su se u toj predstavi Nade i Mire- kao i u životu i priči svake žene o kojoj smo ovdje govorili, u svim našim životima- mit i politika, nasilje povijesti i sloboda čovjeka, rat i mir, distopija i utopija, fikcija i fakcija, život i umjetnost. U liku  naše Kasandre koja je, odbijajući pokoravanje i šutnju, otišla.

Nakon četvrt stoljeća od izopćenja i ritualnog spaljivanja u odsustvu od strane pravovjernih domoljuba, vratila se Mira Furlan da udahne život Kasandri, da u kazalištu posvjedoči slobodu i govorenje istine plaćenu životom i izgnanstvom. Ogoljeno, bez poze i teatralija, patetike i emfaze.

Ne pristajući na šutnju i mržnju, krivotvorine, laži i ratove, na Miloševića i dijaboliziranu JNA, na Tuđmana i Hrvatsku bez AVNOJ-a i ZAVNOH-a, na domovinu bez Jugoslavije i bratoubilaštvo, Furlan je odabrala beskućništvo, neizvjesnost, apatridsku nesituiranost. Svi njezini istomišljenice i istomišljenici koji su ostali ovdje zapravo su također otišli- u unutarnje izgnanstvo, egzil, disidentstvo, bezdomništvo u svakodevnoj borbi s postjugoslavenskim neofašizmima.

Umorni i u manjini, poraženi-ako je to poraz- gluhi i bez njuha za zov krvi i tla, odbijajući zaborav i brisanje identiteta, distopijsku nakaznost kao neumoljivu izvjesnost. Životi su nam minuli ili počeli istjecati, ali se nismo podali i prodali distopijskom, ropskom podaništvu. Sa svim tim Nadama, Mirama, Šteficama, Andreama, Natašama, Kasandrama, unatoč cinizmu iskustva i grobljima snova, ostajemo vječna, rebelska djeca Utopije. Nahranjeni optimizmom volje i napojeni pesimizmom svijesti (Antonio Gramsci) ne prestajemo, u iščekivanju i ironizirajući sami sebe, gledati prema obzoru; u gorkoslatke, nedohvatne hiperborejske modrine…

(Ilustracija: Franck Robichon/EPA, via Shutterstock/de.clipdealer.com/tacno.net)

The post STUPORI DRUŠTVA: In tyrannos appeared first on Tacno.net.

Općinski građanski sud u Zagrebu usvojio je zahtjev tužitelja Pauletića, Dadića i Bonkovića – zastupanih od odvjetnika Krmeka – da im se zbog članka ‘Dva svinjčeta’ isplati odšteta za pretrpljene duševne boli, rukovodeći se načelom po kojem ‘za oslobođenje od odgovornosti nakladnika nije dovoljno čak niti to da je objavljena informacija istinita’

Piše: Viktor Ivančić- Novosti

Općinski građanski sud u Zagrebu, pod predsjedanjem sutkinje Ane Štimac, donio je nepravomoćnu presudu da nakladnik ovog lista isplati odštetu Robertu Pauletiću, Jošku Dadiću i Ivi Bonkoviću, u ukupnom iznosu od 85.000 kuna (plus kamate, plus sudski troškovi), na ime duševnih boli koje su pretrpjeli zbog teksta ovoga potpisnika iz srpnja 2016. pod naslovom ‘Dva svinjčeta’. Odvjetnik tužitelja bio je Mato Krmek.

Inkriminirani članak nastao je kao reakcija na intervju što ga je novinar Slobodne Dalmacije Joško Dadić načinio s tadašnjim zamjenikom ministra turizma Robertom Pauletićem i kandidatom na izborima za gradonačelnika Splita, gdje ga je između ostaloga pitao ‘što je s radom u ST-u i objavljivanjem popisa navodnih kosovaca’, a ovaj odgovorio da on s tim nema veze, da su ga ‘uhvatili na zub’, te ga ‘raznim konstrukcijama i podmetanjima’ teroriziraju ‘nekakvi radikalni ljevičari’, pritom ‘umreženi u više ultralijevih medija’.

U inkriminiranom članku ovog potpisnika bilo je navedeno:

”Razne konstrukcije i podmetanja’ odnose se na period iz 1991. godine, kada je današnji doministar radio u opskurnom ST-u – tabloidu koji je tadašnjem hrvatskom režimu služio kao visokotiražni streljački stroj – najprije kao novinar, potom kao zamjenik glavnog urednika i naposljetku kao glavni urednik. ST je bio specijaliziran za izradu potjernica i spiskova za likvidacije (…). Samo u razdoblju dok je Pauletić bio glavni urednik, ST je objavio popise s imenima, adresama i telefonskim brojevima najmanje dvjesto građana Hrvatske koji su lažno optuženi kao ‘četnici’, ‘kosovci’, ‘udbaši’, ‘petokolonaši’ ili ‘neprijatelji države’. Posljedice tih novinskih hajki bile su fatalne: neki od javno ozloglašenih su ubijeni, neki su uhapšeni, neki su premlaćivani na ulicama, neki su izbačeni iz stanova, neki su zauvijek odselili iz Hrvatske, a neki su počinili samoubojstva.’

Općinski građanski sud u Zagrebu, međutim, presudio je da se takvim pisanjem narušava ugled i dostojanstvo osoba koje su predmet novinskoga osvrta, te je usvojio tvrdnju tužitelja – zastupanih od odvjetnika Krmeka – da su im člankom ‘Dva svinjčeta’ nanijete teške duševne boli. U obrazloženju presude sutkinja Ana Štimac između ostaloga kaže: ‘Prikazivanjem tužitelja koji su novinari već dugi niz godina, kao osoba koje ne poštuju određene društvene skupine i ljudska prava nikako ne može doprinijeti boljitku društva.’ (str. 11)

Ovaj potpisnik u inkriminiranom tekstu nije se bavio samo intervjuiranim doministrom Pauletićem, već i intervjuistom, novinarom Joškom Dadićem, za kojeg je ustvrdio da je te 1991. i sam radio u ST-u, gdje je ‘objavio cijeli niz popisa ‘četnika’, ‘kosovaca’ i druge petokolonaške bagre’, te je naveo kako je bizarno da baš on, koji je bio ‘ekspert za crne liste’, odnosno ‘entuzijazmom nafilovani medijski glavosječa’, godinama kasnije ‘prepun dječački hinjenoga čuđenja pita doministra Pauletića ‘što je s radom u ST-u i objavljivanjem popisa navodnih kosovaca”.

U inkriminiranom članku ovog potpisnika također je pisalo:

‘Novinska arhiva čuva bogati opus novinara Dadića, koji se stvaralački raspištoljio upravo pod uredničkim vodstvom kolege Pauletića: ‘popis članova operativnog štaba splitskog KOS-a’ (s adresama, telefonskim brojevima, čak i registracijama automobila); spisak ‘četnika’ zaposlenih u splitskom zatvoru koji tamo grade ‘gnijezdo antihrvatstva’; lista ‘četnika’ i ‘kosovaca’ u Metkoviću (rodnom gradu Bože Petrova, čelnika stranke koja je Roberta Pauletića posjela u fotelju zamjenika ministra); ‘splitski četnički lobi’, pikantan i ekskluzivan materijal, s popisom viđenih građana, profesora, sudaca, liječnika, mahom srpske nacionalnosti…

Posljedice su bile očekivane: neki su hapšeni, neki premlaćivani, neki izbačeni iz stanova, neki masakrirani u Lori, ugledni šef kirurgije utamničen je na više mjeseci bez optužnice, ugledni kirurg napustio je s obitelji Hrvatsku, da bi u njegov stan uselio neki od čitalaca ST-a… Kada je, primjerice, sutkinja Sovjetka Režić novinara Dadića tužila, jer ju je evidentirao kao aktivisticu ‘splitskog četničkog pokreta’, ovaj je na suđenju rekao da imena na popisima nije provjeravao, nego su mu bila proslijeđena iz Kriznog stožera za Dalmaciju kojim je rukovodio Drago Krpina.’

No Općinski građanski sud u Zagrebu procijenio je da je takvo pisanje neprihvatljivo i kažnjivo, te uvažio zahtjev tužitelja, zastupanih od odvjetnika Krmeka, da im se zbog članka ‘Dva svinjčeta’ dodijeli pravična naknada jer – kako između ostaloga stoji u obrazloženju presude – ‘prikazivanjem tužitelja koji su novinari već dugi niz godina, kao osoba koje ne poštuju određene društvene skupine i ljudska prava nikako ne može doprinijeti boljitku društva’.

Ovaj potpisnik prije pisanja inkriminiranog članka, a ni nakon toga, nije uopće znao da bi novinski tekst morao ‘doprinijeti boljitku društva’, jer će u protivnome autor biti sudski kažnjen, no on – dakako – nije kompetentan da o tome sudi, za razliku od Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Nije mu, isto tako, bilo poznato da može biti sankcioniran i kada u svome tekstu iznosi istinite informacije, odnosno da postoji mnoštvo istinitih informacija čije objavljivanje ‘nikako ne može doprinijeti boljitku društva’. U drugom pasusu na str. 11 obrazloženja presude, naime, piše da

‘za oslobođenje od odgovornosti nakladnika nije dovoljno čak niti to da je objavljena informacija istinita (čl. 21 st. 4 toč. 3 ZM) sve i kad bi bila istinita, već je potrebno da se uz tu pretpostavku ispune i druge dvije pretpostavke (opravdani interes javnosti i dobra vjera autora) koje tek kumulativno (ne alternativno) čine razlog za oslobođenje od odštetne odgovornosti nakladnika’.

Ovom se potpisniku čini kako je, radi pouke za buduće djelovanje, taj zaključak Općinskog građanskog suda u Zagrebu, utemeljen na ZM, prikladno istaknuti kurzivom, dakle da ‘za oslobođenje od odgovornosti nakladnika nije dovoljno čak niti to da je objavljena informacija istinita’, ili čak verzalom: ‘ZA OSLOBOĐENJE OD ODGOVORNOSTI NAKLADNIKA NIJE DOVOLJNO ČAK NITI TO DA JE OBJAVLJENA INFORMACIJA ISTINITA’.

U svojoj obrani, doduše, ovaj je potpisnik pokušao uvjeriti sud kako je za objavu istinitih informacija u inkriminiranom tekstu postojao opravdani javni interes, zato što se osoba o kojoj je pisao zatekla na visokoj političkoj funkciji. Tada je sutkinji rekao:

‘Robert Pauletić se, u vrijeme kada sam pisao svoj tekst, javno angažirao kao politička ličnost. Kao politička ličnost trebao bi biti u zakonskome smislu čak i manje zaštićen od javne kritike od običnog građanina, pa je sasvim razumljivo da se u medijima propituje njegova prošlost. No Pauletić misli da aršini koji vrijede za druge, ne važe za njega. Kada je, na primjer, japanskoj turistkinji na svojoj Facebook stranici poručio da joj ‘jebe mater japansku’, kasnije je to nazvao ‘satiričkim načinom izražavanja’, a sada mu stvarna satira nanosi duševne boli. Pisao je, recimo, u ST-u za Jelenu Lovrić da je ‘novinarska hijena’, a sada mu zoološke metafore nanose bol. (…) Pauletić i Dadić bili su pripadnici novinarskog odreda za likvidaciju, a kada danas to bagateliziraju, žele reafirmirati istu moralnu kaljužu u kojoj su se profesionalno oformili.’

Ovaj je potpisnik u svojoj obrani pred sudom također kazao:

‘Kada Robert Pauletić kaže da je samo ‘formalno’ bio urednik ST-a, a da taj posao zapravo nije obavljao – premda je u impressumu lista u spornome razdoblju uredno potpisan kao glavni urednik – onda je to ista vrsta laži kojima se služio dok je uređivao novine i pisao svoje članke. (…) Sud bi to mogao uvažiti jedino ako amputira zdrav razum iz procedure. No Pauletić je tako oduvijek ‘radio svoj posao’. Na taj je način, primjerice, lagao u novinama da je muškarac ubijen u Osijeku bio atentator na Branimira Glavaša, a zapravo se radilo o čovjeku koji je bio zarobljen, mučen i okrutno ubijen nalijevanjem sumporne kiseline u ždrijelo. Sve je to kasnije razotkriveno, pa se pokazalo da Pauletić uopće nije bio u blizini poprišta ubojstva, iako je za ST izvještavao, kako je naveo, ‘s lica mjesta’. Laž je praktički jedino Pauletićevo sredstvo komuniciranja s okolinom, pa je posegnuo za njom i u ovoj tužbi.’

Općinski građanski sud u Zagrebu, međutim, zaključio je kako je ta obrana nevjerodostojna, odnosno da je člankom ‘Dva svinjčeta’ tužiteljima – zastupanim od odvjetnika Krmeka – nanesena nematerijalna šteta. Pritom je u presudi sutkinje Štimac naglašeno da ‘prikazivanjem tužitelja koji su novinari već dugi niz godina, kao osoba koje ne poštuju određene društvene skupine i ljudska prava nikako ne može doprinijeti boljitku društva’, a tu ocjenu ne može dovesti u pitanje ‘čak niti to da je objavljena informacija istinita’.

Ovaj potpisnik prije objavljivanja inkriminiranog teksta, a ni nakon toga, nije uopće znao kako se za dugogodišnje novinare ne smije ustvrditi da ‘ne poštuju određene društvene skupine i ljudska prava’ – čak i ako je to dokazana istina, čak i ako ovi sastavljaju liste nepoželjnih Srba i turistima ‘jebu mater japansku’ – to jest da je novinar koji poštuje zakon dužan o dotičnima ili šutjeti ili širiti neistinu da su tolerantni i puni razumijevanja za druge i drugačije, no on, dakako, nije dorastao tumačenju finesa hrvatskoga medijskog zakonodavstva, za razliku od Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

U svojoj obrani, ovaj je potpisnik pokušao uvjeriti sud kako je, uz to što se koristio isključivo istinitim informacijama, inkriminirani članak pisao i u ‘dobroj vjeri’, pa čak imao u primisli nešto poput ‘boljitka društva’, ne bi li naglasio kako je – doda li se tome ‘opravdani javni interes’ – zadovoljio sve zakonske pretpostavke da uopće smije objaviti novinski tekst. Tada je rekao:

‘Pišući o moralnome svinjcu kakvoga kreiraju ‘novinari’ i ‘urednici’ poput Roberta Pauletića i Joška Dadića, pokušavao sam štititi profesiju kojoj pripadam od najgore vrste zloupotreba. Društvo okupljeno u nekadašnjem ST-u željelo je kreirati stav kako je normalno lagati u novinama, kako je normalno da se novine stave u službu najbrutalnije ratne propagande, da se izmišljotine i insinuacije plasiraju kao rezultati ‘novinarskih otkrića’, i to po cijenu da žrtve tih laži dožive najgoru sudbinu. Danas, nemaju ni riječi žaljenja zbog onoga što su činili, nego iznošenje istine o tome nazivaju podmetanjima ‘ljevičara’, ‘Jugoslavena’, ‘komunista’ i slično. To je moralna svinjarija o kojoj sam pisao, nastojeći zaštititi zadnje ostatke digniteta svoje struke, i ne smatram da sam time povrijedio ugled i čast tužitelja.’

Uz to, ovaj je potpisnik pred sudom svjedočio i o smislu stilskih figura i metafora koje su bile predmet tužbe:

‘Kada za nekoga, u jasnom satiričnom kontekstu, pritom još žanrovskom podražavanju basne, napišete da je ‘svinjče’, čitaoci neće pomisliti kako od njega mogu napraviti zimnicu, jer je nedvosmisleno riječ o metafori. Ali ako za nekoga 1991. godine napišete da je ‘četnik’, ‘kosovac’, ‘pripadnik pete kolone’, ‘suradnik okupatora’ i slično – a ovaj to nije – mnogi će čitaoci osjetiti potrebu da ga zatuku. To je razlika između kritike i harange. To je razlika između slikovito iznesenih istina i na pseudodokumentarni način plasiranih laži. U slučaju Pauletića i Dadića, laži koje su pripremale teren za zločin.’

Općinski građanski sud u Zagrebu takvo je mišljenje odbacio i presudio da se tužiteljima – zastupanim od odvjetnika Krmeka – zbog povrede ugleda i časti dodijeli odšteta u iznosu od 85.000 kuna, držeći se čeličnog načela da ‘za oslobođenje od odgovornosti nakladnika nije dovoljno čak niti to da je objavljena informacija istinita’, naime da, verzalom, ‘ZA OSLOBOĐENJE OD ODGOVORNOSTI NAKLADNIKA NIJE DOVOLJNO ČAK NITI TO DA JE OBJAVLJENA INFORMACIJA ISTINITA’.

Primajući to k znanju, rukovođen dobrom vjerom i opravdanim interesom javnosti, a pritom strogo pazeći da ne prekrši zakon upuštajući se u komentiranje nepravomoćne sudske presude, ovome je potpisniku ostalo jedino da o tome informira čitaoce.

The post Odeutsche Zeitung appeared first on Tacno.net.

Foto: Josip Regovic/PIXSELL

Regija, jugoistočna Europa je važna za Hrvatsku, s pravom tvrdi bivša ministrica vanjskih i europskih poslova RH Vesna Pusić, jer stabilnost regije utječe i na RH te zato što tu Hrvatska faktički jest čimbenik. Tu zaista, pridonoseći stabilnosti i dobrom funkcioniranju jugoistočne Europe ili Balkana, pridonosi ne samo svojoj sigurnosti i stabilnosti nego i obavlja dobar europski posao, što Hrvatskoj daje veće značenje nego bi ga imala svojom veličinom. Pusić drži da je novoizabrani predsjednik Zoran Milanović prepoznao kako je Hrvatskoj apsolutno interes da se jugoistočna Europa stabilizira. To je europski put. Kod Milanovića se radi o vraćanju fokusa na regiju budući da je još aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović rekla da ‘Hrvatska nije region‘. Milanovićevo stajalište je jedino što je blizu zdrave pameti. Pokušala nas je udaljiti od jedinog mjesta, gdje imamo stvarni utjecaj i gdje stvarno druge zemlje to od nas očekuju. Politički je mudro tu pokušati biti uspješna zemlja 

Marijan Vogrinec

Sudeći po verbalnom šaketanju političkih tzv. mainstreama dviju najvećih ideoloških/svjetonazorskih opcija (koje se u bitnom svode na isto), HDZ-a i SDP-a – nešto trokirajućoj ovih dana zbog borbe prijestolja u denver plavoj ZNA SE družbi – još će neko vrijeme ostati bez suvislog odgovora pitanje: je li Hrvatskoj sudbinski interes regija kojoj zemljopisno/povijesno pripada (europski Jugoistok, zapadni Balkan), gdje pametnom politikom može prosperirati i čak biti liderica, ili joj sljeduje neko drugo mjesto na Starom kontinentu, gdje ju kartografi nikad nisu zabilježili i gdje nema nikakve šanse ikad biti ravnopravna akterica, kamoli liderica? Biti ono što jesi ili svisnuti od jada kad pojmiš da nisi ono što si umišljaš da jesi? Dok nekima pamet iz debelog mesa samodopadno dominira sivom tvari, pa se zanose fatamorganom da Hrvatska nije region – na tragu predizborne, je li, ulizničke „crncima“ floskule predsjedničke gubitnice Kolinde Grabar-Kitarović („Izvukla sam Hrvatsku iz regiona“) – a ti su objektivno izgubljen slučaj, kvaran će politički prostor dodatno kontaminirati ratoborna dvojba o regiji kontra regiona.

Esencijalno politikantstvo tzv. opasnih namjera naspram zdravog razuma u okolnostima kad su oponenti deficitarni potentnim vizijama, idejama, znanjem, dobronamjernošću, uključivošću, tolerancijom različitih i razlika, spremnošću zasukati rukave, etc., pa svoje deficite i potkapacitiranosti, neznanje, svjetonazorsku grandomaniju i komplekse nacionalističke, je li, neiživljenosti utjeruju inkvizicijskim verbaliziranjem netrpeljivosti bez pokrića. Region nije ništa drugo ni drukčije od regije; ni sadržajno u bilo kojem smislu niti stručno-terminološki. Inačice su to iste jezične osnove što se aktualno, u istom značenju, rabe na cijelom hrvatsko-srpsko-crnogorsko-bosanskohercegovačkom jezičnom području. Na hrvatskom dijelu više/češće pojam regija, a na jugo-istočnom pojam region. Ni region niti regija sami po sebi, uporabno, lingvistički ili kako već nemaju pejorativno značenje niti je inteligentno pripisivati im negativu. Čak ni politički, što pak radikalna/(pro)ustaška tzv. desnica u RH čini.

Mač, oganj, pa puške i granate

A čini iz zlih pobuda: uvrijediti/poniziti mrske Srbe, četnike, bizantince, opančare, manje vrijedne, etc. ne bi li se, je li, vidljivo iz druge galaksije, distanciralo „inteligentnije, kulturnije, naprednije…“ Hrvate od „palančara“ i „beogradske čaršije“. Regija kontra regiona. Jer, tvrdi ta maloumnost na entu, Hrvati ne pripadaju regionu ni zapadnom Balkanu (pače, niti regiji, ako se egzaktno, geografski precizno baš ne mora spomenuti europski Jugoistok), nego „zapadnom civilizacijskom krugu“, „srednjoeuropskoj skupini zemalja“ ili „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Doduše, oduvijek kao topovsko meso u tuđim ratovima i izvor prirodnih/ljudskih resursa Germanima, Latinima, Ugrima, etc., od doseljenja na Balkan navodno koncem osmog stoljeća (795. osvojili i opljačkali avarsko središte Hring; istraživanja arheologa Vladimira Sokola) po nalogu praoca ujednjene Europe“ kralja Karla Velikog iz Aachena radi progona Avara iz Panonske nizine i proširenja franačke države do granice s Bizantom. Mitologija pod nacionalističkim/šovinističkim nabojem nema ama baš nikakve veze s povijesnim činjenicama, što će reći da svaki narod – bio u regiji ili regionu – zaslužuje političare i politiku, koje će voditi zdrav razum i vizije za opće dobro, ne strasti i kompleksi. Osobito ne kompleksi tzv. veće vrijednosti koji su upravo Balkan svako malo zapljuskivali tolikim količinama krvi da se od nje valjda nikad neće sasvim oprati.

I gotovo su uvijek mač i oganj, pa puške i granate dolazili sa Zapada, iz te „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ i porobljavajuće, istrjebljujući ili pokoravajući hrvatsko plemstvo, zadnje rudimente neke moguće vlasti „svojih na svomu“. Samo dvaput je pošast došla s Istoka: Tatari i potom Osmanlije. Ništa se suštinski novo, bitno i povoljnije nije promijenilo tzv. osamostaljenjem RH u krvavom raspadu bivše zajedničke 24-milijunske države tzv. naroda i narodnosti. Dapače. Pater familias iz „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“, sa širokim ovlastima nad članovima „obitelji“ (sve do raspolaganja životom i smrću), ostao je isti: malo se drukčije zove, raspolaže neusporedivo sofisticiranijim polugama utjecaja (financijske i tehnološke, prije svega) i digitaliziranijom verbalizacijom iste nepravde i izrabljivanja kao u doba moćne franačke države Karla Velikog. I ranije.

Naravno da Bijedna Naša nije otok i da floskula regije kontra regiona ne drži vodu. Više šteti kontrašima no onima kojima žele nauditi. Ali jest činjenica i to da hrvatska vanjska politika svih tridesetak godina državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti – koliko joj međunarodna licencija dopušta – nema osmišljenu konzistenciju gospodarski i razvojno potentnog projekta barem na srednjoročni rok, pa svaka nova garnitura na vlasti iznova želi otkriti toplu vodu. Na pogrešnomu mjestu i rašljama što izazivaju podozrenje. Nije normalno da – prošlih pet godina osobito vidljivo – vlada vuče na jednu stranu, Pantovčak na drugu. Banski dvori na tzv. proeuropsku, primjetno skeptičnu prema „suverenističkoj“ struji poljsko-mađarske provenijencije, a Predsjednički ured na Pantovčaku, ne koordinirajući/sukreirajući poteze s resornim ministarstvom/vladom, pak subverzivno naginje globalno iritantnoj trumpovštini koja drži fenjer orbanovštini, dudovštini-morawieckovštini pisovskog tipa ekstremizma i toj branši aktualnog europskog razjediniteljstva.

Nesuvisla vanjska politika ne čini državu vjerodostojnom ni u susjedstvu, kamoli šire. Bijedna Naša ni s jednom od svojih šest susjeda nije bez stanovitih nesuglasica. Sa Srbijom je na najnižem stupnju zahlađenja ne samo političkih odnosa i himalajom graničnih, sukcesijskih i inih upitnika već i niza neriješenih pitanja, je li, glede i u svezi Domovinskog rata. Sa Slovenijom je također na nož radi (ne)primjene odluka (kontaminirane) međunarodne arbitraže o granici u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu te moguće slovenske osvete vetom na ulazak Hrvatske u Schengen. S BiH je cijeli set problema: od neriješene cca 1100 kilometara granične crte na nekim kritičnim dijelovima do tzv. trećeentitetskog drukanja (pod egidom „jednakopravnosti Hrvata“ s Bošnjacima i Srbima u Federaciji, jednim od dvaju entiteta, ali i cijeloj disfunkcionalnoj državi), izbornog zakona kojim „Bošnjaci biraju Hrvatima političke predstavnike u Predsjedništvu BiH i naniže (je li, samo kada ne prođu kandidati HDZ-a BiH!?), izbjegličke i migrantske rute tisuća ilegalaca, etc. S Crnom Gorom je problem granice pa još traje privremeni režim nadzora mora kod poluotoka Prevlake.

Ni s Mađarskom i Italijom ne cvjetaju bilateralne ruže kako se prikazuje, a nejasno je zašto hrvatska vanjska politika pravodobno i oštro ne kaže bobu bob i popu pop kad visoki i najviši politički eksponenti tih zemalja otvoreno izražavaju – ne slučajno ili omaškom, i ne samo sentimentalno – povijesno riješene (!?) pretenzije tih država na dijelove Hrvatske, kojima su u prošlosti gospodarili Mađari, odnosno Talijani. Premijer Plenković nije protuslovio Viktoru Orbanu lani u studenom kada je za otvaranja učeničkog doma Prosvjetno-kulturnog centra Mađara u Osijeku kazao da su „prije 80, 90 ili 100 godina Slavonija i mađarska županija Baranja bili najbogatiji krajevi naše države, na čemu su drugi ljudi zavidjeli zbog visokog životnog standarda“. Plenković je manje-više odšutio i nebulozan ispad svog talijansko-europejskog prijatelja Antonija Tajanija kada je egzaltirano na skupu blizu Trsta u znak sjećanja na fojbe i optante vikao: „Živjeli talijanska Istra, talijanska Rijeka i Dalmacija!“

Vrana vrani ne kopa oči, tvrdi mudar pûk, pa ni europučanin Plenković (i HDZ je član EPP-a) neće ništa europučanima iz „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ (sic transit) kada bezobrazno kopaju oči Hrvatskoj. To se, je li, zabašuri i – idemo dalje. Nisu „naši prijatelji mislili to što su kazali“. Nedaj bože. I što ti je regija, a što region!? Da je „zloglasni Aleksandar Vučić“ iz regiona kazao za onu trećinu Hrvatske – u Domovinskom ratu okupiranu i prozvanu tzv. SAO Krajinom – što i Tajani i Orban za dijelove nekada pod talijanskom i mađarskom upravom, Pantovčaku bi se digla kosa na glavi. Da se i ne govori o ideološkim potkornjacima, koji na sâm spomen slova s u pojmovima Srbi i Srbija ili č u riječi četnik iste tisućinke sekunde dobivaju koronavirus i bijesno kese zube prema istoku. Ne’š ti regiona i Bizanta!

Milanović uvjerljivo poentirao

Ne možeš biti ono što nisi, a nisi, pa ni ozbiljan akter respektabilnog značenja, ako misliš da jesi ono što nisi. Hrvatska i vanjska politika već dugo pate od tog sindroma. Pa mu regija kontra regiona dođe kao vrlo popularan nacionalni sport svaki put kad treba sakriti manjak vizija, ideja i falšu optiku za ne vidjeti perspektivu. Jer potkapacitirani i prosječni ne samo političari nego i vođe u gospodarstvu, sportu, kulturi, etc. nisu kadri polučiti natprosječne rezultate i to jest problem. Itekakav. Predsjednička izborna gubitnica na odlasku Kolinda Grabar-Kitarović, je li, ostavila je HDZ-ovim također neuspješnim podupirateljima vjerovati joj na riječ – jer nema djela – kako je „izvukla RH iz regiona“. Polit-ideološkoj kasti pak tzv. desnijih od desnog centra iživljavati se obećanjima i ucjenama kako „RH nije na Balkanu niti joj je Srbija društvo“. I dalje, je li, „mi smo Hrvati, Europa i Zapad, oni su Srbi, Balkan i Bizant“, pa budući da „nikad nismo niti možemo i trebamo, nikad ni nećemo zajedno“, etc.

Boris Kovačev / CROPIX

Izabrani predsjednik RH Zoran Milanović znao je uvjerljivo poentirati u tzv. tv-sučeljavanjima s protukandidatkinjom Grabar-Kitarović time što je njezinom „argumentu“ kako je „izvukla Hrvatsku iz regiona“ suprotstavio činjenicu da Bijedna Naša samo u Srbiji ostvaruje cca 30 posto svog ekonomskog interesa (Fortenova ili bivši Agrokor, Podravka, Kraš, Adris, Atlantic Group, etc.), a tu su i BiH, pa znatno manje (ali…) Crna Gora, Sjeverna Makedonija i regionalci izvan sastava bivše SFR Jugoslavije. Regija ili region – što mu dođe isti sadržaj u neznatno drukčijoj jezičnoj ambalaži – pametnom nije nešto za ignorirati/odbaciti eda bi šovinistički zadrti liječili svoje političke komplekse. U najkritičnije doba, je li, Drugog svjetskog rata kada su Von Braunove leteće lokomotive V-1, pa nešto sofisticiraniji V-2 razarali London, Hitler i Churchill su za zdravu kešovinu i sasvim uredno trgovali britanskim zalihama antracita. Novac i profit ne poznaju nacionalnost. Od sujete, inata i ega bez pokrića se ne živi. Ni u Potemkinovim selima pokvarene mašte, kamoli u ekonomijama što žele ostati zdravima i perspektivnim.

Uz neke beznačajne razlike u zajedničkom jeziku na hrvatsko-srpsko-bosanskohercegovačko-crnogorskom području i mentalitetu žitelja s iskustvom života u gotovo 70 godina zajedničke države te 45 godina razvijanja komplementarnog socijalističkoga gospodarstva – osobito u industriji i agraru – na cijelom prostoru SFR Jugoslavije, to je kapital na kojemu će mudra politika graditi svoje bogatije sutra. Lako je razarati i odbacivati, ali neusporedivo teže graditi i stjecati iznova. To vrijedi i za međunarodne veze, razmjenu, gdje mahom tzv. desne, HDZ-ove vlasti u simbiozi/kolaboraciji s doseljenom 1990-ih godina protujugoslavenskom emigracijom nisu željele, znale ili zbog zapadnih jataka smjele iskoristiti sukcesijom stečeno pozitivno nasljeđe (gospodarsko i vanjskopolitičko, već uspostavljene veze, ugled, čak i Titovo ime, etc.) iz bivše Federacije za dobrobit tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Krvavi raspad SFR Jugoslavije i ratni sukob među tzv. narodima i narodnostima – ciljano su ga programirali megakorporativni vlasnici kapitala protukomunističkog Zapada u operativi zlih političara željnih moći – jest pretežno razlogom naprasno pokidanim gospodarskim vezama među bivšim republikama i autonomnim pokrajinama (Kosovo i Vojvodina).

Međutim, neobjašnjiva je glupost, nema suvislog objašnjenja zašto je odbačeno i sve pozitivno u odnosima sa zemljama tzv. Trećeg svijeta, gdje je Hrvatska mogla itekako profitirati i samo od jakog brenda Josip Broz Tito, ratni pobjednik i državnik 20. stoljeća. Titovo ime danas krasi mnoge ulice, trgove, institucije, spomenike, etc. širom svijeta, u Bijednoj je Našoj maloumno i povijesno krivotvoriteljski poistovjećeno s krivnjom, odgovornošću za tzv. partizanske/komunističke zločine „nad Hrvatima“ (sic transit, ne kvislinzima i ubojicama, međunarodnim teroristima, etc.) u Drugom svjetskom ratu, neposrednom poraću te u inozemstvu (Udba u akciji) za trajanja SFR Jugoslavije. Što reče neki dan ugledni odvjetnik Anto Nobilo televiziji N1 Hrvatska, „svi tzv. hrvatski nacionalisti, osim Stjepana Đurekovića, što ih je Udba likvidirala u inozemstvu bili su povezani s terorizmom“. Službeni RH to danas ne priznaje i zato je šef HSS-a Kreško Beljak zbog slične izjave – naime, da „Udba nije obavila posao kako valja“ – masovno anatemiziran u političkoj javnosti.

Jer, je li, valja i dalje pothranjivati lažnu tezu da je komunizam „ubijao (samo) Hrvate“ i da je i to razlog zašto Hrvati imaju bježati od regiona kao vrag od tamjana. Pa i po cijenu da moraju jesti travu? To čime je izabrani predsjednik RH Zoran Milanović kontrirao prethodnici glede i u svezi, je li, „izvlačenja Hrvatske iz regiona“ – konkretnom ekonomskom pozitivom i koristi za životni standard građana i RH i svih tih država – bivša je ministrica vanjskih i europskih poslova i saborska zastupnica stranke Glas Vesna Pusić opetovala drugim riječima: „Vraćanje fokusa na regiju (tzv. zapadni Balkan i neposredno susjedstvo, pejorativni region, op. a.) je jedino što je blizu zdrave pameti. Mislim da je sâm izbor Zorana Milanovića, koliko vidim prateći svjetske medije, ocijenjen pozitivno. Ocijenjen je i kao možda neka vrsta zaustavljanja desničarskog populizma u istočnoj Europi. Možda je to previše reći. Mislim da se nije baš zaustavio, ali možda se zaustavio kod nas što je za nas, naravno, vrlo važno. Dakle on kreće s jednim pozitivnim imidžem, odnosno pozitivnim očekivanjima. Također, pratili su ljudi što je govorio u kampanji, dakle i to je ostavilo dobar dojam“.

Pusić drži da je iznimno važan taj pozitivan dojam o Milanoviću u regiji u kojoj nije dobro odjeknula svojedobna izjava Grabar-Kitarović o tomu da će “još mnogo vode proteći Dunavom dok Hrvatska sa Srbijom uspostavi prijateljske odnose“. Hrvatska i Srbija ne moraju biti prijatelji, ako nema prijateljske političke pameti s jedne ili s obiju strana – kao što sada nije – ali jest maloumno podrediti ekonomije dviju zemalja i ključna pitanja bilaterale nekim frustracijama iz već poodmakle „bliske“ prošlosti. Ili neke još dalje. Time Bijedna Naša neće Srbiji osobito nauditi koliko će nauditi vlastitim žiteljima koji, ako ćemo po istini, ne šišaju pola posto politički led umjetno gurnut u Dunav. Kao što za taj led ne mare obje ekonomije, kulturnjaci, estrada, sportisti, pa i tzv. obični, mali ljudi s obiju strana još službeno nedefinirane međudržavne granice koji imaju nekog interesa u susjednoj zemlji. Osobito pripadnici narodnih manjina. Ljudi, robe i ideje putuju dvosmjerno, a političari mogu i dalje svirati u onu stvar.

Stabilizacija europskog Jugoistoka

Regija kontra regiona? „Mi smo bez daljnjega i time se ponosimo mediteranska zemlja, i srednjoeuropska zemlja i balkanska zemlja“, tvrdi Vesna Pusić. „Ali u srednjoj Europi su i Poljska, Mađarska, Češka, Austrija. Na Mediteranu su i Španjolska, Francuska, Italija…, dakle velike zemlje. Mi tu trebamo biti prisutni, ali nismo neki ključni čimbenik, da tako kažem. Regija, jugoistočna Europa je za nas važna. Prvo, jer stabilnost regije utječe i na nas. Drugo, zato što tu faktički jesmo čimbenik. Tu zaista, pridonoseći stabilnosti i dobrom funkcioniranju jugoistočne Europe ili Balkana pridonosimo ne samo svojoj sigurnosti i stabilnosti nego radimo jedan europski posao i to nam daje veće značenje nego što bismo ga imali svojom veličinom. Tu mi se čini da je Zoran Milanović kao novoizabrani predsjednik ne samo to prepoznao nego i rekao u intervjuu. Hrvatskoj je apsolutno interes da se jugoistočna Europa stabilizira. Znamo što to znači. To znači europski put i na neki način čak privlačenje jugoistočne Europe ponovno.

Po momu mišljenju, kod Zorana Milanovića se radi o povratku fokusa na regiju s obzirom na to da je još aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović rekla da ‘Hrvatska nije region‘. Milanovićevo stajalište je jedino što je blizu zdrave pameti. Predsjedničinu izjavu gledam kao priznanje njezinog neuspjeha, jer je Hrvatsku pokušala, ali mislim da nije uspjela izvući iz regije, jer smo mi tu gdje jesmo i to nam je na neki način zadaća. Pokušala nas je udaljiti od jedinog mjesta, gdje imamo stvarni utjecaj i gdje stvarno druge zemlje to od nas očekuju. Dakle, objektivno ne možemo ne baviti se tom temom, a politički je mudro da tu pokušamo biti uspješni i time dignemo ulogu Hrvatske na višu razinu značenja i utjecaja u regiji jugoistočne Europe.“

Od takve vanjske politike, razum, ne i konzistentne, zemlja može imati itekakve koristi, a šovinističko pišanje u vjetar „nek’ se hrusti šaka mala“ pogrešno pročitanog Ljudevita Vukotinovića vodi u – palanku. Najkraćim i najneugodnijim putem za sve koji ne znaju da ih vode slijepci. Je li, o  kojima je više znao klasik Radoje Domanović nego mnogi danas akademici zajedno, pogotovo ako im je načelu onaj što ne zna bi li piškio ili kakio pod ustaškom krilaticom „Za dom spremni“.

The post Marijan Vogrinec: Regija kontra regiona, nacionalni sport za šoviniste appeared first on Tacno.net.

Foto: Index, Emica Elvedji/PIXSELL

Oni su, kažu, porazili pobjednike Drugog svjetskog rata!

Na nedjeljnom se prosvjedu u Samoboru okupilo par stotina boraca, protestirajući protiv svega i svačega, a navodno povodom izjave jednog političara.

Oni su, kažu, porazili pobjednike Drugog svjetskog rata!

Kao da se prvaku nakon sedamdeset pet godina mogu oduzeti bodovi. Ali prevarili su se. Bilo je to svjetsko prvenstvo, a ne lokalna liga gdje oni određuju suce. Mogu šarati po tablici kao po plotu, ali pobjedu si ne mogu pripisati.

U povijesti je upisano da su gubitnici. Izgubili su i u kvalifikacijama i u finalu.

Za veća primanja, spremni! Za benefite, spremni! Za prednost pri zapošljavanju! Za mimored pri upisu u školu! Za toleriranje krivičnih djela i prometnih prekršaja! Za mjesto u upravnom odboru!

To je eho njihovih „skrivenih“ parola.

Ustali su u obranu svojih zasluga tobože izborenih za domovinu. Prisvajaju si pravo određivanja kulturnih program, biraju izvođače na koncertima, aranžiraju scenografiju.

Briga ih što prime duplo više nego što zaradi blagajnica u Kauflandu i krojačica košulja. I višestruku više od umirovljenika koji su pošteno odradili svoj radni vijek.

Za njih rat još nije završio. Ne daju oni ratu da završi, jer sve dok rat traje oni su „nešto“. Važni, utjecajni! Bore se do zadnje kapi krvi iz kapilara majke domovine. Do kolapsa.

Dok su se mnogi istinski branitelji odrekli podjele ratnog plijena i kojekakvih socijalnih pomoći, stečenih nerijetko uz par „svjedoka“ i vratili svojim strojevima, njivama, bijelim kutama i katedrama, oni ne silaze s položaja.

Tužno ih je gledati.

Tko od nas ne zna bar jednog nesretnika kojemu je država, odobravajući mu pravo na primanje, odrekla pravo na dostojanstvo rada. Ponizila i omalovažila. Sortirala već prema nekoj birokratskoj kategoriji u pričuvu za „zlu ne trebalo“. Za glasnogovornike osobnih i stranačkih interesa, mržnje i jala!

Za stijeg kojim zamašu kada im zatreba „senzibiliziranje“ tužnih, nesretnih ili željnih osvete.

Oni, kao skrbe za domovinu i plaše se povratka crvenih.

Plaše se nove Jugoslavije za koju ih veže samo iracionalna mržnja, boje se da se Srbi ne vrate, strahuju od izbjeglica, iako su mnogi od njih i sami onomad izbjegli, pod prijetnjom jednako isfrustriranih nesretnika drugačijih ratničkih boja.

Pa sada iz straha za gubitak svojih položaja otimaju vlast od legalno izabranih predstavnika svog naroda (kao što su to već činili), isključivo zato što nisu po njihovoj mjeri. A njihova mjera je kratak štap nacionalizma, primitivizma i često osobne nesreće.

I mada to ni sami ne znaju oni su ostali na prvoj crti bojišlise!

The post Prva crta bojišlise appeared first on Tacno.net.

Ja i mama i tata smo vozili se u škodilaku. Mi smo sa škodilakom pičili u Siti Centar. U Siti Centar mi nediljom idemo u šoping. Tata je u škodilaku šteknijo radijo. Iz radija je pivao Oliver. Oliver je pivao skalinada skalinada. Mama i tata su gingali sa glavušama uz Olivera i utiho su pjevušili.

Onda sam ja rekao: „Ja bi isto tija imat onu masku priko usta!“ Tata je pitao: „Šta će ti maska, jebate?“ Ja sam rekao: „Pa oni Rino Sajla i tuljanica Niveska je stalno nose u razredu!“ Mama je pitala: „Zašto je nose, jebate?“ Ja sam rekao: „Kupili su im mama i tata! Da ne uvate korona virus!“ Tata je rekao: „Daj, klipsone, pa ne mogu sad davat pedes kuna za masku samo zato da mi se sin ne bi razbolija i umra!“ Mama je rekla: „E, jebate! Neš se sad poć modirat radi smrtonosne epidemije! Sigurno postoji i neki jeftiniji način da se preživi!“

Tu sam ja zašutijo. Mama i tata su ljuljuškali sa glavušama i pjevušili su. Onda sam ja pitao: „A koji je to jeftiniji način?“ Tata je rekao: „Zna se koji je! Kad vidiš Kineza, pređi na drugu stranu ulice!“ Ja sam pitao: „Zašto?“ Tata je rekao: „Kako zašto? Pa da ti ne dobaci virus!“ Mama je rekla: „Normalna stvar! Neće virus ić trčat za tobom priko ceste! Moga bi ga satrat autobus!“ Tata je meni rekao: „A sad bi moga malo i prestat srat! Viš da slušamo Olivera!“

Onda sam ja opet začepijo labrnju. Oliver je iz radija pivao skalinada skalinada. Mama i tata su gingali sa glavušama. Onda sam ja pitao: „A šta ako vidin Hrvata?“ Mama je rekla: „Pa šta da ga vidiš?“ Ja sam pitao: „Oćul isto bižat na drugu stranu ulice?“ Mami je uletilo čudilo: „Zašto bi biža od Hrvata, jebaga patak?“ Ja sam rekao: „Pa da ne dobijen virus!“ Tata je podviknijo: „Zašto bi dobija virus od Hrvata kad se zna da viruse prenose Kinezi?!“ Ja sam rekao: „E, al šta ako je ti Hrvat već dobija virus od nekog Kineza?“ Tata je dreknijo: „Pa šta je iša blizu Kineza, jeben ga u glupu glavu!“ Onda je mama tati rekla: „Mišu, nemoš ga jebat u glavu ako ima virus! To je rizično ponašanje!“

Tata je malo se zamislijo i rekao je: „A je, čoviče, dobro govoriš… Znači, sinak, da zaključimo! Kad vidiš Kineza bižiš na drugu stranu ulice, a kad vidiš Hrvata staviš goldun!“ Onda su mama i tata ljuljuškali sa glavušama i keserili su se uz Olivera. Ja sam rekao: „Ili se možemo priselit na Šoltu!“ Mama je pitala: „Zašto bi se selili na Šoltu?“ Ja sam rekao: „Zato šta je Šolta prirodna karantema!“ Tata je pitao: „Ko ti je to reka?“ Ja sam rekao: „Reka mi je dida!“

Mene je dida juče nazvao na telefon i rekao je: „Unukiću, zagovna li se ta stvar sa korona virusom, odma da si doša kod dida na Šoltu! Roditelje moš ostavit na kopnu, za njih nije šteta, al ti se isti sekund nacrtaj ovde!“ Ja sam pitao: „Zašto, dida?“ Dida je rekao: „Zato šta je Šolta prirodna karantema!“ Ja sam pitao: „Šta je to prirodna karantema?“ Dida je rekao: „Otok di žive žilavi ljudi! Kad na Šoltu dođu virusi, mi Šoltani ih zarobimo i pošaljemo da nan kopaju vinograde i gnjoje masline! Bereš?“ Ja sam rekao: „Kuuuul!“

Dida je pitao: „Jel možda znaš onu priču kad je pri drugog svjeckog rata u ovin krajevima harala tuberkuloza?“ Ja sam rekao: „Ne znan!“ Dida je rekao: „E, pri rata ti je harala strašna tuberkuloza! Kosila je sve živo i neživo! I na kraju je naravska stvar došla i na Šoltu!“ Ja sam rekao: „I?“ Dida je rekao: „I čim se tuberkuloza iskrcala iz trajekta, Šoltani su je uvatili, zavezali sa konopom i obisili na čempres! Tu je visila tri miseca ka upozorenje drugin bolestima da in je bolje ne dolazit!“ Ja sam rekao: „Kuuuul!“ Dida je rekao: „Zapanti, unukiću, svugdi na svitu bolesti ubivaju ljude, a na Šolti ljudi ubivaju bolesti!“

Mama i tata su u škodilaku kolutačili sa očima. Oliver je pivao skalinada skalinada. Onda je tata rekao: „Znači, možemo zaključit da ti je dida prirodni kretenoid u prirodnoj karantemi!“ Mama je rekla: „To je otporno na sve viruse, čoviče! Jel se sićaš kad je ono pri pet godina zalega od gripe pa mu se proširilo na upalu pluća?“ Tata je rekao: „Ne mogu se sad sitit!“ Mama je rekla: „Ma kako se ne sićaš, kad je staro prdilo u postelji dušu ispušta, bila san miljon posto sigurna da će ga đava odnit?“ Tata je rekao: „A zaboravija san, jebiga!“

Dida je drćao u postelji i stenjao je. Mama je sa mokrim šudarom brisala mu čelo. Dida je stenjao: „Eeee, kad se samo sitin koliko san puti u životu opsova boga…“ Mama je rekla: „A jesi, čako, nije da nisi…“ Dida je stenjao: „A gospu san beštima još više…“ Mama je rekla: „Dobro, pa šta sad ima veze…“ Dida je stenjao: „I o Isusu san svašta balija, njemu san zna jebat sve po spisku… Nije mi to bilo pametno, ne, ne…“ Onda je mama didu pitala: „Koja ti je to spika, čako? Jel bi ti to možda tija da ti zovnem popa?“ Dida je gledao u mamu sa tugicom i rekao je: „Aj zovi ga!“ Mama je pitala: „A zašto, čako?“ Dida je rekao: „Poslaću ga u trafiku da mi kupi španjulete!“ Mama je zarežala: „Debilčino! Nema u Nečujmu trafike!“ Dida je rekao: „Dobro, onda ću ga poslat ukurac!“

Ja sam rekao: „Kuuuul!“ Mama je rekla: „Daću ti ja kuuul po gubici!“ Samo onda je tata zakočijo i rekao je: „Stigli smo!“ Tata je parkirao škodilaka isprid Siti Centra i ugasijo je radijo. Oliver više nije pivao skalinada skalinada. Mama je pitala: „Ko će prvi?“ Ja sam rekao: „Mogul ja?“ Mama je rekla: „Okej! Samo da te mama malo uredi!“ Onda je mama meni sa prozirnim selotejpom nategnila oči na sljepočnicama. Onda je dobro stisnila da se selotejp ništa ne vidi. Tata je pitao: „Da ga malo požutimo sa puderom?“ Mama je rekla: „Ne triba pretjerivat! Dosta su mu kose oči!“ Tata se keserijo prema meni i rekao je: „A sunce tajino, pljunuti Kinez!“ Ja sam pitao: „Zašto pljunuti?“ Tata je rekao: „Okej, obični Kinez!“ Mama je rekla: „Ako ko ima bit pljunut, onda su to Hrvati!“

Onda sam ja otpičijo iz škodilaka priko parkinga do Siti Centra. Onda sam kroz Siti Centar pičijo do dućana Šubidu. Rulja su u paniki bižali od mene i sklanjali su mi se sa puta. U dućanu Šubidu sam pičijo do police sa patikama. Rulja kraj police su brisnili u roku munja. Ja sam sa police uzeo najkice proj triesišest. Onda sam dopičijo do blagajne. Blagajnica je skočila unazad u turbo šoku. Ja sam njoj pružijo najkice i pitao sam: „Hau mač?“ Blagajnica je arlauknila: „Biž ća od mene, gubo kineska! Štrcaš viruse, sve ćeš nas zarazit!“ Ja sam opet pitao: „Hau mač kunas?“ Blagajnica je skrikala: „Jeben tebe i tvoje šolde! Miči se odavde, kineska škovaco! Neću da me mladu u smrt otiraš!“ Ja sam slegnijo sa ramenima i rekao sam: „Kuuuul!“ Onda sam otpičijo iz Šubidua priko Siti Centra. Rulja su bižali od mene trista smista. Sikjuriti je isto uteka. Onda sam priko parkinga dopičijo do škodilaka. Ušao sam unutra i rekao: „Gotovo!“

Mama je rekla: „Bravo, zlato mamino! Saće mama poć kupit bluzu, a posli će si tata kupit gaće!“ Tata je meni rekao: „Daj da ti vidin patike!“ Ja sam njemu dao najkice i rekao sam: „Jelda su genza?“ Tata je vrtijo najkice po rukama i rekao je: „Prva liga! Doduše, ne znan ko je sve kašlja i pljuca u njih dok ih je pravija!“ Mama je pitala: „Kako to misliš?“ Tata je dodao joj livu najkicu i pokazao je sa prstom na šjolu. Na šjoli je pisalo: „Made in China.“

Robi K. (IIIa)

Peščanik.net

The post Korona minus appeared first on Tacno.net.

Foto: Glas Komcila

Bolna je i tužna istina da je srušeno 3 tisuće spomenika pripadnika Brozovih partizanskih patriotskih snaga, onih koji su se suprotstavljali ustaškom zlu, zlu nacizma i fašizma, koji su se suprotstavljali onima koji su provodili Holokaust, a da istovremeno, najviše zahvaljujući Vašoj komisiji koju vodi jedan akademik, niču ploče sa natpisom Za Dom Spremni.

Alojziju Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu od 1937. do 1960., pa tako i tijekom trajanja NDH od 1941. do 1945. godine, se ne može priznati i udijeliti titula „Pravednika među narodima“, odlučili su odgovorni izrealskog Memorijalnog muzeja Yad Vashem 2008. godine, ne sporeći da je Stepinac spašavao brojne Židove, Srbe i druge od sigurne smrti, ali ističući da time nije izlagao i svoj život smrtnoj opasnosti. Tako Stepinac nije dobio titulu „Pravednika među narodima” kojom se odlikuju pripadnici drugih, nežidovskih naroda, a koji su riskirajući vlastiti život tijekom Holokausta spašavali Židove. Ostao je tako bez priznanja da mu ime kao „Pravedniku među narodima“ bude uklesano na Zid časti, a izmakla mu je i medalja koja se tom prigodom uručuje a na kojoj piše – „Onaj tko spasi jednoga čovjeka, spasio je čitav svijet“.

No, bez obzira na sve kontroverze koje prate Stepinca, hrvatski političari se vole miješati u tuđe poslove, pa i sugerirati što treba raditi Vatikan kada je u pitanju proglašenje Stepinca svetim, a što Izrael kada se govori o proglašenju „Pravednika među narodima“. Nezabilježena je praksa da se političari jedne europske sekularne države miješaju u apsolutno isključivo crkvene nadležnosti. Time Plenković i drugi koji to rade, primjerice i sama predsjednica prilikom posljednje posjete Izraelu, jasno poručuju da njima nije osnovni motiv „Duh sveti“, već da ih vodi puki politički interes i pragmatizam. Budući su u Rimu, odnosno Vatikanu shvatili da je Stepinac u Hrvatskoj postao političko pitanje i da je to upravo ono što Vatikan ne želi, jasno je da stvorena atmosfera ne ide u korist beatifikacije Stepinca, te je prilikom nedavne posjete papi Plenković dobio hladni „šamar“ stavom da pitanje Stepinca zahtijeva strpljivost.

No, ako Stepinac nije „Pravednik među narodima“, Hrvatska se ima čime dičiti, Hrvatska ima 117 „Pravednika“ koji ponosno i zasluženo nose titulu koja im je dodijeljena. U svom nedavno održanom govoru prilikom otvaranja izložbe o Holokaustu u Hrvatskoj 1941. do 1945. godine „Ako tebe zaboravim“, predsjednik hrvatske Vlade će o hrvatskim „Pravednicima“ ne navodeći ime ni jednog od njih, i Stepincu reći slijedeće:

„Istodobno ovo je prilika da još jednom odamo priznanje i prisjetimo se svih hrabrih pojedinaca koji su se, izlažući vlastiti život, suprotstavili nepravdi i zlu da bi spasili svog bližnjeg. Među njima posebno mislim na 117 hrvatskih Pravednika među narodima, kojima se danas kao narod ponosimo. Mislim pritom i na blaženog Alojzija Stepinca, koji je pokazao rijetku hrabrost u tadašnjoj Europi i osobno je zaslužan za spašavanje brojnih Židova“.

Vidljivo je nastojanje gospodina Plenkovića da i blaženoga Stepinca „ugura“ među Pravednike – „Mislim pritom i na blaženog Alojzija Stepinca …“, svjesno prešućujući da Alojzije Stepinac pri tome nije izložio svoj život.

Isto tako Andrej Plenković ističe „117 hrvatskih Pravednika među narodima kojima se danas kao narod ponosimo“.

No, na žalost to nije istina, mi se s njima ne ponosimo.

Mi ne znamo imena naših Pravednika, mi ne nazivamo po njihovim imenima naše ulice i trgove, naše škole ili muzeje. Predsjedniče, mi se s njima ne ponosimo. Mi se, nažalost, divimo onima po čijim imenima nazivamo naše ulice ili dižemo spomenike, a hrvatska stvarnost je da se naše ulice nazivaju po onima koji su Holokaust provodili, a ne po Pravednicima. Predsjedniče Plenkoviću, ulice Mile Budaka, ministra bogoštovlja i prosvjete za vrijeme NDH i potpisnika rasnih zakona nalaze ti se diljem Hrvatske, pa ti to jako dobro znaš.

Mi se predsjedniče ne ponosimo s onima koji su se suprotstavili zlu koje je provodilo Holokaust, a suprotstavili su se organizirano samo partizanske jedinice, one u Vašem govoru nisu, naravno spomenute. U Hrvatskoj je u današnjim granicama Republike Hrvatske 1940. godine živjelo 25 tisuća Židova, a rat je preživjelo 5,5 tisuća, što znači da je gotovo 80% Židova stradalo od ustaškog režima. Od rasnih zakona Mile Budaka, kojeg slavimo diljem Hrvatske odavajući mu počast imenujući ulice, obale i trgove njegovim imenom, Židovi su se spašavali zamislite bijegom na područja pod fašističkom talijanskom upravom ili odlaskom u partizane. Kako svjedoči  Slavko Goldstein 1978. godine izraelski predsjednik Jichak Navon jednoj našoj delegaciji je zahvalio riječima – „Židovski narod ostaje uvijek zahvalan jugoslavenskim partizanima pod vodstvom Maršala Tita“. Koliko se god Vi trudili, to se predsjedniče Plenkoviću promijeniti ne može.

Bolna je i tužna istina da je srušeno 3 tisuće spomenika pripadnika Brozovih partizanskih patriotskih snaga, onih koji su se suprotstavljali ustaškom zlu, zlu nacizma i fašizma, koji su se suprotstavljali onima koji su provodili Holokaust, a da istovremeno, najviše zahvaljujući Vašoj komisiji koju vodi jedan akademik, niču ploče sa natpisom Za Dom Spremni.

Ovaj narod je sit ispraznih govora, objašnjenja i suhe rječitosti koja je u potpunoj opreci sa našom stvarnošću.

Ljudi vjeruju onome što vide, pa su primjeri a ne riječi ono što ih privlači.

The post STEPINAC NIJE „PRAVEDNIK“ appeared first on Tacno.net.

Svoju ću kćer odgojiti da čim bude mogla – ide, što dalje i ne osvrćući se, naročito ne na mene, ide tamo gdje će biti bolje plaćen rob koji živi u manje psećim okolnostima. Da išta valjam, već bih je ja vani poveo – i to ne juče, ni prejkuče, nego čim se rodila

Ovako je izvijestio N1: “Tačno prije šest godina u Tuzli su počele masovne demonstracije koje su se kasnije proširile i u druge gradove Bosne i Hercegovine. Počeli su ih obespravljeni radnici, a okončali huligani koji su zapalili sjedište Vlade Tuzlanskog kantona, a potom i zgradu Općine Tuzla.

The post Palio ne palio, na kraju ćeš zapaliti odavde appeared first on Tacno.net.

Blaženka Divjak  – Screenshot: RTL televizija

Hrvatska ulaganja u pamet, znanje i kreativnost, u darovite mlade ljude niža su i od onih u Sloveniji, odnosno bivšim komunističkim zemaljama iza tzv. željezne zavjese. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović još je 2012. godine u Bruxellesu bio prisiljen osramotiti RH priznanjem da mu država „za znanstvena istraživanja i inovacije izdvaja tek 0,76 posto BDP-a“ u odnosu na prosječnih tri posto u državama tzv. prve brzine. Do danas je ta hrvatska proračunska skrb porasla za „senzacionalnih“ cca 0,1 posto. Kolumnist tjednika Vijenca Mirko Planinić o tom je problemu napisao ilustrativnu parabolu: „Jezikom alpinizma vrhunskim se znanstvenicima na Harvardu smatraju samo oni koji se popnu na Mount Everest, dok se u Hrvatskoj proglašavaju vrhunskima oni koji se par puta popnu na Sljeme, ili samo uspiju pribaviti potvrdu da ih je na Sljemenu vidio neki prijatelj“ 

Marijan Vogrinec

Neformalni sastanak ministara zemalja članica EU-a zaduženih za – formalno se imenovalo temu skupa – „istraživanje kako se na nacionalnoj i europskoj razini boriti protiv osoba koje su dugo u sustavu znanosti, a vrijeme je pregazilo njihove ideje“, održanom neki dan u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu, ironično je ukazao na pogrešno postavljene ozbiljne činjenice. Koje se tiču, je li, i europske i nacionalne razine u dijelu odgovora na temeljno pitanje: tko je taj koji ima pameti i alata, da se o kakvoći autoriteta i ne govori, proglasiti neke znanstvene ideje (i činjenice?) vremenski pregaženim te možebitno oktroirati opću praksu njihovog odbacivanja bez relevantnih dokaza? Jesu li ministri iz EU-a kvalificirani za takav rat? Povijesno iskustvo prepuno je, suštinski, inkvizicijskih lomača i „pravovjerskih“ sudovanja na kojima je naživo cvrčala aktualnovremenski pregažena znanstvena ideja u ime vjerske dogme, izopačene vladajuće volje, političke prisile i tako tih „jakih razloga“ za obračun s nečim što bojovnik ne razumije…

Smiješna je i sama formulacija teme na koju su, je li, pristali ozbiljni ljudi iz ozbiljnih zemalja, pa u digitalno doba prve četvrtine 21. stoljeća – „boriti se protiv osoba“, etc. U znanosti? Zašto bi se itko protiv ikoga u znanosti trebao boriti – dobro, ne šakama, mačevima, puškama i pištoljima, ali… – a ne pameti sučeliti pamet, znanstveni dijalog i dokazima protudokaze? I sad, evo hrvatske domaćice ozbiljnih stranaca na ozbiljnoj (sic tranzit) zadaći, ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, kako žustro i prva istrčava na barikadu izjavom medijima dok se mikrofoni u NSK-u nisu bili ni uključeni:

„Ono protiv čega se želimo boriti na nacionalnoj i europskoj razini je protiv različitih klubova, onog što se na engleskom u žargonu naziva old men’s club (znanstvenica matematičkog smjera želi pokazati kako vlada i jedinim pravim svjetskim jezikom, op. a.), onih koji su već dugo u sustavu, koji imaju ideje što ih je pregazilo vrijeme. Želimo dati priliku najboljima i za to želimo iskoristiti europske fondove i učiti od onih kojima najbolje ide. Glavne teme sastanka su cirkulacija mozgova, odnosno suradnja i razmjena znanstvenika te budućnost Europskog istraživačkog prostora. Potičemo mobilnost, jer smo sigurni da svi koji odlaze u mobilnost i imaju iskustva iz drugih država, kad se vrate donose svoja iskustva. Time daju priliku da se sustav gradi za najbolje, ali želimo i druge privući da rade u Hrvatskoj“.

Na stranu sada to da se ministrica Divjak gadno posvađala s logikom, ali i sintaksom, vokabularom i nekim temeljnim proklamacijama vlade čija je za dlaku nesmijenjena članica – ako je Hina točno prenijela njezine riječi, a mi Hinu iz respektabilnih medija – nego, zabrinjavajuće je da ratoboran gard „protiv različitih klubova, onog što se u engleskom u žargonu naziva old men’s club„ pokazuje ministrica koja je u ime neuspjele tzv. škole za život, nekritičkog mišljenja i oktroiranog jednoumlja/svjetonazora udijelila „pakrački dekret“ Cjelovitoj kurikulnoj reformi školstva young men’s cluba Borisa Jokića s petstotinjak ponajboljih stručno-znanstvenih, pedagoških i inih javnih imena. Zbog čega su desetci tisuća ljudi prosvjedno izašli na ulice i trgove u Zagrebu, Splitu, Rijeci, etc. Masovna pobuna, je li, upravo protiv pedagoške zadrtosti i prakse – ideje nisu bitne? – koje je pregazilo vrijeme dok su još sadisti dominikanskog fratra Tomása de Torquemade dovlačili drvlje za prve inkvizicijske lomače.

Cirkulacija mozgova

Na jednoj od njih su ekstremisti u „pastirskim“ haljinama – u ime raspela i Raspetoga (sic transit) – naumili sažgati i „pregažene“ ideje Giordana Bruna, ali njihov im Bog nije dopustio dobro ložiti. Na rimskom je trgu Campo da’ Fiori 17. veljače 1600. izgorjelo samo ionako smrtno tijelo, s nešto knjiga što su ih krvnici našli kod „heretičkog“ dominikanca. Ideje su žive i dan-danas, i bit će dok je svijeta i vijeka. Prema legendi o autorstvu čuvene eppur si muove po izlasku iz inkvizicijske sudnice, Galileo Galilei je mudro spasio i glavu i ostao vjeran „pregaženoj“ heliocentričnoj ideji. I kojekakvi su drugi satrapi od prapovijesti do novijih vremena imali na ciljniku ideje što ih je „pregazilo vrijeme“, što je svaki put iznova unizilo ljudski rod do dna nečovječnosti, ali ideje su uvijek – pa i one nakazne – nekako preživjele. Zahvaljujući kritičkom mišljenju i kao pouka. Iz koje, historijskog li paradoksa, ljudski rod redovito ništa ne nauči, i sizifovski gura isti kamen na isto brdo.

Ministrica je Divjak i u uvodnom obraćanju svojim gostima iz EU-a kazala da „cirkulacija mozgova i cirkulacija istraživača trebaju ostati jednim od temeljnih kamena Unije“. Koja, drži, ima „globalnu prednost u pogledu okvira za istraživanje“, ali „značajne razlike između zemalja i regija izazov su potpunu realizaciju europskih potencijala na globalnoj razini“. Taj mentalni kalambur nema blage veze s nekim konkretnim sadržajem i „borbom“ protiv, je li, tzv. grijeha struktura old men’s klubova. Koji grijesi nisu ni definirani, osim što ih se paušalno klasificira u pretincu „ideja što ih je pregazilo vrijeme“. A to nije to želi li se ostati znanstveno uvjerljivim. Hrvatska nije jedina od manjih i malih zemalja koja desetljećima – čak i za bivše, jugoslavenskog režima – teško pati od tzv. odljeva mozgova i tomu nije kadra doskočiti iole mudrijom javnom politikom. Divjak okreće pilu naopako, pa mašta o odlasku kao poželjnoj investiciji u bolje sutra RH zbog velikih profita od povratka otišlih mozgova. Nonsens. Mozgovi se u pravilu više ne vraćaju – iznimke potvrđuju pravilo, ali strateški nisu bitne – jer se nemaju kamo vratiti. Ni zašto. Sámo domoljublje nije agens ozbiljne i masovnije motivacije. Bajka o znatnijem povratku mozgova u Bijednu Našu, kakva jest i kakva će uz ovakve politike još dugo biti, nije uvjerljivija ni od epiloga bajke o Trnoružici.

Hrvatska ulaganja u pamet, znanje i kreativnost, u darovite mlade ljude niža su i od onih u Sloveniji, odnosno bivšim komunističkim zemaljama iza tzv. željezne zavjese. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović još je 2012. godine u Bruxellesu bio je prisiljen osramotiti RH priznanjem da mu država „za znanstvena istraživanja i inovacije izdvaja tek 0,76 posto BDP-a“ u odnosu na prosječnih tri posto u državama tzv. prve brzine. Do danas je ta hrvatska proračunska skrb porasla za, je li, „senzacionalnih“ cca 0,1 posto. Kolumnist tjednika Vijenca Mirko Planinić o tom je problemu napisao ilustrativnu parabolu: „Jezikom alpinizma vrhunskim se znanstvenicima na Harvardu smatraju samo oni koji se popnu na Mount Everest, dok se u Hrvatskoj proglašavaju vrhunskima oni koji se par puta popnu na Sljeme, ili samo uspiju pribaviti potvrdu da ih je na Sljemenu vidio neki prijatelj“. Od te, je li, proračunske crkavice za znanost i istraživanja – što je najbolja potvrda toga koliko vlast uopće drži do pameti, znanja, tzv. mozgova što se odlijevaju, prelijevaju i uglavnom ne dolijevaju – cca 90 posto novca odlazi samo na plaće u sustavu, pa…

Smanjivanje udjela sufinanciranja znanosti i obrazovanja – u postotku je svaki put niže od postotka porasta državnog proračuna – Bijedna Naša se sve više udaljava od razvijenijih zemalja u Uniji, ali i od svega što joj resorni ministri javno zagovaraju i kod kuće i vani. Kao što čini i aktualna Blaženka Divjak, tako da njezin diskurs u NSK-u o „cirkulaciji“ i „suradnji“ sliči Rimčevoj superjurilici čiji motor radi u leru. Alkarski rečeno, pogodak – uništa. Blaženku je Divjak u NSK-u poklopila i povjerenica Europske komisije za digitalnu ekonomiju i društvo Mariya Ivanova Gabriel. Rekla je da „nemaju sve države istu korist od cirkulacije u Europi“, što je istina koja determinira i njihove javne politike te i sama dala oduška frazerariju birokratske besadržajnosti, kojim se zapravo nikad ništa nije niti će se promijeniti ubuduće. „Moramo smanjiti te razlike među državama“, kaže, „i unaprijediti međunarodnu suradnju znanstvenika“. Gabriel se nada da će se povećati proračun za razvojno-inovacijski program Obzor Europa (dosad 3,3 posto proračuna EU-a) i nastaviti program Maria Skłodowska-Curie za stipendiranje istraživača u Uniji.

Povjerenik Europske komisije za istraživanja Philippe Busquin, u čijem je mandatu prije dvadesetak godina osnovan Europski istraživački prostor, tvrdi kako je prethodno odljev mozgova iz EU-a u SAD bio znatno veći, pa se Unija ipak „jače afirmirala kao znanstveno-istraživačko središte“. Birokracija mora nešto raditi ne bi li opravdala svoje visoke plaće na vrlo udobnim pozicijama, gdje kirurški precizno i švicarski točno činovnik zamjenjuje činovnika, pa i problem odljeva/priljeva mozgova i problem zrelosti jednog društva da omogući prostor kritičkomu mišljenju i slobodi svih ideja. Od jaslica i vrtića do akademske zajednice i instituta. Hrvatska je i u tom području dovoljno politički kontaminirana da to još neko vrijeme – ako ikad? – neće biti moguće. Kao ni young men’s club kontra old men’s družbe, je li, odreda „osoba koje su dugo u sustavu znanosti, a vrijeme je pregazilo njihove ideje“. I zato se protiv njih treba „boriti“.

Ideje ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak možda još mogu (pre)živjeti na papiru, u mašti, ali realno nemaju pokriće ni u njezinoj tzv. školi za život (sic transit, kao da postojati škola za neživot, iz koje se ne može u život, kakav-takav, ali – život) budući da ih dnevno demantiraju baš životni/školski realiteti. Koje resorna ministrica ne vidi, ili vidi, ali ih ne želi priznati. Da ih vidi i da želi pošteno priznati, ne bi u NSK-u pričala SF priče o – mozgovnim transakcijama. Znanost i obrazovanje sustavno pucaju po šavovima i mimo šavova na elementarnim činjenicama, a fraze o mozgovima i propalom projektu tzv. škole za život – sic transit, „mora naučiti mlade zanimanjima kojih još nema na tržištu rada, ali će ih biti u budućnosti“ – neće pomoći ni mozgovima niti tzv. školi za život. Ne radi se samo o tzv. pametnim pločama i tabletima koji se brzo kvare, a još ih nemaju ni svi đaci u tzv. elitnim školama u Zagrebu. Kamoli negdje bogu iza nogu. Umjesto digitalno sažetog znanja u pametnoj spravici u džepu, i mala djeca još tegle u tzv. školu za život i po desetak kilograma papirnatog tereta. Dvaput dnevno: na nastavu i s nastave kući. Za tu vrst tlake ne treba mozak, treba najsirovija snaga. Obećano, a neispunjeno: školske torbe nisu lakše ni 15 dekagrama.

Krupni deficiti

Ne radi se ni o tomu da Katolička crkva i Hrvatski generalski zbor – što ih je Divjak konzultirala u finiširanju svojih i valjda istomišljeničkih ideja u tzv. kurikulnoj reformi obrazovanja – ne bi smjele biti relevantnije adrese svjetovnoj/civilnoj ministrici ustavno sekularne države od znanstvenih, stručno-pedagoških. Tim više, jer su ostali stršati krupni deficiti javnog izjašnjavanja o tzv. školi za život, kako je ministrica Divjak preimenovala bitne preinake Cjelovite kurikulne reforme školstva prethodnog voditelja Borisa Jokića i njegovih petstotinjak ponajboljih stručnjaka iz pedagoške znanosti i prakse. Je li notorna floskula ministričina tvrdnja o tzv. školi za život kao inkubatoru kritičkog mišljenja, samosvijesti i novih ideja (young men’s club na divjački način) slobodnih ljudi zauzetih budućnošću, ako o Domovinskom ratu postoji samo jedna, generalsko-braniteljska istina, odnosno o životu i svijetu istodobno dvije: na vjeronauku je Bog stvorio i svijet i čovjeka, a u prirodoznanstvenim predmetima pak evolucionistička teorija? Povijest isključivo iz pera pobjednika te vjerska dogma nasuprot znanosti. Istodobno, u naponu razvoja građanskog društva u svijetu, tzv. globalnog sela (H. M. McLuhan) na reljefu sofisticiranih komunikacija te kretanja ljudi kao nikad u povijesti, tzv. škola za život nema čak nastavne predmete o građanskom odgoju i obrazovanju, političkoj kulturi, ljudskim pravima i slobodama, o seksualnom zdravlju, etc. Ne daju politikantstvo, nastrane ideologije i bljutav kukavičluk vladajućeg tzv. mainstreama.

I ta je trknuta naša zbílja, uz nezavidnu financijsku na trećemu mjestu, jak motiv mozgovima za pustiti se niz brzac prema boljim mjestima za život i rad, pa ministrici Divjak ostaje „učeni“ larpurlartizam – uprazno. Za život kakav postoji samo u mašti (ako i to?), za dobru se plaću iscrtava na papiru, uz kavicu i kiselu vodu na beskrajnim sastančenjima, etc., a nema blage veze s tim što se dnevno očituje svuda oko nas. Recimo, Blaženku Divjak nije bilo čuti na ili u povodu 36-dnevnog bunta učitelja zbog nedostojno niskih koeficijenata na plaće. a govori o mozgovima, znanju i istraživanjima, sic transit, tamo gdje uopće „ne boli“, na nekom skupu. Pogotovo kad je s međunmarodnim sudjelovanjem. Nije ju bilo čuti ni u povodu skandaloznog otkrića portala Srednja.hr kako nastavnica u zagrebačkom Zdravstvenom veleučilištu indoktrinira studente „Božjim načelima“ o tomu da su „komunizam, feminizam i genderizam uništili brak i obitelj“. I nikom ništa.

Ministrica ni mukajet, govori u NSK-u o cirkuliranju mozgova po Starom kontinentu, i šire, to je krucijalno pitanje za balkansku miš-državu? Kao što dio medicinskog osoblja urednno prima plaće za potpunu skrb i za zdravlje žena, a „priziv savjesti“ (sic transit) ih priječi obaviti pobačaj na zahtjev, dijelu prosvjetara također valjda „priziv savjesti“ priječi ostaviti se u javnoj školi neznanstvenih, vjerski zadrtih/dogmatičnih, nehumanih i duboko nepravednih ideja zaglibjelih oko onih lomača u inkvizicijskom srednjovjekovlju. Spada li nesretna nastavnica Zdravstvenog veleučilišta u old woman’s club protiv kojega se treba „boriti“ ili ipak u divjački young woman’s club protiv kojega se ne treba ni boriti niti „boriti“. Jer su unutra i neke prve ministričine važne kurikulne suradnice iz družbe što je referendumom izborila ustavnu determinaciju staroidejne formule O = M + Ž, a sad se upinje svim silama oduzeti pravo istospolnim partnerstvima na posvajanje djece. Vrag je to, jeli, boriti se s idejama.

The post Hrvatske kvazireforme: „Young/old men’s club“ na divjački način appeared first on Tacno.net.

Državu ne damo, po cijenu velike nesreće i pogibije. Siguran sam da Vi, kao mudar čovjek, o tome ne razmišljate, ali neki  oko Vas, iz državno-političkog rukovodstva Srbije, crkveni velikodostojnici  i dežurni branitelji srpstva i pravoslavlja, kao da su se uželjeli novog  rata

Gospodine predsjedniče,

Nemojte mi  zamjeriti na slobodi što Vam  se na  ovaj način obraćam  povodom neviđene histerije, mržnje, ratnohuškačke propagande i nacionalističkog ludila  što je zahvatilo  Vašu zemlju  zbog  toga što je Crna Gora , kao samostalna i suverena država , donijela zakon o slobodi vjeroispovijesti. I dok,  donekle, mogu da razumijem da  se jedna vlast, ili politika  koju  ta vlast  zastupa i sprovodi, kritikuje,  onda  mi je neshvatljivo, odvratno i ogavno da se  nipodaštava jedna država  i po njoj  pljuje i urinira.  Lako  ćemo se složiti, gospodine  predsjedniče,  da uzrok ovakvoj pomami vaskolikog  srpstva  nije  pomenuti zakon.  Vaše ponašanje, kao i vaših podanika, ne doprinosi uspostavljanju  mira u regionu, dobrosusjedskim  odnosima   i međusobnom  poštovanju   i uvažavanju. Ovo više liči na odnose  dva krvna neprijatelja, koji samo što nijesu   povukli obarače jedni na druge.

I da ne okolišamo, zakon  o slobodi vjeroispovijesti uspio je da istjera na čistinu , ne samo kleronacionaliste, već i sve maskirane nacionalističke  aktere u Srbiji i da horski krenu u nove pohode, ovoga  puta na  Crnu Goru. Pritom se, i Vi to dobro znate, koriste svakojake laži i izmišljotine, kako   bi se lakše manipulisalo neobaviještenim narodom.  U zakonu, predsjedniče  Srbije,  nigdje ne  piše  da se bilo kome šta oduzima, da se ukida Srpska pravoslavna crkva, da će se konfiskovati crkvena imovina… Ne , zakonom se samo želi uspostaviti red u odnosima države i SPC, koje do sada nije postojao. Vi znate, gospodine predsjedniče, da velikosrpski nacionalizam negira crnogorsku naciju, ne priznaje  državnu samostalnost i suverenitet Crne Gore. Agentura  tog  nacionalizma u ovoj državi je SPC, koja kaže da je stvorila  crnogorsku državu (ovo je otkriće  mitropolita crnogorsko- primorskog  Amfilohija Radovića), pa prema  tome nije u obavezi poštovati ustavno-pravni sistem Crne Gore. Vjerujem da ste saglasni, gospodine predsjedniče, da je takvo stanje neodrživo i da se to, kao svuda u civilizovanim državama, mora pravno i  zakonski regulisati. Vi znate  da se Irinej Gavrilović i njegov Sinod SPC u Srbiji drže zavještanja Sv. Jovana Zlatoustog da je „dužnost episkopa  pokoravanje državnoj vlasti“, dok ovdje Amfilohije  poziva „Dolje Vlada“  i dobija podršku i aplauze iz Srbije. Je li to u redu?

Je li u redu, gospodine predsjedniče,  da se izvrću  činjenice i otvoreno laže i podmeće kako bi lakše ostvarili svoje bolesne ambicije. A, one su  da se svrgne režim u Podgorici i promijeni ustrojstvo države. Režim, gospodine Vučiću, može da ode, doći će neki drugi, novi, ali vam državu ne damo, po cijenu velike nesreće i pogibije. Siguran sam da Vi, kao mudar čovjek, o tome ne razmišljate, ali neki  oko Vas, iz državno-političkog rukovodstva Srbije, crkveni velikodostojnici  i dežurni branitelji srpstva i pravoslavlja, kao da su se uželjeli novog  rata . U ovoj uzavreloj atmosferi uloga političara je da smiruju, da govore istinu, a ne da dolivaju ulje na vatru.  Nijesam siguran da ste i Vi, gospodine predsjedniče, bili na visini zadatka, posebno u početnoj fazi ovog sukoba. Naime, izjavili ste, poslije susreta sa patrijarhom Irinejom, da ste razgovarali o neophodnosti  očuvanja   „naših svetinja u Crnoj Gori“!  Čijih svetinja gospodine predsjedniče? Kako  vaših? Jeli Srbija izgradila sve te crkve, hramove i manastire po Crnoj Gori?  Ima li Crna Gora išta njeno na svojoj teritoriji? Ako su sve te svetinje vaše, t.j. srpske, kao što kažete, šta ćemo sa 45 odsto pravoslavnih Crnogoraca, gdje će oni da se mole Bogu? Možda ih i Vi, ne daj Bože, trpate u Srbe, kao što  to radi Vaša  crkva. Jeste da ste bili radikal i  da ste mislili tada  kao Vaš politički otac, ali se nadam  da ste u međuvremenu postali  zreliji  i da ste dosta toga naučili i saznali. Tako  ste, gospodine predsjedniče, saznali da je crnogorska crkva  bila autokefalna i to lijepo javno saopštili, ali ste sjutradan, pod pritiskom crkve ili nacionalista, svejedno, promijenili mišljenje i kazali da ste mislili na neku NVO.  Mora da ste se šalili.

 Ali se nijeste šalili kada ste, onako ljutito i nervozno  „očitali lekciju “  njemačkoj ambasadorki  u Podgorici samo zato što je  bila užasnuta skrnjavljenjem zastave Crne Gore na njenoj ambasadi u Beograsu. Ambasadorka, rekli ste predsjedniče, nije „užasnuta    što srpskim jezikom ne može da se govori u Crnoj Gori, što će neko da oduzima svetinje“.  Zaboga, predsjedniče    Vučiću, iznijeli ste dvije neistine. Srpskim jezikom može da piše i  zbori ko hoće i kad hoće, a što se tiče  svetinja, njih niko ne otima i oduzima. U tom bijesu što su Vam iz Mitropolije crnogorsko-primorske poručili da nijeste dobrodošli da nalažete badnjake u Pljevljima 6. Januara, obratili ste se međunarodnoj zajednici pitanjem: koja prava imaju  Albanci u Makedoniji a koja Srbi u Crnoj Gori? Pritom ste od  te zajednice  zatražili  racionalan odgovor  na  „nesrazmjeru  u broju i pravima Srba i Albanaca u te dvije države“. Dodali ste još da Srba u Crnoj Gori ima oko 28 odsto, ali da ih ni pet odsto nema  zaposlenih u organima vlasti i državnoj administraciji. I to  je previše, predsjedniče, s obzirom  kako se ponašaju i  koja im je politička orjentacija i strategija. Da ne bude zabune, ovdje se misli na političke lidere Srba okupljene u Demokratskom frontu. Vi dobro znate da ovi savremeni janičari rado  iznajmljuju svoje usluge svima onima koji su protiv države Crne Gore. Veoma  bih se obradovao Vašem odgovoru na sljedeće pitanje: postoji li  igdje  države u svijetu gdje njeni sopstveni građani  sve rade da sruše tu državu?  Koliko je meni poznato, ne postoji, osim u Crnoj Gori. Zar nije  licemjerno, gospodine predsjedniče,  da takvi žele da dođu na vlast  u državi koju ne priznaju, ili zahtijevati  da ih ima u što većem broju na rukovodećim funkcijama  u državi, kako bi je, valjda, lakše iznutra, oburdali. Usporedba sa Albancima u Makedoniji  nije održiva,  niti prikladna, jer su  Albanci lojalni državi u kojoj žive  i u  kojoj ostvaruju svoja prava. Umjesto što slušate njihovu kuknjavu i zapomaganje o tobožnjoj ugroženosti, treba da ih  naučite i posavjetujete,  pošto često kod Vas dolaze , da prvo treba da poštuju svoju državu,   da budu lojalni građani, a ne remetilački faktor.  Na drugoj strani, iako su Crnogorci u Srbiji lojalni državi u kojoj žive, našli su se pod  udar  Vašeg  ministra  vanjskih poslova Ivice Dačića, koji hoće da ukida  srpsko  državljnstvo svim   Crnogorcima koji podržavaju zakon o slobodi vjeroispovijesti. Osim toga, za njega je  „izdajnik svako ko podrži“ pomenuti zakon.

Ova sadašnja situacija    između Crne Gore i Srbije podsjeća me na onu atmosferu uoči početka ratova  na prostoru bivše Jugoslavije  devedesetih godina prošloga vijeka . I tada, kao i sada, radi se o ugroženosti  jednog  te istog naroda – srpskog. I tada, kao i sada, stižu pozivi o  jedinstvu vaskolikog srpstva i pravoslavlja. Sjećate se, gospodine predsjedniče , kako se tada Radovan Karadžić  žalio  Slobodanu Miloševiću  da je srpski narod u Bosni i Hercegovini  ugrožen. Isto kao što  se sada Vama žali Andrija Mandić  da su ugroženi Srbi u Crnoj Gori.  A, onda je počela medijska propaganda i haranga, koja    je tada, kud i kamo, bila  umjerenija od ove uperene prema  Crnoj Gori. Poslije su, gospodine predsjedniče, krenuli popovi da „šetaju“  mošti svetaca, i sto kao i sada.  Nakon popova krenuli su topovi. Ovdje topovi još nijesu krenuli, što ne znači da neće,  ukoliko  Vaši ministri, popovi, Vaša opozicija i mediji ne prestanu  da lažu i obamnjuju  i da se sprdaju  sa mojim narodom i državom.    Vaš patrijarh  kaže  da je „ položaj Srba danas  u Crnoj Gori gori nego za vrijeme NDH“ .  Pa, zatim, „teror   nad sveštenicima i srpskim pravoslavnim vernicima, samo zato što su Srbi i što su pravoslavne vere, čin je nezabeležen u Evropi   od pada fašizma i prestanka boljševičkog  terora“. Neka mi Bog oprosti što ću reći, ali patrijarh  Irinej otvoreno laže. Još je veća laž kada kaže   da to „što ovi spremaju ni Turci nisu činili, ni oni drugi što su bili slični Turcima“. Da je patrijarh Irinej veliki nacionalista,  pokazuje i njegova izjava  na Sajmu knjiga u Beogradu prije dvije godine: „Gde god žive Srbi, to je Srbija, pa bilo da su u Bosni, Crnoj Gori, ili na drugim mestima“.  Vi se, gospodine predsjedniče,  sa patrijarhom oduševljavate. Srećni ste štoste predsjednik  Srbije  u  „vreme  kada je na čelo SPC  Irinej, koji je dubokomisleći       i ogromnog  srca za srpski narod i razume državu i njene potrebe“. Daleko bilo, predsjedniče,  ako država Srbija misli isto kao Irinej.

 Šta reći, gospodine predsjedniče, sa izjavama  Vaših ministara, koji prijete, omalovažavaju i  blebeću   razne bedastoće.  Tako ratoborni  Aleksandar Vulin zna  da su predsjednik Milo Đukanović  i premijer Duško Markovič  prvorođeni Crnogorci u njihovim familijama, ali da ne razumije      zašto  Đukanović  misli da ima  „pravo    da one koji su ostalu u srpstvu      tera da promene jezik i religiju“.        Tu je i neki  Vladimir Đukanović,  član Glavnog odbora Vaše stranke,  koji Crnoj Gori  prijeti ratom,  zatim ministar  Nenad  Popović,  koji kaže da je Milo Đukanović  „srpski neprijatelj“.  Šta reći o šovinističkoj izjavi   ministra  zdravlja  Zlatibora  Lončara,  koji je, bez imalo stida,  na pitanje novinara  da li ima  zaposlenih Crnogoraca u zdravstvu Srbije, rekao:  „Gledam da ih nema,   jer mislim da Srbija ima dovoljno onih koji znaju srpski da pričaju“. Ili Vaš  prvi saradnik  Nikola Selaković, koji kaže da  je Crna Gora „klasična  srpska država“!  Ima još puno ovakvih i sličnih  „bisera“.  Ovi ljudi, predsjedniče Srbije,  pripadaju političko-državnom vrhu  Vaše  države!?  Da ne govorimo ovdje  o medijima u Vašoj zemlji kojima je ovih mjesec i nešto više dana glavna tema  Crna Gora i kako je u lošijem stanju predstaviti, ili kako Crnogorce prevesti u Srbe.  U takvim emisijama učestvuju popovi, potpuno nepoznate individue i svi ostali,  od kojih se traži da lažu i pljuju susjednu državu.

Gotovo je za nevjerovati da Vi, gospodine predsjedniče, poslije ovakvih skaradnih izjava  visokih  funkcionera,  kažete da Srbija  „nije prelazila granice  dobrog ukusa, niti poštovanja suvereniteta       druge države“, kao i  da Srbija „vodi računa da se ne meša u unutrašnje stvari druge države“. Godine mi ne dozvoljavaju, kao i vaspitanje, da Vam  direktno kažem što mislim o  ovoj Vašoj izjavi, ali sam siguran  da niko ozbiljan neće povjerovati da govorite istinu

Na kraju, stanite,  bre , više  predsjedniče! Ne može biti Vaše svako mjesto, grad ili država  na Balkanu, samo zato što vas negdje ima. Jeste da ste, kao što kažu vaši sunarodnici, nebeski narod i da ste najbliži Bogu, ali vam to ne daje pravo da imate  veće privilegije od drugih.  Sa tih visina kao da se dobro ne snalazite  ni u odnosima sa ostalim susjedima, sa kojima nijeste u prevelikoj ljubavi. Šta je to, gospodine predsjedniče, što od vas  svi bježe kao đavo od krsta. Kako sa vama   graditi prijateljske i dobrosusjedske odnose kada tvrdite da Crnogorci ne postoje. To učite đecu u školama iz  udžbenika u kojima piše da su Crnogorci Srbi, da su crnogorske dinastije  Balšići, Vojislavljevići, Crnojevići i Petrovići – srpske, da je Cetinje srpski grad . Izgleda  da u Crnoj Gori nema ništa crnogorskog, liše njenog  imena. Iz tih  istih  udžbenika  vašu  đecu  još učite da su Bošnjaci  poturčeni Srbi, a Hrvati pokatoličeni. Tako vaspitavate  vašu đecu koju ovih dana izvodite na ulice vaših gradova da brane „naše svetinje“ i gdje im neki tipovi još iz vremena Slobodana Miloševića, saopštavaju da je i Makedonija – srpska!  Puštili ih, izgleda,  sa posmatranja iz specijalizovanih ustanova  da  saopšte važne istine do kojih su u međuvremenu došli.

Kažite im istinu, gospodine  predsjedniče, jer je istina ljekovita  za    zdravlje Vaše nacije. Kažite im da Crna Gora nije srpska zemlja, niti će to nikada biti,   da je Crna Gora samostalna i suverena i da se sa tom činjenicom moraju pomiriti svi. Lideri Demokratskog fronta ne moraju voljeti    Crnu Goru,ali moraju poštovati njen ustavno-pravni poredak.  Pošto ih okupljate u subotu u Beogradu,eto Vam prilike, gospodine predsjedniče, da im to saopštite. Što se tiče SPC, ona se mora registrovati u Crnoj Gori, kao što je to urađeno u svim drugim državama regiona.

Gospodine predsjedniče,  želim Vam dobro zdravlje i dug život.

Srdačno,

Savić Jovanović, novinar

Podgorica

The post Otvoreno pismo predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću: Još samo da topovi krenu appeared first on Tacno.net.

Dva svetom vodicom poškropljena totema dominiraju današnjom Hrvatskom. To su Nacija i Kapitalizam. Oba su posljednjih mjesec-dva primila naizgled ozbiljne udarce, recimo ekranizacijom bajkovite priče o Gotovini ili aferom s Raiffeisen bankom. Ali to je ostavilo samo ogrebotinicu-dvije na njihovoj neprobojnoj caklini

Eto i to se dogodilo, u samo nekoliko dana izvršen je mučki udar na dva ugaona, zaglavna kamena, ma kamena svetinje hrvatske države. To su Nacija i Kapitalizam. Namjerno pišem ove imenice velikim početnim slovom jer se radi o granitno čvrstim temeljcima ove države kojima, upravo se uvjeravamo, spomenuti napadi ne mogu nauditi više nego da ostave poneku ogrebotinicu na neprobojnoj caklini. Ali eto, rekoh, dogodilo se, pa hajde da barem ne propustimo to registrirati. Bila su tri povoda da ova država koliko-toliko uravnoteži i izbalansira tri desetljeća svoga postojanja među modernim evropskim državama, to su okrugla dva desetljeća od smrti Franje Tuđmana, to je Vrdoljakov film ‘General’ o Anti Gotovini i to je, napokon, HRT-ov serijal ‘Predsjednik’ koji upravo gledamo.

The post Hrvatske svete krave appeared first on Tacno.net.

Državljani arapskih zemalja su u Sarajevu i okolini kupili najmanje 15,3 miliona kvadratnih metara nekretnina ili površinu veličine 2.150 fudbalskih terena. Osim zemljišta na svoja preduzeća su uknjižili i 524 stana.

Pelješki most gradi se punom parom!

Da li je imovina BiH u Hrvatskoj trajno izgubljena?

Bećirović poručio Dodiku: dosta je više!

Breaking news: Dara Bubamara snimila još jedan kućni video

Sjedinjene Američke Države (SAD) uvele su sankcije Špiriću zbog vjerodostojnih informacija o tome da je Špirić “uključen u javnu korupciju”. Na crnoj listi SAD-a završio je zbog ometanja javnih procesa vezanih za rad OSA-e.

Nikola Špirić ostaje na čelu komisije za nadzor nad OSA-om

Ekskluzivno: Ognjen Vranješ, godinu nakon afere s Jelenom Karleušom, progovorio je o njihovom odnosu i zaprepastio sve rekavši da pjevačicu nikad nije volio.

Dugogodišnji predsjednik HDZ BiH Dragan Čović, vlasnik počasnog doktorata Sveučilišta u Zagrebu i koalicijski partner Milorada Dodika, prvo je od prosvjednika bježao, a onda se od njih skrio u središnjici stranke. Na kraju je pobjegao od njih u luksuznoj crnoj limuzini, uz povike da je lopov i gađanje vozila bocama.

“Siguran sam da ćemo zajedno ući u EU do 2025.”, kazao je Čović tijekom susreta s novinarima u Sarajevu.
Predsjedatelj Doma naroda PS BiH Dragan Čović sastao se s predsjednicom Vijeća Federacije Federalne skupštine Ruske Federacije Valentinom Matviyenko, na čiji poziv boravi u službenom posjetu Ruskoj Federaciji.

Ekskluzivno: Oglasio se mladić kog su “otele” dvije djevojke: Neću se vraćati kući nikad

Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučio je da će se Ljubi i Bekriji Seferoviću ponovo suditi za smrt Dženana Memića, a otac stradalog Dženana, Muriz Memić poručio je da je to “zločin nad zločinima”.

Hijade ljudi u Sarajevu tražilo pravdu za Dženana i Davida.

Fahrudin Radončić predložio Darka Ćuluma za novog direktora SIPA-e.

Skandalozno: Javila se trudna djevojka iz BiH koja je “otela” mladića

Tačno dvadeset funkcionera u Parlamentarnoj skupštini BiH, Parlamentu Federacije BiH i Narodnoj skupštini RS-a posjeduje u svom vlasništvu imovinu koja se procjenjuje na milion KM i više.

Fikret Dedić je završio u bihaćkom zatvoru Luke zbog nelegalne sječe tri metra drva.

Poslovni objekt MGT Marija Green Tower gradit će se na zelenoj površini u Sarajevu, na Marijn-Dvoru, iza Uniticovih nebodera.

Tihomir Brajković, vlasnik Tibre, MGT-a te brojnih firmi u Federaciji BiH i Hrvatskoj, kojeg je Sud BiH prošle godine osudio zbog utaje poreza na kaznu zatvora od godinu dana i novčanu kaznu od 350 hiljada KM.

Čović na božićnom prijemu govorio o ugroženosti Hrvata.

Korisni savjeti: Povećajte zadovoljstvo u oralnom seksu: Ove poze garantiraju orgazam

Izetbegović: Ako treba ući će se ponovno u krizu.

Danas je tačno 39 dana kako djevojčica Nadin Smajlović nema terapiju u BiH jer su tako odlučili na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.

……

Ne tako davno izvjesni bizarni lik poručio je penzionerima: “Vežbajte malo pizda vam materina“ postavši pri tom i medijska zvijezda. Prilično neukusno obzirom na broj onih koji s mizernom penzijom ne mogu vježbati ni vilične kosti, onih čiji dobar dio penzije glođu oni „koji su se snašli“.

Prošlo je nešto malo više od 6 godina od prvih i posljednjih protesta kojima se pokušalo skinuti s grbače sve ovo što više nije ni ekskluzivno ni skandalozno ni korisno. Nešto na šta su moždane vijuge otupile, atrofirale.

The post Jebeš Bosnu koja zemlje nema appeared first on Tacno.net.

Malo je danas onih koji mogu posvjedočiti da je „bila noć, kada su borci VIII Dalmatinskog korpusa, umorni od višenedjeljnih velikih borbi kod Širokoga Brijega i kod Nevesinja te dvodnevnih borbi u samoj okolici, ulazili u Grad, toga 14. februara 1945., i to Glavnom ulicom, s južne strane, od Luke i Bišća polja. Mi, Skojevci, bili smo raspoređeni, po zadatku, u blizini svojih sokaka, čekajući ih da im pomognemo, ako bude zatrebalo. Ja sam bila raspoređena, sa još nekoliko nas, kraj Parka na Šehitluku, kraj kojega sam i stanovala, u Dračinu sokaku br.4, da im, ako slučajno neko zapuca, osiguramo sklonište u obližnjoj džamiji. Nije zapucalo, jer su fašisti (Nijemci, Talijani, ustaše i četnici), vidjevši da nemaju nikakvih izgleda, napuštali grad prema sjeveru, bježeći prema Sarajevu. Hvala Dalmatincima, koji  su, toga 14. februara 1945. prvi ušli u Grad i donijeli nam slobodu. Za njima su, sa drugih strana grada, dolazili i partizani 29. Hercegovačke divizije.“- kao što to može Šefika Domazet (rođena Mušić) – Mostarska SKOJEVKA, sa svih svojih 95 godina, moja još živa punica-tašta, koja ih je te večeri i dočekala. Kao oslobodioce od fašizma, koji su tom svojom pobjedom naviještali bolji život. Barem se tako mislilo, tih dana. Malo je danas živih svjedoka, jer, biologija je „učinila svoje“.

A onda je, samo par mjeseci nakon te „Mostarske operacije“, fašizam potpisao kapitulaciju. I nakon toga se počeo graditi grad, dostojan svoga imena. A gradili su ga svi njegovi ljudi, Mostarci, odakle god da su bili došli, i u njemu ostali. Jer, Mostar je uvijek bio otvoreni grad i Mostarci su ga, uvijek, voljeli znajući da se grad najviše voli kada mu se daje sve svoje: vrijeme, znanje, srce i suze. Kada se grad gradi, a ne ruši. Kada svaki dan u njemu nešto novo stvoriš. I u industriji, i u gradnji, i u sportu i u kulturi, i u umjetnosti, i u glazbi, i u školi. Čitav svoj život vezan si uz Grad, pa gdje god da si. I mi smo Grad voljeli životom, radom i… ljepotom. I svojom čovječnošću i ljudskošću. Voljeli smo ga svaki dan i gradili čitav život. I Grad nam je tu ljubav uzvraćao. I rastao je Grad, na ponos i diku svih nas.

Malo je i onih koji bi, danas i ovdje, mogli posvjedočiti i 1990. godinu i višestranačke izbore, (na kojima sam bio izabran za zastupnika/poslanika u Skupštinu SRBiH, kao nositelj liste SKBiH-SDP, za Hercegovinu), kada je Narod, nakon 45 godina, izabrao nacionaliste (a ne socijal-demokrate) da ga dalje vode kroz život. Neki zbog „amnezije“, neki zbog izdaje, neki zbog kukavičluka i neprincipijelnosti…a, većina nije ni u mogućnosti svjedočiti i kad bi sve i htjela. Mnogo ih je preminulih, a većina je svoje „nove životne putove“ pronašla daleko. U nekim „trećim zemljama“. I nedugo, nakon tih prvih višestranačkih izbora, počeli su se nadvijati „crni oblaci, i nad Državom i nad Gradom, s obzirom da su se, „oni na vlasti“ slagali samo u jednoj-jedinoj stvari, u „antikomunističkoj koaliciji“. Onakav Mostar, kakvoga su stvarali naši očevi i djedovi punih 45 godina, jednostavno je nestao. Duhovi triju nacionalizama bili su „pušteni iz boce“ i nije slutilo na dobro. Bojao sam se za opstanak grada, iako sam, tada, bio još relativno mlad. Jer, 47 godina (koliko sam tada imao) i nisu bile baš neke godine eda čovjek ne bi mogao ozbiljno „zasukati rukave“. Stoga sam otišao, jednoga ponedjeljka krajem lipnja/juna 1991., kod „novoizabranih“ gradskih „struktura“, predsjednika SO-e Mostar, Milivoja Gagre (HDZ-BiH) i potpredsjednika SO-e Save Zimonjića (SDS), (koje sam odranije poznavao i s njima surađivao) te predsjednika IO SO-e Fikreta Bajrića (SDA) sa prijedlogom teksta „Mostarske povelje mira“, koju bi trebale (ako se budu s tim složile) potpisati i sve mostarske stranke koje participiraju u vlasti, kako one u skupštini grada Mostara, tako i one parlamentarne. Sva trojica su tu ideju bezrezervno prihvatila. Tekst je bio priređen, kako to i priliči,  u dovoljnom broju primjeraka i bili su pozvani čelnici svih političkih stranaka u Gradu, kao i zastupnici/poslanici u Skupštini RBiH iz Mostara da Povelju mira i zvanično potpišu. I dogodilo se to, 03.07.1991, točno u 12 sati, u Dvorani za sastanke SO-e Mostar, ali gotovo u tajnosti. Vjerovao sam, tada, da će ljudi, Potpisnici, biti svjesni i njezinih poruka, kao i uvjerenja da će nastojati, svim silama, provesti njezine poruke u djelo, u stvarnost, svim svojim stranačkim „bojovnicima“ koji su namjeravali raditi drukčije, usprkos. Ali, prevario sam se. Bolje reći-prevarili su me. Velika većina.

„Izašla“ je, ta Povelja mira u javnost, sa svim potpisima, tek 11.02. 1992. u okviru moga teksta-čestitke za Dan oslobođenja grada, u „Slobodi“, naslovljenoga „Najdraži moj, Rođeni“, unutar kojega je izašla i pjesma posvećenja Danu oslobođenja grada, 14. februaru/veljači, moga dobroga školskoga drugara i radnoga kolege, rah. Mehmeda-Mehe Čerkića, koju sam, zajedno s mojim završetkom teksta, priložio…da se vidi i zapamti, završivši sa „koju potpisaše 03.07.1991. Tvoji današnji političari, potpisaše obrazom, čašću i imenom. Šaljem Ti je da je čuvaš i pamtiš i…napokon, da sam prosudiš tko je Tvoj. S ljubavlju, Tvoj Roko“.

Prilažem tu Povelju mira i ovdje, čiji original i danas, uokviren, čuvam na zidu moga stana u Mostaru, iz razloga sjećanja, ali da se, i nakon punih 29 godina, iznova možemo upitati: tko je, zaista, volio ovaj Grad, a tko ga je (i pored obećanja i potpisa u Povelji) rušio i što smo to, za našeg vremena, ostavili budućim naraštajima, kao zadužbinu? Nakon toliko stoljeća njegovoga postojanja.

Mostarska povelja mira

Potpisali su, tada, tu Povelju Mira redom:

1. PREDSTAVNICI POLITIČKIH STRANAKA MOSTARA:

• Damjan Vlašić (HDZ-BiH),
• Ismet Hadžiosmanović (SDA),
• Ilija Rodić (SDS),
• Nijaz Mehmedbašić (SDP-BiH),
• Slavoljub Bodiroga (SRSJ),
• Denijal Behram (Liberalna stranka),
• Alaudin Veledar (SK-Pokret za Jugoslaviju),
• Bajazit Tikveša (MBO),
• Jadranko Burić (Demokratski socijalistički savez),
• Miralem Mahmutčehajič (EKO-Pokret zelenih),
• Borislav Grabovac(Socijal-demokratska stranka),
• Petar Milić (Demokratska partija)
• Željko Rebac (UJDI),
• Josip-Jole Musa(Nezavisna lista),
• Agim Idrizi (Demokratski savez Albanaca).

2. POSLANICI/ ZASTUPNICI U SKUPŠTINI BiH:

• Damjan Vlašić (HDZ-BiH),
• Nikola Mandić (HDZ-BiH),
• Branko Šimić (SDS),
• Osman Pirija (SRSJ) i
• Roko Markovina (SDP-BiH).

3. PREDSTAVNICI VLASTI SO-MOSTAR:

• Milivoj Gagro (HDZ-BiH)-predsjednik SO-Mostar,
• Savo Zimonjić (SDS)- potpredsjednik SO-Mostar i
• Fikret Bajrić (SDA)- predsjednik IO SO-Mostar.

Nije teško danas, ni 29 godina nakon potpisivanja „Mostarske povelje mira“, prisjetiti se tko se, zaista držao i djelovao sukladno njezinim ciljevima. Nepunu godinu nakon njezinoga potpisivanja, neki su započeli prvi rat u Gradu, nepune dvije godine nakon potpisivanja, neki drugi su započeli i drugi rat, dok „ravnopravnosti svih građana, naroda i narodnosti te međusobnog uvažavanja, razumijevanja i tolerancije“ nema ni dan-danas. I tko zna hoće li je, u ovakvoj konstelaciji odnosa i uređenja u RBiH i gradu Mostara, ikada više i biti.

Većina potpisnika ili je već odavno umrla, ili je raseljena po svijetu, a ona nekolicina, ostala u Mostaru, izvan je političkoga djelovanja, a nisam siguran da se i sjećaju svojega popisa na „Mostarskoj povelji mira“, a nekmoli da su je i sačuvali. Moj primjerak, još uvijek visi na zidu, uokviren zlatnim okvirom i u staklu, iznad moga radnoga stola, da me stalno sjeća i…podsjeća. Tako to biva kad „s đavolom tikve sadiš“.

A da su, tada, njezino potpisivanje ozbiljno shvatili i postupili po njezinim „porukama“, možda se mogao izbjeći, barem i dijelom, sav onaj užas što nas je, u Mostaru“ zadesio. I još traje.

ZNA SE tko je, koliko i za što ODGOVORAN. SVE SE ZNA. I SVAKOME JE NA NJEGOV OBRAZ.

I, na kraju, čestitam Ti, Rođeni, i ovom prigodom (kad ti već ne mogu doći u pohode), Tvoj i naš praznik, kojega slaviš već punih 75 godina, SVIM TVOJIM I NAŠIM NEVOLJAMA, USPRKOS. Ponosan i gord – kakav si uvijek i bio. Čestitam Ti praznik uz iste one želje, kao i prije 29 godina: NEKA TI DANI BUDU GODINE I SVI ONI KOJI TE VOLE U NJIMA. „I nikada ne dozvoli da Te mrtve sjenke, sitne duše i prazne glave, na Tvojem čestitom putovanju kroz povijest ikada odvedu na stranputicu. A ako Ti jednoga dana bude teško, sjeti se onih koji su Tvoje kose, godinama, pleli svojim rukama i svojom pameti i koji su svakoga „Tvoga februara“ Tvoje humke i Tvoje slobodarske godine crvenim karanfilima zasipali. Za nezaborav.

Za Tebe, Rođeni, uz iskrene čestitke ovogodišnjim dobitnicima Tvoje najdičnije nagrade „14. februar“, s kojom su se uvijek ispisivale one najljepše stranice Tvoje povijesti.

S ljubavlju i ponosom, Tvoj Roko.                                                                                                                                                     

The post Roko Markovina: GRADU, UZ ČESTITKU ZA NJEGOV PRAZNIK appeared first on Tacno.net.

Thomas Kemmerich bio je premijer njemačke savezne pokrajine Thüringen samo jedan dan. A što je učinio taj član Liberalno-demokratske stranke da je sam odstupio i raspisao nove izbore? Je su li mediji otkrili da mu je većina suradnika korumpirana, kao što se već tjednima događa hrvatskom premijeru s bulumentom lopovskih ministara i članova stranke, ali on ne odstupa, nego se oštri za novu izbornu pobjedu HDZ-a? Ne, ništa takvoga nije u pitanju, jer bi u Njemačkoj i mnogo manje korumpirana stranka od ove nesretne, pohlepne hrvatske ekipe, snosila ozbiljne konzekvence, nego su stvari, s hrvatske točke gledišta, skroz banalne. Netom izabrani premijer Thüringena naime dao je ostavku „samo“ zato jer mu je za osvajanje vlasti presudna bila pomoć Alternative za Njemačku, radikalno desne stranke, sklone nacizmu i reviziji povijesti. A nije taj AfD ni blizu našim proustaškim radikalima, niti bi se usudili pozdravljati s nacističkim „Sieg heil!“, ali su sasvim dovoljno fašistički orijentirani da je preko noći njihov ulazak u jednu pokrajinsku vladu ocijenjen kao opasan i nedopustiv za demokratski poredak.

I reagirali su svi. Tisuće građana izašlo je na ulice nekoliko velikih njemačkih gradova, mediji su naoštrili zube, političari su se još pravili blesavi jer, eto, važnije je formirati vladu, nego… A onda je kancelarka Merkel poručila da je to „bio loš dan za demokraciju“ i da „ono što se dogodilo mora biti poništeno“. I tako je i bilo. Jer Alternativa za Njemačku u parlamente saveznih pokrajina ulazi voljom glasača, ali to je ujedno i krajnja točka demokratske tolerancije. Dalje od toga ne može i s AfD-om se na razini izvršne vlasti ne surađuje. Zato je slučaj u Thüringenu izazvao građanski i politički otpor i zato je tek izabrani pokrajinski premijer raspustio parlament, pokunjeno kazavši kako „suradnje s Alternativom za Njemačku nije bilo, i neće je biti“. I nisu se tu potezali kontraargumenti kako je AfD parlamentarna stranka, te da valja poštivati volju građana, jer živo je tamo sjećanje kako je i Hitler došao na vlast demokratskim izborima, da bi potom brzo ukinuo demokraciju. Utoliko su i friški događaji u Thüringenu doista puka obrana demokracije.

A Hrvatska u kojoj je davno spjevana pjesma Danke Deutschland, kao zahvala njemačkom priznanju neovisne demokratske Hrvatske? Ta Hrvatska danas iz perspektive ideološke močvare s ironijom gleda na njemačke napore u suzbijanju revizionizma i utjecaja jedne profašističke partije s kojom surađivati ne žele ni tamošnje desne demokratske stranke. I zato će se radije ići na nove izbore nego vladati uz pomoć desnih ekstremista. Takva obrana demokracije, međutim, u Hrvatskoj je nešto dozlaboga smiješno i posve nerazumljivo, nešto što ovdje naprosto nije moguće. Jer tko ovdje može uopće zamisliti da fini, proevropski premijer i njegova partija radije odstupe s vlasti nego da na državnoj, gradskoj ili seoskoj razini ulaze u koaliciju s najgorim proustaškim gadovima, ksenofobnim desničarima, čak i sa strankom osuđenog ratnog zločinca? Pitanja su to skaredna i na njih bi činovnici vladajuće desnice vjerojatno iskreno padali u nesvijest, ne razumijući što ih se uopće pita.

Jer ovdje obranu demokracije predstavlja uspostavljena društvena dogma da su ustaše i kolaboracionisti nacizma bili domoljubni heroji, a partizani i antifašisti zločinci, ovdje se napadom na demokraciju i slobodu govora proglašava svaki pokušaj zabrane ili barem sankcioniranja ustaških divljanja, slavljenja ratnih zločinaca, pa kako onda ne bi prihvatljivo bilo i koaliranje s fašističkim strankama? Ovdje, shodno nedostatku osnovne političke kulture, ministar zdravstva biva smijenjen zbog neke neprijavljene imovine, a ne zbog grijeha posjećivanja groba vođe ustaške države Hrvatske u Španjolskoj. Ovdje, za razliku od svih pristojnih država, ni predsjednica ni premijer nisu došli na otvorenje Evropske prijestolnice kulture u Rijeci, a šef vlade je svojim nedolaskom odaslao poruku da se i on, eto, ježi tek jedne zastave iz umjetničkog postava niza simbola država u kojima je Rijeka kroz povijest živjela. Ne one fašističke Italije ili Trećeg Reicha, nego zastave Jugoslavije. Premijer države, koja usput rečeno predsjeda Vijećem Evrope, odbio je tako biti na evropskoj fešti kulture, sve u pokušaju predizbornog pridobivanja desničarskih baraba koji su se ostrvili na instalaciju crvene zvijezde na riječkom neboderu, na jugoslavensku zastavu, na Rijeku kao grad koji se snažno opire beznadnoj društvenoj klimi ustaške retardacije.

A upravo je Rijeka, kao EPK, svojom avangardnom „Operom Industriale“, pankerskom bukom čekića, brusilica varioca i radnika pokazala da bi se moglo i drukčije. Moglo bi se konačno naučiti nešto i iz zbornog pjevanja tisuća Riječana partizanske pjesme Bella Ciao, uz čije su stihove za slobodu i antifašizam ginuli najbolji. Ali ne, hrvatski bi premijer, zdrman frakcijskim sukobima, šizofreno htio biti i desni centrista, poput njemačkog CDU-a, ali i suradnik domaće verzije AfD-a. Zato će se držati dalje od Bella Ciao, ali ne i od ustaškog pozdrava „Za dom spremni“.

mladina.si

The post Bella ciao appeared first on Tacno.net.

foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Država koja dokumentirano trune u korupciji i bezakonju na krucijalnim mjestima – nevjerojatne/dugotrajne pravosudne komedije s kapitalcima pljačke i lopovluka vis-à-vis, je li, represivnog tretiranja starice (71) koja je ukrala u bjelovarskom trgovačkom centru kruh, jogurt, dvije jabuke i bananu (slična sirotinjska krađa u Sisku), jer nema što jesti – falšom ideologijom skriva se od obaveze zbog koje postoji: rješavati životne probleme svojih građana. Korupcija, nepravda, jaz između sve manje sve bogatijih i sve više sve siromašnijih – neutemeljeno na radu i pošteno zarađenom – prva su i najvažnija pitanja na koja moraju odgovoriti.svi što žele na vlast. Suzbiti korupciju i sve zlo navezano na nju uvjet je svih uvjeta, jer RH bez postignuća u tom oktogonu neće opstati. Politike koje nemaju program boljitka, nemaju što ponuditi građanima da bolje žive u uređenijoj/uljuđenijoj zemlji nužno pribjegavaju ideologiji svađe, podjela i mržnje

Piše: Marijan Vogrinec

Sjeća li se još itko predizborne kampanje Stjepana Mesića – svojedobno dvomandatnog prvog stanara bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku – koji je masovno pobirao simpatije/potporu starog i mladog obećanjem da će, izaberu li ga za predsjednika države, ne samo poodsijecati krakove korupcijskoj hobotnici nego i vratiti u državnu blagajnu sve pokradeno građanima u Domovinskom ratu i poraću, uključivo milijarde (navodno cca 300 milijarda nečega u zdravim zelembaćima) izvučene iz Bijedne Naše na skrivene račune u tzv. poreznim oazama širom globusa? Mesić je dobio izbore – doduše, ne samo zbog te mrkve ponuđene biračima, ali… – odradio kako je odradio svojih pet plus pet godina mandata, ali toj opasnoj hobotnici korupcije ne samo što nije odsjekao ni jedan krak nego nije ni vratio jednu jedinu narodu opljačkanu lipu. Dobro, glede i u svezi Ustavom RH oktroirano fikusnih ovlasti predsjednika/ce države nakon smrti tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, nije ni mogao.

Pače, koruptivnom su oktopodu – protivno svim restriktivno-evolucijskim zakonima i „domoljubnim“ prisegama „nacionalno osviještenih“ političara – izrastali sve novi i novi. Pa aktualno čudovište legaliziranog kriminala, mita, korupcije, nepotizma, klijentelizma, nepravde, etc. opetovano bode oči, raseljava mahom mlađe/obrazovane žitelje Bijedne Naše i trpi kritike u izvješćima međunarodnih organizacija, Europske komisije, američkog State Departmenta… Prema neki dan objavljenom Indeksu percepcije korupcije u 2019. godini, Hrvatska je na 63. mjestu (47 bodova) među 180 država, što je pad za jedan bod i tri mjesta u odnosu na prethodnu godinu. Korupcija nezadrživo hara zemljom. Nevjerojatne afere tresu same vrhove vlasti, u HDZ-ovoj vladi Andreja Plenkovića maknuto je 14 ministara pod pritiskom javnosti, na sudovima potiho plove prema zastari pljačke vrijedne stotine milijuna kuna, najbliža rodbina čak premijera i ministara dobiva povlaštene poslove i radna mjesta, Grad Zagreb puca pod korupcijskim teretom neviđenih razmjera… I, ništa.

Korupcija vis-à-vis ideologije ili ideologija korupcije kao politikantska mantra za defektnu praksu u celofanu lažnog domoljublja, kvarne vjere i notorne ljudske gramzljivosti po svaku cijenu? Kao obećanje, je li, ludom radovanje? Mrkva ovješena o štapu pred biračkim nosom svaki put uoči izbora, koja čudom nestane netom što DIP proglasi rezultate? Korupcija je u Bijednoj Našoj kancerozna kao svugdje u svijetu, ali možebitno još opasnija jer razara malu zemlju i mali narod, jednu balkansku miš-državu populacijske vrijednosti cca pola Londona ili neke duže ulice u Šangaju. Tragično, mantra o borbi/mjerama za suzbijanje korupcije mila je svakoj vlasti na objema stranama Markovog trga i na Pantovčaku – dobro zvuči i lijepo se čuje – ali dnevna praksa demantira riječi. Verba volant, scripta manent, znali su još stari Latini. I mnogi prije njih.

Korupcija povezana s pohlepom

Prema podatcima iz istraživanja Transparency Internationala (TI) iz Berlina o percepciji korupcije u svijetu, lani su najtransparentnije države bile Novi Zeland i Danska s 87 bodova, Finska 86, Singapur, Švedska i Švicarska s 85 bodova, a najkorumpiranije Somalija s devet bodova, Južni Sudan s 12 i Sirija s 13 bodova. Bolje od RH su u regiji Slovenija s 60 bodova i Grčka s 48, a lošije Mađarska i Rumunjska s 44, Bugarska s 43, Crna Gora s 45, Srbija s 39, BiH i Kosovo s 36 i Sjeverna Makedonija s 35 bodova. Bijedna Naša, dakle, ostaje u obitelji korumpiranih u Europi te da, procjenom TI-ja „zaostaje i stagnira u borbi protiv korupcije“.

Predsjednica TI-ja Hrvatska Davorka Budimir komentirala je u medijima da je „korupcija u našoj zemlji povezana s pohlepom, krađom i neodgovornim ponašanjem pojedinaca“ te da je „odlazak razočaranih građana iz Hrvatske posljedica siromaštva većine stanovnika uzrokovanog korupcijom, a ne željom za brzim stjecanjem bogatstva u drugim, uređenim državama. Korupcija nema ideološki predznak. Ona nije ni lijeva niti desna. Najodgovorniji je svaki pojedinac na poziciji političkog odlučivanja. I u vlasti i u oporbi. Oni na vlasti jer uništavaju integritet institucija, a oni u oporbi jer nisu spremni za stvarne promjene koje se u ovom društvu moraju dogoditi već danas. Sutra je prekasno. Hrvatska u ovom trenutku predsjeda Vijećem EU-a, borbu protiv korupcije stavlja u prioritet svojih aktivnosti, a istodobno zaostaje 17 bodova od prosjeka EU-a i čak 40 bodova od najtransparentnije članice, Danske. Pad na ljestvici rezultat je nedovoljnog jačanja preventivnih tijela te dugotrajni sudski procesi što kompromitiraju borbu protiv korupcije“.

Ako je toliko drastičnih primjera korupcije u RH – računajmo samo dosad otkrivene slučajeve, koji (još) nisu dobili pravorijek tzv. pravne države ili (još) uopće nisu uzeti u tretman, jer ih politika štiti, zataškava ili krije do iznemoglosti (npr. neki ministri aktualne HDZ-ove vlade) – je li moguće da korupcijski inficirana/kontaminirana vlast, politička stranka ili netko s njom povezan na pozicijama moći učinkovito suzbija korupciju? Nije. A ta hobotnica odavno više nije oktopod, već neko gadno čudovište koje je nervaturom svojih žila i žilica zapasalo cijelo društvo, po dubini i širini. Za ljutu će ranu, je li, trebati ljuta trava, a ne čaj od kamilice.

E sad, budući da je tzv. borba protiv korupcije politička hit tema i zbog unutarstranačkih izbora u HDZ-u – gdje je tzv. trojni pakt Mire Kovača, Davora Ive Stiera i Ivana Penave nakanio antikorupcijskim sloganima i promjenom tzv. stranačkog smjera skinuti s vlasti Andreja Plenkovića vraćanjem stranke uzeo istrčao protiv aktualnog šefa – i zbog najesen najvažnijih, parlamentarnih, pitanje koliko su se aspiranti na vlast i moć preračunali. Ideologije i politike što su iznjedrile te već tridesetak godina marno njeguju korupcijsko čudovište, hrane ga ambivalentnim zakonima i jalovim pravosuđem koje u istim predmetima donosi različite presude, ni za jotu neće promijeniti stanje nabolje. Previše je ljudi, sektaških interesa i nepošteno stečene imovine u igri da bi netko od upletenih ili povezanih s dugoprstićima bio u stanju bilo što poduzeti izvan puke larpurlartistike.

Ako je suditi po zadnjim istupima prvaka HDZ-ovog tzv. trojnog pakta, Mire Kovača i Davora Ive Stiera, koje Andrej Plenković zasad uspješno drži podalje i od stranačkih fešti na kojima bi i protokolarno morali biti prije od nekih autsajdera, znanih iz gubitničke kampanje Kolinde Grabar-Kitarović, protukorupcijska agenda polako tone u sjenu pred ideologijom. Korupcija vis-à-vis ideologije? Ideologiji palac gore, a to ne može biti niti je dugoročno dosad bila potentna pobjednička kombinacija. Država koja dokumentirano trune u korupciji i bezakonju na krucijalnim mjestima – nevjerojatne/dugotrajne pravosudne komedije s kapitalcima pljačke i lopovluka vis-à-vis, je li, represivnog tretiranja starice (71) koja je ukrala u bjelovarskom trgovačkom centru kruh, jogurt, dvije jabuke i bananu (slična sirotinjska krađa u Sisku), jer nema što jesti – falšom ideologijom skriva se od obaveze zbog koje postoji: rješavati životne probleme svojih građana. Korupcija, nepravda, jaz između sve manje sve bogatijih i sve više sve siromašnijih – neutemeljeno na radu i pošteno zarađenom – prva su i najvažnija pitanja na koja moraju odgovoriti.svi što žele na vlast.

Koga više nakon četvrt stoljeća od Domovinskog rata, tridesetak godina od raspada komunizma i bivše SFR Jugoslavije još zanimaju ustaše i partizani, tko je koga/gdje naganjao 1941. i 1991. kad je povijest o tomu sve rekla i kad se ideologiju ne može jesti, kupiti krov nad glavom, njome platiti režije, participaciju za lijekove, djecu odjenuti… Otkad je važnije je li netko tzv. ljevičar ili tzv. desničar, u SDP-u, HDZ-u, tzv. suverenist (sic transit, kao da su drugi za kolonijalnu Hrvatsku ili nešto još gore?) od toga jesu li ljudi slobodni u demokratskoj zemlji, imaju posao, plaću, krov nad glavom, sva ljudska prava i nitko ih ne maltretira nikakvom politikom, ideologijom, vjerom, etničkom pripadnošću, socijalnim porijeklom, rodnim opredjeljenjem, etc.? Suzbiti korupciju i sve zlo navezano na nju uvjet je svih uvjeta, jer RH bez postignuća u tom oktogonu neće opstati. Itekako može bez tih što mrze samo zato da ih netko ne bi pitao ono što ne žele priznati ni pred streljačkim strojem. Npr. zašto „ne znaju“ ispuniti ni običnu imovinsku karticu, razumljivu prosječnom đaku drugog razreda pučke škole. A ovi s vlasti, je li, neki, imaju čak diplomu Vojne akademije JNA iz Beograda, pa… I vole anatemizirati ove što nemaju takav danas bezvrijedan papir.

Umjesto u ešalon uistinu odlučnih za jurišati na korupcijske barikade, eto, početno antikorupcijski na riječima HDZ-ov tzv. trojni pakt. – kao i ostatak tvrđe, je li, tzv. desnice što općenito nema program za bolji život ljudi i napredak zemlje – svrstava se na stranu ideološkog aktivizma. Miro će Kovač na Stepinčevo bahato izjaviti medijima da njegova i pobjeda njegovih nad Andrejem Plenkovićem i njegovima znači da u stranci više neće biti „faraona, Josipa Broza Tita ni kulta ličnosti“. Kao da ih sada ima – u smislu Kovačevih objeda – u družini koja je zapravo masovan pokret u kojemu je korupcija raison d’être ne samo djelovanja već i motivacije za učlanjivanje. Do te mjere da je HDZ prva i jedina politička stranka u RH prvostupanjski osuđena za pljačku vlastitog naroda i povrat nepripadnih milijuna u državni proračun. Da je u HDZ-u faraonštine, titovštine i kulta ličnosti, u pravu je glavni tajnik Gordan Jandroković, tzv. trojni pakt ne bi bio moguć, njegovi bi aktivisti bili „u mišjim rupama“, a stranka bi izgledala znatno uljuđenijom no što jest. Osobito kad je na vlasti.

„Prosvjednici“ su navodno nezadovoljna jer je saborski zastupnik, šef HSS-a i uspješan gradonačelnik Krešo Beljak „uvrijedio sve hrvatske branitelje“ time što je one iz savske šatre nazvao navodno šačicom pijanaca i kladioničkih kockara, odnosno napisao da navodno Udba nije dovršila ili dobro obavila posao među (pro)ustaškim emigrantima u inozemstvu. Neki dan je pak zagrebački odvjetnik Anto Nobilo kazao televiziji N1 Hrvatska kako su svi ti ubijeni „hrvatski domoljubi“, osim Stjepana Đurekovića u Njemačkoj, bili na neki način – povezani s terorizmom. Ne samo da su politički rušili SFR Jugoslaviju nego su teroristički otimali putničke zrakoplove, organizirali kampove za obuku rukovanjem oružjem podmetali eksplozive, ubacivali terorističke skupine radi „dizanja ustanka hrvatskog naroda i ubijali jugoslavenske diplomate.

Sestra međunarodnog terorista Zvonka Bušića-Taika, koji je odležao u zatvoru u SAD-u 32 godine robije zbog otmice putničkog zrakoplova Boeing 727 TWA 355 s 76 putnika na letu New York-Chicago i pogibije američkog policajca od podmetnute bombe, po povratku je iz emigracije bila 1990-ih bliska suradnica Franje Tuđmana, a sada ju Plenković u svom bloku kandidira za visoku funkciju u stranci. Zajedno s Tomom Medvedom, u okolnostima kad se Milijan Brkić nadimkom Vaso javno opredijelio za Miru Kovača, Zdravka Bušić figurira Plenkoviću kao adut iz rukava prema tzv. tvrdoj i najtvrđoj ideološkoj desnici. Opet ideologija ispred zauzetosti za borbu protiv korupcije. Je li politička korupcija i državna apanaža RH također osuđenoj teroristici za isti zločin, njegovoj američkoj supruzi Julienne Bušić koja je, skandalozno, javno podržala Kolindu Grabar-Kitarović u utrci za drugim predsjedničkim mandatom, što joj je više odmoglo no pomoglo?

Je li (ne samo) politička korupcija i samoborsko „događanje hrvatskih branitelja“, koje je organizirao izvjesni psihijatar za oboljele od PTSP-a Herman Vukušić, a jedna od glavnih govornica bila i Rozalija Bartolić, znana iz kojekakvih „prosvjeda“ protiv filmova, komunista, Srba… Jedna od nekolicine „vječnih“ šefica izrazito ispolitiziranih stradalničkih udruga što ih i HDZ i ostatak tzv. desnice – nekad sinergijski, nekad za posebne potrebe populističkih marginalaca – zlorabe kad procijene da im rejtinški ne ide ili žele rušiti/osvajati vlast. A do onog što vlast nosi više im je stalo no do ičeg, pa će i tzv. suverenistica Miroslava Škore i te narastajuće političke opcije za parlamentarne izbore, europarlamentarka u drugomu mandatu Ruža Tomašić uskoro ustupiti svoje mjesto Ladislavu Ilčiću iz patuljastog Hrasta, znanom po ksenofobnim i rasističkim stajalištima u odnosu na izbjeglice/migrante s Bliskog i Srednjeg istoka, Afrike…

To nikad nije besplatno za što se „prosvjednici“ angažiraju, i zato ih tema korupcije ne zanima. Ni program boljitka Bijedne Naše, jer im je status quo najprihvatljiviji status što su ga pod kapom nebeskom („Imamo Hrvatsku!“) kadri zamisliti. Nema boljeg od HDZ-a na vlasti koji – vidi rezultate šatoraških izmjena braniteljskih paragrafa – zna cijeniti, je li, „dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata“. Katoličku crkvu. Državne dužnosnike. Političke žetončiće. I, nema veze koliko duboko zbog toga porezni obveznici moraju posegnuti u svoje džepove i nema veze koliko će zbog toga razočaranih mladih obitelji nepovratno spakirati putne torbe za odlazak „u Njemačku“?

„Oni su u panici“

Po riječima Kreše Beljaka u kultnom tv-formatu Aleksandra Stankovića Nedjeljom u 2, samoborski „prosvjed je uvod u predizbornu kampanju“, više parlamentarnu no unutarstranačku u HDZ-u budući da se HSS već opredijelio za suradnju sa SDP-om kojemu rejtinški ide kao podmazano, a HDZ razdire tzv. bratoubilački rat što će svakoj od sukobljenih strana odnijeti dio biračkog tijela. Bez obzira pobijedi li Plenković Kovača ili Kovač Plenkovića, antikorupcijski program nije na radaru ni jednima niti drugima. Rat ideologija tzv. desnog centra i tzv. desnijeg od desnog centra ne samo što nema veze s antikorupcijom nego ni s iole suvislim programom bolje stranke, stranačke demokracije i političke uljuđenosti, kamoli s programom za napredniju državu. Svodi se ne ideologiziranje o bližoj i daljoj prošlosti, što nikom ni u stranci niti izvan nje neće donijeti ništa dobro, osim možebitno nešto plijena nadjača li se u grebačini za nadzor državnih jasala. I samoborski je „prosvjed“, precizira Beljak, u režiji tih što im je korupcija nepostojeći problem, a revni su apologeti stranke na vlasti. I od nje imaju itekakve koristi.

„Oni su u panici“, kazao je Beljak Stankoviću, „prvenstveno zbog za što se HSS zalaže, a to je ispitivanje porijekla imovine i revizija mirovina, ne nužno braniteljskih. Netko se osjeća ugroženim. Možda i ja imam PTSP, ali ja nisam išao po dijagnozu, iako sam hrvatski branitelj. Nikada se nisam okoristio svojim statusom. Danas prosvjeduju oni koji sami sebe proglašavaju predstavnicima svih branitelja i pitam ih – gdje su bili i zašto nisu prosvjedovali kad je ova država pljačkana u privatizaciji i danas kad ima toliko korupcijskih afera. Nikad nisam branitelje nazvao ‘šačicom pijanaca’, nego ljude iz šatora koji su maltretirali cijeli Zagreb i rušili tadašnju vlast te maltretirali bivšeg ministra Predraga Matića i Bojana Glavaševića. Uvjeren sam da govorim što većina ljudi misli o takvima.“

Ako nije s figom u džepu, Plenković ima pravo kad svoje unutarstranačke oponente poziva da se „nadmeću idejama koje su dobre za HDZ i RH“, političkom kulturom i zrelošću korisnima za državu, ne ispraznim frazama visokog ideološkog naboja. Međutim, ispupčenje na džepu budi sumnju o premijerovim tzv. opasnim namjerama. Ne samo da problem korupcije ostavlja po strani već ga i neki potezi nečinjenja kompromitiraju kao vođu koji je vjerodostojno – to mu je bio pobjednički slogan kampanje za vlast, vjerodostojno – zauzet za dobro i HDZ-a i države. Uporno gura pod tepih zakone od velikog javnog interesa, od novih paragrafa o pobačaju do onih o obitelji, ovrhama, etc. Jamačno je to svjesno prepustio novoj vladi nakon parlamentarnih izbora ujesen. Neka drugi, a ne on, golim rukama skida vruće kestenje sa žeravice? Kukavički.

The post Korupcija vis-à-vis ideologije svađe, podjela i mržnje appeared first on Tacno.net.

Država Bosna i Hercegovina je predmet beskrupuloznih napada korumpiranih političara, prije svega Milorada Dodika i Dragana Čovića. Račun za naplatu 25- godišnjeg dernečenja po BiH pristiže onog trenutka kada pravna država zaživi. Zato je njena destabilizacija i naravno disolucija jedini način da se izbjegne odgovornost i pravda.

Dodikove blefove i prijetnje o nekom novom referendumu slobodno može okačiti mačku o rep. Nakon ekonomske devastacije manjeg bh. entiteta, gušenja građanskih sloboda, naoružavanja entitetskog policijskog aparata, brojnih malverzacija i korupcija na red je došla država. Državna imovina pripada državi a ne entitetima sviđalo se to Dodiku i njegovim sljedbenicima ili ne. Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. BiH je titular koja raspolaže sa kompletnom imovinom što bi trebalo biti u interesu svakog lojalnog bh. građanina.

Olako se zaboravlja činjenica da je upravo Dodik bio, nedavno, jedan od potpisnika Akcionog plana za članstvo BiH kao pretposljednjoj stepenici prije ulaska u NATO. Uprkos odlukama bh. entiteta NSRSa o vojnoj neutralnosti ništo se nije desilo. Za Dodika je sada Ustavni sud „političko tijelo i mjesto špekulacija“ koje je još uvijek ostalo van domašaja njegovog političkog uticaja. I naravno krivci su mu strane sudije koje dolaze iz pravno uređenih država i donose racionalne odluke.

Panika koja vlada u redovima državnih neprijatelja proizilazi iz njihove fijasko politike prema kojoj su se jasno odredile kako USA tako EU. Dodik bi u EU, slaveći ratnog zločinca Ratka Mladića a Čović, slaveći protagoniste udruženog zločinačkog poduhvata. Samo naivni mogu prihvatiti njihovu podlu igru zagovaranja europske BiH tražeći od te iste EU da se prilagodi njihovim glupostima.  Međunarodna zajednica se jasno izjasnila da BIH treba da bude uređena kao građanska država po kojem građanin i pojedinac crpi i uživa prava kao građanin i pojedinac a ne kao pripadnik jedne etničke zajednice. I Dodik i Čović se „vade“ na specifičnosti konstitutivnosti Bosne i Hercegovine bez da kao primjer te iste specifičnosti primjenjuju u Republici Hrvatskoj i Srbiji. Zar princip konstitutivnih naroda u bivšoj SFRJ nije važio i u Republici Srbiji i u Hrvatskoj? BiH na svom evropskom putu mora ispunjavati evropske standarde i principe a garantiranje građanskih prava je jedan od principa od kojeg Europa nikada neće odustati.

Građanska Bosna i Hercegovina je jedina opcija koja nas vodi iz stanja bijede, siromaštva, kriminala i korupcije u pravnu uređenu i srednje razvijenu državu u kojoj će se svaki njen građanin osjećati kao svoj na svome na svakom njenom pedlju, gdje su svi njeni građani ravnopravni pred zakonom i jednaki u pravima. Nikakvi etnički identiteti ne mogu biti garanti uživanja većih ili manjih prava od bilo kojeg drugog bh. sugrađanina. Na ovom principu su izgrađene gotovo sve demokratski uređene zemlje svijeta. Upravo ovo načelo omogućuje BiH da pripadnici doslovno svih njenih etničkih grupa postanu integrisani i funkcionalni dio jedinstvene bh. nacije i da dijele zajednički identitet baziran na Ustavu, državljanstvu i tradicionalnim vrijednostima a ne na prebrojavanju krvnih zrnaca.

Duboko vjerujem u koncept građanske države kao jedinog modela koji određuje našu bolju budućnost i garantuje nepovredivost bh. grunta. Na tom putu glavne prepreke leže upravo u hegemonijskim i zadrtim politikama Srbije i Hrvatske koji preko svojih marionetskih režima, pod plaštom zaštite „konstitutivnosti“ destabiliziraju državu Bosnu i Hercegovinu i onemogućavaju njen evropski put.

The post Edin Osmančević: Grunt Bosne i Hercegovine je 1/1 appeared first on Tacno.net.

Gledano unatrag, bilanca je ovakva: prvi Predsjednik mesijanskog tipa koji je umislio da je gospodar zemlje i tako se ponašao. Drugi, koji je – povijest će to jednoga dana morati priznati – zaista bio Predsjednik. Treći, koji to nije znao biti i četvrta, Predsjednica, koja je svoju dužnost shvatila (i obavljala) kao jeftini reality show. Dolazi, treba se nadati, Predsjednik realpolitičar, svjestan toga da je na čelu male zemlje, ali i svjestan njezine (znači i svoje) odgovornosti za stanje demokracije u Hrvatskoj, za odnose u regiji i za mjesto Hrvatske u svijetu. Birači pamte Milanovića od ranije, pamte i njegovu povremenu brzopletost i političku nedorečenost, pa ne čudi komentar što ga se može pročitati ispod jednog teksta na internetu: “Sretno i pazite da se ne poskliznete, oprostiti više nećemo.”

Otkako se na ratom rastrganoj karti jugoslavenske federacije pojavila kao samostalna država, Republike je Hrvatska imala troje Predsjednika i jednu Predsjednicu. Prvi, za kojega njegovi kritičari nerijetko tvrde kako bi završio kao optuženi ratni zločinac pred Haaškim sudom, da smrt nije spriječila međunarodnu pravdu u njezinom poslu, dok mu njegovi apologeti svemu usprkos uporno pridaju epitet Oca domovine, bio je čovjek koji je sam sebi namijenio mesijansku ulogu obnovitelja neovisne hrvatske države, da bi se onda u toj državi, mada “samo” Predsjednik, ponašao kao zapovjednik i gospodar. O čemu, uostalom svjedoči i jedan od njegovih bliskih suradnika i osoba od povjerenja. Njemu se, sjeća se on, Franjo Tuđman u jednome trenutku obratio s pitanjem: “Reci, kome da ostavim Hrvatsku?” Pitanje prikladno možda za monarha bez potomaka, negdje u 19. stoljeću, za Predsjednika moderne države koja se probila na svjetsku scenu potkraj 20. vijeka – nikako!

Na valu želje za promjenom, a ona je rasla kako su prolazile godine Tuđmanovog mandata i kako su počele (ali tek počele) izlaziti na vidjelo tamne strane i rata i pretvorbe i privatizacije, Tuđmana je nakon njegove smrti na čelu države naslijedio nekadašnji visoki dužnosnik njegove stranke koji je s njime i s Hrvatskom Demokratskom zajednicom raskrstio zbog neslaganja s politikom prema Bosni i Hercegovini. Prethodno je, međutim, slijedeći politiku HDZ-a, dao nekoliko “antologijskih” izjava od kojih je bio prisiljen “prati se” i godinama kasnije; s time da je Stjepan Mesić imao dovoljno i poštenja i političke hrabrosti da te izjave i eskapade prizna kao iz temelja pogrešne i promašene i da se zbog njih ispriča. Osvojio je dva mandata i u njegovih deset godina, mada ga oni s desnice koji ga smisliti ne mogu, i dalje uporno tituliraju kao vicmahera, ali i optužuju kao veleizdajnika, pokrenuo ključne procese što su vratili Hrvatsku na međunarodnu scenu na kojoj je pod kraj Tuđmanove ere zbog tadašnje politike prema manjinama, ali i prema ljudskim pravima uopće, praktično bila izolirana.

Mesić je utro put povratku antifašizma (upisanoga doduše u Ustav) na ono mjesto u hrvatskom društvu što mu objektivno pripada; bespogovorno je etiketirao fašizam i ustaštvo kao zlo i zločin, usprotivio se povijesnom revizionizmu koji je krenuo od samoga početka hrvatske države; promijenio je odnos prema manjinama, primarno srpskoj, poticao povratak izbjeglih hrvatskih građana srpske nacionalnosti, postavio temelje konkretnoj normalizaciji odnosa u regiji; otvorio je Hrvatsku prema svijetu, ali i predstavio je svijetu kao partnera koji hoće surađivati sa svima koji to žele, naravno na ravnopravnim osnovama. I sa smanjenim ovlastima, jer nakon Tuđmana Hrvatska je iz polupredsjedničkog sustava prešla u parlamentarni, znao je reći odlučno “ne”, kada je trebalo braniti hrvatske nacionalne interese (napr. odbijajući da se Hrvatska pridruži američkoj vojnoj avanturi u Iraku). I nikada nije propustio reći kako je on predsjednik – građanin, čiji je posao ne da vlada, nego da služi.

Nakon Mesićevih deset godina u Ured Predsjednika ulazi kandidat ljevice Ivo Josipović, sveučilišni profesor i kompozitor. Mada nema dvojbe da je htio biti “pravi” Predsjednik, da je čak imao i neke svoje ideje kako se ta dužnost obavlja (zanemarimo li najavu da će za vrijeme mandata skladati operu), činjenica je da je – objektivno – umrtvio ili čak zaustavio većinu pozitivnih procesa što ih je pokrenuo njegov prethodnik; neke je njegove poteze ipak “kopirao”, ponavljajući napr. u izraelskom parlamentu ispriku zbog ustaških zločina nad Židovima. Ako će po nečemu ostati zapamćen, ostat će po tome da je bio blijedi Predsjednik i da je svojom nedefiniranošću i neshvaćanjem politike praktično doveo na mjesto Predsjednice Kolindu Grabar – Kitarović. Jer, nisu ljudi (osim glasačke mašinerije HDZ-a) glasali za nju primarno zato što su htjeli baš nju na mjestu Predsjednice, nego zato što im je Ivo Josipović bio – najblaže rečeno – dosadan. Niti je znao biti blizak građanima (za razliku od Mesića koji je u tome bio pravi majstor), niti su ga građani razumjeli – napr. kada je najavio da će u borbu za drugi mandat ići s konceptom novoga ustava.

Predsjednica, prva žena na toj poziciji u kratkoj povijesti moderne hrvatske države, došla je na to mjesto sa zavidnom biografijom (ministrica evropskih integracija, ministrica vanjskih poslova, ambasadorica u Washingtonu, pomoćnica glavnoga tajnika NATO). No, došla je, ubrzo se pokazalo i nastavilo se pokazivati tokom svih pet godina njezinoga jednoga i jedinoga mandata, potpuno nepripremljena, opijena ceremonijalom što prati predsjedničku funkciju, doslovno zaljubljena u vojnu komponentu dužnosti Predsjednice (koja je i vrhovna zapovjednica, doduše samo u slučaju rata), u uniforme i oružje i – nije pretjerivanje reći – ovisnica o kruženju malom Hrvatskom sa svitom, uključujući i počasni odred vojske (za postrojavanje pri intoniranju himne i podizanju zastave), a u formi famoznih “izmještanja Ureda”, što bi u normalnim prilikama bili jednostavno posjeti pojedinim gradovima i krajevima Hrvatske (a što su bez pompe koju je ona zaželjela da je prati) prakticirali i Mesić, i Josipović, pa čak i Tuđman.

Ostat će zapamćena po tvrdoglavom ponavljaju nekih notornih povijesnih neistina (Jugoslavija, odnosno Hrvatska iza “željezne zavjese”, zabrana Hrvatima da u vrijeme Jugoslavije govore da su Hrvati, ustaški pozdrav “Za dom – spremni” kao stari hrvatski pozdrav – od čega je, doduše, najvjerojatnije pod pritiskom iz inozemstva, ipak odustala, svaljujući odgovornost na savjetnika!). Ljudi je neće pamtiti po politici, čak ni po onom famoznom “slikanju” ispred ograde Bijele kuće, pa ni po konceptu ”3 mora” o kojemu toliko voli govoriti (mada nije njezin!), nego po neobuzdanom navijanju na utakmicama Svjetskog nogometnog prvenstva, provaljivanju u svlačionice znojnih sportaša i – kako se mandat bližio kraju – po sve izraženijoj sklonosti pjevanju (pa i svađom s medijima zbog toga: “Kažu da ja ne znam pjevati, a ja znam dobro pjevati!”); bit će, napokon, zapamćena po nastupima koji su u najmanju ruku izazivali čuđenje, a onda sve češće i otvoreno podsmjehivanje (“moja prijateljica, američka generalica”, pa “kažu da nije moguće, a ja vam kažem da je moguće; imam već dogovore sa stranim državama da se Hrvati tamo školuju, da se onda vrate u Hrvatsku i od kuće, uz kompjutor, rade za 8.000 Eura”, sve do “ostat ću u Hrvatskoj, mada imam ponude iz cijeloga svijeta”). Rado i uporno je pjevala i pjesmu što prisvaja Hrvatskoj dio susjedne BiH, hvalila se time da je pjevačka perjanica krajnje desnice (koja svoju najpoznatiju pjesmu počinje sa “Za dom – spremni”) njezin omiljeni pjevač; i da tu stanemo, mada toga ima još i još. Nije propustila ni jednu priliku da antifašizam, nazivajući ga komunizmom, izjednači s fašizmom, a voljela se hvaliti time da su joj “nono i nona” bili partizani, ali su odmah poslije 1945. postali antikomunisti. O svojem školovanju u Americi rekla je kako ju je tamo poslao njezin otac, a ne Tito (“zaboravljajući” da je Tito u to vrijeme već nekoliko godina bio mrtav).

Pomirila se s HDZ-ovim premijerom kada joj je trebala podrška stranke za izbore. No, mada su svi HDZ-ovci kao papige ponavljali: “Pobijedit će!” izgubila je i ulazi u povijest (ako joj je tamo uopće mjesto) kao Predsjednica koja nije osvojila drugi mandat. Poraz si je dobrim dijelom sama priskrbila, jer je dužnost Predsjednice estradizirala, a od politike na razini Predsjednice napravila doslovno loši “domoljubni” reality show.

Vrijeme je napokon da realpolitika zamijeni reality show. Mada od Milanovića treba očekivati i iznenađenja od kojih se neka možda i neće svidjeti onima koji su ga na izborima podržali, jedno je sigurno: zbog novoga se Predsjednika nitko kome je istinski stalo do Hrvatske i do njezinoga ugleda u svijetu neće morati sramiti (što u proteklih pet godini nije bio slučaj). Zoran Milanović nije nepoznanica, ni kao čovjek, ni kao političar (predsjednik SDP, premijer). Nije nepoznato da se i njemu ponekada omaklo nešto što je kasnije morao objašnjavati ili ublažavati (najbenigniji je slučaj skoka s oklopnjaka koji je završio padom pred kamerama, a što je objasnio riječima: “Pravio sam se važan.”).

Gledano unatrag, bilanca je ovakva: prvi Predsjednik mesijanskog tipa koji je umislio da je gospodar zemlje i tako se ponašao. Drugi, koji je – povijest će to jednoga dana morati priznati – zaista bio Predsjednik. Treći, koji to nije znao biti i četvrta, Predsjednica, koja je svoju dužnost shvatila (i obavljala) kao jeftini reality show. Dolazi, treba se nadati, Predsjednik realpolitičar, svjestan toga da je na čelu male zemlje, ali i svjestan njezine (znači i svoje) odgovornosti za stanje demokracije u Hrvatskoj, za odnose u regiji i za mjesto Hrvatske u svijetu. Birači pamte Milanovića od ranije, pamte i njegovu povremenu brzopletost i političku nedorečenost, pa ne čudi komentar što ga se može pročitati ispod jednog teksta na internetu: “Sretno i pazite da se ne poskliznete, oprostiti više nećemo.”

Novosti

The post Tomislav Jakić: REALPOLITIKA UMJESTO REALITY SHOWA appeared first on Tacno.net.

„Ti si jedno govno. Ti si kameleon i gnjida. Majmune jedan!“, riječi su koje su obilježile prošlotjedna zbivanja u Hrvatskoj, tim više što su izrečene u Saboru, a uputio ih je jedan uvaženi zastupnik drugome. Premda u tim riječima nema ništa „uvažavajućeg“, značaj im je tim veći jer osoba koja ih izgovara je ujedno i general Hrvatske vojske. To je dakle način komuniciranja jednog uvaženog zastupnika i generala Željka Glasnovića, vojnika ni manje ni više nego 4 vojske – Kanadske, Legije stranaca, HVO-a i HV. I nije mu to prvi put. Taj je tip i otprije poznat „doprinosom“ kojeg nesebično daje „ugledu“ Hrvatskog Sabora, ostalih zastupnika i „ugledu“ drugih generala. Na toj su liniji svi njegovi incidenti od onog sa Markova trga prilikom prosvjeda medicinskih sestara, pa napada na novinarku Hrvatskog glasa iz Berlina, a sjećamo se i nasrtaja na Zorana Pusića u Srbu – „Vi ste moralna nakaza moj prijatelju!“

Napomenuti ću samo i da ga je predsjednik Stjepan Mesić 2000. godine umirovio nakon što je supotpisao sa još 11 generala pamflet pismo koje je imalo primjese sazivanja nedemokratskih rješenja u Hrvatskoj.

No svi ti incidenti ne samo da mu nisu bili smetnja u političkom angažmanu, prije će biti a što žalosti, da je upravo zahvaljujući svom prostakluku na parlamentarnim izborima 2015. godine u 11. izbornoj jedinici, dakle gdje glasaju birači izvan Hrvatske, iako je bio tek 8. na listi, zahvaljujući preferencijskim glasovima izabran u Sabor i to kao prvi sa liste! To je dakle, ono što birači hoće, što oni žele, on je slika i prilika poželjnog predstavnika, pa sada baš takvog zastupnika i imaju!

Oficirsko poslanje obično ide uz čast, pristojnost i dostojanstvo, zato oficire i zovu časnicima, a generale koji predstavljaju najviši oficirski čin, oni bi trebali pucati od časti i uvažavanja. Željko Glasnović potvrđuje da to i nije uvijek tako. Moglo bi se čak i postaviti pitanje kako to da generali koji su Hrvatskoj vojsci pristupili iz JNA uživaju više poštovanja i dostojanstva- primjerice Petar Stipetić, Antun Tus ili Imra Agotić, nego li generali koji su izrasli iz Domovinskog rata kao Ćesić Rojs i Korade, Krešić, Kruljac ili Norac? Biće da je tome tako i do onoga tko ih je birao i postavljao, nije baš sva krivnja na njima samima.

Mnogi se od nas sjećaju američkog filmskog klasika sa početka 80-tih godina, filma „Oficir i džentlmen“ koji je proslavio ne samo Richarda Gerea koji u filmu upisuje Akademiju želeći postati vojni pilot, već i glumca Louisa Gossetta koji ga obučava i za tu ulogu dobija Oskara kao prvi Afroamerikanac kojemu je to uspjelo.

I ne zove se slučajno taj film „Oficir i džentlmen“, jer i jedne i druge i oficire i džentlmene bi trebali obilježavati gospodski maniri, otmjenost u ponašanju, čast i dostojanstvo. Sve to je bilo utjelovljeno u Koči Popoviću, generalu Josipa Broza, Narodnom heroju, političaru i ministru vanjskih poslova Jugoslavije, rođenom u Beogradu 14.3.1908., gdje je i umro 20.10.1992. godine. Potiče iz trgovačke obitelji, jedne od bogatijih u Beogradu, a kada je mladi Konstantin imao 4 godine obitelj mu se seli u Švicarsku gdje dobija vrhunsko obrazovanje u Katoličkim školama na francuskom jeziku, a aktivan je i izvan nastave, svira klavir a i solo je pjevač. U Beograd će se vratiti 1921. godine gdje će završiti Gimnaziju, te otići u Paris gdje će na Sorbonnei završiti studij filozofije.

Njegovo društvo u Parizu nisu draguljari, već je u krugu umjetnika, filozofa i drugih intelektualaca. Piše filmske kritike za Paris-Soira a u umjetnosti je poklonik Francuskog nadrealizma, pravca koji teži ka spontanosti. U književnosti taj je pravac pokrenuo francuski pjesnik Andre Breton, a Koča Popović vrativši se iz Pariza u Beograd je jedan od osnivača Grupe 13 nadrealista 1929. godine, od kojih je većina, kao i njihove francuske kolege, pristupila Komunističkoj partiji.

U to je vrijeme u Beogradu i Miroslav Krleža koji uređuje časopis Danas u kojem surađuje i Koča Popović. Za vrijeme „sukoba na književnoj ljevici“ oni će se naći na suprotnim stranama, te će Koča Popović objaviti tekst „Ratni ciljevi dijalektičkog antibarbarusa“, kojim će polemizirati sa Krležinim „Dijalektičkim antibarbarusom“.

No 1937. godine sve to napušta i kao komunist iz uvjerenja odlazi u Španjolsku gdje kao poručnik španjolske Narodne republikanske vojske zapovijeda topničkim divizijama.

U II. svjetskom ratu će biti uz Tita i postati prvi zapovjednik Prve proleterske brigade. Poslije rata će biti ministar inozemnih poslova od 1953. do 1965. godine, a iz politike će se povući 1972. godine poslije obračuna Tita sa srpskim liberalima. No, Koča to Titu nije zamjerio i o njemu će uvijek govoriti sa velikim respektom, kao što je to isto govorio i Mika Tripalo kojeg je Tito također smijenio u to vrijeme. Bez obzira što su se razišli sa Brozom oni su ga i dalje cijenili, pa će Koča reći:

„S Titom sam bio kod 290 šefova država i predsjednika Vlada, a njih 289 je imalo olovku u rukama i bilježilo što Tito govori. Jedino Churchill nije držao olovku u rukama“.

Koča Popović, veliki erudit, nadrealist i vojskovođa, poručnik topništva i političar, filozof, general i književnik, Koča Popović oficir i džentlmen, na vrijeme je zahvaljujući svom ogromnom iskustvu, znanju i intelektu upozoravao što će se dogoditi. Tako je u intervjuu sarajevskom „Oslobođenju“ iz ožujka/marta 1989. godine, kada o ratu nitko nije razmišljao kazati:

„Ono što se sada događa u Srbiji nije mi nimalo simpatično. To je jedan uzak, veoma opasan nacionalistički program. Milošević je običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do koljena“.

Životni put Koče Popovića je nadrealistički odgovor na tadašnji sistem vrijednosti i poredak. No isto tako, a što je i sam znao isticati, nadrealizam ga je „na unutrašnjem, ličnom planu spasio od boljševičkog dogmatizma“.

Plemenitost, čast i pravednost je ono po čemu obilježavamo i prepoznajemo ovog čovjeka, oficira i džentlmena – Koču Popovića.

The post OFICIR I DŽENTLMEN – KOČA POPOVIĆ appeared first on Tacno.net.